Marketing
Spomenik
I djeca su već postali ljudi dok smo čekali da se u gradu Novoj Gradiški napravi spomenik u znak sjećanja na poginule hrvatske branitelje. Naslušali smo se mudrovanja i svađa, pa čak i ovih dana (kad se završavao spomenik koji je jučer otkriven) o tome gdje bi trebao biti postavljen, koliko košta, čija je zasluga ovo ili ono. Što mislite koliko je u svemu tome bilo dobronamjernosti ili zlobe? Sjetite se samo koliko je povjerenstava za izgradnju imenovano a da nisu napravili ništa osim produbljivanja međusobnih nesuglasica. O poginulim braniteljima su više navodno znali i govorili oni koji ih nisu niti poznavali ili možda čak s njima za života nisu bili niti u dobrim odnosima, nego njihovi najbliži. Što mislite što o svemu misle njihova djeca? Kako se osjećaju kada stoje pored imena svoga oca uklesanog na crnom mramoru? Kako su se osjećali dok su jučer držali rub platna kojim je bio pokriven dugi crni zid? Puno je ljudi došlo na svečanost otkrivanja spomenika svima nama na ponos. Ipak nismo mrtvi u duši, ipak ih se sa zahvalnošću sjećamo, ma koliko neki katkada htjeli sve prikazati u najružnijem negativnom svjetlu. Prigodni program je bio dostojanstven i primjeren kao i cijeli događaj. U trenutku otkrivanja spomenika Vangelisov instrumental, mističan, jezovit, istinit. Ozbiljnost i sučeljavanje sa samim sobom i činjenicom da je smrt odvojila naše heroje od nas, da su žrtvovani i da je sudbina tako htjela. Ipak vatra, voda, život kojeg su ostavili iza sebe, kao opomena i znak da se mora i treba živjeti dalje. Višestruka simbolika i riječi autora spomenika objašnjavaju puno, govori uzvanika primjereni no odnekud već poznati, a osobni dojam žalosti i sjećanja naglašava značaj činjenice da su ti ljudi izginuli braneći taj naš grad i naše obitelji. Sve ima smisla, i valjda je tako moralo biti i borba i smrt i čekanje i borba protiv zaborava. Gotovo sam sasvim siguran da je upravo jedna od zadnjih granata koje su razarale naš grad pala upravo ondje gdje je sada prostor na kojem je podignut spomenik. Tog jutra krenuo sam do obližnje pekare, no opet zvižduk granate, nažalost poznati zvuk, prasak i sirene za uzbunu. Pomislih kako bi bilo glupo poginuti sada kad je „Bljesak“, kad sam već toliko „sretnih“ dana prevalio preko leđa. Jučer sam se toga sjetio. Ipak najjači dojam, jači od crnine znakovite skulpture bila su djeca poginulih branitelja, dok su pogledavala prema pozornici s uglednicima, prema vijencima i spomeniku. Pokušao sam si zamisliti što tog trenutka misle. To se ne zaboravlja. Neka budu ponosni na svoje očeve i budu pravi ljudi kao što su bili i oni.
Post je objavljen 09.12.2006. u 13:31 sati.