|
Svanuo je i taj dan, nema više izgovora.
Dovoljna sam jaka u glavi i dokazat ću da mogu voditi tijelo s viškom kila, ali i trenutnim manjkom kondicije.
Više od godine dana se ne bavim nikakvom tjelovježbom, osim šetnje par puta tjedno.
Subota večer, druženje kod sister i šogora te njegovo uporno nagovaranje da se konačno popnem na naš obližnji vrh Hahlić.
Muž je ionako ovu nedjelju podredio poslu pa nema smisla kuhati za mene i dečke tako da je solucija sendviča i izleta najbolje riješenje.
Nisam baš tepla, kako bi rekli ovdje, ali probudim se ujutro i pregovaram sama sa sobom koliko je razloga za planinarenje, koliko ne.
Slučajno pogledam u mobitel i iznenadim se isključenom zvuku,
još više šogorovom pozivu, sestrinoj poruci i slatko se nasmijem što sam nesvjesno iscenirala situaciju
koju je šogor sinoć predvidio u zafrkanciji „Nemoj da si nedostupna ujutro!“.
Evo me, dostupna, parićana i puna volje za osvajanjem svog prvog vrha- 1100m.
Dodatno me motivira muž koji valjda u šoku i nevjerici što zbilja idem na svoje prvo planinarenje,
odustaje od svojih obaveza i pridružuje nam se.
Sretna sam pa ni ne analiziram dal mi ide kao podrška ili u namjeri gss-a.
Uglavnom, svi četvero se utrpamo u auto, putem se pridruže sister i šogor, nećak je na utakmici pa izostaje iz ekipe munjenaca, kako se volimo zvati.
Za prvi put su moji vodiči odlučili da ne krećemo iz samog dna jer bi bilo prezahtjevno i ne znamo kojim tempom ću ići pa da nas ne uhvati mrak u povratku,
dovezemo se autom do kućice poznatih grobničkih ovčara., jedne od rijetkih obitelji koja je zadržala ovaj težak posao uz izradu sira i skute, jednih od grobničkih specijaliteta uz poznatu palentu kompiricu.
Palenta kompirica, za one koji ne znaju, je prava grobnička hrana na kojoj su odrasle generacije pa i aktualna predsjednica.
Ja sam grobnička nevjesta te sam palentu s mlina zamijenila instant palentom,
ličkim krumpirom i umjesto miješanja kuhačom od sat vremena ubrzala sekundnim štapnim mikserom.
Jednom sam to ispričala svojim vršnjakinjama Grobničankama pa su se kidale od smijeha kako sam modernizirala njihovo autohtono jelo.
Starijim generacijama se ne usudim reći zbog bojazni od protjerivanja s našeg predivnog brda.
Šalim se, naravno, ljudi su ovdje pitomi, druželjubivi i pozitivni..
Još uvijek se družimo, imamo pučke veselice cijelu godinu,turizam je sve jači.
Imamo sajam sira i palente, sajam vina, gljivarski sajam, godišnju izložbu ptica, Melodije Istre i Kvarnera, pistu za avione,
padobranski klub, motorističku pistu na kojoj se u doba bivše države vozila formula, kamenolom, rijeku Rječinu od koje grad ima vodu,
nemamo ulice, imamo sela, boćarije...
U boćarije se puno ulaže tako da imamo i dva zatvorena joga gdje se održavaju međunarodni turniri.
Baš je aktualno brončano odličje u ženskom boćanju u izbijanju dvije sestre iz jednog grobničkog kluba.
Ne smijem zaboraviti brdski biciklizam i naš klub koji organizira jednu utrku godišnje u jednoj od naših šuma,
a dečki ,čiji je član i moj stariji sin, ostvaruju izvrsne rezultate po Hrvatskoj i organizatori su Proljetne biciklijade
koja ima amatersku i profi rutu i ta manifestacija, kao jedna od brojnih, promovira naš kraj, ali i ovaj zanimljiv sport.
Dok su veliki ispijali čašice rakije kod ovčara za start, ja idem na suho u druženje s Hahlićem.
Magla je pa sam zakinuta za pogled, ali sam toliko oduševljena zahtjevnom stazom i ovim svojim izazovom koji ću proći jer imam nevjerovatnu volju.
Sinovi doslovno trče ispred nas jer je njima sportašima dosadan moj penzionerski tempo, ali ja sam sretna što se krećem,
a i zbog njih što su razigrani i zdravi te ih svako toliko upozoravam da se previše ne odvajaju zbog magle i šumskih životinja jer smo mi ipak u njihovom domu.
Za sat i četrdeset minuta stižemo u Planinarski dom u kojem su političke gluposti i interesi
smanjili doživljaj gostoprimstva brojnim planinarima iz cijele Hrvatske koji dolaze tokom cijele godine,
ali i mjesnog stanovništva koje voli svoj Hahlić i redovito ga posjećuje vikendima.
Uz malo veze i protekcije pojeli smo topli obrok, čaj, bili počašćeni smijehom i poznatom grobničkom zafrkancijom
te nakon dva sata odmora krenuli natrag drugom stazom- Pod planinu.
Manje je zahtjevna od ove po kojoj smo došli, ali su je bujice kiša razrovarile pa dosta razmišljam i smišljam gdje ću staviti koju nogu i osloniti se na štapove
jer krivi korak za mene početnicu može završiti na stražnjici ili ozlijeđenoj nozi među tim ogromnim kamenjem.
Dečki opet trče ispred nas, u jednom trenutku se odvažim pa potrčim i ja izigravajući Janicu na skijama i njene navijače uz poklike „ Op! Op! Op!“
Oduševljeno mi mašu pa i ja podignem ruke u zrak skupa sa štapovima poput Janice na cilju,ali
se zateturam, zalelujem i u sekundi spustim svoje pomočne noge kao oslonce
pa ipak ostanem na sve četiri i pobjedonosno se smijem jer što drugo- sreća je što sam ostala na nogama izazivajući.
Zadnjih pola sata je desna gojzerica kapitulirala i doslovno podvukla jezik kad se prednji dio odlijepio u znak protesta
što su konačne izašle iz kutije u ormaru, nakon dest godina čekanja.
Ponekad zimi izađu na snijeg, ali očito im to nije dovoljno pa mi se belji i poručuje da je zalijepim i češće izvodim na ovaj divan planinski zrak.
Dobro, dobro, shvatila sam poruku i ne dam se smesti pa taj dio do cilja odrađujem uz opreznije dizanje desne noge da jezik ne zapinje i da ga ne poljubi moj nos.
Omiljeni bloger @gogoo je Hahlić fotkao više puta, ja nisam toliko spretna,
ali moram reći da mi je on jedan od motivatora da pokažem kako ću se i ja popeti na vrh u svom susjedstvu.
Osjećaj je fantastičan! Izazvala sam samu sebe, pobijedila i ne stajem ovdje, tek počinjem.
|
