30.12.2006., subota
Crveno za kraj (za sreću i veselje)
 Dok moje kolegice definitivno ove godine zadnji put „hvataju maglu“ i eskiviraju s radnog mjesta (pa koristim trenutke lijepe samoće) za sam kraj pisanja postova ove 2006. godine odlučih staviti nešto crveno (za sreću i veselje). Neću analizirati učinjeno u ovoj godini i razglabati o očekivanjima za slijedeću godinu. Ipak veseli me što sam eto ove godine počeo pisati blog i što sam upoznao čitav niz zanimljivih i neobičnih blogera koji me uveseljavaju, educiraju i obogaćuju svakodnevno. Bio sam prva generacija kompjuter-programera srednje škole u Slavonskom Brodu, život me tumbao u razne poslove i zanimanja, a evo sad sam se na lijep način vratio kompjutorima i tom informatičkom svijetu. Svaki dan čačkam po nekim novim programima i jurcam amo-tamo po Net-u, pa nešto od svega ostane i u glavi (nadam se). Drago mi je što se ljudi mogu afirmirati radeći „na mreži“ koja lomi stege političkih i drugih sistema“ i od velike je pomoći u raznim sferama života. U mojoj Novoj Gradiški tek nekolicina srećom mlađih (i uz ponekog starog mačka) i vrlo inteligentnih ljudi shvaća važnost ovog posla pa se sve više trude. Nažalost oni iz birokracije, čuvajući svoje stečene pozicije, što iz neznanja, što iz drugih katkada i osvetoljubivih razloga, opiru se informatizaciji i transparentnosti koju donosi Internet. Za koju godinu će biti smiješno i spominjati njih i njihovo neznanje. Već i djeca iz nižih razreda osnovne škole imaju veća informatička znanja od njih, no oni toga nisu svjesni. Komično mi ih je slušati na sjednicama kad govore o nečem što totalno ne razumiju. Sve lokalne političare i dužnosnike po gradskim i drugim službama pod hitno bih natjerao na obvezno educiranje o informatičkim znanjima, da bar budu informatički pismeni i da znaju uključiti PC, klikaju mišem i barem nešto napišu u Word-u. U smislu ovladavanja novih tehnologija, ja ću hvala Bogu ujuriti kao na trkaćem motoru, jer imam odlične PC-e i brzu vezu na Net. Volio bih kada bi u svim osnovnim i srednjim školama djeci bila osigurana maksimalno kvalitetna informatička podrška, da nas mogu uvesti u svijet znanja i boljeg života. Dosta mudrovanja za ovu godinu. Dragi posjetitelji i posjetiteljice ovog bloga sretna vam i uspješna Nova 2007. godina. |
Zabranjeno parkiranje
 Rekoh sebi, hajde nešto veselije za kraj godine, pa zapravo nemam razloga za neke bad-ove, mada me katkada obuzmu (nepozvani). Čovjeku katkada dođe da namjerno parkira tamo gdje ne smije, da se usprotivi ustaljenim normama lijepog i uljudnog ponašanja ili da napravi namjerno neku psinu. Sjećam se kako smo ratne 91' slavili prijateljev rođendan koji se poklopio s prvim međunarodnim priznanjem Hrvatske (Vatikan). Bilo je to vrijeme kad smo bili obdareni nekom čudnom hrabrošću koja je katkada graničila s ludilom. Bilo je to vrijeme zamračenja, pa i policijskih kontrolnih točaka na kojima su provjeravali da li imaš potvrdu da smiješ ući ili izići sa šireg gradskog područja. Te večeri smo Ladom Nivom jednostavno odgurali veliku betonsku cijev kojom su policajci pregradili cestu. Dečkima na punktu smo donijeli pakovanje limenki piva, a potom im uz škripu i dim zapaljenih automobilskih guma odgurali tu cijev nekih pedesetak metara dalje ( na njihovo zaprepaštenje). Jednostavno nas je ta betonska cijev nervirala, odnosno nismo voljeli prepreke. Sutradan su se svi u čudu pitali tko je to i kako učinio, pa su nam poslali vojnu policiju i na kućne adrese. O tome se dugo pričalo, a nas dvojica se i danas smješkamo kad se toga sjetimo. Kao dječak s ekipom sam „posudio“ jedan drveni stup Elektre (banderu) jer nam je trebala da na nju postavimo koš iza škole. I tada su mi poslali miliciju. Milicajci su me jedne nedjelje probudili i tražili da dam izjavu o tome tko je pjevao hrvatske pjesme u svatovima. To smo dakako učinili mi sa svojim band-om (onda kada se to nije smjelo). Milicajac koji me je ispitivao za „Vilu Velebita“ i „Ustani bane“ kasnije je bio jedan od zapovjednika Hrvatske policije, a nedavno je preminuo nakon infarkta. Radio sam neke stvari kada se to nije bilo preporučljivo, a sad mi je drago i s ponosom se toga sjećam. Problem je kad djetetu danas kažeš: „Nemoj ovo, nemoj ono,..“, a ti si nekad bio „lud“ i poprilično neobuzdan (nije da se hvalim). Ljudi kažu „sve u svoje vrijeme“. |
29.12.2006., petak
Sreća?
 Sreća, što je to? Ljudi ju traže i ne nalaze, pa bivaju razočarani. Često ju spominju kladioničari koji misle da negdje duboko u sebi imaju moć predviđanja koja bi im mogla donijeti korist. Kad bi to ljudi doista mogli, svi bi smo bili bogataši. Sve češće ju dakle traže, sve teže nalaze. Glib razočarenja je sve dublji. Gle čuda, sinoć čujem tu riječ „sreća“ iz usta oca desetoro djece kojeg novinarka negdje u požeškom kraju naizgled glupo pita: „Da li ste sretni?“, a on odgovara: „Ne mogu opisati sreću kad dođem kući i nešto donesem, pa se moji najmiliji razvesele…Tada sam najsretniji“. Prevrćem sinoć u krevetu sliku tog razbarušenog čovjeka srednjih godina snimljenog u skromnom obiteljskom kuhinjskom kutku i mislim si kako se osjećam kao i on kad vidim sinovu radost u takvim trenutcima. U ove blagdanske i prazničke dane mediji bivaju senzibiliziraniji za tople obiteljske teme, no opet se i to koristi u promidžbene svrhe političara, i sličnih „dobrotvora“ koji si tako kupe bodove u predizbornoj kampanji ili već za neke druge potrebe. Opet su poremetili mir malih običnih ljudi. Ovih dana baš me nešto ne miluje sreća, kao da zna da nisam ljubitelj igara na sreću i da u takve stvari ne vjerujem. Od malena sam vidio da ako si nešto sam ne zaradim, da mi to neće pasti s neba. Radije ću u kafiću za 10 kuna popiti pivo nego kupiti listić kladionice. Nisam niti hazarder, ne volim kartanje i slične „društvene igre“, dapače smatram ih čistim gubljenjem vremena. Vrijeme je analiziranja kakva nam je bila ova i očekivanja kakva će nam biti slijedeća godina. Ja čak i promjenu kalendara i dolazak nove godine ne smatram po ničem ništa specijalno epohalnim. To me ostavlja poprilično ravnodušnim, a da ne kažem da me uopće ne veseli. Ne shvaćam čemu toliko euforije diljem svijeta u novogodišnjoj noći i kakve to ima veze sa srećom ili nesrećom. Mi ljudi uvijek nalazimo razloge za opijanja, fešte i slična zadovoljavanja svoga tijela i duha. Netko će reći da nam je to valjda u genima (možda od vremena donošenja dobre lovine u pećinu). Kažu da je potkova znak sreće. Zapravo ne znam zašto baš ona i otkad je to još jedno u nizu štovanje nekog predmeta kao zlatnog teleta. Nekom konju bila bi potrebnija na kopitu. Zapravo me nerviraju znakovi sreće, pa i nesreće, pa i samo praznovjerje. Možda sam odrastao u nekom pogrešnom vremenu i na nekom pogrešnom mjestu za današnje standarde poimanja sreće. Ja vjerujem u rad i poštenje, a to kao da su pojmovi iz nekih romantičnih i pomalo nestvarnih vremena za kojima zapravo i ne žalim. Ova godina što prolazi za mene nije bila loša ako ćemo pošteno, a i ova što dolazi ako bude posla mogla bi biti solidna. |
28.12.2006., četvrtak
Obnova
 Priroda se obnavlja u proljeće. Kada to čine ljudi sa svojim duhom? Mijenjamo li se? Da li smo stalno isti i nije nam potrebna svekolika, pa i duhovna obnova? Pod tim pojmom se često podrazumijeva nešto što se više odnosi na grupe ljudi ali ne i na pojedinca. Kako će mi svećenik obnoviti duh? To moram učiniti sam uz pomoć neke sile. Obnovimo fasadu, prebojamo automobil, no da li smo doista takli unutrašnjost i suštinu ili ćemo dalje po starom, po svom? Kažu za duhovite ljude: „pazi ovaj ima duha“, a zapravo imamo ga svi. Kažu da je ustrajnost i čvrstoća u stavovima odlika a ne mana, no da li je to uvijek tako? Čovjek izraste iz djeteta i mijenja se sve do starosti, često biva sve mudriji pa i pametniji, no katkada i otupi, „zahrđa“ jer se možda bavi poslom koji ga ne obogaćuje i ne ispunjava zadovoljstvom. Katkad uslijede razočarenja koja deprimiraju, katkad dođu naleti optimizma i elana. Danas sam saznao nešto što mi je odagnalo lažne nade da ću u skoro vrijeme moći na način dostojan čovjeka skromno povećati obiteljske prihode. Najprije sam bio razočaran i ljut, a sad sam zadovoljan jer saznao sam još jednu u nizu neophodnih istina, koje mi pomažu da izradim novi stav prema nekim ljudima pa i prema poslu kojeg svakodnevno radim. Opet ona stara izreka „svako zlo za neko dobro“ (vrijedi li obrnuto?). Dakle uslijedit će moja neophodna unutarnja obnova kada je riječ o poslovnim odnosima. Ako bih detaljnije analizirao situaciju mogao bih zaključiti nešto u stilu „oni će radije debeloj guski mazati vrat i jačati već postojeće čvrste interesne veze nego dati šansu meni koji sam mislio to raditi maksimalno profesionalno bez dodvoravanja, poltronstva i politiziranja“. Tko zna možda će me nakon pokušaja tog eksperimenta još i moliti za pomoć? Nisu morali uzeti mene. Da su barem angažirali nekog tko je to odgovarajućeg stručnog profila kojeg traži taj zadatak. Ne, to će raditi netko tko o tome nema pojma i apsolutno nikakvog iskustva. U Hrvatskoj bi trebali postaviti skele za obnovu duha u mnogim gradskim upravama, poduzećima, tvrtkama, institucijama. To je već veći posao, pa mnogi radije odu raditi u inozemstvo u neke države gdje to nije potrebno i ne opterećuju se sa ovih hrvatskim pričama o jalu i neznanju i krokodilskim suzama za inteligencijom koja odlazi trbuhom za kruhom.Da li sam je prestar za takve promjene? Izgleda da jesam, jer sam to trebao učiniti kad sam za to imao prigode (pa čak i garantno pismo za SAD). Ovako mi je nesumnjivo teže. Zlobnici me zapravo i vesele. Oni smišljajući i ostvarujući podlosti zapravo pokušavaju živjeti tuđe živote a ne svoj (čiji konci su im davno izmakli iz ruku). Sreća je što se i ljudi na nekim funkcijama, pa i sistemi, mogu i trebaju obnoviti i obnavljati. Nije dobro kad su ljudi kočnice nekog pozitivnog razvoja. Nitko od nas nije nezamjenljiv i to je dobro. Život je dinamična pa i prolazna kategorija. Kažu da će se naša zagrebačka katedrala (crkveni objekt) obnoviti do kraja 2012. godine? Posao je očito obiman, no to je ipak samo zgrada. Kada ćemo doista obnoviti naš duh, kako pojedinačno, tako i kao zajednica? Veze i poznanstva caruju, a za stručnost tko još mari (zato tako i stojimo kako stojimo). |
Nevina dječica
 Danas je spomen-dan na tragičan događaj kad su tražeći Isusa Krista poubijali tisuće novorođene djece. Opet nešto o žrtvovanju i tome kako se od davnina neki igraju moćnika koji lakoćom odlučuju o tuđem životu donoseći smrt i tragediju. To je suprotnost poštovanju života. Kažu da je nama ljudima dana mogućnost pomagati Stvoritelju u stvaranju svijeta i života. I tu smo zakazali i okrenuli mu leđa i iznevjerili ga. Pomislih na jednog lošeg svirača koji danas ima imendan, ide u crkvu i sam za sebe kaže da je jako pobožan, no s druge strane iza leđa i najboljim kolegama je spreman „raditi o glavi“ i nagovarati ih primjerice na prevare i preljub i sve ono što nas Deset zapovijedi nikad nisu učile. Osjetih veliko rasterećenje i slobodu otkada više ne kontaktiramo. Da li je on doista ogrnut plaštem vjere? Takvi su po meni najgori i zapravo traže Krista svugdje. On ga ne nalazi. Da li zbog svoje obitelji i svoje djece trebamo biti besćutni prema drugim roditeljima i njihovoj djeci? Pa naravno da ne. Živi i pusti druge da žive, poštuj život, ako možeš pomogni, ali nemoj odmagati. Dobro je ako je moguće zle ljude držati podalje od sebe, no ne postoji oaza gdje možete biti „sigurni od sviju zala i svih nereda“. Ipak tome se nadamo i o tome i primjerice slušamo na misama. Opet mislim o tome kako i danas traže Krista i žele ga ubiti svugdje po svijetu. Jača je snaga ljubavi od sila uništenja. Djeca su kao mali anđeli, lijepo ih je vidjeti blizu jaslica, oltara. To asocira na ljubav i nevinost. Svi smo mi nekad bili djeca, a pogledajte u ogledalo u što smo se pretvorili. |
27.12.2006., srijeda
Tren
 Bilo je lijepo na polnoćki, svečano, bez aluzija na dnevno-politička zbivanja i držanje prodika mladima o tome kako nisu odgovorni i slično. Konačno Božić obilježen duhovnošću i uz obitelj dan i noć. Nisam ljubitelj vatrometa jer me previše podsjeća na rat, na one svjetleće grozdove koje su izbacivali borbeni zrakoplovi neke bivše vojske koja se okrenula protiv svog naroda. Već sam pisao da sam, nadam se zauvijek, prebolio ratnu traumu vezanu uz zračne napade, pa eto kad se čovjek najmanje nada, slike iz prošlosti navru iz sjećanja. Božić pobjeđuje čak i to i nisam se dao oneraspoložiti, no čak i ja noćobdija nisam mogao dugo čamiti pred TV-om, pa sam otišao spavati odmah nakon čaše crnog vina. Sinoć mi je bijela mačka podletjela pod automobil i nije joj nije bilo spasa. Pomislio sam odmah na ono malo mače koje sam pokupio i izliječio, a kasnije je jednostavno nekud zbrisala i nikad se više nije pojavila. O tome smo na ovom blogu naširoko pisali. Okrutne li statistike, jednu spasiš, jednu ubiješ. Stvarno katkada ne možeš utjecati na sudbinu. Ova mačka od sinoć munjevito se zajurila iz mraka, ravno pod kotače, tolikom brzinom da nisam stigao niti dotaći kočnice. Kao da je željela samoubojstvo. Život izgubljen u trenu. Razmišljam o tome kako je narod Inka imao okrutan ritual žrtvovanja ljudi u čast Suncu. Navodno su milijuni ljudi mirno čekali u redovima da se popnu na vrh piramide gdje im je krvnik odrubljivao glave. I druge civilizacije imale su rituale žrtvovanja, kako bi se navodno umile bogovima. Gledao sam sinoć na njemačkoj TV dokumentarac o tsunamiju od prije dvije godine. Čudne i okrutne igre prirodnih katastrofa u dane velikog svetkovanja diljem svijeta. Sve loše dogodi se u trenu, a ono dobro traži više vremena i čak trajanje. |
24.12.2006., nedjelja
Božić
 Tražeći najljepšu moguću fotografiju kojom bi svima Vama pa i sebi i svojoj obitelji čestitao Božić, naišao sam na ovu nedavno snimljenu u župnoj crkvi u Rešetarima. Malu Ninu na krštenju drži kum, a brižno ih gledaju mladi roditelji Ines i Goran koji su se i vjenčali ove godine. Svi smo bili na krštenju tog djeteta (i moja supruga i sin i puno rodbine). To mi je bio jedan od najljepših ovogodišnjih događaja. Netko će reći.“pa to je tuđa radost“ no mislim da je rođenje djeteta radost za cijeli svijet i da su ostali događaji neusporedivi s rađanjem novog života. Svi smo nekad bili mala tek rođena djeca ponuđena svijetu da ga zaštiti i sačuva ili prepusti na nemilost. Sudbine su nam različite kao i putovi kojima idemo vođeni Božjom ljubavi. Rođenje je dijametralna suprotnost smrti ali i raznim drugim oblicima negacije života. Mi koji volimo život radujemo se iskreno i drago nam je što nas i to tek rođeno dijete (kao i svoje roditelje) obasipa radostima, smijehom i dragošću. Živjeti je ponekad tako teško, pa se katkada bojimo živjeti i radovati se novom životu i biti dionici svega ono najljepšeg što nam Bog nudi. Kalkuliramo, strahujemo, a to dolazi sve s one druge strane iz tame i zla. U radosti Božića kao da se i mi svake godine iznova rodimo i podsjetimo se na to kako se to događa. Još kao malo dijete na misama za Božić upijao sam kao spužva zvuke crkvenog pjevanja. Mislim da sam tu prvi put za sva vremena zavolio glazbu koja mi je kroz život postala stalna pratiteljica (i u dobru i u zlu). Moje dječje oči najviše su vidjele i najviše upamtile za Božić. U obitelji su tih dana i oni zločestiji postali nekako blagi i manje grubi, a ja sam tražio toplinu doma i nježnost koja mi je nedostajala. Sada sam roditelj ali opet se sav ozarim od radosti kada me obuhvati božićni ugođaj, ali onaj praiskonski, koji kako se večer približava u meni budi neizvjesnost i isčekivanje. Jedina noć u godini u kojoj se radujemo zbog dolaska svjetlosti. To je za mene Božić. Svima Vama koji katkada svratite čitati postove na mom blogu (katkada nešto komentirate ili poput dobrog lopova se ušuljate, pročitate i zbrišete), želim od srca blagoslovljen Božić, ta da vam baš ovaj bude najljepši od svih do sada. |
Prolaznost
 Dok si trepnuo okom prođe godina. Uvijek za Božić i Novu godinu, za svoj rođendan, godišnjicu braka ili djetetov rođendan, pomislim na prolaznost vremena. Kao brzi vlak, kao mlazni avion ili ptica trkačica, projuri jedna godina. Lupi vrijeme recku na naše tijelo (i sve organe). Mislimo da bivamo mudriji i pametniji, a mi zapravo sve manje možemo pratiti ritam novog vremena. Zaigram se na kompjutorskoj igrici, prelazim razine uspješnosti, moram prestati kad me uhvati grč u vratnim žilama. Odmah poslije toga brzim pogledima po sobi kao da očekujem neprijatelje koje treba upucati, a zapravo su mi očni živci još napeti od monitora, a prsti kao da još klikaju po mišu. Sve nam manje vremena treba da prijeđemo razdaljinu od točke A do točke B, no tako ušteđeno vrijeme onda poništimo pasivnošću pred TV ekranom. Ako šećem polako po gradu, misle da nisam normalan, jer svi nekud žure i jure. Novac kao žeton za igru na automatu, kao bonus kojeg treba ispuniti, kao cilj kojeg treba ostvariti, kao uvijek lako obnovljiva vrijednost, kao čarobni štapić za ostvarenje svih čarolija. Uvijek se u gomili ljudi koji nekud žure osjećam kao priljepak koji bi se rado odupro sistemu, povukao ručnu, poremetio prividni sklad. Za otkrivanje pravih vrijednosti treba vremena i treba se izopćiti od vanjskog svijeta koji teče kao rijeka automobila po gradskoj obilaznici u ovom blagdanskom vremenu. Toliko ljudi žudi za trenutcima sreće i zadovoljstva, a pri tome svim svojim djelima negiraju smisao zadovoljstva. Kao divlja zvijer kad se vrati iz lova, stižemo iz supermarketa. Prema zakonima prirode najlakše se ulovi najslabija životinja. Prepune košare jeftine hrane stvaraju privid materijalnog izobilja. Večeras smo odlučili zaustaviti vrijeme, otići na polnoćku, večerati i biti zajedno kao obitelj. Evo radim i danas, ali ću zato u Božićne dane biti kod kuće. To se nije dogodilo već dugi niz godina unatrag. Doživljavam to kao veliku nagradu. |
22.12.2006., petak
Grickalice i "štres"
 Ako me još netko pozove na domjenak (grickalice i ostalu hranu za ptice) stvarno ću pošiziti. Na stolu svakojakih pića, a ja vozim i pijem alkohol samo u večernjim satima u neposrednoj blizini kuće. To je kao da ti kažu: „Evo vidi što bi sve mogao popiti da ne voziš!“. Mi Slavonci kažemo „ma nije meni zinula guzica na sve to“. Hvala Bogu nisam neka prokletinja i lakomac, pa čak se i ne volim hraniti okolo, ma koliko bilo mukte ili pak fino ili ukusno. Najdraže mi je jesti kod kuće, a supruga i stvarno izvrsno kuha i ima stila kad je riječ o tome (prešao sam 90 kg nedavno). Neku večer smo ja i sin mlatili po kobasicama koje su dobile par dimova u pušnici, a potom se već pošteno prosušile na tavanu. Baš su super. Moram danas ići po neku ribu. Kad se sjetim kad sam radio na moru isprobao sam sve vrste morske ribe, mekušaca, školjki i rakova. Nije loše. Obožavam masline i maslinovo ulje, tvrde sireve i dalmatinska crna vina. Supruga peče božićne kolače (suglasje smo postigli i oko baklave). Pomalo prepotentno htio bih zapravo reći da nema toga što bi me impresioniralo, kad je riječ o ponudi jela i pića na božićno-novogodišnjim domjencima. Uvijek se sjetim „laktanja“ na festivalima i raznim kulturnim manifestacijama, kad se okupi svita i elita oko takozvanog švedskog stola. Dok si rekao kex nema više ničeg, a ja samo gledam i pitam se gdje su ti maniri, bon-ton i prenemaganje o tome kako je nešto zdravo ili nezdravo.I tako nastavlja se borba za žderalo kao da se pripremamo za sudnji dan a ne za predivne božićne blagdane. Na poslu obveza kao u priči, pa kad dođem kući samo klonem od umora i „ubijem oko“ čim se prevalim na kauč. Za divno čudo jutrom se budim vrlo rano bez problema, a kao što kažu na poslu sve nam je to od „štresa“. |
20.12.2006., srijeda
O autima
 Opet razmišljam kakav bi mi auto bio po mjeri, recimo za pecanje, odlazak u kupovinu, posjetu punici i slično. Trebao bi biti takav da ostavim dojam uspješnog čovjeka koji je nešto postigao u životu. Žene navodno kažu da nije važno ako se pojave sijede kod muškarca, uz uvjet da vozi recimo novi automobil recimo u nekoj nijansi sive metalik boje. Dakle i ako stariš (a ako si i dalje poprilično lud) nije problem, ali ako voziš dobru pilu. Ja sam se divno osjećao kad sam vozio svoju Dianu (modernizirana varijanta spačeka). Koje li lakoće postojanja. Digneš krov, zalupiš nogom vrata, gliste (za pecanje) pogledaš kroz otvoreni krov, osjetiš vjetar u kosi ( i upaljenim sinusima i kosinusima), raspojiš bravicu, pa nitko osim tebe ne zna kombinaciju boja žica (za uključivanje u pogon). Bila su to vremena neosporne činjenice da sam vozio kabriolet (ma kakav on bio). Danas se ne mogu požaliti, ali neću se niti hvaliti. Ipak na auta gledam kao na limene kutijice koje se kotrljaju po cesti. Volim kad neko ima petlje malo se poigrati, pa voziti nešto originalno. Jedan moj poznanik, čak neki daljnji rođak konstruira neobična vozila koja ću vam morati prikazati u jednom od budućih spotova. Za sad se zadovoljite ovim koji posebno nekima paše . ;))) |
Horor za vegetarijance
 „Ne črpkajte mi pečenku, jer ja ću se vratiti“- mogla bi se tako parafrazirati poznata Škorina pjesma u ovo vrijeme tradicijskih slavonskih običaja. I dok neki pišu hvalospjeve puricama, mi Slavonci u gurmanskom smislu više volimo ono što ima papak, a manje ono što leti ili pliva. Morat ću pomoći puncu i ove godine odraditi taj odgovorni i nadasve hvale vrijedan posao pečenja pečenke. Ova s fotografije od lani više nigdje ne postoji niti u tragovima. Uvijek se šalimo na temu jela i uživamo vidjeti kako djeca slatko „mažu“ po kobasicama, pečenki i ostalom. Mi se najedemo i mirisa dok ju pečemo, pa koje pivo samo sklizne da rastjera sline, a u svemu tome bitno je zapravo druženje i zafrkancija. To sam nekad radio sa pokojnim djedom koji je bio veliki gurman. On me naučio finesama pečenja i strpljenju, pa i bećarskom duhu. Mi Slavonci za neke smo najobičniji svinjojedi, no zašto onda primjerice Istrijani ili Dalmatinci „napuhavaju“ svoje pršute i pancete kad je i to svinjetina? Imam provjerene informacije da i čuvenu pašku janjetinu zapravo uzgajamo u novogradiškom kraju. He he, što sve turisti pojedu misleći da je autohtona gurmanska delicija? Za kraj preporuka. Nikada se nemojte zamjeriti kuharu u bilo kojem restoranu i bilo gdje na svijetu, jer najmanje što vam se može dogoditi je da dobijete primjerice prljavu pečenu krpu u prilogu uz glavno jelo (a da ni ne znate). Zato mi najviše vjerujemo sami sebi. Mi to sve sami napravimo baš onako kako nam je volja. Dok je ljudi bit će i običaja. |
19.12.2006., utorak
Božić nije ni za prodaju ni za kupnju
 Koje li gnjavaže ovih dana. Potrošačka pomama i histerija samo što nije zahvatila trgovačke centre u našem gradu kojih sad ima u izobilju. I dok jedni idu na ispovijedi i duhovno se pripremaju za Božić, drugi „sve gledaju kroz stražnjicu“ pa se bore da mesetine i obilja hrane bude i za bacanje. Pročitao sam danas božićnu poruku našeg kardinala Josipa Bozanića u kojoj sam prepoznao upravo kritiku tog potrošačkog društva čiji smo postali dio, pa i kritiku „takozvane humanitarnosti“. Dosita, zašto mi kao društvo, zakonima i odgovarajućim instrumentima sistema ne brinemo sustavno o bolesnim, invalidnim, socijalno ugroženim starijim i drugim osobama koje su u posebnim potrebama? Njihovu tugu i jad još siciramo u dane kada su oni najosjetljiviji. Na blagajni me pogledom prostrijelila žena iscrpljena lica, u očito staroj zimskoj jakni. U mojoj košari bilo je više hrane, a ona je kupila samo nekoliko najjeftinijih artikala. Da li mi zavidi i prezire me što sam mogao kupiti više? Pljačkaju banke, napadaju zaštitare koji radeći opasan posao žele prehraniti svoju djecu i obitelji? I frustracije kriminalaca kulminiraju. Vrijeme je kad se puno novca nalazi na više mjesta u različitom vremenu. Ubijaju i slučajne posjetitelje novčarskih institucija, a mi pričamo o učinkovitosti borbe protiv kriminala. Počinitelji najtežih zlodjela sankcioniraju se smiješno niskim kaznama. Smanjili su broj policajaca i vojnika na minimum i još im ograničili prava i ovlasti. Nisam militaristički tip no kao što je opasno dijete voditi na stadion da ga huligani ne pogode bakljama, nije uputno s njim ići niti u banku, kladionicu, mjenjačnicu, a sve više niti u trgovačke centre. Represivni sustav države je zakazao na najelementarnijem zadatku, u zaštiti elementarnih ustavnih prava građana. Što bi tek bilo ne daj Bože međunarodnih ili terorističkih ekscesa? Hoće li Hrvatska po tom pitanju biti sređena država ili neki od oblika anarhije? Otišao sam predaleko, no najradije ne bih nigdje išao da ne moram. I ja ću kao hrčak navući hrane i svega što nam treba za blagdane, ali zato da ne moramo ići nigdje, nego da se veselimo nadam se u toploj sobi uz božićne pjesme, šalu i veselje. Obići ćemo brojne jaslice i pomoliti se kako treba. Ne damo vam Božić ni da nam ga kupite niti prodate. |
18.12.2006., ponedjeljak
Blagi dani -blagdani
 Osjetih praiskonsku potrebu da u ovo predblagdansko vrijeme (povrata duga umirovljenicima, svekolikih božićnica, i prerano zahuktale predizborne kampanje) dam doprinos svečarskom ugođaju s par rečenica. U medijima i na ulicama legalizirane petarde (nikad ne znaš da li je tek mali prasak ili nešto što te može ozlijediti). Neku noć scena iz akcijskih filmova, nakon utrkivanja, jedan od dva automobila (prepunih mladih) zabio se u putokaz preko puta. Izlaze pijani, smiju se, urlaju, trešti turbo-folk, a mi zgroženi skriveni promatrači mislimo da li zvati hitnu, policiju ili spustiti roletne. Očito nikom nije bilo ništa (tresli se znakovi rodio se miš) i za desetak minuta vam se čini da ste sve to samo sanjali. Ne vrijedi se uzbuđivati za svaku sitnicu i tražiti dublji smisao u svemu. Život je takav čupav i dlakav. Dobro je u pravo vrijeme naći sa na pravom mjestu i donijeti pravu odluku. Sve ostale varijante nisu dobre. Vrijeme je pobožnosti, ali i rastrošnosti, neumjerenosti, prežderavanja, žučnih bolesnika, frustracija, obračuna i stvaranja atmosfere isčekivanja. Obično se ništa epohalno ne dogodi u ovozemaljskom smislu, pa nam siječanj i veljača dođu kao umivanje hladnom vodom nakon mamurne noći. Kemijanje s minusom na računu balansira oko crvene crte. Političari su krenuli s prigodnim domjencima, nema nama sreće u slijedećoj godini ako nam ju oni ne požele. Možda dobijem kakav rokovnik umjesto reklamnih kalendara. Ponekad me nagrade za rad na Internetu (pa me opletu a katkada i nahvale na Forumu nekih portala).Ova zima baca u očaj ljubitelje skijanja. Moj poznanik tupo zuri kroz prozor kafića a u očima mu austrijska skijališta iz nekih prošlih boljih vremena. Tješim ga podbadanjem „Bolje da si se oženio, onda ne bi morao razmišljati kako potrošiti novac. Samo bi ti se reklo.“ Odjednom pomislih na rupe na mojim cipelama i bljuzgu na ulicama. Svi moraju dobiti ponove za Božić, a na listi mojih prioriteta ja sam na začelju. Otići ću promijeniti bateriju na satu, da me ne prevari Nova godina. Ne mogu zaspati ako se ne pokrijem po ušima, to mi je navika od prije 15-tak godina (inače sam budan kao zec). Obožavam božićne pjesme slušati u automobilu dok vani sniježi. Osjećam se kao Djed Mraz koji djeci dovozi darove. Kad padne snijeg, dođe Božić i Nova godina opet počnem vjerovati u bajke da će nam svima biti bolje jednog dana. |
16.12.2006., subota
Fešta mažoretkinja
 I male gradske mažoretkinje su ovih dana pošandrcale. Kao što vidite odlučile su postati pomoćnice Djedu Božičnjaku (ili kako sve već zove). Ovih dana bio sam pozvan na njihovu feštu u novoj sportskoj dvorani gdje su ugostile i svoje prijateljice iz Požege, Pleternice i još nekih gradova. Čak su mi dale i pismeno priznanje i pohvalile moju firmu da im pomažemo u njihovom radu. Bilo je zgodno, a moj kolega čija curica vježba s malim mažoretkinjama bio je pravi ponosni tata i objašnjavao mi pojedinosti oko tih vježbi, jer ja o tome nemam pojma. Gotovo sve su izabrale crvenu boju za svoje kostime izuzev „srednjih“ novogradiških mažoretkinja koje su nastupile u bojama grada (plava i žuta). Djevojčice doista imaju smisla za ritmiku i ples, no ne znam zašto se u nekim koreografijama ne bi našlo mjesta i za dječake. Mislim da bi morali još više pozornosti obratiti na glazbu. Istina, plesali su na taktove najvećih aktualnih svjetskih pop-hitova, no nije mi baš to djelovalo kao idealan spoj s njihovom koreografijom, no ja to vjerojatno ne razumijem. Ipak mislim da svi zaslužuju pohvale jer se jako puno trude što je doista dobro. Najgore je kad dijete kaže „Meni je dosadno.“ Onda obično na pamet padnu i kojekakve gluposti. Kad ima obvezu, kad je stručno vođeno i u društvu s vršnjacima u sportskoj dvorani, to je sigurno dobro. |
Eko-jaslice i druge (dječje) ideje
 Nisam se ulijenio nego nemam vremena pisati postove. Ovih dana imam strašnu gužvu, kraj je godine, pišem neke zahtjeve za donacijama, i imam još tisuću drugih neodgodivih obveza. Ipak i u toj žurbi naletim na neobičnosti kao što su ove jaslice koje su ovih dana u holu škole postavili učenici novogradiške Osnovne škole „Ljudevit Gaj“. To je škola koja uz novogradišku Gimnaziju već niz godina ima certifikat međunarodne eko-škole. Jaslice koje vidite napravljene su od sekundarnih sirovina (plastičnih čaša od mliječnih proizvoda, odbačenog papira,…). Djeca ove škole nedavno su sakupile i prodale veću količinu starog papira (čak 5 800 kilograma ). Što kažete? Pa nije to baš malo. U školi maksimalno nastoje uštedjeti električnu energiju, pa primjerice na razne načine nastoje iskoristiti danje svjetlo. Moj sin je ovih dana pokrenuo humanitarnu akciju. On i nekoliko kolega iz razreda izrađuju božićne čestitke. Sav prihod poklonit će časnoj sestri u Župnom uredu koja će to proslijediti Caritasu. Već su prodali čestitki u vrijednosti oko 100 kuna (opelješili su bake iz staračkog doma). Sutra će prodavati čestitke poslije mise. Župnik je najprije to zabranio, a kad su mu rekli da je sve za humanitarne svrhe onda im je dao odobrenje. Imaju neobičnih ideja i čestitke su im doista originalne. Potrošili su svu vatu, a najveća fora su im flomasteri sa šljokicama. Morat ću to fotografirati pa da vidite svi. |
09.12.2006., subota
Spomenik
 I djeca su već postali ljudi dok smo čekali da se u gradu Novoj Gradiški napravi spomenik u znak sjećanja na poginule hrvatske branitelje. Naslušali smo se mudrovanja i svađa, pa čak i ovih dana (kad se završavao spomenik koji je jučer otkriven) o tome gdje bi trebao biti postavljen, koliko košta, čija je zasluga ovo ili ono. Što mislite koliko je u svemu tome bilo dobronamjernosti ili zlobe? Sjetite se samo koliko je povjerenstava za izgradnju imenovano a da nisu napravili ništa osim produbljivanja međusobnih nesuglasica. O poginulim braniteljima su više navodno znali i govorili oni koji ih nisu niti poznavali ili možda čak s njima za života nisu bili niti u dobrim odnosima, nego njihovi najbliži. Što mislite što o svemu misle njihova djeca? Kako se osjećaju kada stoje pored imena svoga oca uklesanog na crnom mramoru? Kako su se osjećali dok su jučer držali rub platna kojim je bio pokriven dugi crni zid? Puno je ljudi došlo na svečanost otkrivanja spomenika svima nama na ponos. Ipak nismo mrtvi u duši, ipak ih se sa zahvalnošću sjećamo, ma koliko neki katkada htjeli sve prikazati u najružnijem negativnom svjetlu. Prigodni program je bio dostojanstven i primjeren kao i cijeli događaj. U trenutku otkrivanja spomenika Vangelisov instrumental, mističan, jezovit, istinit. Ozbiljnost i sučeljavanje sa samim sobom i činjenicom da je smrt odvojila naše heroje od nas, da su žrtvovani i da je sudbina tako htjela. Ipak vatra, voda, život kojeg su ostavili iza sebe, kao opomena i znak da se mora i treba živjeti dalje. Višestruka simbolika i riječi autora spomenika objašnjavaju puno, govori uzvanika primjereni no odnekud već poznati, a osobni dojam žalosti i sjećanja naglašava značaj činjenice da su ti ljudi izginuli braneći taj naš grad i naše obitelji. Sve ima smisla, i valjda je tako moralo biti i borba i smrt i čekanje i borba protiv zaborava. Gotovo sam sasvim siguran da je upravo jedna od zadnjih granata koje su razarale naš grad pala upravo ondje gdje je sada prostor na kojem je podignut spomenik. Tog jutra krenuo sam do obližnje pekare, no opet zvižduk granate, nažalost poznati zvuk, prasak i sirene za uzbunu. Pomislih kako bi bilo glupo poginuti sada kad je „Bljesak“, kad sam već toliko „sretnih“ dana prevalio preko leđa. Jučer sam se toga sjetio. Ipak najjači dojam, jači od crnine znakovite skulpture bila su djeca poginulih branitelja, dok su pogledavala prema pozornici s uglednicima, prema vijencima i spomeniku. Pokušao sam si zamisliti što tog trenutka misle. To se ne zaboravlja. Neka budu ponosni na svoje očeve i budu pravi ljudi kao što su bili i oni. |
06.12.2006., srijeda
Darovi Svetog Nikole
 Valjda su i u nekoj prapovijesnoj ljudskoj civilizaciji postojali darovi. Primjerice kad se muškarac s plijenom iz lova pojavio na vratima spilje, zasigurno su se radovali i njegova žena i djeca i ostali bez obzira na dob. Svakom obiteljskom čovjeku, pa tako i meni, velika je radost kada može svojima, posebice djetetu, darovati nešto lijepo u neke prigodne dane. Moj sin je napisao pismo Svetom Nikoli u kojem je uz ostalo pisalo.“…Ove godine imam samo jednu želju, a to su originalne lego-kocke, pa te molim Sveti Nikola, da mi to doneseš. Svakako donesi i darove jadnoj djeci…..“ Kad smo to pročitali supruga i ja, objasnili smo mu da je umjesto „jadnoj“ možda trebao napisati siromašnoj djeci. To je ispravio u pismu, a mi smo eto znali što nam je činiti ako ga mislimo zadovoljiti. Jutros me oduševljeno nazvao i rekao da je Sveti Nikola ove godine 100% pogodio. Sada mu treba i telefonska kartica, jer pošto nema mobitel, htio bi da nas može katkada nazvati iz telefonske govornice u hodniku škole. To ćemo riješiti danas pa vjerujem da će biti zadovoljan. Moj sin je jako skroman i ima razumijevanja za druge ljude u nevolji što mi je posebno drago. Kad smo već kod darova i poklona ja sam mišljenja da i njih valja zaslužiti i da se daru ne treba nadati ako on nije nečim zarađen. Već sam pisao koliko sam želja imao u djetinjstvu, od originalnih traperica, kaubojki, električnih gitara, pa čak i automobila. Sve sam to žarko želi i na kraju sam sam sebe nagrađivao time, kad je za to došlo vrijeme, odnosno kada su se za to stvorili odgovarajući preduvjeti. Čovjek mora vjerovati u to da su možda naizgled i preskupi predmeti zapravo lako dostupni. Krećem se u društvima od onih kojima je velika radost imati čime svaki dan nahraniti obitelj, pa sve do onih kojima skupi automobili, stanovi i kuće ne znače puno jer ih imaju koliko god žele. Velika je radost biti u mogućnosti drugima činiti radost i sreću. Koliko puta sam odbio obilne objede na domjencima i kojekakvim primanjima, a poželio nešto od toga odnijeti kući ili nekim siromašnim obiteljima znajući da će to na kraju biti i onako bačeno. Materijalističko društvo u kojem živimo i u kojem sve više nameću pravila nužnosti trošenja, ulazi u naše obitelji i pokušava poremetiti prioritete. Nema tih novaca koji mogu platiti vrijeme provedeno u obiteljskom krugu. Evo dobio sam danas nekakav bon (od firme) kojeg trebam realizirati u jednoj trgovini. Baš lijepo. Svi troje ćemo krenuti u šoping, i umjesto poput bahatih bogataša, pokupovat ćemo najprije ono najnužnije za kuću. I supruga i ja dobro znamo da će sin opet „doći na svoje“ pa će biti i za njegove želje. Hvala Bogu. |
Sveti Nikola u bolnici
 Hvala Bogu imali smo više darova nego što je bilo bolesne djece na Dječjem odjelu novogradiške Opće bolnice. Imao sam čast i zadovoljstvo praviti društvo Svetom Nikoli koji je ondje darovao dječicu koja su se tu zatekla na liječenju. Dežurne sestre su nas zamolile da im ostavimo tri paketića za djecu koja dolaze na inhalaciju ( liječe se od alergije i astme) i mi smo to naravno učinili. Uputili su nas u prihvatnu ambulantu gdje smo darovali nekoliko djece koja su tek došla na pregled. Usput u hodnicima bolnice sreli smo još njih nekoliko i posao je bio obavljen. U velikoj pletenoj košari ostalo je još nekoliko paketića koje je Sveti Nikola odnio prema gradu, pa će to dobiti prvi klinci koji ga sretnu. Najmlađe dijete koje je primilo poklon je upravo ovo sa fotografije. Osjećao sam se fenomenalno. Danas će darovati i djecu u jednom od gradskih vrtića. Dobit će novi TV, poklone će dobiti i sva invalidna djeca kao i ona s popisa socijalno ugroženih obitelji. Hvala svima koji su pomogli ove akcije i osigurali poklone. Ima ih puno i svi doista mogu biti ponosni. Ovo je jedan od dana kada sam ponosan na te ljude iz mog kraja. |
Sveti Nikola darovao u Novoj Kapeli
 Mijenjaju se svećenici po župama, načelnici općina i gradonačelnici, ali Sveti Nikola, krampus, djeca, mame s friškim frizurama i moja malenkost, već niz godina se nađemo uvijek na istom mjestu. Malo sviramo prigodne pjesmice, a potom podjela darova. Sve to malo ovjekovječimo fotografijama i kud koji mili moji. Netko će reći da je uvijek isto, no ja se trudim uvijek pripremiti najnovije pjesme o Nikoli koje su onako pune ritma, što se djeci posebno sviđa. Uvijek me smeta kad krampus odjednom onako iznenadno utrči na pozornicu, pa se djeca razbježe šokirana i preplašena. Bojim se da se netko neko od njih ne prenerazi od straha. Smiješno mi je kad se Sveti Nikola svake godine skroz smete, jer kao da se uplaši kad dođe pred toliko djece, pa počne „prosipati“ nespretne šale. Uvijek me neodoljivo podsjeća na nekog od naših svakodnevnih poznanika, jednog od onih koji idu u crkvu svake nedjelje. Jednom sam ovom prigodom posumnjao u postojanje Svetog Nikole, nešto o tome napisao, pa je bilo komentara u stilu „nemoj nam kvariti fikciju“. Sad decidirano tvrdim da on postoji još uvijek, a ne samo u starim spisima u kojima se kaže da zaštićuje pomorce i siromašne obitelji. Najviše mi se sviđa na jednom mjestu vidjeti toliko nasmiješenih i radosnih dječjih lica, a i lica njihovih roditelja koji eto bar na tren zaborave brige i životne teškoće. Ne mogu se sjetiti da sam u djetinjstvu imao takvo zadovoljstvo. Kao četvrto (najmlađe) dijete u obitelji znao sam i ja nešto dobiti za očišćene cipele koje sam stavljao u prozor, no tada se nije išlo na te velike fešte dodjeljivanja poklona. Tek se neka sitnica znala naći u prozoru, no tko bi nam svima uvijek osigurao poklone. Današnji Sveti Nikola nekako je bolje organiziran ili ima više pomagača, djeca nemaju ništa protiv toga. Sinoć je u Hrvatskom domu u Novoj kapeli održana svečanost dodjele poklon paketića povodom Dana Svetog Nikole. I ove godine zahvaljujući novokapelačkom Župnom uredu i Općini Nova Kapela, osigurani su brojni pokloni. Poklone je primilo čak oko 380-toro djece, što je najviše do sada. Ova se ova svečanost tradicionalno organizira svake godine uz nastup djece novokapelačkog vrtića i osnove škole. Ove godine u kreaciji programa su sudjelovali i časna sestra Iva Vidoš i novi novokapelački župnik Đuro Cvitić. Župnik je sa zadovoljstvom pozdravio djecu i njihove roditelje, a potom čitao imena djece koja su dolazile po poklone koje im je dijelio Sveti Nikola. I krampus je bio dojmljiv, kao i brojne prigodne pjesme o Svetom Nikoli. Sinoć se u novokapelačkom domu zateklo oko tisuću posjetitelja. Radosnu vijest donio je i načelnik općine Milan Starčević koji nam je potvrdio vijest da su osigurana sredstva za generalnu obnovu doma u Novoj Kapeli, koji bi vrlo brzo treba zasjati novim sjajem. Evo baš me zvao Sveti Nikola i zamolio me da s njim pođem darovati djecu u novogradiškoj bolnici. To se ne odbija. Vidjet ćete fotografije u slijedećem postu. |
01.12.2006., petak
Pometnja
 Kako pomesti domaće trgovce? Možda to mogu ove tri vještice svojim metlama? U oblasti trgovine to već na novogradiškom području uspješno čine strani veletrgovački centri. Evo baš se još jedan ovih dana otvorio. Kud svi tud i mali Mujo. Uzeh kolica i naprijed u koncentrične krugove (siromaštva). Sretoh jednog bivšeg direktora banke, jednu aktualnu ravnateljicu ugledne gradske kulturne institucije, nekolicinu gradskih službenika, pa čak i jednu pročelnicu, i nastavnike koji su ovih dana imali najviše vremena za šoping. Ili smo svi sirotinja ili glumimo da jesmo? Ima i ona druga izreka:“nisam toliko bogat da kupujem jeftine stvari“(?!). Nekoliko mladih trgovaca s mobitelima na ušima nervozno galame na njemačkom jeziku. Blagajnice rumene u licu od straha da ne pogriješe u ukucavanju, sa svih strana vas gledaju kao da ste upravo vi okorjeli kleptoman koji će iskoristiti gužvu. Razočaran sam viđenim. Očekivao sam više, preglednije i raznovrsnije, uz bogatu ponudu njemačkih kvalitetnih prehrambenih proizvoda. Ajde da me ne bude sramota, kupim dvije njemačke čokolade, jeftino bijelo (talijansko) grožđe, nešto od higijenskih potrepština (nepoznatog porijekla), njemačke čokoladne medenjake i još par sitnica (hrvatskih) za jelo. Tražim Lurino kiselo mlijeko, no figa, nema. Pomislim kako su naši hrvatski proizvodi pojam za ove trećerazredne uvozne. Naše voće, začini, mliječni i mesni proizvodi, itd, itd. su extra klasa za viđeno. Na odlasku s blagajne ponio sam njihov prospekt. Račun je bio oko 130 kuna, sve je bilo u vrećici i došli smo kući. Slijedi iznenađenje. Čokolada nije 6 nego 9,99 kuna, brokula je izvana lijepa a iznutra trula, grožđe je žilavo i kiselo, za miris WC-a mislili smo da smo platili 12, a na računu je pisalo preko 20 kuna, i sve tako redom. Gledam prospekt, kad ono baš ti artikli. Piše da će te niže cijene biti poslije 30. studenog (?!?). Mogu se zakleti da sam pažljivo pregledao cijene iznad i ispod artikala, no eto ispada da ne znam kupovati (?). Da li su to cijene bez PDV-a ili što? Bilo kako bilo, preveslali su me. Ne daj se sirotinjo, ma gdje bila da te varaju i uvaljuju rog pod svijeću (nemojte slijediti moj „svijetli“ primjer)! Kupujte hrvatsko u hrvatskim trgovinama!( Nekako je draže kad te tvoj prevari). |
| < | prosinac, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Što se to događa u malom gradu daleko od metropole?Da li smo provincija? Da li nam je stalo do glazbe, kulture, umjetnosti, informacija?
Kad će nam biti bolje?
Što je bitak?
"život na sjeveru" na slavonski način
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr