|
Sretoh ga neki dan u gradu kako volontira za azil.
Njih troje cijeli dan s osmijehom na licu, u nadi da će udomiti koje napušteno štene, prikupiti sredstva putem dobrovoljnog priloga ili prodaje kalendara.
Iznenadim se zanimanju i pomoći slučajnih prolaznika, ljudi sa svojim problemima i poslovima, vremenu i ne vremenu kojeg love, ali svijesti za ta mala nedužna bića.
Komentiram drugom prijatelju kako nemam srca posjetiti azil, ali pomažem na sve druge načine i podržavam svoje mnogobrojne prijatelje volontere koji rade sa napuštenim životinjama.
Odgovara mi kako svatko ima svoju misiju, ne osuđujući, ne prosuđujući pa se sjetim svojih divnih žena, našeg prijateljstva i znam da je to jedna od mojih misija.
„A čovječe, vidjela sam na fejsu, Djed Mraz si, super!!!!“, a on u istom tonu odgovara kako mu je jedna poznanica ponudila tu ulogu u ove blagdanske dane ,
a nije ni znala da je to „njegova životna uloga.“
Baš ga vidim u tome jer njegov razigran duh, vjera i optimizam, smisao za šalu, ples i pjesmu je ono što vole djeca- mala, ali i mi veliki.
Rastanemo se sa osmijehom, kako smo se i sreli i te dane još budnije pratim događanja na društvenoj mreži oko mog prijatelja Djeda Mraza.
Jedan dan pročitam komentar od svoje inspiracije iz jedne životne priče od prije točno godinu dana i vidim da se sprema sa svojim jedanestogodišnjakom posjetiti ga.
U sekundi mi klikne ideja, javim se svom prijatelju i zamolim za malu protekciju i vezu, u službi sreće jednog skromnog djeteta.
Zaista skromnog! Jednog od djece koja odrastaju u skromnijim životnim uvjetima, ali u ljubavi svojih roditelja.
„Bit će mi čast“ , kaže “razveseliti takvog dječaka" i dam mu link svoje priče „Bogatstvo“ da iščita duh sina i njegove mame čije postojanje me nadahnjuje i puni.
Moj prijatelj Djed Mraz mi se javi nakon susreta s njima, priznao da je jedva suzdržavao suze dok je čitao dječakovo pismo te ga želi pročitati meni.
Naravno, to je taj dječak bogatog srca koji nema materijalnih želja, ne želi stvari i poklone, samo zdravlje za svoje najmilije.
Piše da je tužan, uginuo mu je kućni ljubimac zeko, to mu je teško palo.
Rezerviramo petak za našu misiju, moj junior, zeko u kutiji u njegovom krilu na stražnjem sjedalu autu, ja za volanom i Djed Mraz, moj suvozač.
Kakav divan dan! Kakvo divno iskustvo!
Voziti Djeda Mraza, gledati oduševljene prolaznike i vozače, ali i čuditi se kako Djed Mraz nema pravo prolaska u prometu , ipak je on uvažena ličnost.
Došli smo do zgrade gdje živi naš prijatelj, ulazim prva, došla sam samo na najavljenu kavu.
Grlimo se , ljubimo, naši susreti su puni emocija, sjedam kad začujemo zvono na vratima.
Taman izvode radove u zgradi pa je puno radnika i gužve tako da mama Mirjana, pomalo ljutita odlazi do ulaznih vrata i njurga tko to opet zvoni.
Pred vratima iznenađenje!
Naš dječak u šoku zbog Djeda Mraza, vrećici slatkiša, kalendaru na životinje i svom novom ljubimcu, sivom zeki sa bijelom flekicom na šapicama i njušci.
Mi veliki pijemo kavu, moj junior i njegov vršnjak se igraju u sobi i upoznavaju s Dakiem, sivim ljubimcem.
Zanimljivo je kako život postane jednostavan kad prođeš velike boli i dođeš do spoznaje da imaš bogatstvo u malim, nematerijalnim stvarima.
Imaš ga toliko da vrijede više od jedne velike materijalne stvari za kojom bi žudio cijeli život i zbog koje bi mislio da si nesretan.
Nismo propustili priliku pogledati e- dnevnik i ocjene našeg prijatelja koji možda ima jednu četvorku jer sam jednu jedinu uspjela vidjeti od svih petica.
Da ne kažem da igra super šah i da je njegova glavica bistra i jaka, kao i njegovo srce.
„Nije ni čudo da ti je Djed Mraz došao u kućnu posjetu kad imaš ovakve ocjene.“
Izmjenjujemo iskustva, doživljaje i priče za što nema sumnje kako smo se baš nas troje našli u ovoj divnoj situaciji i priči jer znamo što znači patiti, ali i jačati u boli.
Znamo se veseliti i to veselje prenositi na druge.
Djed Mraz kaže savršenu rečenicu kao komentar na proživljene situacije gdje se čudi ljudima koji na njegovo srce odgovaraju novcima.
Kaže, „nije mu jasno zašto ljudi sve gledaju kroz novac.“
Imati i ne imati, malo ili puno, razlika je u svakome od nas.
Baš tada kad smo siromašni materijalno, prilika je da se duhovno obogatimo ako si damo priliku rasti i boriti se.
Ponosna na prijatelja Djeda Mraza koji je bio bez posla i živio od četiristo kuna mjesečno, peglao drugima robu i čistio drvarnice,
na mamu Mirjanu koja skuplja boce po bajama, „kontejner šopovi“ , kako ih zove od milja, jer ne dozvoljava da njen sin bude gladan i na sina,
skromno i zahvalno dijete koje se veseli životu, na male, a velike ljude koji su svjetla u tami onima koji žele progledati.
Ne samo za blagdane, kao ukrasne lampice, oni su svjetla cijelu godinu.
|
