|
Pišem dok je još svježe, da što bolje prenesem.
Muž otišao po starijeg sina jer je kasno više za biti vani.
Dolaze kući i govore da su mi doveli frenda.
Ja pred vrata, a u mraku, pa jedanaest je navečer, jedina svjetlost vanjska lampa, stoji Japanac.
Iznad glave mi tri upitnika ???
Naime, moji susjedi su prije nekih mjesec dana pokupili mlade, divne stopere i sklopili divno prijateljstvo.
Mladi par, volonteri, Rus i Francuskinja, praktički žive kod njih trenutno.
Putuju svijetom, stopiraju i volontiraju po udrugama za smještaj i hranu.
Našli su se da se nisu mogli bolje, za sličnim pogledima na svijet, interesima i počeli divno prijateljstvo.
Ta me priča natjerala da jedan dan, pri povratku s mora pokupimo i mi dvije stopistice.
Taman djeca nisu bila s nama pa je bilo mjesta u autu.Dvije Njemice.
Muž ne zna beknuti strani jezik, a ja od tri jezika s kojima sam se solidno sporazumijevala,
ostala totalno šokirana kako mi je ponestalo vokabulara jer godinama nemam priliku pričati.
Ide to meni,ali to nije to to i izgubila sam volju.
Od duboke priče i prijateljstva, u autu je ostalo jedino natucanje siromašnog engleskog i
obećanje samoj sebi da ću prvom prilikom uzeti privatne satove jer ovo ne može i ne smije ovako.
Da je mene sram pričati jer znam da ne pričam pravilno i da moram šutjeti jer se ne mogu sjetiti riječi!
Koja tuga.
Cure smo odvezli do odredišta, izmijenili par bitnih rečenica na engleskom, a njemački i talijanski nisam htjela ni pokušavati.
Engleski sam počela učiti prije polaska u školu. Kao i sve, kad ne vježbaš, ode.
I tako večeras, stoji meni Japanac pred vratima.
Moj smiješan, ali zanimljiv muž mi objašnjava da ga je povezao i da ide u centar grada,
ali meni nije jasno što će on pred mojim ulaznim vratima.
Moram li vam naglašavati kako se dečko osjećao dok je stajao na vratima dok pas reži na njega iz kuće, ja
u čudu gledam što ću s njim,a dva tinejđera se valjaju od smijeha.
A dobro, došao je uljepšati nam kraj ove lijepe nedjelje koju smo proveli na moru u kupanju i guštanju.
Dok mu objašnjavam da smo mi normalni ljudi, da mu malo razbijem očiti strah od nepoznatih ljudi i mjesta na kojemu je slučajno
završio, ulazi u kuću sa svojim planinarskim cipelama, nervozno vrteći narukvicu na ruci.
Tresem malu limenku pive koju sam upravo ispila ispred tv-a ,ali uvijek je u frižideru hladna cuga, najviše zbog mogućih poslovnih partnera.
Sjeo je i gleda po stanu, komentira da nam je lijepo, ali dalje ne zna što tu radi. Htio je samo do centra grada,
a završio tu na brdu među nama.
Pristaje na domaće crno vino pa nazdravljam s njim i ispitujem ime ,godine. Edi...twenty years old...
Pa se mi izredamo po imenima i godinama, čak i psa predstavimo koje se nije smirio dok ga nije počeo maziti naš novi prijatelj.
Gleda sinove medalje, ispituje pa vidi engleski rječnik na polici među knjigama, kaže-" Učite engleski?"
"A pokušavam" ,kažem razočarano jer sam i dalje nezadovoljna svim trudom i godinama, svim svojim prirodnim sluhom
za jezike kojim se ne mogu trenutno podičiti previše.
Uglavnom, i on putuje, autostopom, sam. Upoznao je neku curu u gradu, pokazuje mi fotke na mobitelu. Kažem- "Zgodna je,
pametan si mladi dečko" ,a on se smije, valjda malo i pripit od čaše domaćeg istarskog vina.
Zamišljam u glavi kako iz frižidera vadim domaći istarski pršut, režem i ugošćujem ga, ali ne da nemam pršuta,
već smo i zadnju koricu kruha pojeli za večeru.
Stariji pubertetlija mi govori da ga pitam dal mu se žuri,a mi se taman raspričali i smijemo se opušteno.
Kao da mi se od te limenke pive i engleski popravio. Mogla bih i japanski propričat da je još koja piva...
"Ne žuri mi se", odgovara opušteno i naslanja se na naslon trosjeda da bi mu bilo još udobnije.
Ali moji dečki, još gori od mene, u svom neznanju i zbunjenosti, uzimaju ključeve od auta i sufliraju mu na odlazak.
Digao se zbunjeno, ja mu objašnjavam kako smo počašćeni što je bio naš gost, s druge strane svijeta.
Smije se, zahvaljuje i odlazi. Bogatiji za još jedno iskustvo i poznanstvo.
Ali i mi.
|
