|
Nakon što sam isprobala pet pari cipela, dobro se zabavila, zadnji par je sjeo fenomenalno.
Nekad davno, imala sam jedan par cipela, par tenisica, danas si mogu priuštiti više, imam više.
Zahvalna sam i sretna na tome kako možeš i smiješ željeti, težiti boljem i onda to ostvariš.
Nažalost, puno ljudi kaže da nešto žele i kad to ostvare ne čini im se tako važno.
Pitaju se zbog čega su to tako silno željeli kad im to sada kada imaju ne predstavlja neku veliku stvar.
Naučila sam da je zahvala jako bitna. I napredak. Svoj, osoban. Da cijeniš sve što stvoriš i dobiješ jer ako si se već trudio da to ostvariš,
treba biti zahvalan jer zahvala povećava unutarnju sreću. To je bitno. Ne koliko pari cipela, ali da ako ti se jedne smoće na kiši i imaš za obuti druge dok se ove suše.
Kako sam doživjela i ovo gore, tako cijenim ovo bolje. Cijenim svoj napredak.
Predivne krake čizme su bile zadnji izbor između salonki, gležnjača, tenisica.
Iskoristit ću povoljnu akciju i kupiti ih te se osjećati poput kaubojke.
U povratku kući zove susjeda ako ćemo nas četvero na večer na pijaču.
Najradije bih guštala u društvu svojih indijanaca uz večericu, peć na drva u našoj toploj kolibi, ali vrijedi ,zapravo, prošetati nove čizmice.
Muž se složi jer i on ima nove cipelice za krstiti, a naši su veseli dečki oduševljeni idejom da ostanu sami kući.
Odušvljenje večeri i glavna tema je susjedov set u ponedjeljak. Naime, u našem kraju se snima Winnetou i on je izabran kao jedan od statista.
S brkovima glumi kauboja, onda ga briju i glumi indijanca. Koje iskustvo!
Uspio je uvaliti i djecu, moja omiljena susjedica nije prošla, nažalost, ali bit će njihova pratnja.
Sretna sam zbog njih i iskustva koje će doživjeti, to je neprocjenjiv doživljaj.
Tako smo nas četvero, indijanci i kauboji, guštali u priči, pivi, vinu, mladim ljudima oko sebe i našem pitomom mjestu gdje mi se čini da je mladež
ipak malo drugačija, nego u gradu. Čini mi se, atmosfera je prisnija, druže se, pričaju i smiju bez puno alkohola. Moram priznati, prerano smo mi izašli za ove današnje generacije pa nisam uspjela vidjeti ostatak večeri.
Primjećujem kako je vrijeme od mojih izlazaka prošlo. Samo godinu dana prije pričala sam s frendicom kako nam se ekipa ulijenila i čudile smo se kako ne izlaze, a evo to je sad i mene uhvatilo.
Svaka deseta pjesma koju čujem bi mogla proći , ostalo su neki novi, nepoznati, ali i uhu antipatični tonovi.
Promijenili smo ambijent i otišli u kafić gdje su dečki svirali uživo- gitara, sintesajzer, bez playbacka.
Osim disco groznice koju sam prošla u svojoj mladosti i ovakva mjuza je pratila moje izlaske. Ima li što ljepše od pjevanja i plesanja s ekipom? Od izlaska u kojem se baš zabavljaš, nije ti dosadno?
Prednost ovih lokalnih kafića je što vidiš sve poznata lica. Tako reći, susjedi. Grupica mladih dečki, svi odreda vrijedni poduzetnici, našli su ovdje svoju oazu mira i odmor od napornog tjedna. Rastavljeni susjed, miran, tih i povučen koji je ostao sam nakon petneast godina braka, žena ga napustila te maskota mjesta, uvijek veseo i nasmijan, a bez ijednog zuba no duše čiste kao i njegova prazna usta. Od njegovih fora i karikatura koje slaže, smješniji je samo nadimak koji je dobio po jednom liku iz crtića. Pjesma, ples, cuga...i vrijeme je za spavanje u nekih dva iza ponoći kada smo počeli zijevati kao somovi.
Ujutro sam se osjećala kao pregažena indijancima koje su lovili kauboji. Naravno, na konjima.
Dok sam grlila školjku i čekala da izleti na prednju stranu, strahovala sam da će i zadnja popustiti. Muž je rikavao od smijeha govoreći da zvučim kao lelen koji riče. Eto! Kad sam ustanovila da mi je, osim mučnine narušen i centar za ravnotežu vratila sam se u krevet. Probala sam se još jednom dići, a moji indijanci sa savršeno izglumljenim tekstom i kulisom premjestili kazaljke sata na par sati unaprijed i suflirali nervozno da su gladni i kako nisam skuhala ručak kojeg čekaju. Hahaha, uljepšali su mi jutro, tim više što ipak nisu dva popodne, već deset ujutro.
Vratili su sat, ali i mene u krevet jer mi je čini da mi je i smijeh iziritirao želudac. Dal sam popila previše, dal je koja piva bila pokvarena, jesam li izašla iz mota...nije ni bitno koliko mi je u ovoj mučnini bitno da sam ovime zapečatila svoju karijeru bančevanja jer mi je divan nedjeljni sunčan dan uništen ležarinom u krevetu.
I da, kad su dečki pitali što mi je, nakon što mi je stariji donesao ručak u krevet, mlađi skuhao čaj, muž kavu, a od toga sam pojela pol ćevapa i popila čaj pred večer, nije imalo smisla lagati.
Dan prije, stariji sin je bio na dječjem rođendanu i mama od slavljenice mi je rekla da im je davala Radler. Meni je to bez veze, ali što da kažem ženi, ja to djeci ne dajem no sam sinu ukazala da ne treba biti povodljiv jer se na alkohol lako navuči. Neću uvijek biti uz tebe da te mogu kontrolirati pa je na tebi da odlučiš što je za tebe dobro, bez obzira što ekipa oko tebe radi. Ti moraš misliti svojom glavom.
Ta priča mi se super nadovezala na ovo moje bolovanje da im kažem što se dogodi kad piješ pivu.
Da im pokažem, ustvari. Tako da, možda se svemir potrudio pomoći mi da što vjernije predočim pivopiju, bez glume i kulisa.
Kaubojka u čizmama je pretjerala, a indijanci se pokazali kao pravi prijatelji. Ihaaaaaa!
(naravno, naš susjed na setu)
|
