O-da životu!

„Možeš li vjerovati!!??“ pitanje koje često prijateljica i ja pitamo jedna drugu zadnjih dana.
Naime, ušla je u ovaj zanimljivi svijet gdje živi energija ljubavi i sve pokreće.
Svjedočimo čudima, a kako nismo navikle na tolika svjedočanstva svaki dan, stalno se to pitamo,
kao da ne vjerujemo da je stvarnost.
Za razliku od pitanja jedne druge prijateljice koja ima povjerenja u mene jer se družimo zadnjih par godina i slažemo u većini tema,
samo što sam ja otišla korak dalje i usudila se ispričati joj jedno od svojih novih uvjerenja.
„Imaš li čvrste dokaze?“ postavila je pitanje koje mi je odzvonilo u ušima i da nisam ovako budna čudila bih se i osuđivala,
ali pitanje, kao pitanje, samo bez konkretnog odgovora.
Što da kažem, bila sam ista. Nisam vjerovala u ništa što nije opipljivo.
Ali sam zato, unatoč pozitivi koja bi pobjeđivala i kad je najteže, čvrsto vjerovala kako nisam rođena pod sretnom zvijezdom.
Danas znam, upravo to vjerovanje je kreiralo moju stvarnost, kao što danas kreira vjerovanje u sretne zvijezde.
Povjerenje je najbitnije u životu, u sebe, ljude koji te okružuju, s kojima si bliži, dalji.
Povjerenje u život i da će biti najbolje po tebe.
Izazova je puno, ali te kušnje su najbitnije u duhovnom rastu i najslađe je ubirati slatke plodove gorkih kušnji.
Teško je zauzdati ego, vjerovati intuiciji, čuti je.
Ona nije materijalna, opipljiva, stvarna. Nije čvrsti dokaz.

Ulazimo u treći tjedan izazova, velike kušnja ega i njegovog prava, prema duši i njenoj intuiciji da će biti najbolje po nju, bez obzira na vanjske utjecaje.
Iako ja znam da su vanjski utjecaji, samo manifestacija unutarnjeg stanja tako da je to ono što me vodi u radu na sebi, pored ostalih tehnika koje prakticiram.
Krajnji rezultat, sreća i veselje, nagrada su upornog rada na sebi koje ne staje nikada.
Cijeli život je izazov, predivni događaji i ljudi koji, iako znaju biti naporni, zločesti i negativni, pokazuju što još imam odraditi u sebi.
Hvala svima! Hvala što me potiču da kopam po svojim slojevima, čistim ih i budem si bolja.
Hvala mom sinu koji je izgubio novi mobitel kupljen prije pet mjeseci na pretplatu i otplatu na dvije godine.
Hvala poštenom nalazniku koji komunicira sa mnom porukama izbjegavajući javljanje na moje uporne pozive,
nagovaranje na susret i hvala mu na ucjenama da je voljan vratiti mobitel ako ja njemu prije dam zaslužene novce kao nagradu
pa će on meni mobitel „kada bude imao vremena.“

Da se razumijemo, meni život nije pinki, ja ga takvim stvaram od običnog sivila.
Bojam ga u vesele i nasmijane boje, mrgudima crtam osmijehe, negativne zarazujem svojom pozitivom.
Moj pošteni nalaznik ugovara uvjete gdje nasjednemo muž i ja, a od dogovora ništa pa mužev ego podivlja i upliće policiju gdje se ja ne slažem
te u razgovoru s policajkom oštro i direktno se suprotstavljam njoj i mužu jer želim mir,a ne hvatanje nekog čudnog kriminalca
koji odgovara na moju pristojnu i prijateljsku komunikaciju s njim.
Znam da je to moja energija i da dopustim bahatosti i ljutnji da me nadvlada, dobila bih isti odgovor.
To mi ne treba i odlučim otpustiti mobitel i čvrsto vjerovati kako će ova priča imati najbolji kraj za mene i kako ću o tome pisati priču sa sretnim završetkom.
Do sada sam uspjela odoljeti na više stvari i ljudi u radu na sebi
ne navlačeći se na njihovu negativu i zloću ostajući u svojoj energiji i fantastičan je rezultat kad zadržiš svoj mir, bez obzira na sve.

Tako sam tu večer rekla policajki da ne želim podnesti krivičnu prijavu gdje bi bilo upleteno puno slučajnih ljudi i zakompliciran im život,
ali ako moj pošteni nalaznik ne odustane od poruka, tada ću prepustiti slučaj policiji da radi svoj posao, bez obzira na sve.
Nakon toga, još jedna poruka i upute da je pustio karticu s brojem u dotičnoj pekari i da ostavim novce pa će on mobitel naknadno.
Otišla sam po karticu i pravila se hrabra ne pustivši novce uvjerena da se neće pojaviti jer bi njegov identitet bio otkriven.
Sudbina je htjela da sam došla u suprotnu smjenu od one gdje je pustio karticu,
a moja radoznalost oko identiteta su zapravo samo neke moje blesave predrasude gdje sam shvatila da od ispitivanja djelatnica nemam ništa.
Opet poruke i moje kuliranje, samo želja za mirom, bez obzira na materijalnu vrijednost.
Mobitel ću ionako platiti tri puta više s pretplatom kako sam ga uzela jer nisam htjela ili mogla odvojiti u kešu za njega
pa je ovo očiti dokaz kako sam napravila glupost koju ću platiti još više.
Još više od novčane vrijednosti, platit ću je svojim ponosom, živciranjem, ljutnjom, hrabrosti,dokazivanjem, inatom...Ne!
Odlučila sam materijalnu vrijednost zanemariti i poraditi još više na izazovu
da otpustim emocije i prepustim se povjerenju u život.
U kraj i rezultat koje će biti najbolji po mene u ovom duhovnom rastu.
Poslala sam mu zadnju poruku, zahvalila se i naglasila da me pusti na miru
jer sam pokazala dobru volju za ispoštovanjem svih njegovih uvjeta i ucjena,
ali on igra neku čudnu igru dopisivanja što meni ne treba u životu,
da mu želim sreću s mobitelom i ako ne prestane s porukama ,
one će poslužiti kao dokaz ucjene za stvar koja pripada meni i za koju imam račun.
Odgovora nema i nisam ga ni očekivala, ponosno sam se pomirila s istinom da sam nadvladala svo ego
i potrebu za dokazivanjem prava jer znam da će se svakome vratiti onako kako odašilje.
Ja sam odaslala mir bez zamjeranja i zahvalila na još jednom izazovu i duhovnom rastu.

Danas prihvaćam poziv sa skrivenog broja i na upit ženskog glasa s druge strane mobitela:“Koga sam dobila?“ odgovaram protupitanjem. „Koga ste trebala?“
„Čujte, ja sam našla ovaj mobitel sinoć, bio je prazan, imam isti takav pa sam ga napunila preko noći i u kontaktima našla –mama- Je li vaš sin izgubio mobitel?“
Sva sam se naježila od glave do pete.
Žena mi nastavlja priču da i ona ima jedanaestogodišnjeg sina i da se ljuti kada zagubi mobitel, da zna kako mi je i da joj je drago što mi može pomoći.
Ježim se i suze mi teku. Svjedočim čudu koje sam sama iskreirala i da, naravno, doći ću navečer na određenu lokaciju,
nagraditi poštenu nalaznicu i ništa mi drugo nije bitno.
Ego bi rekao da je sve ovo namještena igra koja nije upalila ,
a ja mu poručujem da je ova igra bila jako neizvjesna ,ali u velikom povjerenju u sretan kraj i inspiraciju za priču koju upravo pišem.
Ako je objavim, mobitel imam u rukama kao čvrsti dokaz vjerovanja.
Vjerovanje bez čvrstih dokaza je ono čime kreiram svoj život.
Čvrsti dokazi već su nečija vjerovanja, ali ne moja, to je bitno.
Lako je vjerovati u ono što vidiš, ali time ne živiš svoj život, svoje gušte.
Ovo, ovo je gušt, kad iz ničega stvoriš nešto. Kad iskreiraš svoj happy end jer si vjerovao u njega.
Što bi bilo kad bi bilo...kad bi ego postavljao ta pitanja, duša bi rekla. „Bit će onako kako ja želim.“
Možete li vjerovati!? Ja vjerujem i tako živim. Živim čuda jer život je čudo.
A čvrsti dokazi....u tome je izazov jer dokaz je u nama, samo trebamo vjerovati u to.
...Sinoć sam se našla sa ženicom i preuzela mobitel. Zahvalila, zagrlila i nagradila.
Nema tih novaca za platiti ovaj osjećaj niti nagradu,kao niti njenu današnju poruku.:
„...Pozdrav vama i sinu i ostalima u obitelji,ovo je moj broj. Bilo mi je drago vidjeti vas sretnu."

Kraj. Sretan kraj.

Oznake: duhovnost, vjera, materijalizam

Svanuo je i taj dan, nema više izgovora.
Dovoljna sam jaka u glavi i dokazat ću da mogu voditi tijelo s viškom kila, ali i trenutnim manjkom kondicije.
Više od godine dana se ne bavim nikakvom tjelovježbom, osim šetnje par puta tjedno.
Subota večer, druženje kod sister i šogora te njegovo uporno nagovaranje da se konačno popnem na naš obližnji vrh Hahlić.
Muž je ionako ovu nedjelju podredio poslu pa nema smisla kuhati za mene i dečke tako da je solucija sendviča i izleta najbolje riješenje.
Nisam baš tepla, kako bi rekli ovdje, ali probudim se ujutro i pregovaram sama sa sobom koliko je razloga za planinarenje, koliko ne.
Slučajno pogledam u mobitel i iznenadim se isključenom zvuku,
još više šogorovom pozivu, sestrinoj poruci i slatko se nasmijem što sam nesvjesno iscenirala situaciju
koju je šogor sinoć predvidio u zafrkanciji „Nemoj da si nedostupna ujutro!“.
Evo me, dostupna, parićana i puna volje za osvajanjem svog prvog vrha- 1100m.
Dodatno me motivira muž koji valjda u šoku i nevjerici što zbilja idem na svoje prvo planinarenje,
odustaje od svojih obaveza i pridružuje nam se.
Sretna sam pa ni ne analiziram dal mi ide kao podrška ili u namjeri gss-a.

Uglavnom, svi četvero se utrpamo u auto, putem se pridruže sister i šogor, nećak je na utakmici pa izostaje iz ekipe munjenaca, kako se volimo zvati.
Za prvi put su moji vodiči odlučili da ne krećemo iz samog dna jer bi bilo prezahtjevno i ne znamo kojim tempom ću ići pa da nas ne uhvati mrak u povratku,
dovezemo se autom do kućice poznatih grobničkih ovčara., jedne od rijetkih obitelji koja je zadržala ovaj težak posao uz izradu sira i skute, jednih od grobničkih specijaliteta uz poznatu palentu kompiricu.
Palenta kompirica, za one koji ne znaju, je prava grobnička hrana na kojoj su odrasle generacije pa i aktualna predsjednica.
Ja sam grobnička nevjesta te sam palentu s mlina zamijenila instant palentom,
ličkim krumpirom i umjesto miješanja kuhačom od sat vremena ubrzala sekundnim štapnim mikserom.
Jednom sam to ispričala svojim vršnjakinjama Grobničankama pa su se kidale od smijeha kako sam modernizirala njihovo autohtono jelo.
Starijim generacijama se ne usudim reći zbog bojazni od protjerivanja s našeg predivnog brda.
Šalim se, naravno, ljudi su ovdje pitomi, druželjubivi i pozitivni..
Još uvijek se družimo, imamo pučke veselice cijelu godinu,turizam je sve jači.
Imamo sajam sira i palente, sajam vina, gljivarski sajam, godišnju izložbu ptica, Melodije Istre i Kvarnera, pistu za avione,
padobranski klub, motorističku pistu na kojoj se u doba bivše države vozila formula, kamenolom, rijeku Rječinu od koje grad ima vodu,
nemamo ulice, imamo sela, boćarije...
U boćarije se puno ulaže tako da imamo i dva zatvorena joga gdje se održavaju međunarodni turniri.
Baš je aktualno brončano odličje u ženskom boćanju u izbijanju dvije sestre iz jednog grobničkog kluba.
Ne smijem zaboraviti brdski biciklizam i naš klub koji organizira jednu utrku godišnje u jednoj od naših šuma,
a dečki ,čiji je član i moj stariji sin, ostvaruju izvrsne rezultate po Hrvatskoj i organizatori su Proljetne biciklijade
koja ima amatersku i profi rutu i ta manifestacija, kao jedna od brojnih, promovira naš kraj, ali i ovaj zanimljiv sport.

Dok su veliki ispijali čašice rakije kod ovčara za start, ja idem na suho u druženje s Hahlićem.
Magla je pa sam zakinuta za pogled, ali sam toliko oduševljena zahtjevnom stazom i ovim svojim izazovom koji ću proći jer imam nevjerovatnu volju.
Sinovi doslovno trče ispred nas jer je njima sportašima dosadan moj penzionerski tempo, ali ja sam sretna što se krećem,
a i zbog njih što su razigrani i zdravi te ih svako toliko upozoravam da se previše ne odvajaju zbog magle i šumskih životinja jer smo mi ipak u njihovom domu.
Za sat i četrdeset minuta stižemo u Planinarski dom u kojem su političke gluposti i interesi
smanjili doživljaj gostoprimstva brojnim planinarima iz cijele Hrvatske koji dolaze tokom cijele godine,
ali i mjesnog stanovništva koje voli svoj Hahlić i redovito ga posjećuje vikendima.
Uz malo veze i protekcije pojeli smo topli obrok, čaj, bili počašćeni smijehom i poznatom grobničkom zafrkancijom
te nakon dva sata odmora krenuli natrag drugom stazom- Pod planinu.
Manje je zahtjevna od ove po kojoj smo došli, ali su je bujice kiša razrovarile pa dosta razmišljam i smišljam gdje ću staviti koju nogu i osloniti se na štapove
jer krivi korak za mene početnicu može završiti na stražnjici ili ozlijeđenoj nozi među tim ogromnim kamenjem.
Dečki opet trče ispred nas, u jednom trenutku se odvažim pa potrčim i ja izigravajući Janicu na skijama i njene navijače uz poklike „ Op! Op! Op!“
Oduševljeno mi mašu pa i ja podignem ruke u zrak skupa sa štapovima poput Janice na cilju,ali
se zateturam, zalelujem i u sekundi spustim svoje pomočne noge kao oslonce
pa ipak ostanem na sve četiri i pobjedonosno se smijem jer što drugo- sreća je što sam ostala na nogama izazivajući.

Zadnjih pola sata je desna gojzerica kapitulirala i doslovno podvukla jezik kad se prednji dio odlijepio u znak protesta
što su konačne izašle iz kutije u ormaru, nakon dest godina čekanja.
Ponekad zimi izađu na snijeg, ali očito im to nije dovoljno pa mi se belji i poručuje da je zalijepim i češće izvodim na ovaj divan planinski zrak.
Dobro, dobro, shvatila sam poruku i ne dam se smesti pa taj dio do cilja odrađujem uz opreznije dizanje desne noge da jezik ne zapinje i da ga ne poljubi moj nos.
Omiljeni bloger @gogoo je Hahlić fotkao više puta, ja nisam toliko spretna,
ali moram reći da mi je on jedan od motivatora da pokažem kako ću se i ja popeti na vrh u svom susjedstvu.
Osjećaj je fantastičan! Izazvala sam samu sebe, pobijedila i ne stajem ovdje, tek počinjem.

Često iznenadim samu sebe.
Kao neki dan na parkingu gdje već s rampe vidim čovjeka koji usmjerava ljude na prazna parkirna mjesta i tako zarađuje.
Čovjek šezdesetak godina, drugo ne primjećujem i ne želim vidjeti, suditi, robovati predrasudama.
Dakle, čovjek koji mi je, nakon što sam autom prošla automatsku rampu i odmah ugledala prazno mjesto,
suflirao rukama da tu stanem.
Nasmiješila sam se te podigla ruku u zrak, kao znak pozdrava, ali i kao znak da je u redu, da vidim mjesto.
Izlazim iz auta i stišćem kovanicu od dvije kune.
Ne zato što mi je našao mjesto koje sam sama našla, već mu svjesno želim uljepšati dan.
Meni neće nedostajati dvije kune, a njemu će dobro doći.
Dižem glavu, sudaram se sa nasmiješenim pogledom i riječima :“Ponekad u životu treba imati sreće.“
Zarazio se mojim osmijehom pa ne kvarim pozitivu, već mu potvrđujem i dajem kune uz zahvalu, a on uzvraća .“Princezo, hvala, bio bi dovoljan i osmijeh.“
Nisam se nadala ovim divnim riječima jer ih nisam ni očekivala.
Za dvije kune nisam očekivala ništa. Čim sam odlučila da ću ih dati od srca, sama namjera je bila dovoljna i moje srce je bilo puno.
Ali ovo, ovo je fantastično!

Pa se mislima vratim na isti parking i sličnu scenu par godina unatrag gdje sam bila doslovno alergična na takve stvari.
Mislila sam da je stvar u njima što to rade i bila ljuta čim bi mi se netko približavao.
Često bih se pravila gluha ili se vadila nekim izgovorima, ali uvijek bih se osjećala loše.
Kao da moram dati, kao da me netko tjera, a sama nisam znala da mogu i smijem imati slobodnu volju i da ne postoji nitko tko mi je može uzeti, osim mene same.
Savjest nije ništa drugo, osim naslijeđenih uvjerenja gdje smo preuzeli tuđe kriterije „dobrote.“
Tako sam prije par godina na ovom istom parkingu, u sličnoj situaciji, ali s drugim uvjerenjima i svijesti, već prije nego sam zamoljena novce, odlučila da neću dati.
Neću jer ne želim, ali nisam bila dovoljno čvrsta i uvjerena u to što želim i osjećam pa sam u neskladu sama sa sobom, osjećala ljutnju.
Tada sam mislila da je ljutnja na dotičnog, a danas znam da on nema ništa s mojim uvjerenjima.
Ja sam ta koja odlučujem što je ispravno i osjećam kad treba dati iz srca, kad iz uvjerenja, a kad ne želim dati.
U neskladu svoje istine i naučenih obrazaca, pogubila sam se i reagirala ljuto i negativno što je, naravno, izazvalo istu reakciju kod dotičnog.
Dan mi je bio uništen, negativan, crn. Cijeli pod dojmom te negative.
Danas znam zbog čega sam osjećala nelagodu kraj ljudi koji traže nešto od mene.
Nekad osjećam da im ne želim pomoći, a ta neka savjest me uvjerava kako nisam plemenita jer ne pomažem onome tko ima manje od mene.
Donekle pročišćena od uvjerenja, ali tek zagrebla po površini svog zaprljanog ja, slušam što osjećam i želim.
Nemoguće je pomoći i dati svima od sebe, ali je moguće dati iz srca i samo tada dajem te osjećam zahvalu srcu što me vodi i uvijek nagradi.
Ali baš uvijek, nagrada je uzvraćen osjećaj zahvale.
Zahvalna što sam živjela onako, ali učim i kreiram ovako, što dan svjesno živim pozitivno i svjedočim razlici nekad i sad,
što svojom odlukom, željom i istinom kreiram energiju i ljude koji će ga živjeti sa mnom.
Dan po dan. Osmijeh po osmijeh.

Nakon što sam isprobala pet pari cipela, dobro se zabavila, zadnji par je sjeo fenomenalno.
Nekad davno, imala sam jedan par cipela, par tenisica, danas si mogu priuštiti više, imam više.
Zahvalna sam i sretna na tome kako možeš i smiješ željeti, težiti boljem i onda to ostvariš.
Nažalost, puno ljudi kaže da nešto žele i kad to ostvare ne čini im se tako važno.
Pitaju se zbog čega su to tako silno željeli kad im to sada kada imaju ne predstavlja neku veliku stvar.
Naučila sam da je zahvala jako bitna. I napredak. Svoj, osoban. Da cijeniš sve što stvoriš i dobiješ jer ako si se već trudio da to ostvariš,
treba biti zahvalan jer zahvala povećava unutarnju sreću. To je bitno. Ne koliko pari cipela, ali da ako ti se jedne smoće na kiši i imaš za obuti druge dok se ove suše.
Kako sam doživjela i ovo gore, tako cijenim ovo bolje. Cijenim svoj napredak.
Predivne krake čizme su bile zadnji izbor između salonki, gležnjača, tenisica.
Iskoristit ću povoljnu akciju i kupiti ih te se osjećati poput kaubojke.

U povratku kući zove susjeda ako ćemo nas četvero na večer na pijaču.
Najradije bih guštala u društvu svojih indijanaca uz večericu, peć na drva u našoj toploj kolibi, ali vrijedi ,zapravo, prošetati nove čizmice.
Muž se složi jer i on ima nove cipelice za krstiti, a naši su veseli dečki oduševljeni idejom da ostanu sami kući.
Odušvljenje večeri i glavna tema je susjedov set u ponedjeljak. Naime, u našem kraju se snima Winnetou i on je izabran kao jedan od statista.
S brkovima glumi kauboja, onda ga briju i glumi indijanca. Koje iskustvo!
Uspio je uvaliti i djecu, moja omiljena susjedica nije prošla, nažalost, ali bit će njihova pratnja.
Sretna sam zbog njih i iskustva koje će doživjeti, to je neprocjenjiv doživljaj.
Tako smo nas četvero, indijanci i kauboji, guštali u priči, pivi, vinu, mladim ljudima oko sebe i našem pitomom mjestu gdje mi se čini da je mladež
ipak malo drugačija, nego u gradu. Čini mi se, atmosfera je prisnija, druže se, pričaju i smiju bez puno alkohola. Moram priznati, prerano smo mi izašli za ove današnje generacije pa nisam uspjela vidjeti ostatak večeri.
Primjećujem kako je vrijeme od mojih izlazaka prošlo. Samo godinu dana prije pričala sam s frendicom kako nam se ekipa ulijenila i čudile smo se kako ne izlaze, a evo to je sad i mene uhvatilo.
Svaka deseta pjesma koju čujem bi mogla proći , ostalo su neki novi, nepoznati, ali i uhu antipatični tonovi.
Promijenili smo ambijent i otišli u kafić gdje su dečki svirali uživo- gitara, sintesajzer, bez playbacka.
Osim disco groznice koju sam prošla u svojoj mladosti i ovakva mjuza je pratila moje izlaske. Ima li što ljepše od pjevanja i plesanja s ekipom? Od izlaska u kojem se baš zabavljaš, nije ti dosadno?
Prednost ovih lokalnih kafića je što vidiš sve poznata lica. Tako reći, susjedi. Grupica mladih dečki, svi odreda vrijedni poduzetnici, našli su ovdje svoju oazu mira i odmor od napornog tjedna. Rastavljeni susjed, miran, tih i povučen koji je ostao sam nakon petneast godina braka, žena ga napustila te maskota mjesta, uvijek veseo i nasmijan, a bez ijednog zuba no duše čiste kao i njegova prazna usta. Od njegovih fora i karikatura koje slaže, smješniji je samo nadimak koji je dobio po jednom liku iz crtića. Pjesma, ples, cuga...i vrijeme je za spavanje u nekih dva iza ponoći kada smo počeli zijevati kao somovi.
Ujutro sam se osjećala kao pregažena indijancima koje su lovili kauboji. Naravno, na konjima.
Dok sam grlila školjku i čekala da izleti na prednju stranu, strahovala sam da će i zadnja popustiti. Muž je rikavao od smijeha govoreći da zvučim kao lelen koji riče. Eto! Kad sam ustanovila da mi je, osim mučnine narušen i centar za ravnotežu vratila sam se u krevet. Probala sam se još jednom dići, a moji indijanci sa savršeno izglumljenim tekstom i kulisom premjestili kazaljke sata na par sati unaprijed i suflirali nervozno da su gladni i kako nisam skuhala ručak kojeg čekaju. Hahaha, uljepšali su mi jutro, tim više što ipak nisu dva popodne, već deset ujutro.
Vratili su sat, ali i mene u krevet jer mi je čini da mi je i smijeh iziritirao želudac. Dal sam popila previše, dal je koja piva bila pokvarena, jesam li izašla iz mota...nije ni bitno koliko mi je u ovoj mučnini bitno da sam ovime zapečatila svoju karijeru bančevanja jer mi je divan nedjeljni sunčan dan uništen ležarinom u krevetu.
I da, kad su dečki pitali što mi je, nakon što mi je stariji donesao ručak u krevet, mlađi skuhao čaj, muž kavu, a od toga sam pojela pol ćevapa i popila čaj pred večer, nije imalo smisla lagati.
Dan prije, stariji sin je bio na dječjem rođendanu i mama od slavljenice mi je rekla da im je davala Radler. Meni je to bez veze, ali što da kažem ženi, ja to djeci ne dajem no sam sinu ukazala da ne treba biti povodljiv jer se na alkohol lako navuči. Neću uvijek biti uz tebe da te mogu kontrolirati pa je na tebi da odlučiš što je za tebe dobro, bez obzira što ekipa oko tebe radi. Ti moraš misliti svojom glavom.
Ta priča mi se super nadovezala na ovo moje bolovanje da im kažem što se dogodi kad piješ pivu.
Da im pokažem, ustvari. Tako da, možda se svemir potrudio pomoći mi da što vjernije predočim pivopiju, bez glume i kulisa.
Kaubojka u čizmama je pretjerala, a indijanci se pokazali kao pravi prijatelji. Ihaaaaaa!