
Rekoh sebi, hajde nešto veselije za kraj godine, pa zapravo nemam razloga za neke bad-ove, mada me katkada obuzmu (nepozvani). Čovjeku katkada dođe da namjerno parkira tamo gdje ne smije, da se usprotivi ustaljenim normama lijepog i uljudnog ponašanja ili da napravi namjerno neku psinu. Sjećam se kako smo ratne 91' slavili prijateljev rođendan koji se poklopio s prvim međunarodnim priznanjem Hrvatske (Vatikan). Bilo je to vrijeme kad smo bili obdareni nekom čudnom hrabrošću koja je katkada graničila s ludilom. Bilo je to vrijeme zamračenja, pa i policijskih kontrolnih točaka na kojima su provjeravali da li imaš potvrdu da smiješ ući ili izići sa šireg gradskog područja. Te večeri smo Ladom Nivom jednostavno odgurali veliku betonsku cijev kojom su policajci pregradili cestu. Dečkima na punktu smo donijeli pakovanje limenki piva, a potom im uz škripu i dim zapaljenih automobilskih guma odgurali tu cijev nekih pedesetak metara dalje ( na njihovo zaprepaštenje). Jednostavno nas je ta betonska cijev nervirala, odnosno nismo voljeli prepreke. Sutradan su se svi u čudu pitali tko je to i kako učinio, pa su nam poslali vojnu policiju i na kućne adrese. O tome se dugo pričalo, a nas dvojica se i danas smješkamo kad se toga sjetimo. Kao dječak s ekipom sam „posudio“ jedan drveni stup Elektre (banderu) jer nam je trebala da na nju postavimo koš iza škole. I tada su mi poslali miliciju. Milicajci su me jedne nedjelje probudili i tražili da dam izjavu o tome tko je pjevao hrvatske pjesme u svatovima. To smo dakako učinili mi sa svojim band-om (onda kada se to nije smjelo). Milicajac koji me je ispitivao za „Vilu Velebita“ i „Ustani bane“ kasnije je bio jedan od zapovjednika Hrvatske policije, a nedavno je preminuo nakon infarkta. Radio sam neke stvari kada se to nije bilo preporučljivo, a sad mi je drago i s ponosom se toga sjećam. Problem je kad djetetu danas kažeš: „Nemoj ovo, nemoj ono,..“, a ti si nekad bio „lud“ i poprilično neobuzdan (nije da se hvalim). Ljudi kažu „sve u svoje vrijeme“.
|