|
Zadnji dan godine, ljudi moji!
Cijeli mjesec je pun privatnih i poslovnih obrata, izazova i iskušenja pa nisam imala vremena za druženje s vama koliko sam htjela i koliko me ispunjava pisanje, ali i čitanje vaših postova.
Sinoć pred spavanje preletim par postova i kod omiljenog @NF nominacija za mene i iskustvo prve ljubavi.
Hvala ti, pišem da ti ne ostanem dužna jer ,znaš kako kažu, da se ne ulazi s dugovima u novu.
Mala račica u meni je oduvijek sanjiva, zaljubiva i uz ovaj svijet, živi u svom svijetu.
Dnevnici, rokovnici, zapisi, pjesmice, pjesmuljci...svi zapisi emocija koje čuvam po ladicama svjedoče da sam od malena voljela dečkiće i gotovo u svakom koji mi se našao na putu našla nešto u što sam se zaljubila. Shvatila sam to prije par godina kad sam posegnula za bilježnicom iz osnovne škole gdje sam doslovno svaki tjedan pisala pjesmice s drugim muškim imenom. Ne moram ni pisati koliko me to nasmijalo, ali nema sumnje da, tada kada sam to proživljavala,emocije su bile jake jer pjesme o dečkima tako zvuče.
U ulici djetinjstva koja je u ono vrijeme bila prepuna djece s kojom sam se igrala svih dječjih igara, tri kuće od mene živio je on. Godinu stariji, smeđih očiju, crne kose, živahan, hrabar, emotivan...pravo muško kakvo treba biti, haha
Srce bi uvijek ubrzano lupalo blizu njega, svakog slučajnog ili namjernog dodira u igrama, svakog vezanja mene kaubojke, od njega indijanca pa bi često, umjesto da bježim s ostalim kaubojima, namjerno zapela ili usporila da me moj indijanac ulovi i da sam blizu njega.
Kako smo rasli, emocije su bivale sve jače, ali sjećanje od prije više od tri desetljeća pomalo blijedi jer ga stišću ostale uspomene života bogatog lijepih trenutaka. Ipak, ne mogu zaboraviti kućicu u borovoj šumi i dogovor u točno vrijeme za naš prvi poljubac. Ne mogu zaboraviti ni to da me mama baš u to vrijeme poslala u dućan, da sam kasnila, a moj me Indijanac čekao na dogovorenom mjestu.
Škola, ostale obaveze, društva su nas odvojili jedno od drugog, ali je zanimljivo da smo puno godina kasnije opet došli u priliku biti skupa. Kratko, ali slatko i, nema sumnje, kao pečat na lijepe uspomene i osjećaje koje smo gajili jedno prema drugom. Viđamo se danas rijetko, oženio se među zadnjima u ulici, jedno vrijeme čak skrenuo na krivi put jer je život htio da naleti na krive ljude s kojima je upadao u krive situacije. Znam koliko je divan i pun ljubavi, ali mu to nije bilo uzvraćeno, vjerovatno da bi se vratio na pravi put i našao pravu te osnovao obitelj.
Prva ljubav bi mogao biti i moj prijatelj iz razreda s kojim sam izmjenjivala tople poglede, dijelila vanškolske aktivnosti, a u četvrtom razredu dobila priliku plesati s njim na prijateljičinom rođendanu. Njih dvoje su to planirali, namještavao se najduži sentiš u to vrijeme, prijateljica mi je naravno cinkala te planove,a ja od straha i uzbuđenja najrađe ne bi ni došla na rođendan. Preživjela sam i to iskustvo, negdje u ladicama među uspomenama leži njegovo kratko pismo od par riječi iz tog dana u kome nije pisalo ništa konkretno, ali je bilo njegovo pa je vrijedno.
Kasnije smo, osim osnovne, dijelili razred i u srednjoj te postali najbolji prijatelji. On, prijateljica i ja smo bili nerazdvojan trio. Zanimljivo jer se ona zaljubila u njega, a ja sam bila ta koja ih je spajala jer su moji osjećaji tada bili čvrsto prijateljski prema njemu, ali od njih nikada nije bilo ništa više. Znam reći da smo preteća skajpa pošto je on četvrti srednje otišao u Ameriku pa smo se snimali na audio kazete i čekali ta prekooceanska pisma s našim glasovima. Smijeh, plač, suze, razdraganost...divni osjećaji tih godinu dana razdvojenosti.
Život i njemu nije bio naklonjen, bio je u dugim vezama s curama koje su bile i moje prijateljice naravno, ali bi to sve na kraju puklo pa bi on tako drag i osjećajan uvijek ostajao sam. Prije par godina je doživio poslovni krah preuzevši firmu bolesnog oca u dugovima pa je morao doslovno pobjeći u drugi grad. Tako pričaju, ja nemam srca pitati ga jer je očito da izbjegava česte kontakte, a ne mogu reći da nisam bila tužna kada se nije odazvao na zadnju godišnjicu mature no dugačak razgovor telefonom odao mi je dojam da je sretan sa svojom ljubavi iz djetinjstva, tamo na drugom kraju Hrvatske.
Lijepo i prvo iskustvo pisanja i iščekivanja pisama iz Njemačke doživjela sam s prijateljem koji je tamo živio, a u našoj ulici ljetovao. Nema sumnje, ljubav na daljinu je najbolnije, ali i jedno od najljepših iskustava mog ranog puberteta. U ladicama također leže stare audio kazete sa stranim ljubavnim pjesmama koje mi je poslao u jednom pismu i koje sam slušala u iščekivanju pisama.
Te pjesme su puno puta nadglašavale poštarov motor koji bruji i taj dan ostavlja prazan poštanski sandučić te mene u suzama.
Ljeta su bila rezervirana za moju ljubav iz Njemačke, odlaske na more, nježne poglede sve do jedne godine odrastanja kad je on naglo sazrio i razočarao moja očekivanja čiste ljubavi kakvom sam nas tada smatrala.
To je bio konačan kraj.
Prva prava ljubav bi mogao biti dečko koji od cure napravi djevojku i to je jedno lijepo iskustvo sa tužnim završetkom u to vrijeme. I on je danas sretno oženjen pa nema sumnje da sam birala dečke koji prije svega imaju srce.
Danas znam da je prava ljubav ona koju živim, uz koju padam, rastem. Ljubav koja nas je obogatila za dva divna bića, divna sina.
Sve što sam prošla prije ovoga, sva iskustva bolna, lijepa, ružna, sve je vodilo do pravog odabira i izbora jer kad ode ono što ne želiš, dođe ono što želiš.
Eto, od blogo izazova inspiracije za postove u idućoj godini, materijala ima još. J
Želim vam ljubav u svakom obliku jer samo ona kreira divne trenutke i osobe uz koje nam je život još ljepši.
Naravno zdravlje, sreću, novac...sve što zamislite da vam bude u Novoj 2016. Godini !
Lijepo se zabavite, jedite, pijte, plešite, pjevajte, grlite, ljubite pa se nađemo ovdje i nastavljamo gdje smo stali.
|
