Marketing
Deja vu - u mojim snovima
Ovih dana čuo sam mišljenje da je pisanje dnevnika, pa tako i bloga (internetskog dnevnika) odlična metoda za suzbijanje depresije. To je svojevrsna konverzacija sa samim sobom, pomoću koje osoba na sebi najpristupačniji način zadire u vlastitu podsvijest. Vlastita analiza proživljenih događaja, strahova, frustracija, veselja ili sličnih stanja, korisna je, jer uz ostalo promišljamo kako smo postupili, kako ubuduće bolje reagirati i dočekati spremniji neke neugodne situacije. Kažu da su brojni teolozi vježbali um upravo pisanjem dnevnika, a u svakom slučaju u nedostatku poželjnog sugovornika (iz tko zna kojeg razloga) i mislioci raznih struka, kroz taj specifičan razgovor sa samim sobom, mogu se doći do zanimljivih ideja i rješenja. Mnogi se stručnjaci slažu da pisanje dnevnika ima dobro terapeutsko djelovanje. Ovih dana muči me jedan san kojeg niz noći sanjam u nastavcima. Preko dana zaboravim što sam snio, no kad navečer hvatam prvi san kao da nastavljam sanjati san prethodne noći (deja vu). Sve se zbiva na Savi koja je u gornjem dijelu nabujala i visoka, a u donjem dijelu toka gotovo presušila (?). Prelazio sam na drugu obalu ondje gdje je to bilo najteže, a ondje gdje se rijeka gotovo mogla preskočiti, to mi nije padalo na pamet. Pokraj rijeke siromašne nastambe i ja tu „gluvaram“ tko zna iz kojeg razloga. Hodam po pijesku duž obale kao da nešto tražim. Jedno vrijeme slične snove u nastavcima na jednom te istom mjestu (na nekakvom vijugavom putu prema moru) sanjao sam iz noći u noć i jedva dočekao da se iz svega toga iskobeljam. U realnom životu volim vidjeti neobičnu ljepotu prirode, a oblaci su me oduvijek fascinirali. Već sam napisao u jednom od prethodnih postova da smo se kao klinci ljuljali na ljuljačkama i gledali kako oblaci putuju nebom stvarajući promjenljive oblike koje su nas podsjećali na likove životinja ili ljudi. Gledali smo prema nebu i pjevali pjesme koje su nam padale na pamet. Jučer sam se prisjetio te slike iz djetinjstva i fotografirao nebo povrh naše slavonske ravnice. Kao da je prijetilo olujom, a zapravo je sve bilo kao u ubrzanom filmu. Gonjeni snažnim vjetrom oblaci su se udaljavali prema istoku stvarajući neobične ne baš vedre vizije. Drago mi je što nije bilo nikakvog nevremena, mada su slutnje bile snažne.
Post je objavljen 30.01.2007. u 14:38 sati.