utorak, 20.10.2015.

Ne, obična jabuka


U dvorištu goranske vikendice odmaralo je veselo društvance.
Odmaranje krajem mjeseca srpnja s predavanjem točno u podne na zelenoj travi..
Slušaš, gledaš, ležiš, upijaš: znanje, pozitivnu vibru, miris pokošene trave, dozivanje ptica iz okolne šume, klopotanje vlaka po tračnicama i miris jabuka pod čiju krošnju sam legla.
Na udobnoj prostirci, u društvu divnih ljudi, nepoznatih,a poznatih, u masi bez gužve i programa bez voditelja.
Nevjerovatna je energija među ljudima u ljubavi koji teže ravnoteži i čiste svoje smeće da se ne prepoznaju u tuđem.
Na sve strane osmijesi, njegove vedre boje, opuštenost i mir.
To je dovoljno čovjeku koji je zadovoljan sobom pa ne zamjera drugome, koji živi svoju istinu pa ne propitkuje tuđu laž.

Priča o Anastaziji, ženi koja živi u dalekoj Sibirskoj tajgi, u skladu s prirodom, osunčala je ovaj sunčan dan, druženje jednostavnih, veselih ljudi koji se vesele životu.
Anastazija je žena svjesna svoje snage, moći i ljubavi kojom se hrani i povezuje s biljnim i životinjskim svijetom.
Njen život je inspirirao Vladimira Megrea koji ga je ukoričio u deset knjiga..
Preporuka Anastazije je da svatko stvori svoj život na jednom hektaru zemlje i oživi vlastitu ljepotu usklađujući biljni i životinjski svijet,
uz pomoć vodiča prirode čiji dijelovi smo svi.
Knjiga je inspirirala ljude diljem svijeta za život u skladu s prirodom, u skladu sa svojim unutarnjim ja ,nasuprot materijalnim neskladom kojeg živi današnji, suvremeni čovjek.
Slušajući i osvještavajući svoj unutarnji glas, instuiciju koju često zanemarim kao svaki grešni čovjek i vratim se na početak razočarana i ljuta
kako nisam slušala sebe ,već vanjski zov,izvaljena na travi, još mokroj od jutarnje rose,
osjetom sluha u priči o mudroj i sretnoj Anastaziji te osjetom vida i njuha u predivnoj krošnji zelene jabuke.
Krošnja pod kojom ležim zaklanja mi podnevno sunce, grijući me kao i sva ova svjetla oko mene.



Drvo spoznaje i njen plod jabuke bilo je presudno za čovječanstvo kad se Eva odvažila okusiti to zabranjeno voće.
Puno je tumačenja te legende ili istine, zavisno tko u što vjeruje, a ja prihvaćam teoriju da su prvi ljudi koji su živjeli u raju u ljubavi,
preko jabuke spoznali sva zla i laži koja i danas prate čovjeka .
Možda jer Eva nije poslušala svoju intuiciju. Možda...
Kako je točno bilo, nema živućih da nam prenesu, a i tko bi znao što se ženi motalo po glavi, reći će muškarci. .
Naravno, nama potomcima danas preostaje da poštujemo to zabranjeno ili sveto voće,
uživamo u okusu i blagodatima za zdravlje te biramo iz čijeg ćemo je vrta ubrati ili je jednostavno kupiti u trgovačkom centru.
Vratila sam se u jesen po svoje zrele jabuke i guštala u sočnosti i svetosti.
Prije samo tri mjeseca radila mi je hlad svojom krošnjom i veselila zelenim plodovima, sada guštam u slatkastom crvenkastom voću i štrudli.
Sve je,samo ne obična.
11:08 | Komentari (8) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.