30.01.2007., utorak
Deja vu - u mojim snovima
 Ovih dana čuo sam mišljenje da je pisanje dnevnika, pa tako i bloga (internetskog dnevnika) odlična metoda za suzbijanje depresije. To je svojevrsna konverzacija sa samim sobom, pomoću koje osoba na sebi najpristupačniji način zadire u vlastitu podsvijest. Vlastita analiza proživljenih događaja, strahova, frustracija, veselja ili sličnih stanja, korisna je, jer uz ostalo promišljamo kako smo postupili, kako ubuduće bolje reagirati i dočekati spremniji neke neugodne situacije. Kažu da su brojni teolozi vježbali um upravo pisanjem dnevnika, a u svakom slučaju u nedostatku poželjnog sugovornika (iz tko zna kojeg razloga) i mislioci raznih struka, kroz taj specifičan razgovor sa samim sobom, mogu se doći do zanimljivih ideja i rješenja. Mnogi se stručnjaci slažu da pisanje dnevnika ima dobro terapeutsko djelovanje. Ovih dana muči me jedan san kojeg niz noći sanjam u nastavcima. Preko dana zaboravim što sam snio, no kad navečer hvatam prvi san kao da nastavljam sanjati san prethodne noći (deja vu). Sve se zbiva na Savi koja je u gornjem dijelu nabujala i visoka, a u donjem dijelu toka gotovo presušila (?). Prelazio sam na drugu obalu ondje gdje je to bilo najteže, a ondje gdje se rijeka gotovo mogla preskočiti, to mi nije padalo na pamet. Pokraj rijeke siromašne nastambe i ja tu „gluvaram“ tko zna iz kojeg razloga. Hodam po pijesku duž obale kao da nešto tražim. Jedno vrijeme slične snove u nastavcima na jednom te istom mjestu (na nekakvom vijugavom putu prema moru) sanjao sam iz noći u noć i jedva dočekao da se iz svega toga iskobeljam. U realnom životu volim vidjeti neobičnu ljepotu prirode, a oblaci su me oduvijek fascinirali. Već sam napisao u jednom od prethodnih postova da smo se kao klinci ljuljali na ljuljačkama i gledali kako oblaci putuju nebom stvarajući promjenljive oblike koje su nas podsjećali na likove životinja ili ljudi. Gledali smo prema nebu i pjevali pjesme koje su nam padale na pamet. Jučer sam se prisjetio te slike iz djetinjstva i fotografirao nebo povrh naše slavonske ravnice. Kao da je prijetilo olujom, a zapravo je sve bilo kao u ubrzanom filmu. Gonjeni snažnim vjetrom oblaci su se udaljavali prema istoku stvarajući neobične ne baš vedre vizije. Drago mi je što nije bilo nikakvog nevremena, mada su slutnje bile snažne. |
29.01.2007., ponedjeljak
Novi suveniri
 Komentirajući na jednom od prethodnih postova Sirenica je upitala kakvi su slavonski suveniri bili izloženi na nedavno održanoj manifestaciji. Pa evo da ih malo vidi: klupčice, drvala, replike klijeti, kolovrati, đerma, male škrinjice i slično. Nekad se u našem kraju naveliko pravila rezbarija (ručni rad) a kasnije je to na neki način uništila drvo-tokarija jer su se počele masovno proizvoditi tipizirani tanjuri i slični predmeti koji su čak identično obrađivani ujednačenim mustrama duboreza. Nema više čaplji, kepčija, figura konja, jelenova, vjeverica. Sad kao da su se okrenuli građevinarstvu i graditeljstvu, a manje živim bićima iz prirode. Osobno mislim da ništa od izloženog nije nešto posebno originalno ili točnije rečeno ima puno toga već viđenog. Ipak pohvaliti treba trud ljudi koji mozgaju i smišljaju kako zaraditi, pa i vratiti proizvodnju suvenira „na stare staze slave“ kada se moglo dobro i zaraditi prodajući to prekupcima ili na štandovima po moru. Slavonija i njena tradicija se ne da uništiti, a ljudi kažu „nužda zakon mijenja“. Moram reći da je u mojoj obitelji svojedobno bilo puno proizvodnje suvenira, i uvijek se toga sjetim sa sjetom pa i tugom, i podsjeti me na onu poznatu Tadijanovićevu pjesmu o radu duboko u noć, da bi se nešto zaradilo za djecu na školovanju. Valjda smo zato i „ispali“ ljudi a ne probisvijeti. Meni je slavonska rezbarija posebno draga jer znam kako se to radi, no srećom nikad se time nisam morao baviti otkad sam završio školovanje i zaposlio se. Srećom sada zarađujem lakše, nego što je to moj otac (s debelom kožom na dlanovima, od tragova nožića, „šmirgla“„holajzna“, politure, nitro-laka i „hobl-banga“). Tko radi s drvetom zna da ručno može obrađivati samo mekše drvo poput lipe i topole, orah je već daleko tvrđi ali i ljepši, a hrast je nešto posebno i uglavnom nije za te stvari. |
28.01.2007., nedjelja
Najbolja sportašica i sportaš Nove Gradiške za 2006. godinu
 U petak su na prigodnoj svečanosti izabrani najbolji sportaši na razini grada Nove Gradiške za prošlu godinu. Opet sam bio na fešti (reći će neki), no bilo je doista lijepo. Za svoj trud (znoj na treninzima i utakmicama, odricanja i putovanja i još štošta) nagrađeni su oni koji po mišljenju Povjerenstva to zaslužuju. Moram priznati da sam i sam bio u tom povjerenstvu prije dvije godine, ali sam dao ostavku jer se nisam baš slagao, točnije niti jedan moj prijedlog tada nije prihvaćen, pa sam smatrao moralnom obvezom da im se svima zahvalim do daljnjeg). Dakle ja sam taj koji bi uvijek nagrađivao samo mlade, a protiv sam toga da se desetci nagrada i priznanja već godinama dodjeljuju dugogodišnjim sportskim djelatnicima i drugim zaslužnicima. Povelik broj priznanja po meni postiže kontra-efekt. Kažu da kada počneš primati priznanja, da ti je to posve siguran znak da si ostario. Kod nas je, kad je u pitanju sport, već više desetaka godina zaredom jednim te istim pojedincima već ponovno dokazivano da su prestari i da je krajnje vrijeme da prepuste mjesto mlađima. Nadobivali su se toliko priznanja, a sportski rezultati su im bili onda kad su bili mladi (apsurd). No dobro, na stranu moja svojeglavost i kapric, ove godine su 100% pogodili kada je u pitanju najbolja sportašica i sportaš. Na fotografiji vidite Vedranu Tadić izvrsnu, vrlo pristojnu i ljubaznu i lijepu srednjoškolku koja fenomenalno igra odbojku u ŽOK „Nova Gradiška“. Njene kolegice iz kluba predložile su ju za ovu nagradu, pa i njih pohvaljujem za nesebičnost. Ovaj nasmijani mladić je najbolji sportaš Nove Gradiške za 2006. godinu, inače Brođanin na privremenom radu u Novoj Gradiški, rukometaš RK „Nova Gradiška“ Goran Krajina. Taj dečko je prošao kadetsku ligu i „vrbovan“ od nekolicine prvoligaških klubova koji su se za njega otimali. On im je otvoreno rekao.“Hvala, ali za mene je škola na prvom mjestu, ne mogu se profesionalno posvetiti rukometu.“ Odbio je puno novca, ali zato sada završava Ekonomski fakultet u Zagrebu, prosječna ocjena mu je kako kažu nevjerojatnih 4,9. U Novu Gradišku je došao zahvaljujući treneru Darku Celneru (također Brođaninu), a nadam se da ne zvuči pregrubo, ali kod nas „igra za kikiriki“ odnosno plate mu samo prijevozne troškove. Njemu to odgovara jer voli rukomet, igra onoliko koliko može i želi. Oduševljava potezima, a posebno je dobar u razigravanju cijele ekipe i organizaciji igre. Izuzetno je kulturan i pristojan mladić koji doista može kao i Vedrana, biti uzor mladima ovoga grada i puno šire. Dosta blago roditeljima koji imaju ovakvu djecu. Duboki naklon i kapa do poda. Pun pogodak. |
26.01.2007., petak
Kao u Božjoj bašči na PP-idejama
 Evo nama sajma i dvodnevne fešte u Novoj Gradiški pod nazivom „Poljoprivredno poduzetničke ideje 2007.“ Tko god voli dobro domaće pojesti i popiti i vidjeti ljude s idejama kada je riječ o poljoprivredi, obrtništvu i općenito poduzetništvu, tada treba doći k nama (na noge) u Novu Gradišku. Predavanja su u Domu kulture, a odmah preko puta je Društveni dom gdje je izložba i zanimljiv sajam svega i svačega, a najdojmljiviji su novi slavonski suveniri i prehrambeni proizvodi, a ima i poljoprivredne mehanizacije, sadnog materijala. Tu je i štand „Eko etno sela Stara Kapela“. Ako ste u mogućnosti dođite danas ili sutra kod nas. Ministar Petar Čobanković i svita i politička elita su to službeno otvorili, a zatvorit možemo i sami. Bit će još lijepih fotkica o ovome. |
25.01.2007., četvrtak
Snaga života
 Naše pojavnosti u ovom svijetu katkada ostave dublji trag od našeg postojanja. Kao drvo od kojeg je napravljen stol ili ormar, još dugo živi i nakon prestanka života stabla. Čak i materijalna neprisutnost nije prepreka u tom postojanju i nakon vijeka života. Danas sam se, tko zna iz kojeg razloga, prisjetio pokojne susjede koju smo odmalena zvali Mamika. Bila je to gospođa Marija Ostojić koja vjerujem još ima podosta živuće rodbine po Zagrebu i okolici ili tko zna gdje. Ipak u starosti je živjela sama, pa i osamljena. Do zadnjeg dana dok je mogla hodati dolazila je k nama u susjedstvo. Nikada nije bila dosadna, nametljiva, dapače uvijek je tko zna otkud pronalazila zanimljivosti iz svog života ili se pak raspitivala o nečem što je vrlo aktualno. Dokle god je mogla, gledala je televiziju, a kasnije kad su ju i oči izdale, slušala je radio. Nekada vrlo imućna, starost je dočekala u kući koja je više ličila na trošni muzej u kojeg se nerado zalazilo, a koja je poslije njene smrti renovirana već nekoliko puta. Gospodski maniri kao da su se osjetili u zraku prostorija, no i otužan osjećaj starine i prošlosti. Mamika je nekada bila mesarica i jedna od najboljih kuharica i majstorica za kolače, koje je nazivala originalnim njemačkim imenima, što je nama djeci još više djelovalo „stranjski“ i luksuzno. Danas je pao prvi ovogodišnji snijeg, i sjećam se kako je Mamika ( u svojoj 90 i nekoj godini) pala na zaleđenoj stazi na ulazu u naše dvorište. Tu je bio kraj njenog hodanja i od tada je zalegla u bolesnički krevet. Rijetki su ju posjećivali, izuzev gospođe Danice (također već sada starije gospođe) koja joj je kuhala i brinula o njoj. Kad sam znao k njoj doći uporno me je molila da mi nešto pokloni od tih svoji dragih predmeta-uspomena. Nisam nikada ništa želio uzeti jer mi je bilo neugodno, a i ne znam što bih s time. Ona je znala da joj je kraj blizu, no nije očajavala nego je rado sa mnom raspravljala čak i o politici i onome što je doznala najčešće s radijskih programa. Bila je vedrog duha do zadnjeg trena. Njeno imanje je sada već dva puta preprodano i sada se baš nekako na mjestu gdje je ona nekad ležala na krevetu nalazi kompjutorska blagajna poveće trgovine. Sinoć sam ondje sa sinom kupovao neke grickalice. Znam da bi Mamiki bilo drago da nas može vidjeti. Dok je ona bila živa ja se tada još nisam niti oženio. Ona mi je rekla: „Ti ćeš se oženiti i ići „u svoj red“,vidjet ćeš, bit će sve dobro s tobom“. Dobru bakicu iz djetinjstva (koja mi je katkad dala koji dinar za slatkiše) nisam zaboravio. Moja baka Marija i ona bile su druge i natjecale se u uzgajanju cvijeća u svojim susjednim vrtovima. Sada je sve zaraslo u korov, ili se ore traktorima. Vrtovi su nekad bili lijepi a sada su bezlični i zapravo ne služe ničemu, a ljepotu cvijeća preuzeo je krov i aloga i nekakva divlja loza koja ne daje ploda, a koja se sve više množi kako ju siječeš. Ovo drvo je snimljeno kraj Save. Vidite toliko je šuplje sa se kroz njega može gledati ili se u njega može sakriti neka životinja. Ovog proljeća ono će opet izlistati brojnim mladicama. I to drvo se ne da i opire smrti svim silama do zadnjeg trenutka. Takvi i mi trebamo biti, kao to drvo, kao Mamika, i ne klonuti duhom ili tijelom prije reda. |
24.01.2007., srijeda
(Ne)vrijeme
 Ovih dana me boljela glava, pa pretpostavljam da je to zbog vremenskih promjena. Preko dana znalo je biti 20-tak stupnjeva, jugo je rasturao, zatim naglo zahlađenje, itd. Dosta vremena provedem za kompjutorom ili za volanom, a navečer se osjećam slomljeno kao da sam ne znam što radio  . Nemam problema sa spavanjem, no neku noć sam bio budan zbog bolova u nogama (što kažu babe, kao da mi je tko žile čupao). Našnjofam se duhanskog dima kolegica iz moje radne sredine (vrlo su netolerantne prema nepušačima) pa neželjeno dobijem i dnevnu dozu otrova kojeg sam se uspješno otarasio prije 3-4 godine. Odjeća mi smrdi po njihovom dimu kao da radim u pušnici gdje se dimi meso s kolinja . Fascinira me ta nekultura i netolerancija bez obzira na stručnu spremu ili neku drugi karakteristiku. Mislim da je riječ o sebičnosti i bezobzirnosti i klasičnoj nekulturi i nedostatku elementarnog kućnog odgoja. Nemam ništa da netko zapali onako uz kavu i slično, ali da dimi i pali jednu od drugu, to mi izgleda manijakalno. Zapravo ne pamtim kad sam prestao pušiti i da sam bio pametan to sam trebao učiniti i daleko prije. U jednom od mogućih scenarija mog zdravlja možda sam na početku gripe ili nečeg sličnog. Kažu da sam organizam daje signale ako mu nešto treba ili nedostaje. Sinoć sa s guštom konzumirao dobro crno vino , a kad smo kod apetita, kada bih dao tijelu sve što traži bio bih vjerojatno preko stotinu kilograma. Mislim da bi mi za kičmu dobro došlo više kretanja drugih tjelesnih barem rekreativnih aktivnosti i malo manje kave. Tijelo mi javlja da treba i drugih potreba, no za sad mu uspješno udovoljavam u većini slučajeva. Čokolada, voće, puno tekućine, mliječni proizvodi, katkada su jednostavno baš ono što mi treba. Ne znam da li sam prije bio tako osjetljiv na vremenske prilike kao sada. Kao da su mi se osjetila izoštrila ili to tek onako fantaziram . Evo javljaju sjeverni vjetar, pa ćemo se malo ovih dana smrzavati umjesto da se okolo zafrkavamo u tankim majicama i proljetnim jaknama. Ljudi iz primorja kažu da jugo donosi boleštine, a bura zdravlje. U Slavoniji je izgleda nešto slično . |
23.01.2007., utorak
Krov
 Svaka zgrada gradi se od temelja do krova. Kao kapa koja glavu čuva, tako i krov štiti sve ono što pokriva. I danas sam bio na krovištu moje velike poprilično stare kuće kojoj bi dobro došao kompletno novi krov, no nema se novaca pa onda je parola „snađi se druže“. Kao da sam ptica, često sam tako na krovu, popravljam, mijenjam crjepove, podmećem posude, mijenjam letve i stotinu sekiracija koje mnogi smrtnici nikad ne dožive u svom životu  . Kažu da kuća u kojoj se ne živi brzo propada, kao i ona koja se ne održava i zanemari. Tko živi u ogromnom velikom starijem prostoru valjda kao i ja cijeli život čezne za malom novom kućom prizemnicom. Eto ovih dana vidim da renoviraju krov crkve Svetog Marka u Zagrebu . Nedavno su moja dva rođaka nekoliko tjedana radili „zlatne poslove“ unutar te crkve. Uz ostalo, pravim pravcatim zlatnim listićima oblagali su oltar pod budnim okom svoga šefa ( jednog od najboljih restauratora ovakvih umjetnina ne samo u Hrvatskoj). U šali sam im rekao „pa vi ste stvarno zlatni dečki“, a oni su mi ispričali par duhovitih situacija dok su eto „šljakali“ na Markovom trgu gdje je posve normalno svaki dan sresti našu hrvatsku političku elitu. Izađeš otresti prašinu i zapaliti cigaretu, a oko tebe frka, kamere, političari, državnici. Stvarno da se čovjek naježi kad se sjeti događaja iz hrvatske povijesti koji su se odigrali baš na ovom mjestu, na tom trgu. Krunidba kraljeva, spaljivanje žena optuženih da su vještice , sudbina Matije Gupca ili detalji vezani uz pokojnog dr. Franju Tuđmana i novu demokratsku Hrvatsku. Marija Jurić Zagorka i misticizam starog Zagreba kao da još živi ispod novih fasada i obojanih crjepova i ulaštenog kamena po kojem gazimo u ovo 21. stoljeću. Sada su tu parkirani skupi crni automobili s diplomatskim oznakama, a tek koji korak dalje u haustorima otpada žbuka, a o zadahu vlage iz mraka zapuštenih podruma da ne govorimo. Kao da se tu još kriju stare boleštine, kolere i druge pošasti koje su nekad davno poharale grad. Kad bih mogao birati gdje živjeti u Zagrebu izabrao bih Tuškanac i Rokov perivoj (nisam ja ni lud) gdje ima puno zelenila i novih lijepih vila, ali i onih starijih gdje su poznati hrvatski književnici pisali svoja legendarna djela. Ako ikad dobijem veliku lovu na lutriji (a da ju počnem igrati? ) kupit ću si ondje kuću ili bar hausplatz. Jedini uvjeta je da kuća ima novo krovište (zna se zašto). |
22.01.2007., ponedjeljak
Sinoćnji nogomet
 Muškarci i nogomet, to često ide zajedno, pa je tako bilo i sinoć na završnici novogradiške „Zimske malonogometne lige Metalijatrans 2007.“ Opet je naš Goran Vlaović doveo dečke iz Zagreba. Ovog puta „Megakop“ (kojeg vidite na fotki), no Silvio Marić i ta ekipa naišli su na tvrd požeški orah. Visoko motivirano „Tim-osvježenje“ pobijedilo ih je sa 4:0   . To je bila jedna od revijalnih utakmica. Vidjeli smo još i klince te dvije ženske nogometne ekipe te političare u akciji s loptom. Turnir se igrao više od mjesec dana. U uzbudljivoj sinoćnjoj finalnoj utakmici u konačnici je najbolja ekipa „Vlaovići“ za koju doista igraju gotovo svi redom tog prezimena, od Gorana i njegovog brata Tomislava, pa drugih. Odličan otpor u finalu pružila im je „Šokić-gradnja“ za koju igraju izvrsni mladi nogometaši i koja je imala fenomenalnu podršku s tribina (pogotovo djevojaka iz Ljupine). Sinoć je bila prepuna nova novogradiška sportska dvorana, a na kraju smo malo feštali u „Maksimilijanu“ . Opet sam malo pročavrljao s Goranom Vlaovićem, njegovim bratom ali i s njihovim tatom koji je uvijek ljubazan i srdačan. Sve je bilo super, a nažalost sada moramo čekati opet godinu dana da se sve ponovi. |
20.01.2007., subota
Konji
 Ima li smisla truditi se i zalagati, svaki dan iznova i iznova ? Treba li gledati samo svoje brige? Što ako bi smo kao upregnuti konji imali na ormi zaštitu od pogleda sa strane? Katkad nas baš nešto sa strane prene, iznenadi pa i preplaši, pa ne učinimo ono što smo htjeli na onakav način kakav smo prvobitno zamislili. Konji su divne životinje, pokorne, ali snažne i lijepe, ponosne i vole čistoću i red. Konji nikada neće piti vodu iz prljavih posuda, a služit će čovjeku nudeći mu svoju snagu kao pomoć pri obavljanju poslova. Katkad znamo reći:“ma radim kao konj, a nitko mi ne prizna“. Što bi onda tek konji rekli ljudima? Odavno je narušen sklad u prirodi između ljudi i životinja. Naizgled, ljudi su dobili još jednu bitku? Konji kao mitska stvorenja, često su bili povod za divljenje. Kozaci, indijanci, Napoleon, carevi i kraljevi, ali i oni što su jurili na vjetrenjače, divili su se konjima i služili se njima za osvajanja i pohode. Pola-čovjek pola konj iz mitologije kao da živi i danas, ali u sasvim drugom kontekstu u ovom životu kojeg živimo nesvjesni brzine i stresa kojeg pri tom prolazimo. Opet sam odlutao u djetinjstvo kada sam bio još manji u usporedbi s konjima. I tada sam ih se bojao i divio im se opčaran skladom i ljepotom. |
19.01.2007., petak
Skela
 Tako je to u životu, nikad ne znate kakva vas sudbina čeka. Ova skela u raspadu, za svog života prevezla je mnoge na drugu obalu rijeke Save u Pričcu ( kod 399.tog plovnog kilometra između Nove Gradiške i Slavonskog Broda). Sada je na obali i očito ju nitko ne namjerava popraviti, a vodu će doživjeti, samo kad se Sava opet digne u proljeće i dotakne joj natrule stranice. I mi ljudi katkad mislimo da ćemo vječno, da ćemo uvijek moći koristiti drugima i sebi, da smo nešto strašno važni, da se bez nas ne može. Cijeli život zapravo živimo u zabludi. Nismo nikome toliko neophodni da ne bi mogli bez nas. Uzalud si dižemo cijenu. Bosanske planine bile su tako dostižne šokcima zahvaljujući ovoj skeli. Poput mostova i skele su oduvijek spajale a ne razdvajale ljude. Sad nam eto izgleda ne treba. Što ima tko ići preko? I onako dugo nitko niti ne dolazi s druge strane. Pa i ratovali smo s onima prijeko (a i oni s nama), no zanimljivo nikada nije bilo nekih problema baš na ovom mjestu. Kao neka oaza mira i u najgorim vremenima, tu nitko nije hvala Bogu zapucao niti koga poželio ozlijediti. A pjevale su se i pjesme („E moj druže beogradski, srest ćemo se pokraj Save,..ti ćeš na me zapucati,..). Tako je ponegdje i bilo, ali pored ove skele nikad ne. I u obližnjem Davoru za vrijeme nedavnog rata bilježimo čitav niz ljudskih i istinskih humanitarnih i humanih događaja, a gotovo niti jedan incident. Mrtva tijela poginulih i zarobljenici su ondje na ušću Vrbasa razmjenjivani, a tisuće obitelji prelazilo kako bi spasilo živote i pobjeglo od straha i bijede. Sajle skela su prerezane. Kao kad se rastave supružnici, trajno su se razdvojile dvije obale jedne rijeke. Sjećam se djetinjstva kada sam gledao gužvu na toj skeli, ljude i zaprežna kola, čuo žamor i pjesmu i mahanje ruku i zvuk pozdrava sirena kada se prijeđe preko. Sada je tišina i muk, sve miruje u ovaj zimski sunčani dan. Kao zamrznuta slika koju ni Sunce ne može ogrijati niti otopiti. Skela u Pričcu. |
18.01.2007., četvrtak
Silaznjača
 Među zagrebačke, a mom sinu posebno zanimljive destinacije svakako spada i uspinjača, (ali i silaznjača) koju smo eto prošle subote posjetili. Davno je to bilo kad sam se ja kao klinac prvi puta njome provezao, a evo došlo je vrijeme da moje dijete to isproba. „Tata ovo je kao da se vozamo na skijalištima u Austriji ili Švicarskoj. Kao da smo u nekom malom autobusu.“, reče on koji to gleda svakodnevno na satelitskoj TV. Mi tamo nismo nikad bili, pa me opet zbunio svojim komentarima. Smješkali smo se i gledali putnike uspinjući se prema Gornjem Gradu. Meni je to djelovalo malo arhaično, a netko je malo dramatizirao situaciju pitanjem pred svima „A što ako pukne ta sajla?“  . Jedan stariji gospodin se naglo uozbiljio. I tako zabavljali smo se i potrošili još 5 kuna na dalekozor (kojeg smo skužili kako se izoštrava tek kada je istjecalo plaćeno vrijeme). Kad smo došli kod rodbine,šogor Ante je imao zagonetno pitanje. „Vi ste se vozili uspinjačom, a da li znate kako se zove ona koja ide prema dolje?“. Nismo imali pojma, a on je rekao:“silaznjača“. |
17.01.2007., srijeda
Rođendan umjetnosti
 Evo slušam jutros na radiju da se danas obilježava taj dan, mada mi nije sasvim jasno što se time htjelo reći. U svakom slučaju sam za umjetnost bez obzira kada bila rođena. Možda je prvi umjetnik bio onaj koji je šarao po zidovima spilja. Slikarstvo, kiparstvo, graditeljstvo, ali i književnost, kazalište, balet, filmovi,… Duga je lista svega onoga što pod umjetnošću podrazumijevamo. U šali se kaže da smo svi mi umjetnici jer je umjetnost s malom plaćom preživjeti mjesec dana. Na pamet mi padaju slavni umjetnici koji su cijeli život stvarali kao da su gonjeni nekom snažnom silom. Skladatelji su primjerice i gluhi stvarali predivnu glazbu. Slažem s onom „za to trebaš biti rođen“. Kažu da za vrhunske sportske rezultate osim talenta treba i puno volje i prije svega rada, treninga i odricanja. Nisam siguran da bi to moglo vrijediti i za umjetnost. Ja primjerice mjesecima ne osjetim potrebu za gitarama, ali onda nakon poduže pauze uživam u svirci. Nema tu forsiranja, to je onda kontra-efektivno. Umjetnici su nerijetko mušičavi i nepredvidivi. Kad baš nešto treba napraviti, njima se ne da. Kažu da je od genijalnosti do ludila vrlo mali korak. Umjetnici su često neshvaćeni i ne žive u onakvim materijalnim uvjetima kakve zaslužuju, a zbog kompromisa sa okolinom i samim sobom katkada rade i ono što ne vole da bi preživjeli. Ako postoje umjetnička djela, sigurno postoje i umjetnička nedjela ili neumjetnička djela. Tu je prostor za lov u mutnom, za plagijate, razne mutljatoše i one koji su tu oko umjetnosti ali s njom nemaju nikakve veze. S tim u svezi pada mi na pamet nedavna odluka o novim porezima na nosače zvuka. Kamo sreće da to dobiju autori umjetničkih glazbenih dijela, no nažalost istina nije na njihovoj strani. Od te borbe za umjetnička prava izvrsno živi nekolicina ljudi u izmišljenim institucijama, a umjetnici su na rubu egzistencije. Jedan moj poznanik napisao je nekoliko vrlo popularnih uglazbljenih slavonskih pjesama kad je bio vesel i nacugan. On lijepo i slika, no kada to radi za novce i po narudžbi onda se bavi apstrakcijama (to ide brže). Na početku našeg poznanstva poklonio mi je jednu takvu švrljotinu, a kasnije se ispričavao i obećao „pravu sliku“. Ja znam da od tog nikad neće biti ništa jer je on kao vjetar, a k tome je i nepouzdan i nepredvidiv. Jedan drugi poznanik-umjetnik nedavno mi je poklonio divan motiv mirne Save u lijepom okviru. Podsjetio me na pokojnog oca koji je bio umjetnik svoje vrste. Evo za kraj pogledajte Savu u Pričcu koju sam fotografirao prošle nedjelje. Uvijek se vraćam stazama mladosti i divnih sjećanja. Pored Save otkrivao sam što je život i obnavljao misli, a more mi je dalo posebnu snagu za život. Osjetio sam u nedjelju hladan zimski vjetar, a Sunce je sjalo kao da je reflektor. Znam da zimi nije kraj, mada nam se to pričinjava. |
16.01.2007., utorak
Slatki Emanuelov raj
 I ovaj post je vezan uz posjet moje male obitelji Zagrebu prošle subote. Umjesto Mc Donalds-a, gdje se kako on kaže „jede nezdravo“, moj sin je poželio nešto pojesti u „Mileniu“ najboljoj gradskoj slastičarnici (o njoj je ovih dana nešto pročitao u ženskim časopisima) u Bogovićevoj ulici. Osvijestio se kad je riječ o zdravoj prehrani što mi je drago), a za gurmanluke i estetiku doista ima smisla od malena, pa se prijedlog nije mogao odbiti. Dakle oduševljeni smo izgledom, a još više i okusom „Eliksir tortice“ koju vidite na fotografiji i koju smo smazali u slast. Kolač košta 14 kuna (nije baš jeftin) ali stvarno je fenomenalan. Probali smo još ponešto i bili oduševljeni. Gužva je velika, a nije ni čudo jer su kolači doista izvrsni. Sin me informirao da je glavna i odgovorna faca za te kolače nekakav vrhunski stručnjak Emanuel (Talijan) koji je za svoje kolače pobrao niz međunarodnih nagrada a sada se na našu sreću i radost našao u Zagrebu. Donijeli smo neopozivu odluku i obiteljsko obećanje. Kad god dođemo opet u Zagreb neizostavno dolazimo u ovu slastičarnicu. Stvarno je za 5. |
15.01.2007., ponedjeljak
Pogled s Dolca
 Subota popodne. Na Dolcu mladić razvlači vatrogasne cijevi i priprema šmrk, kako bi opravo prostor na kojem su inače klupe, voće , povrće, kumice i gradska gospoda. Siromašna starija žena sakuplja sitne otpatke grožđa, luka i ostalog što nađe. Stavlja to onako krišom u vrećicu koja se nalazi u pletenom cekeru. Okrenuo sam na drugu stranu fotoaparat, ne želeći ju još portretiranjem još više osramotiti u njenoj bijedi. Kroz objektiv mi se ukazala metalna kumica i komadić Jelačić placa. „Tu sam nekad čekao prijatelje, a sada nitko neće doć'…“-sjetih se stiha stare pjesme „Prljavaca“ i nastavismo se kotrljati gradom kao lavina. U izlogu hotela „Dobrovnik“ poznata faca s TV ekrana, deklarirani homoseksualac (to je njegova stvar) razgovara s društvom za stolom, a ja pomislih kako je možda pretjerao sa samo-reklamom, a možda je to dio nekakve njegove igre nuđenja ili traženja. U Bogovićevoj pozeri i pozerice i prodavač nakita koji se žali čovjeku s bradom da danas cijeli dan nije ništa prodao, i da mu ne može vratiti nekakav dug. Pogled na cijene obuće podsjeća me na naš socijalni status, a poznate face glumaca, političara i ostalih da smo ma mjestu gdje se dolazi vidjeti i biti viđen. Pomislih kako sam možda cool sa crnom bejzbolskom kapom (da imam i palicu pojačao bih dojam i bio zamjetniji). Novogradiščani uvijek i svugdje. Kroz prozor tramvaja ugledah uglednog novogradiškog odvjetnika u ležernom obiteljskom ugođaju. Pomislih kako ga dugo nisam vidio bez kravate. Vulgarni maloljetnici u tramvaju psuju kao kočijaši. Dvije klinke i tri balavca galame, čačkaju po mobitelima, a od njihovih glasnih seksualnih aluzija neugodno mi je pred mojim djetetom i starijm gospođama. Odvratno, no tipično urbano i gradski. Nažalost izlazimo na istoj stanici u Črnomercu i trpimo ih sve do Malešnice. To je bila najružnija scena lijepog vikenda u Zagrebu. Dopodne smo bili na Prisavlju, a još moramo u Špansko, pa natrag za Novu Gradišku. Nude nas da prenoćimo, no nama se ne ostaje. Trebalo nam je oko sat vremena ugodne, ali malo brže i sigurne vožnje, kako bi nam „Dobro veče!“- rekao mladić s naplatnih kućica u Novoj Gradiški. |
Navik on živi ki zgine pošteno
 Nastojim biti apolitičan i kloniti se dnevnopolitičkih varijacija na temu, jer znali su me citirati tako zlonamjerno i zlobno i „stavljati mi u usta“ ono što nikad nisam rekao (a sve sebi u korist kako bi se za sva vremena ustoličili na svojim pijedestalima šefovskih uloga). Ljudi kažu „za dobrim se konjem prašina diže“, no to je već tema za drugi post. Jutros me na parkiralištu verbalno napade neka budaletina. Onako s distance je brundao da ja kao ne smijem parkirati pokraj stambenog bloka. Ja sam ga šutnjom ignorirao, a to ga je još više razjarilo. Nigdje ne piše da je to zabranjeno, pa ne vidim zašto šizi. Opet jal, zavist i forsiranje „prolupanosti“ (kao da se i mi drugi ne bi mogli tako ponašati). Prenuo me bezveznjak iz lijepih misli. Baš sam pomišljao na važnost današnjeg datuma 15. siječnja. Naravno riječ je o međunarodnim priznanjima Hrvatske i ne tako dalekoj povijesti koju smo doživjeli. Već sam pisao kako smo slavili 13. siječanj 1992.godine. U subotu smo bili u Zagrebu, pa smo obišli i one destinacije povijesne jezgre naše metropole. Baš sam se sjetio tih ratnih dana, kada mi je pogled u katedrali krenuo prema ovome što vidite na fotografiji. Koliko je slavnih ali i nepoznatih ljudi poginulo ili umrlo za Hrvatsku? Kako su ove riječi i bezveznim povodom naši domaći političari znali koristiti dokazujući svoje neznanje o hrvatskoj povijesti. Zažmirim, pa pomislim da sam u srednjem vijeku, a oko mene krinoline, plemstvo, ali i mačevi i samokresi, banovi, kmetovi, Šubići, Gupci, Jelačići, biskupi, podanici,… Zapalismo svijeće i pomolismo se na par mjesta u katedrali. Gledam ljude u kleclima. Stariji deblji čovjek neugledno odjeven očito materijalno siromašan širi ruke prema stropu s krunicom u rukama. Lijepo odjeven gospodin lista knjigu vjerskog sadržaja. Djevojka gleda u neku zamišljenu točku zabrinutog lica, pored Stepinčeva groba gojazni starčić nas prati pogledom s osmjehom na licu. Neka bakica me učtivo pita koliko je sati. Nisam nikada meditirao u katedrali, a možda sam trebao, jer osjetim mir i spokoj u ovom prostoru i toliko duhova prošlosti koji kao da nas prate u stopu. Hoće li moj sin pamtiti ovaj trenutak kada smo svi zajedno bili u katedrali? Zašto mene nikada nisu ovdje dovodili dok sam bio tako mlad, a toliko sam puta dolazio u Zagreb na očne preglede? Uvijek u životu ima više pitanja nego odgovora. Opet sam ponosan i zahvalan, a ne mogu točno objasniti zašto. Smijemo se i šalimo, silazimo prema Jelačića placu, toliko nam je lijepo samo zato što smo tu i živimo taj trenutak sreće, kojeg smo priželjkivali već duže vremena. Zagreb je moja simpatija. Neke ljude prihvati, neke prožvače ispljune i odbaci, a sa mnom kao da ne zna što bi. Ja mu se vraćam i radujem i onda ga opet napustim da bi mu se mogao vratiti. |
10.01.2007., srijeda
Domaća zadaća
 I dok se moje radne kolegice raspravljaju o najnovijim modelima grudnjaka (sa žicom i vodenim umetcima(?!?)  , odlučih se isključiti iz svega i napisati domaću zadaću koju mi je eto Danči zadao. Tko sam, što sam (za blogersku javnost), od kada sam i zašto sam (mada sam pristalica anonimnosti blogera jer smatram da to omogućava više slobode, mašte i mogućnosti da budemo baš ono što smo uvijek željeli (posebice slobodni)). No dobro, bilo je više upita u komentarima koliko imam godina i slično, pa eto da radoznalcima ipak nešto i otkrijem. Rođen u Novoj Gradiški prije 44 godine, školovao se na novogradiškom području ali i u Požegi, Slavonskom Brodu i Zagrebu.Bio sam prva generacija kompjutor programera, a kasnije otišao u onu bivšu vojsku pa studirao Ekonomski fakultet u Zagrebu . Želja mi je bila studirati književnost i pedagogiju, no duga je to priča. Radio sam u Istri (turizam), a sada radim u Novoj Gradiški (već 15-tak godina). Imam vrlo zanimljiv, a neki će reći vrlo atraktivan i dinamičan posao vezan uz medije. Time sam se stjecajem čudnih okolnosti počeo baviti tijekom Domovinskog rata. Imam sada već veliko i zavidno iskustvo rada u struci, a obnašao sam i obnašam neke dosta važne funkcije u našoj maloj firmi koja bi uskoro trebala u potpunosti biti privatizirana. Član sam nekih međunarodnih udruga koji se bave medijima, posebice senzibiliziranim za zaštitu okoliša. U novije vrijeme bio sam vrlo aktivan na nekim web-portalima, a u nekima sam i uređivao (i sad uređujem) neke rubrike. Imao sam zadovoljstvo kontaktirati sa čitavim nizom poznatih i uglednih osoba, (a u posebno dragoj uspomeni mi je pokojni kardinal Franjo Kuharić). Blog me opušta i zabavlja baš zbog upoznavanja novih zanimljivih osoba koje razmišljaju i žive pozitivno. Oženjen sam lijepom suprugom s kojom dijelim i ljubav prema našem sinu koji je osnovac . Rođen sam u brojnoj slavonskoj obitelji u kojoj sam shvatio da ako nešto želiš imati to si moraš sam zaraditi. Korijeni su mi Šokački i Lički, pa čak i američki. Sviram sve što ima žice od 4. osnove, a desetak godina sam svirao i u puhačkim orkestrima. Neki kažu da ne pjevam loše (dobar glas u mom poslu je vrlo bitan) i da sam više rock-er i zabavnjak nego narodnjak. Osnovao sam više band-ova, kupio nekoliko zajedničkih razglasa (pa čak i kombi). Imam nekoliko električnih i akustičnih gitara i ostalih instrumenata (procesora, pojačala,…). Jedno vrijeme bavio sam se skladanjem i dakako gažama, no trenutno sam bez angažmana. Pisao sam pjesme, a neki i uglazbio i snimio. Igrao sam košarku i odbojku za Gimnaziju u Požegi, a kasnije osnovao i jedan košarkaški klub na novogradiškom području koji je zbog nedostatka nova u stanju mirovanja. Pokušao sam se baviti poljoprivredom ( s obzirom na imanje) no nisam tome baš vičan. Svašta sam radio i radim u životu (zidarija, moleraj, i niz drugih poslova) i volim kad mogu nešto „pomaći s mrtve točke“u korist svojoj obitelji. S obzirom da sam oženjen, bivši sam strastveni ribolovac (i još nekoliko karakteristika pod pojmom „bivši“) a korigirao sam i reducirao svoje hobije na najmanju moguću mjeru. Smatram da ako se neko namjerava oženiti (primjerice Danči), to treba učiniti što prije. Osobno mi je žao što sam toliko dugo čekao ženu iz mojih snova, ali trudim se to nadoknaditi odgovarajućim aktivnostima. Kad je materijalna situacija OK tada nema trzavica (kao i kod drugih) . Nismo po ničemu nešto posebni. Najveća želja mi je odškolovati sina i jednog dana kupiti novi stan ili novu kuću (starudije mi je preko glave). U starosti bih najradije sjedio na kupi kraj mora u rano proljeće dok je bonaca (nakon što podignem solidnu mirovinu) i čuvao unuke . |
09.01.2007., utorak
Vrijedan, vjeran i u pokretu
 „Umoran kao pas“, kažu ljudi sami za sebe kad se „nalete“ okolo. Pa hajde ovo, pa hajde ono, (bilo je ovih dana oko blagdana)… Došlo mi nekad reći „e sad mi vas je svih dosta“, uzeti ribički pribor i otići na Savu. Ipak vrlo uspješno se kontroliram i izgleda nešto se sa mnom čudno (pozitivno) događa (da nije kriza srednjih godina ? ). Osim što sam prije 3 ili 4 godine prestao pušiti , više zapravo nemam ni volje ići na pecanje, počeo sam paziti što i koliko jedem i pijem Razmišljam i o nekim nužnim estetskim zahvatima na samom sebi koje sam uspješno odgađao svih ovih godina , a o obitelji razmišljam kao o posebnom kultu poštovanja. Domišljam se o investicijama na uređenju životnog prostora i mogućnostima dodatne zarade, a neke svoje provode i prohtjeve sustavno stavljam u drugi plan. Nije da se hvalim, ali više nisam naivan kao prije, a istovremeno imam puno ideja koje bih htio realizirati. Odlučio sam pozitivno djelovati na svijet oko sebe i tako pomagati i sebi i drugima. Počeo sam više cijeniti vlastiti rad i ne dam se ponižavati kojekakvim primitivcima. Ipak svakodnevno sam na kušnji kao i svi ljudi, no tu mislim prvenstveno na to kad neka životna situacija isprovocira trenutak da reagiraš kao čovjek ili drugačije. Čvrsto stojim iza svih svojih postupaka ovih dana i mjeseci, pa sam se čak i začudio vlastitoj odlučnosti. Sada vidim da neke osobe koje sustavno stopiraju svoj i tuđi razvoj zapravo nemaju perspektivu, jer se vrte u svom uskom krugu ograničenosti. Takvi bi trebali znati da je uzaludno je zaustavljati one što dolaze (mlade, perspektivne, neopterećene glupostima) te im stati im na put. Moram sinu ovog proljeća urediti njegovu sobu i adekvatno ju opremiti. To sad više nije šala (jer sam kupio i dio materijala) a bilo bi super i ako uspijemo uštedjeti za more (za njegovo zdravlje). To me zapravo jako veseli, jer primjerice iako sam cijelo djetinjstvo proveo u velikoj obiteljskoj kući, zvuči nevjerojatno, ali nikada nisam imao svoju sobu, svoj kutak intime. Sve će obećavam biti novo od poda do stropa, pa će mladić moći uživati (hvala Bogu). Ovih dana je pretoplo, pa razmišljam da radovi na uređenju počnu i prije nego što sam mislio. Vidjet ćete koji je to užitak kad jednog dana budete roditelji (ako već niste)  . |
08.01.2007., ponedjeljak
Kap
 „Gle jedna kap u vodi se stvara i sja i drhti u tisuću šara,…“ - to vam je vjerujem poznato odnekud iz hrvatske književnosti. Tu se mi zamislimo o tome kako smo sitni, kako smo mali u velikom svijetu oko nas. I kao takvi (mjereni u globalnom svijetu nano mjerilima) ipak možemo pokušati mijenjati svijet. I kap može biti velika (pogledajte fotografiju) . Ova turbo-kap snimljena je u predvorju novogradiške Gimnazije i baš je simpatična. Osobno mislim da mali ljudi pojedinci moraju i trebaju biti svjesni svoje snage. Bez kapi ne bi bilo ni slapa ni vodopada ni rijeka a niti mora.I ma i onih (ljudskih) kapi koje misle da su veće nego što dosita jesu. Katkad ih uočavamo. One nas katkada maltretiraju. I kad je najteže treba naći unutarnju snagu i nasmiješiti se. Nije to lako, no ako uspijete, nagrada je velika. Osmijeh na vaše protivnike djeluje obeshrabrujuće. Uvijek uglavnom može biti bolje nego što je, ali ne zaboravite, moglo bi biti i puno gore. Još jedan radni ponedjeljak je iza mene. Boli me glava vjerojatno od ovog pretoplog vremena za ovo doba godine. Silom prilika sam na velikoj dijeti i nekim jakim (plavim) lijekovima. Što me ne ubije, razjača me. Pozdrav blogerima i njihovim posjetiteljima, ma gdje bili. |
07.01.2007., nedjelja
A da se malo zamijenimo?
 Ima li uopće još nešto mudro što još nismo čuli u odgovarajućoj verziji naših hrvatskih političara? Ipak malo ih je originalnih i duhovitih, mnogi se ponavljaju pa nam već i dosađuju. Arogancije, egoizma, raznih oblika samodopadnosti i narcizma nagledali smo se eto i prije i poslije prvih demokratskih izbora. Pomalo zastrašujuće zvuči ona izreka da „narod ima onakvu vlast kakvu zaslužuje“ (posebice kada je riječ o lokalnim okvirima). Oni obrazovaniji znaju citirati sve žive i mrtve književnike, filozofe i druge umne ljude (dakako za svoje potrebe), ali ne zaziru niti od Biblije i drugih vjerskih temelja. Njima nije problem biti veći vjernik od Pape,ali i veći ateist od drugova komunista. Političari su vješti manipulatori, no naprosto polude kada bivaju i sami izmanipulirani. To im obično rade oni koje su upravo oni postavili po raznim gradskim, županijskim i inim uredima. Pod motom „mi smo profesionalci i nismo stranački orijentirani“ uvaljuju li uvaljuju svima (tko god pobjedi na izborima). Ja ih volim nazivati birokracijom, a znam da ih to ljuti jer oni pogrešno misle da su inteligencija ove nacije. Savjetnici političara su često uspješni birokrate (primjerice pravnici i ekonomisti koji su dobro upućeni u zakonodavstvo i zakone tržišta). Nije toliki problem izmijeniti odgovarajuću političku postavu (na poštenim demokratskim izborima), veći je problem razbiti okoštalu birokratsku strukturu koja sve više postaje prava siva eminencija Hrvatske. Podsjećam vas primjerice na važnost takozvane „američke administracije“. Zakoni se donose i ukidaju prema potrebama interesnih skupina. Pogledajte one koji se odnose na privatizaciju, povrat imovine, branitelje,… Kad se namire potrebiti onda se kaže:“ e sada stop“. Evo počela je izborna godina. Rekao sam sam sebi da ću si predbilježiti desetak najzanimljivijih obećanja naših političara, a onda ih usporediti s prethodnim godinama (baš da vidim da li su originalni ili su smislili nešto novo). Uvališ se u Sabor barem na jedan mandat i riješio si egzistenciju sebi i široj obitelji za period dužio od mandata. Moraš dakako paziti da govoriš što manje i što pametnije i da se nikome ne zamjeriš (ako po stranačkoj stezi baš netko ne inzistira da nešto zašiljiš) i nećeš pogriješiti. Imao sam prigodu razgovarati sa zastupnikom koji je godinama primao daleko najveću plaću (zbog nekih privilegija iz prošlosti). Bilo je simpatično, nije odolio da mi ne dijeli savjete o hrvatstvu, no on niti malo ne suosjeća s mojom obitelji i našim (prema njegovim) mizernim primanjima. Nije on dakako kriv za svoju veliku plaću, on je kao i mi „dijete sistema“ samo „nekako milije i majčinom srcu bliže“. Predsjednik Stjepan Mesić zna biti vrlo duhovit ali i zajedljiv, pa je po onoj „jedni ga hvale, a drugi žale“. Malo je poznato da su njemu novogradiški (sposobno-nesposobni političari) prvo dali, pa oduzeli, pa vratili (!?!) titulu počasnog građanina grada. Valjda zato k nama i ni ne voli češće tu dolaziti. Zanimljivo je i da je kapanju za predsjednika na neki način i započeo u Orahovici (rodnom gradu) pa odmah gotovo isti dan i u Novoj Gradiški. Vjerujem mu kad je rekao da se nije nadao da će postati predsjednik. On je političar „starog kova“ i nagledao se u svojoj karijeri kojekakvih likova, a sada uživa kao nekad Tito. Ima i ona izreka „i tata bi sine“. Njegov posao je odgovoran, no da mi je proputovati barem 1% od onog što je on do sada, bio bih zadovoljan. Institucije sistema moraju funkcionirati. |
05.01.2007., petak
Tajne kamena
 Valjda od svog postanka, pa sve do danas, čovjek je koristio sve iz prirode nekako sebi u korist. Kao i u svemu, kad si umjeren nema većih problema, no ako pretjeraš, tada se sve komplicira. Kažu stručnjaci da će zbog globalnog zatopljenja ova godina biti u svijetu u prosjeku toplija od svih dosadašnjih. Pa naravno da je tome kumovao čovjek na razne načine pretjerivanjem u zagađivanju okoliša. Pa što sve nismo radili toj prirodi koju samo po potrebi zovemo „majka priroda“, i nije čudo da nam se sada svim razbija od glavu nesavjesno ponašanje. U kontekstu korištenja resursa iz prirode evo nešto o kamenu. U Slavoniji se primjerice kamen (kojeg baš nema u izobilju) rjeđe koristio u graditeljstvu nego recimo opeke (pečena glina). U Velikoj i na još nekoliko mjesta pretjerali su s eksploatacijom, pa su primjerice „pojeli“ cijela brda (primjerice Pliš), poremetili čak i ustaljenu takozvanu ružu vjetrova povrh obronaka Krndije i Papuka, a o posljedicama miniranja i ostalog zagađenja da ne govorimo. Može i treba biti i kamenoloma, no treba to raditi u skladu sa zakonima o zaštiti okoliša, a ne po sistemu „ja mogu što hoću i briga me za druge“. Ovaj kamen kojeg vidite na slici dio je temelja crkve Svetog Luke u Srednjem Lipovcu u novokapelačkom kraju. Vidite i ugravirani datum koji svjedoči o mogućem godištu obrade kamena, no i o njegovoj dugovječnosti. Pored toga povećeg kamena ima ih još nekoliko, a na njima i na temeljima crkve uklesano je i razno znakovlje koje do sada čak niti stručnjaci nisu u potpunosti uspjeli dešifrirati. Navodno je riječ o nekim zavjetnim porukama, no to bi trebalo istražiti. Meni neki znakovi i crteži čak liče na neke leteće objekte, pa mi je proradila i mašta (vezano uz Denikenove knjige koje sam nekad čitao). U obližnjem starom kamenolomu nađeno je puno fosilnih ostataka (okamenjene ribe i školjke i slično), a na obližnjim brdima (primjerice na Ravnjašu) i ostatci primitivnog ribolovnog pribora, stare keramike i oružja i oruđa koje su koristile neke prastare ljudske zajednice. Kamen u Slavoniji čuva povijest i skriva tajne i samim tim ima još veću vrijednost. U Dalmaciji od kamena su sagrađena predivna zdanja (primjerice Šibenik, Dubrovnik,…) i ondje ima još daleko veći značaj. Fascinira me snaga kamena ali i njegova suptilna ljepota ( u rukama kipara). Papir požuti, strune, ploča se izgrebe, CD se ošteti, a kamen odolijeva i vremenu i ljudima. |
04.01.2007., četvrtak
Dinamo
 „Ne daj se generacijo, ti si Dinamo ove nacije“-pjevao je Šajeta, u meni najdražoj njegovoj pjesmi u kojoj govori i o dvoličnosti, pa i onima koji se klanjaju oko oltara kao da traže ključeve, a svako zgodu iskoriste za podmetanja drugima. Odlučio sam objaviti ovu fotografiju koja čami u mojoj datoteci, a kad bolje promislimo krije toliko životnih sudbina, blistavih sportskih karijera, ali i dubokih životnih trauma zabluda i promašaja. Nas u Slavoniji odmalena su učili da navijamo za Dinamo (a da nitko zapravo nikada nije objasnio zašto). Odmah ću reći da moj otac a i djed, pa ni ja, nikada se nismo „palili previše na nogomet“. Dida je čak bio toliko zeznut da je u gledanju TV prijenosa uvijek navijao kontra (da se šali i podigne atmosferu među gledateljstvom), a nas djecu to je najviše živciralo. Ja nikada aktivno nisam igrao nogomet i više preferiram primjerice košarku ( Cibonu). Rođaci su mi kupovali dresove Dinama i glorificirali pojedine igrače, a kad sam bio u Zagrebu išao sam na utakmice da ja vidim tko je taj Dinamo. Spletom zanimljivih okolnosti razgovarao sam s većinom osoba koje vidite na fotografiji u raznim prigodama (sa Kranjčarom i Vabecom i legendarnim Jožom najčešće). Ipak znatno sam mlađi od njih i bio sam dječačić kad su oni igrali, no mnogi kažu da je to bio legendarni Dinamo neusporediv sa ovim danas ( pod privatnim patronatom u ovom divljem kapitalizmu). Moj stric je poznavao i družio se sa još starijom generacijom Dinamovaca, pa mi je katkada kao dugogodišnji Zagrepčanin znao o njima ponešto ispričati. Politika, nacionalni identitet, veliki novci, razni interesi i sudbine vrhunskih sportaša stalno su se prelamale i ispreplitale u dugoj povijesti kluba. Ime kao „brand“, kao institucija mnogima je pomoglo da iz anonimnosti krenu putem zvijezda, (no nažalost katkada i poroka i raspada obitelji). U sociološkom smislu, što bi mi bez Dinama? Mladići s gradske periferije ogrnuti plavim šalovima dobivaju prigodu da istresu frustracije ali i da pronađu vlastiti identitet ali i ljubav (koju možda nemaju u obitelji) i razumijevanje istomišljenika i okoline. Za Dinamo navijaju i neki moji poznanici svećenici, ali i nekolicina uglednih i vrlo uspješnih ljudi spremni i dublje zagrabiti u svoj i tuđi džep zbog Dinama (ali za čiju korist?). |
03.01.2007., srijeda
Note
 Ljudi su smislili riječi i jezike i abecede kojima komuniciraju, ali i pisma kojima će razne glasove moći trajno zabilježiti na glinene pločice, papire, na pisaće mašine ili u kompjutore. Smislili su i magnetofone, gramofonske ploče, , mp3 zapise i ostalo da bi to trajno ostalo zabilježeno. Fasciniraju me note, koje poput univerzalnog programskog jezika (koji je kompatibilan sa svim sistemima) bivaju idealno pomoćno sredstvo pomoću kojeg svatko može pokušati na bilo kojem instrumentu izvesti odgovarajuću melodiju. U notama su i upute za dinamiku, ritmiku, mjere (piano, forte, slow,…). Zamislite skladatelje klasike koji su noći i dane provodili uz svijetlost svijeće pišući tim univerzalnim pomoćnim sredstvom. Koja je to divna pomoć za one u čijim su se glavama (kao iz raja) pojavljivale predivne melodijske linije ili pak cijele kompozicije). Da nije bilo nota i da nisu neke skladbe pomoću njih zapisane, svijet bi bio doista znatno siromašniji. Danas na boljim klavijaturama koje su opremljene suvremenom digitalnom tehnologijom imate mogućnost da vam se na display-u pojavljuje notni zapis onoga što svirate. Zamislite, pa više ne morate niti note znati. Trebate biti samo dovoljno vješti u baratanju novim tehnologijama. Da li je to doista tako? Ja sam mišljenja da čak i note ne mogu zapisati sve ono što se može odsvirati odnosno pomoću instrumenta ili orkestra prenijeti slušateljima. Postoji ono nešto što zovemo inspiracija. Postoje glazbenici koji ne sviraju po notama nego glazbu žive i dočaravaju vam ju. Doista, dočarati je možda pravi izraz za ono što želim reći. Postoji i ona izreka „ma svirat ćeš ti po mojim notama“, a istina je da se i po nečijem preciznom notnom zapisu uvijek može drugačije svirati. Pjesnici će reći „treba svirati dušom i srcem, a ne instrumentom“. Ima i tu istine, jer ako si kao stroj i samo bivaš interpretator bez emocija, bolje se time nemoj baviti. Nerviralo me kad je jedan loš svirač s kojim sam nedavno nažalost svirao za vrijeme nastupa čačkao po mobitelu, okretao se , razgovarao, a u isto vrijeme time omalovažavao i sebe i band i glazbu i umjetnost u cjelini. Nevjerojatno on čak podučava i djecu (naplaćuje poduku 50 kuna po satu(?!?). Tijekom života glazbi me podučavalo nekoliko izuzetnih glazbenih pedagoga, što u Požegi, Slavonskom Brodu, Zagrebu ili u našem novogradiškom kraju.Velika većina ih je bila vrlo stroga ali vrlo učena i stručna (kao u vojsci), a najtolerantniji i meni najmiliji bio je pokojni Stjepan Percela iz Zagreba. On nas je naučio voljeti i poštovati glazbu, kolege glazbenike, instrumente i publiku. Kojom smo lakoćom pod njegovom dirigentskom palicom svladavali notne barijere. Nije glazba za svakoga, a note još manje. |
02.01.2007., utorak
Idemo na dijetu
 Eto i to smo riješili. Vođeni općeprihvaćenom naglašenom potrebom da treba slaviti prolaznost vremena (koje prema nikom od nas inače nema milosti), bili smo na dočeku Nove godine na gradskom trgu u Novoj Gradiški. Forsirana potreba za konzumiranjem jela i pića rezultira naknadnom žgaravicom, nadutošću i potrebom za izležavanjem. Konzumeristička ideologija je i kod nas pala na plodno tlo, na sreću trgovaca, a na žalost obitelji slabijeg imovinskog stanja. Noćašnje nevrijeme, vjetar, kiša i snijeg kao da žele zamesti svaki trag te predblagdanske i pred-prazničke potrošačke histerije. Nekima je stigao i sudnji dan pa su izginuli u nesrećama, neki su poput mene dali sve od sebe da odrade sve ono što su drugi očekivali pa na kraju i sam i popili i pojeli, (pa čak takvi i sjeli za volan). Bivam kao i svi sve stariji, ali nisam čangrizaviji nego sve skeptičniji prema mnogo čemu. Nekad bi se samo prepustio stihiji i ponašao se poput gomile, a sada nekako vidim prostora za nešto drugo kvalitetnije i sadržajnije, pa čak i u dane kada velika većina samo slavi, a da točno ne zna ni zašto. Kolikima se moglo pomoći s novcem koji je raskalašeno rastrajban ovih dana? Koga za to briga? Kažu ljudi: „ma neću živjeti vječno, idem se najest i napit pa što bude“. Druga živa bića (osim ljudi) ponašaju se racionalnije kad su u pitanju istinske životne potrebe. Neke životinjske vrste jedu više da bi stvorile salo koje će im preko zime pomoći da prežive, a gledajte nas(?!). Da ne bi bilo po onoj „kad se nafraka onda zaplaka“ nemojte misliti da ja sad kukam što sam se istrošio. Dapače, mislim da nismo nikad kupili manje jela i pića, a nikad nam nije bilo tako lijepo u smislu objedovanja, časti i masti. Kuhana „kajzerica“ iz paca i dima, pečeni odojak, pečena purica s mlincima, francuska salata, sarma, kuhana junetina sa sosom od paradajza, kuhana dimljena kobasica, …itd, itd. Ove godine (za razliku od mnoštva drugih) bio sam kod kuće pa smo mogli u udobnom automobilu otići kud god i kad kod smo htjeli. Kojeg li neopisivog zadovoljstva i ugode. Ipak jedva sam čekao da svemu dođe kraj i da se vratimo u normalu. Doista mislim da smo normalna obitelj koja se uobičajeno prehranjuje, no ove godine smo se (kao i inače) baš razigrali s hranom. Ipak kajemo se i razgovaramo o tome kako ćemo ići na dijetu (ali nismo precizirali datum). |
| < | siječanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Što se to događa u malom gradu daleko od metropole?Da li smo provincija? Da li nam je stalo do glazbe, kulture, umjetnosti, informacija?
Kad će nam biti bolje?
Što je bitak?
"život na sjeveru" na slavonski način
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr