Marketing
Dan po dan
Često iznenadim samu sebe.
Kao neki dan na parkingu gdje već s rampe vidim čovjeka koji usmjerava ljude na prazna parkirna mjesta i tako zarađuje.
Čovjek šezdesetak godina, drugo ne primjećujem i ne želim vidjeti, suditi, robovati predrasudama.
Dakle, čovjek koji mi je, nakon što sam autom prošla automatsku rampu i odmah ugledala prazno mjesto,
suflirao rukama da tu stanem.
Nasmiješila sam se te podigla ruku u zrak, kao znak pozdrava, ali i kao znak da je u redu, da vidim mjesto.
Izlazim iz auta i stišćem kovanicu od dvije kune.
Ne zato što mi je našao mjesto koje sam sama našla, već mu svjesno želim uljepšati dan.
Meni neće nedostajati dvije kune, a njemu će dobro doći.
Dižem glavu, sudaram se sa nasmiješenim pogledom i riječima :“Ponekad u životu treba imati sreće.“
Zarazio se mojim osmijehom pa ne kvarim pozitivu, već mu potvrđujem i dajem kune uz zahvalu, a on uzvraća .“Princezo, hvala, bio bi dovoljan i osmijeh.“
Nisam se nadala ovim divnim riječima jer ih nisam ni očekivala.
Za dvije kune nisam očekivala ništa. Čim sam odlučila da ću ih dati od srca, sama namjera je bila dovoljna i moje srce je bilo puno.
Ali ovo, ovo je fantastično!
Pa se mislima vratim na isti parking i sličnu scenu par godina unatrag gdje sam bila doslovno alergična na takve stvari.
Mislila sam da je stvar u njima što to rade i bila ljuta čim bi mi se netko približavao.
Često bih se pravila gluha ili se vadila nekim izgovorima, ali uvijek bih se osjećala loše.
Kao da moram dati, kao da me netko tjera, a sama nisam znala da mogu i smijem imati slobodnu volju i da ne postoji nitko tko mi je može uzeti, osim mene same.
Savjest nije ništa drugo, osim naslijeđenih uvjerenja gdje smo preuzeli tuđe kriterije „dobrote.“
Tako sam prije par godina na ovom istom parkingu, u sličnoj situaciji, ali s drugim uvjerenjima i svijesti, već prije nego sam zamoljena novce, odlučila da neću dati.
Neću jer ne želim, ali nisam bila dovoljno čvrsta i uvjerena u to što želim i osjećam pa sam u neskladu sama sa sobom, osjećala ljutnju.
Tada sam mislila da je ljutnja na dotičnog, a danas znam da on nema ništa s mojim uvjerenjima.
Ja sam ta koja odlučujem što je ispravno i osjećam kad treba dati iz srca, kad iz uvjerenja, a kad ne želim dati.
U neskladu svoje istine i naučenih obrazaca, pogubila sam se i reagirala ljuto i negativno što je, naravno, izazvalo istu reakciju kod dotičnog.
Dan mi je bio uništen, negativan, crn. Cijeli pod dojmom te negative.
Danas znam zbog čega sam osjećala nelagodu kraj ljudi koji traže nešto od mene.
Nekad osjećam da im ne želim pomoći, a ta neka savjest me uvjerava kako nisam plemenita jer ne pomažem onome tko ima manje od mene.
Donekle pročišćena od uvjerenja, ali tek zagrebla po površini svog zaprljanog ja, slušam što osjećam i želim.
Nemoguće je pomoći i dati svima od sebe, ali je moguće dati iz srca i samo tada dajem te osjećam zahvalu srcu što me vodi i uvijek nagradi.
Ali baš uvijek, nagrada je uzvraćen osjećaj zahvale.
Zahvalna što sam živjela onako, ali učim i kreiram ovako, što dan svjesno živim pozitivno i svjedočim razlici nekad i sad,
što svojom odlukom, željom i istinom kreiram energiju i ljude koji će ga živjeti sa mnom.
Dan po dan. Osmijeh po osmijeh.
Post je objavljen 13.11.2015. u 10:10 sati.