|
„Ne raspravljaj se s budalom jer će te spustiti na svoj nivo i pobijediti“
Nije mi bila jasna izrečica koju mi je prije par godina natuknula poznanica.
"Kako me budala može pobijediti? " ,razmišljala sam , u egu, kako sam i vrtila filmove u glavi.
Samo par godina kasnije, shvatila sam i razumjela dobronamjerne poznaničine riječi.
Naime, ja sam bila popriličan egoista. Tko će to za sebe priznati?
Nitko. Jer toga nismo svjesni.
Znamo samo da smo popili svu pamet svijeta i da smo uvijek u pravu ,a što je više argumenata protiv nas, veća je želja za dokazivanjem.
Danas sam zahvalna sustavu koji me iznevjerio.
Zadovoljna sam s alternativom koju sam paralelno iskusila, ali u nedovoljnom povjerenju u istu, predala se u ruke i popustila starim obrascima.
Dala se pod nož. Nepotrebno!
Ali ništa nije za ništa! Sve se događa s razlogom.
Iscrpljena i razočarana, nakon nepotrebnog iskustva, došla sam na razgovor kod svoje „životne mentorice“.
Pokajala se što nisam vjerovala sebi, već sustavu, a ona je mirnim tonom pohvalila iskustvo koje sam morala proći da bi narasla.
Od tog dana, ja znam da ništa nije slučajno.
Sve kreiramo sami i sva loša iskustva su naša učenja. A ona dobra, rezultat istoga.
Nas četiri, istih godina, ali različitih životnih okolnosti, s obiteljima i djecom, našle smo se, također da bi nešto naučile.
Idealne prijateljice s kojima se prijateljstvo ugasilo tako brzo, kao što je i planulo. U godini dana, sve je bilo gotovo.
Svaka je bila „oštećena“ na svoj način.
Od bivšeg nasilnog muža, sadašnjeg besposličara, posla bez plaće, s troje djece,
mučnim djetinjstvom punim loših trenutaka kojeg treba ispraviti u sadašnjoj, mladoj obitelji forsirajući ono čega nema...
Mislite da sebe nisam okarakterizirala? Ne bih to mogla tada, ali sada s ponosom kažem da sam bila prilično sje... no tada toga nisam bila svjesna.
Tek kad sam si priznala koje su moje mane, pomirila se s njima, mogla sam ih se osloboditi.
Do tada, ja sam si bila u pravu i iza toga sam čvrsta stajala, boreći se rukama i nogama, uvjeravajući druge u ono u što nisu vjerovali.
Moja istina i viđenje njihove istine, nije se poklapalo. Zašto? Zato što je istina koja nas oslobađa uvijek jako ružna i bolna.
Zato što smo svi produkt naših predaka, njihovih strahova i obrazaca po kojima su živjeli.
I zato što to forsiramo, uvjereni da je jedino to ispravno jer za drugo ne znamo.
Da zastanemo i poslušamo se, čuli bi što želimo.Taj unutarnji glas koji nam pokuca na vrata duše,
ali mi ga uporno ignoriramo jer se bojimo novoga, nepoznatoga.
Vrlo je vjerovatno da ćemo se bojati ljubavi i braka, zazirati od partnerskih odnosa, ako smo cijelo djetinjstvo slušali svađe naših roditelja.
Vjerovatno ćemo težiti biti super bogati i moćni ako smo imali ispod prosječno djetinjstvo u kojem smo bili i osjećali se lošije od naših vršnjaka.
Ako smo gledali kako tata omalovažava verbalno ili fizički našu mamu,
vjerovatno ćemo naći super dobrog muža na kojem ćemo iskaljivati svoju frustraciju i potruditi se da ispašta za sve loše muškarce ovoga svijeta.
Ili ćemo naći istog nasilnika jer mislimo da takav muž i partner mora biti.
Sve se to događa kada živimo nesvjesno. Automatizirano.
Upleteni u klupko zapetljane vune s iglama koje drže svi, osim nas. Koje drže naša loša iskustva i traume.
A mi mislimo kako smo pametni i u pravu jer smo baš izabrali takav život i baš smo izabrali biti tako sretni.
S povremenim bljeskovima unutarnjeg nezadovoljstva koje mičemo u podsvijest jer nam to ometa život koji baš mora biti takav.
Baš moramo zasnovati obitelj, imati djecu, psa, mačku, kuću, auto, ići na godišnji, imati par kredita da sve to odplatimo.
Moramo! Jer moramo biti isti kao svi.
Morati i željeti nije isto. I daleko je od bilo kakve sličnosti.
Moraš ono što si gledao i gledaš što drugi rade i kako žive, a želiš ono što osjećaš da će te učiniti sretnim.
Moranje nije sreća. Moranje je zapovijed za umjetan život i forsiranje.
Ono što usrećuje mene, ne usrećuje tebe.
Samo daje privid sreće ako slijedimo naučene obrasce i živimo po špagi od moranja.
Tada se javljaju frustracije i nezadovoljstva koje ispoljavamo egom i bivanjem u pravu.
Kad živiš kako želiš, nemaš potrebe uvjeravati i razuvjeravati drugoga u to jer i drugi živi i radi kako želi. On bar tako misli, a ti to znaš.
Ako su roditelji imali naviku tvoje postojanje potvrđivati kroz kritike, velika je vjerovatnost da ćeš i ti tako funkcionirati kroz život. Jer za drugo ne znaš.
Danas znam i sama, da ljudi koji vole kritizirati i prljati druge, samo su mala kritizirana djeca koja ne znaju da postoje pohvale. Jer ih nikada nisu čuli.
Dakle, svatko ima svoj razlog zašto je baš takav.
Ja to danas razumijem.Jer sam bila ista.
Jer nas roditelji i preci odgajaju po šabloni kakvoj su odgajali njih.
I jako umara i iscrpljuje život po naučenoj šabloni.
Čini se, izgleda gladak. Ali je iscrpljujuće dokazivati se stalno kroz riječi.
Što više vičemo i teoretiziramo, to manje djelujemo za sebe, svoje unutarnje želje.
I zato danas, ljude koji su u pravu izbjegavam.
Navučem se nekad na njihovu razinu, ali svjesno dopustim da me pobijede. Jer znam da je budaleština nesvjesnost.
Ne morati, već željeti. Ne biti dio mase, kao drugi, već biti ja. Ono što ja želim.
I kad kažem da sam na višem nivou svijesti, znači da sam na stepenici iznad gdje nije bitno tko je u pravu. Bitno je unutarnje zadovoljstvo,
Kad dopustiš da te netko nadvlada, nadjača i pobijedi u teoriji. Jer samo ti znaš što si iskreirao od života.
Kako si svoje želje proveo u djelo.
Kad ostaneš sam sa sobom i osvijestiš kakav ti je izraz lica.
Jel to grčeviti i bijesni stisak čeljusne kosti u vječitom moranju, umjetni osmijeh u vječitom dokazivanju svijetu ili te nije briga tko će i što reći kako živiš.
Konačno živiš kako želiš i osjećaš.
Makar ismijavan od nesvjesne mase jer nisi u kalupu većine.
Oni se smiju jer su pravu, a ti se smiješ jer si sretan.
(foto:internet)
|
