|
Puno se toga se događalo ove dane, tjedne...
Sve se najavljivalo tihim šuškanjem dok nije postalo nepodnošljivo.
Toliko da sam spoznala još jednu svoju istinu,
ne postoji takav izazov, problem, to materijalno st(r)anje koje ne mogu nadvladati svojim duhom.
Nikada više neće biti kao što je bilo jer baš to što je bilo me natjeralo da odskačem s dna prema svojim vrhovima i tako ,
kao ping pong loptica koju život zakuca o tlo, skačem u svom smijehu.
Što je još bolje, čuju ga i oni blizu mene, oni meni bliski.
Tako je naš obiteljski, poslovni i privatni život, koji i je sve u jednom došao do velike kušnje.
Znam da me život opet izaziva, karma se poigrava sa mnom, a ja joj se smijem.
Ne iz inata, već iz ljubavi.
Naših petnaest zajedničkih godina borbi i izazova u koje se neću vraćati jer sam nadrasla ulogu žrtve,
a borac u meni ne prestaje rasti, naletile su na visoku ogradu koju treba preskočiti.
Očajavati i sjediti ispod nje, nadati se da će se sama nekako srušiti da možemo dalje ili pokrenuti to u sebi i svjedočiti još jednom čudu.
Sigurna sam da sam sve ovo do sada morala proći da bih došla do ovoga i na materijalne izazove odgovorila duhovnom snagom.
Fantastičan osjećaj! Pogotovo što sam svjesna da bi ona stara ja kleknula, ridala i cvilila nad svojom sudbinom te krivila muža mičući odgovornost sa sebe.
Sve se događa baš kako treba i svaka ograda je tu kao izazov naučenog.
Prvi red ograde je srušen, ali ne i naša vjera jer kad zapneš i čini ti se na trenutak da nema dalje,
uvijek se nađe netko tko ,osim tebe samog, vjeruje i podigne te do drugog reda ograde, olakša ti.
To je samo potvrda da se sve vraća što dajemo, loše, ali i dobro.
Nisam zaboravila znakove na putu, putokaze, inspiracije koje su svugdje oko nas ako smo dovoljno mali da primijetimo one veće od nas.
Kao naš poznanik kojeg smo sreli taj sunčani prosinački dan uz more kako gušta na suncu i kavi, stol do nas.
Godinama na šetnici izmjenjujemo riječi nakon jedne poslovne epizode.
Puno ljudi dođe i prođe, ostavi duboke utiske, većinom razdraganost i osmijeh pri slučajnom susretu kao ovom danas.
Dok gleda u svoj tablet, priča o strategiji novog poslovnog plana, marketingu kojeg osmišljava putem interneta i materijalnim, ali i fizičkim poteškoćama kojih je svjestan.
Muž spomene i njegov veseli bend kojeg je imao priliku čuti u njegovoj garaži, a poznaniku se razvuče osmijeh na licu dok govori kako sviraju isključivo rock,
ali da ima zapis pa će mi pokazati kako njegov trinaestogodišnji sin, rođaci, susjed i on peru na bubnjevima i gitarama u garaži
Približim se stolu, gledam u poluzgrčene prste s tolikim ponosom i divljenjem da bih ga najradije zagrlila.
„Baš kad ti nešto treba , ne možeš naći“, komentira, a ja ne želim propustiti priliku upitati ga o svom djembe bubnju koji mi stiže za koji dan.
Moja nova ljubav, osjećaj koji mjesecima ako ne i godinama stvara susret s tim čudom od instrumenta i zvuka koji se proizvodi udaranjem,
sreće koju osjetim i ispunjenju dok sviram, slušam i pjevam.
Kako i zašto, nemam pojma niti me briga, samo slijedim svoj unutarnji glas.
„Neće ti biti lako“, govori mom mužu, a on i ja znamo koje smo dodatno povjerenje izgradili u ovih par dana oko naše ograde
i međusobne snage koju nam je dala ljubav da uspijemo nadjačati trenutne strahove koji su nas pukli.
Objašnjavam poznaniku da nemama nikakvu glazbenu podlogu, sviram po sluhu i slaže se sa mnom da je to najbitnije u ovoj fazi u kojoj jesam.
Guštamo u suncu koje će uskoro zaći, još malo prčka po svom laptopu, mi ispijamo zadnje gutljaje kave na terasi početkom prosinca
Mislimo svi troje na glas kako je divan dan,a moja inspiracija kaže da je svoj ured premjestio ovdje dok je ovako lijepo pa nas pozdravlja za danas i odvozi se u svojim invalidskim kolicima.
|
