|
„Nećeš se igrati sa mnom? pita moja omiljena susjeda nakon poziva na kavu kojeg moram odbiti zbog poslovnih obaveza.
Dok nabrajam poslove koji me čekau, sama sam sebi dosadna, ali zaista „Odem li na tu kavu, draga moja, falit će mi to vrijeme,
a obaveze će ostati iste. Samo ću si napraviti nervozu i stres. Kavica idući tjedan.!“
Cijeli tjedan dogovaramo šetnju nas dvije, ali nikako se skombinirati.
Odvojim gotovo svakodnevno vrijeme za šetnju, za sebe.
Nažalost, to puno ljudi ne zna. Ne da nema vremena, ne da ne stigne, već ne zna.
Kao što sam učila grliti se, misliti pozitivno, svjesno micati negativne misli iz glave da bih zadržala dobro raspoloženje, vidjeti dobro u ljudima.
To je život u svjesnosti kojeg se trudim živjeti, za razliku od nesvjesne faze svog života.
Svojom svjesnošću potićem i ljude oko sebe da se pokrenu. Da osvijeste kako je njihovo ponašanje u većini slučajeva naučeno od roditelja i da svojoj djeci rade upravo ono što su njima radili njihovi roditelji.
Moji roditelji nisu mijenjali naslijeđene obrasce od svojih roditelja pa je tako tata imao običaj kritizirati nas troje djece jer nije znao za pohvalu pošto je nikada nije čuo od svojih roditelja.
Nema smisla da krivim mamu i tatu kojih više nema, dali su najbolje od sebe što su mogli, voljeli nas na najbolji način i pokazivali to najbolje što su znali. Trudim se također biti i dati najbolje od sebe.
Tako da svjesno pohvaljujem, ljubim i grlim svoju djecu. Jer sam svjesna da je meni to nedostajalo i da sam imala problema sa samopouzdanjem, a onda i sa puno drugih „mana“ koje ono vuče.
Mogla sam biti kao moji roditelji, a moja djeca kao moj brat, sestra i ja. Sretna sam i zahvalna jer sam svojoj djeci olakšala nadograđivanje sa čvršćim temeljima.
Svojim primjerom sam pokazala starijoj sestri kako može biti drugačije. Kako nije najbolje ono što znamo, već može biti još bolje. Mi možemo biti bolji ako si dozvolimo širiti vidike, usvajati nove životne spoznaje. Život je puno šira paleta tonova od one koju smo usvojili kao djeca od svojih roditelja. Dok sam sestri pričala, nije mi vjerovala. Povjerovala je kad sam joj počela pokazivati. Promjenom na sebi, djeci, mužu. Kad smo počeli biti sve pozitivniji jer smo zadovoljniji, ispunjeniji i uspješniji. Prije svega, jer sami sebe tako doživljavamo i dokazujemo se kroz djela. Nakon godina rada na sebi i uvjeravanja svoje najdraže sestre da joj život može biti lakši i ljepši, dozvolila si je promjenu. Uživam gledajući je kako raste. Kako se dokazuje, uči, jača. Daje si priliku.
Nažalost, pisala sam već o bratu s kojim ne pričam par godina. On je nastariji, trebao bi biti najmudriji. Zapravo je „najoštećeniji“ jer je na njemu, kao najstarijem sinu , bila najveća odgovornost. Ego je godinama sve više rastao tako braneći ranjenu dječju dušu da bi odrastao u muškarca kome je najbitnije da je u pravu. Toliko da se posvađao s cijelim svijetom.
S nama sestrama, susjedima, rođacima, prijateljima...Doznam neki dan, i sa svojim sinom. To me slomilo jer sa svojom šogoricom, nećakinjom i nećakom nisam u kontaktu od kad nisam s bratom. Prezamršeno je i komplicirano družiti se u takvom okruženju gdje je normalno da će žena i djeca zauzeti muževu i tatinu stranu, a ja...nemam snage glumiti pa su svi odnosi prekinuti. Potaklo me nešto da nećaku koji ima dvadeset i dvije godina pošaljem poruku i pitam kako je. Tom milom djetetu, bebi koju sam nosila na rukama iz rodilišta, s kojim sam rasla u kući do svoje dvadeset i šeste godine. Kojeg je moj tata, njegov djed obožavao jer je bio prvi unuk. Koji je upao u moju djevojačku sobu i čupkao obrve s nepunih šest godina pred ogledalom jer je to radila njegova teta. Kojeg sam vozila na trening plivanja i strahovala hoće li danas ili neće plakati pa je propao sav put do bazena.
Kaže da je dobro, dobio stalan posao, živi s curom, podstanar je. Otišao iz iste obiteljske kuće s tri kata koja smo sestra i ja svaka svoj kat koji nam pripada po zakonu darovale bratu za njegovu djecu, kao zahvalu što je do kraja života dogledao naše teško bolesne roditelje. Srce mi se slama, osjećam da nije dobar s tatom pa ga pitam. Kaže da nitko ne može s njim, ali on mu je sve oprostio. Moj divan, veliki, a mali nećak.
Osjećam potrebu ukazati, pokušati osvijestiti brata, ali nećak kaže da nije vrijeme, da se nađem s mamom, mojom šogoricom.
I tako, okružena djecom, u velikim i malim tijelima, svjesna da sam mogla biti kao brat, nesvjesna, nesretna, ali u pravu, tražim način kako doći do šogorice, pokušati utjecati. U najboljoj namjeri.
Ponosna na svog nećaka, hrabro dijete koje je odlučilo prekinuti niz naučenih navika i krenuti svojim putem, stvarati svoj život, biti ono što je, ne što se od njega očekuje. Jer i očekivanja se prenose s generacije na generaciju, nesvjesno. On je odabrao zbog sebe pa svoje djece.
U nesvjesnoj igri koja počinje u djetinjstvu, našim malim tijelima, igračke i igre nas obilježe kao veliku djecu. I odrede hoćemo li se smijati ili plakati. Sve je igra, sve su igračke i prijatelji dostupni. Uvijek i samo, je na nama koliko smo svjesni što je za nas najbolje. I želimo li biti veselo dijete ili nečija igračka.
Tu sam i na ovaj način pokušavam doprijeti do nekoga. Znam da će dotaći poneko dijete i potaći ga na promjenu. Znam
I pozdravljam sve vas u tijelima odraslih. Neka igra bude što bezbrižnija. Pronađite vrijeme za sebe, odmor i punjenje, posvetite se sebi, osluškujte. Birajte prijatelje, dijelite svoju pozitivu, ne prihvaćajte tuđu negativu ( rima je nastala iz igre).
|
