28.02.2007., srijeda
Svestranost i stručnost na uvid (Vincent Degert i dr. Neven Šimac)
 Volim upoznavati neobične, a zašto ne reći i uspješne, pametne i sposobne osobe, kojima bi što kažu „trebalo živjeti i dva života“ s obzirom na to koliko su postigli i postižu. Njihov primjer je poticajan meni, ali vjerujem svima onima koji kažu da je sve dosadno i da ne vide zašto bi se općenito nešto trudili u životu. Evo jednog nadam se intrigantnog primjera i kraćeg životopisa dviju blago rečeno zanimljivih osoba, vrhunskih intelektualaca. Zahvaljujući dr. Nevenu Šimacu, osnivaču Matice Hrvatske u Parizu, uglednom predavaču nekih postdiplomskih studija u Zagrebu i vrlo cijenjenom stručnjaku koji je bio primjerice i savjetnik nekih država u njihovom procesu pridruživanja EU (Letonija, Češka, Litve i Poljske), doznali smo (na jednom od nedavnih stručnih predavanja u Zagrebu u organizaciji UDD-a) nešto više o šefu Delegacije Europske komisije u Hrvatskoj, Vincent-u Degert-u. Gospodin Šimac, koji nam je predstavio gospodina Degert-a, za sebe simpatično zna reći:„Ja sam i vaterpolist , nekadašnji trener u splitskom „Mornaru“, a uz to sam i 10 stoljeća Bosanac, 4 stoljeća Dalmatinac, ali se liječim“. Evo tko je Vincent Degert. On je Francuz koji je završio studije prava i političkih znanosti i europskih organizacija, jedno vrijeme „boravio“ u području međunarodne trgovine (u privatnom poduzetničkom sektoru), vrlo brzo postao europski funkcionar te zadnjih 20 godina radi u raznim glavnim upravama EU, (od one koja se bavi proširenjem do one koja se bavi europskom suradnjom). Prošao je kroz gotovo sve glavne uprave vezane uz europske integracije, ima veliko iskustvo rada u toj administraciji. Predavao na nekoliko sveučilišta u državama EU. Objavio je znanstvene radove u svezi integracija na afričkom kontinentu u pitanjima ribarstva. Njegov interes seže od povijesti do politike i kulture. On je bivši maratonac i učitelj skijanja, voditelj svoje ragby ekipe u Strasbourg-u. Ne govori, ali uči hrvatski jezik, obnaša trenutno vrlo značajnu funkciju šefa Delegacije Europske komisije u Hrvatskoj. Za kraj još nešto o doktoru Nevenu Šimcu, koji me oduševio jednostavnošću i fenomenalnom količinom znanja koje rado prenosi mlađima. On je završio studij prava i postdiplomski studij krivičnog pravna u Zagrebu te studij i postdiplomski studij državnog upravnog prava u Parizu. Završio je i usporedni studij prava europskih međunarodnih organizacija. Doktorat pravnih znanosti u Francuskoj nostrificiran u Zagrebu. Bio asistent na Pravnom fakultetu u Zagrebu, radio u francuskoj državnoj upravi vodio odjel sa preko 40 službenika, konzultant je Europske investicijske banke u Zagrebu, savjetnik je Autocesta i Hrvatskih cesta, predaje na postdiplomskom studiju javne uprave Sveučilišta u ZG (predmet EU i javna prava). Aktivan je i u nevladinim udrugama, član Upravnog odbora hrv. kult društva „Napredak“iz BiH u ZG, predsjednik je Predstavničkog vijeća hrvatskih udruga i zajednica Francuske, član Upravnog odbora Kršćanskog akademskog kruga ZG, član komisije „Pravda i mir“ Hrvatske biskupske konferencije, vrlo aktivan u Udruzi za demokratsko društvo Hrvatska, potpredsjednik Udruge za europsku dokumentaciju i istraživanje Robert Schuman, aktivan je u Europskom krugu Hrvatska, autor više knjiga,…ima vrlo senzibiliziran interes za klasičnu glazbu, umjetnosti, jezike,… Neću više pisati o njima, i ovako se od svih tih podataka može zavrtjeti u glavi. Bila mi je doista čast i zadovoljstvo upoznati ove ljude, koji uz sve to plijene jednostavnošću (za razliku od nekih naših političkih i inih lokalnih napuhanaca). |
27.02.2007., utorak
Manekenke
 Kažu muči ih anoreksija, nemaju savršeno tijelu, problemi s celulitom? Vidite, moje manekenke nemaju tih problema. Srećem ih vrlo često tijekom godine u raznim prigodama. One su uvijek spremne za slikanje i šalu, a o tome da su vrijedne ne vrijedi niti posebno govoriti. Ove gospođe su iz eko etno sela Stara Kapela, a eto bile su na manifestaciji „Poljoprivredno poduzetničke ideje“ nedavno u Novoj Gradiški u prostoru Društvenog doma. Pogledajte ovo u prvom planu: rakijica, orahnjača, makovnjača, salenjaci, zvjezdice s pekmezom,…  Ne možemo mi Slavonci biti gladni dok se obilaze štandovi. Znajte da nije nimalo nepristojno uzeti sa stola na kojeg naiđete. Stara izreka: „Što je na stolu ponuđeno je.“ Nećete vjerovati ali nisam ništa niti okusio od svega ponuđenog (a sad bome bi kad se svega sjetim). Bilo mi je rano jer je fotografija nastala oko 8 sati ujutro. Doduše, nakon par sati nakon otvaranja izložbe već je sve „planulo“. Evo ja jedem neke oblatne s čokoladom (netko je donio u firmu) pa sam sam s njima cijelo popodne. A de što ćeš, daj što daš, mada bi ja radije orahnjače (kažu da je dobra za mnoge stvari). |
26.02.2007., ponedjeljak
Pogled plaviša
 Da se vi ne bi morali pentrati po brdima novogradiškog kraja, evo učinit ću to za sve nas, da bi smo otkrili nešto što inače zasigurno nikada ne biste vidjeli. Ovo je plaviš, mali neugledni cvijetak koji prije ljubičica (a nekako uz visibabe i jaglace) navješćuje dolazak proljeća. Već sam prije pisao o livadskom cvijeću i samotnim cvjetovima koji ipak imaju smisao postojanja, ma koliko to nekom izgledalo bespotrebno. Vidite kakav samo pogled ima na ovo malo selo. Čak je i veće i od njega i od ljudi ( zavisi s koje perspektive gledate)? Tako i mi ljudi katkad mislimo da štošta nema smisla, a zapravo ima, a život se ogleda u bezbrojnim formama ljepote. Valjda ću si jednog dana nabaviti bolji fotoaparat, da mogu uloviti kap rose na latici ili kukca ( da mu se vide žilice na krilima i oči). Dakle ipak ne mogu vidjeti sve što bih htio. Buđenje prirode u proljeće fascinira brzinom i raznim pojavnim oblicima. Sve zapravo nikne iz hladne naizgled mrtve zemlje koju tek toplina otvori. Tako i mi ljudi u drugim ljudima možemo probuditi ljudskost, ako ju potaknemo vlastitom toplinom, ako se potrudimo. Ako to ne učinimo, pa nemamo što ni očekivati od drugih. Nije problem biti divna ruža u njegovanom vrtu. Budi ti plaviš na vrhu brda, gdje pušu vjetrovi i život je grub, da te onda vidim? |
Sine, jednog dana ...
 Kao rana kad zacjeljuje, tako se i priroda obnavlja i budi svakog proljeća iznova. Zakoni života pobjeđuju mrtvilo. Suhe grane režu, korove čupaju, dobro sjeme siju i mladice sade. Pravi se mjesta za život. Proljetnice i trava kreću da sivilo zamjene zelenilom i bojama. I ljudi osjete zov života, pa se provrijedne. Znoje se i troše nakupine naslage loja oko bokova. Najteže je započeti, a kasnije sve je lakše raditi na otvorenom, dok Sunce pojačava snagu, iz Zemlje se osjeti isparavanje vlage. Kao da preko noći dolete ptice i zapjevaju praveći se kao da nigdje nisu niti odlazile. Kao da smo svi postali namjerno zaboravni, te smetnuli s uma da smo se zimus bojali hladnoće i vjetra. U prijelazu između zime i proljeća nikada ne stignemo učiniti sve što smo planirali i trebali. Vrijeme nikoga ne čeka, ono odjuri do ljeta i sve tako redom u krug ispočetka. Da malo personaliziramo cijelu tu priču, naime sve me to čeka, pa ću dane starog godišnjeg odmora uskoro provesti radeći štošta u prirodi. Kao Sizif, tako i ja u svom ogromnom vrtu svakog proljeća krećem ispočetka jer se gotovo i ne vidi što sam radio lani. Tko mi je kriv što živim u Slavoniji? Nekako ne mogu od svega dići ruke, a opet dobro bi mi došla mehanizacija, kultivator, trimer i slično. Nažalost ništa od toga nemam, no kad dovršim uređenje dvorišta planiram nabaviti kosilicu (da bi mi travnjak bio uredan). Nemojte misliti da kukam, to se ja hvalim. Odnekud mi u sjećanju scena iz jednog kaubojskog filma. Nakon prvobitnog osvajanja do tada netaknutih prerija i pašnjaka prikaz oca i sina na nepreglednoj njivi. On kaže:“Sine jednog dana sve će ovo biti tvoje.“ Mali skeptično gleda u oca, pa u njivu, ne znajući što da misli. Da li da se raduje ili tuguje? Sve mu se čini da je ono drugo puno bliže. Što je čije? Ne vjerujem obećanjima, a još manje obvezujućim darovima. Mani se velikih riječi.Živi dan po dan, po mogućnosti vedar i radostan. |
24.02.2007., subota
Ništa novo u Novoj Gradiški (sve po starom)
 Opet sretoh mladića s benzinske pumpe koji sustavno čita ovaj blog, pa mi kaže:“Kako ste? Niste nekoliko dana ništa napisali?“ Ja pomalo zbunjen i zatečen odmah pomislim kako on doista izgleda sve pročita što ja napišem, ali rijetko ili gotovo nikad ne komentira. Pitam se koliko je takvih prolaznika (kakav sam i sam) koji dođu, letimice pročitaju, i odjure dalje, a ne da im se niti pozdrava ostaviti? To je kao nekakvo voajerstvo, a zapravo je shvatljivo i opravdano jer svaki dan se borimo s vremenom, a nama koji smo zaposleni, a htjeli bi smo svašta još k tome saznati i vidjeti. „Ma nekako mi se ne da, a i nemam vremena.“-kažem ja njemu i mislim baš nešto kako mi je u jednu ruku stalo do toga da ljudi i pročitaju i komentiraju, a opet s druge strane uopće ne inzistiram na tome jer sam i sam takav. Vidim kako na nekim blogovima ima i više desetaka komentara po jednom postu i mislim kako je to lijepo, jer ta osoba eto očito ima puno virtualnih prijatelja, a vremenom oni postaju prava „klapa“ svakodnevno se međusobno posjećuju i to je baš dobro. Ja baš nemam toliko slobodnog vremena za neka intenzivna druženja. Ipak opet se trudim staviti pokoju zanimljivu fotografiju ili pak nešto napisati što će kod čitatelja pobuditi neke osjećaje kao što su ljubav prema obitelji i drugim ljudima, osjećaj za druga bića kao što su životinje ili biljke ili općenito priroda. Jednom riječju nešto što bi moglo zaintrigirati. Pregledam na brzinu stotine postova i začudim se kako ima svega. Od dječjih zezalica, do teških mračnih vizija, preko divljenja nekim osobama koje to ne zaslužuju, preko čisto vjerskih blogova, pa sve do erotskih i pornografskih. O blogovima bi stručnjaci zasigurno mogli napisati podužu sociološku ili neku drugu sličnu studiju. Meni su simpatični, pa ih zato i posjećujem u velikim količinama. I meni dođe katkad da nekim blogerima kažem: „Čuj, pa daj napiši nešto novo.“ Ipak to im ne napišem nego samo dođem, vidim da nema ništa novo, i odjurim dalje. |
19.02.2007., ponedjeljak
Sobarice
 Evo obećao sam vam i francuske sobarice. Ove su bile vrlo opscene i htjele su svojim peruškama počistiti curama paučinu, a za dečkima su nudile pospremanje sobe uz čitav niz dodatnih usluga. Bile su vesele kao i nedavno njihove mlađe prethodnice, novogradiške maturantice, koje su ipak barem 200% zgodnije i ljepše. Ipak, ove su si isto dale oduška, pa su se promatrači dobro nasmijali. Čistoća je pola zdravlja, pa se svaki dan ima što raditi, pa makar se trebalo i saginjati pa pokazivati haltere, mrežaste čarape i sav taj raj za fetišiste. I dok su neke još itekako upotrebljive i rado bi ih htjeli uposliti i aktualni novogradiški poduzetnici, druge su već poodavno za mirovinu.  |
Ljubav nema granica
 Trebamo li se smrti izrugivati ili ju poštovati? Kažu ljubav je slijepa? Navodno lijepe djevojke imaju problem jer im se mladići ne usude prići? I najružniji mladić ako je šarmantan, može proći i kod najljepše djevojke? Svaka krpa nađe zakrpu? Kad se zaljubiš baš ti svejedno što kažu drugi? Bitno da je tebi dobar a za druge baš te briga? Ma sve na stranu, ovi kao da kažu:„Ostat ću slobodan, neću se vezati, najbolje je dobro se zezati“. |
Novogradiški svemirci
 Možda ih ima i u ljudskom obliku, pa svaki dan neprimjetno prolaze pored nas? Ako bi smo filozofirali, svi smo mi zapravo tajnovita svemirska bića od kojih ova Zemlja može strahovati? U naučno-fantastičnim filmovima prikazuju ih kao zastrašujuće rugobe, a navodno autentična otkrića iz SAD kažu da su to omanja stvorenja slabašnih ruku i nogu i malo poveće glave? Ovi novogradiški svemirci vole pivo? Navodno bez svega drugog mogu, ali bez piva bi njihova civilizacija brzo izumrla? Vidi ti sličnosti s ljudima? |
U haremu
 Dani su maškara, pa je tako jučer u središnjoj gradskoj ulici bilo ludilo. Iz gradske četvrti Mala, spuštala se šarena rijeka maskiranih ljudi prema središnjem gradskom trgu. Naravno da smo na obiteljskom sastanku, večer prije toga, odlučili da to bez nas ne smije proći. I eto moj sin je bio lijepi čarobnjak sa crvenim plaštem, velikom plavom kapom, čarobnim zlatnim štapićem (a sve pa i hlače i cipele bilo je posuto brojnim zvijezdama). Supruga i ja smo mu bili pomoćnici, pratnja i zaštita, a ja sam odlučio sve ovjekovječiti. U slijedećih nekoliko veselih postova pokušat ću vam dočarati atmosferu ovogodišnjih novogradiških maškara. Za početak provokacija muškom dijelu posjetitelja ovog bloga. Ova trbušna plesačica je dio maštovitog harema. Iako je bilo poprilično hladno, ovoj ženi to nije nimalo smetalo. Ona je bila u svom filmu i očito joj je ovo bila velika želja. Opušteno i veselo, bez ikakvih kompleksa ona je svoje otplesala, pa neka si misli tko što hoće. Slijede svemirci, francuske sobarice i ostali. |
17.02.2007., subota
Sjećanje na oca
 Išli smo zajedno na Savu i Orljavu kao veliki i mali brod. U ljetna predvečerja, zimi kada nema ljudi, u proljeće kada velike vode dođu do sipa i sjećaju ljude na Noinu arku, ili u jesen kada smo čekali smuđa u maglovita jutra. Siguran u tebe gledao sam oko sebe i zezao zmije ali i bojao se šumskih zvijeri i stvorenja što žive u rupama bajera. „Pusti ih, sve su to Božji stvorovi željni života“, rekao si tada uvijek štiteći ta bića koja su se klonila ljudi. I male ribe sam vraćao u vodu jer si rekao da one tek trebaju živjeti. Znao si gdje su i velike i male i nadmudrivao se s njima kao mačka s miševima. Znali smo i pokisnuti, bježati od groma i pozdravljati pastire koji su nam se podrugljivo smješkali, i popiti sok pred trgovinom na povratku kući. Kopirao sam te godinama odlazeći na mjesta gdje si lovio, sjećao se prve štuke, prvog soma. Ti si mislio da sam ja to sve zaboravio, ali evo sad ti kažem da nisam i nikada neću. Pamtim da sam te jedva nagovorio da pođeš sa mnom nakon tvoje bolesti ponovno na vodu. Pošao si, ali šutnja je počela govoriti više od riječi. Te večeri sam shvatio da ćeš uskoro otići. Vidio sam to u tvojim maglovitim očima i čuo iz tvojih grudi. Nakon toga sve se dogodilo u nekoliko najbolnijih tjedana. Znam da ti sličim kao što moj sin sliči meni. Na tren kao da odlutamo, pa pitamo „Što si rekla?“ (jer smo na trenutak bili negdje drugdje a ne s onima s kojima živimo). Maštari i sanjalice, svojeglavi nepopravljivi optimisti bez uporišta. Katkada olako drugima kažemo „lako ćemo“, a ne priznamo da u besanoj noći sebe pitamo „kako ćemo?“.Rijetko idem na Savu otkad te nema jer ne volim ondje biti sam. Trudim se zamisliti te kraj sebe, ali to me rastuži. Tada u duši zadrhtim kao plovak s kojim se poigra nagli ljetni pljusak. Na današnji dan si otišao iznad grada i ostavio tijelo da se ja za njega pobrinem. Zapištao je tvoj slušni aparat kada sam preuzimao tvoju odjeću u bolnici. Očekivali su svi da budem kao čvrsta stijena, no opet sam vidio kišu. Evo nas tu smo danas. Kao da je sve jučer bilo. Tražeći tvoju smrtovnicu u ladici mog radnog stola, nalazim nekakva moja priznanja, medalje, pohvale. Ništa mi to ne znači, ali tebi možda bi? Starim i ja i kao krupnija riba ne dam se lako uloviti na jeftine mamce. Da nisam bio oprezan već me ne bi bilo. Ti to znaš dobro, neke smo najgore strahove zajedno prošli, tebi su pomogli otići, a meni početi dobivati sijede vlasi. Danas cijeli dan kiši, u vrtu je lijepo zapjevala ona nepoznata ptica. Samo što nisu krenuli pupovi. Ja znam da i ja neću dočekati tamo neko proljeće, tamo neke godine, kada me stignu ožiljci života. Tako mora biti, ne vrijedi očajavati nego treba gledati ljepšu stranu života dok se može. Tko preživi veljaču biva nagrađen proljećem. Ljudski je žaliti za nekim nama dragim osobama s kojima više ne dijelimo svakodnevicu. Ipak nekako baš ne čeznem za tim da jednog dana kad me ne bude, netko za mnom tuguje. Bolje da se veseli i pamti me po dobrom i po vedrini. Tuga osamljuje, a radost uvijek traži društvo. |
Bezimeni pas
 Evo našeg novog četveronožnog ljubimca, koji je stigao odnekud na Valentinovo. Ponaša se kao da smo ga mi odgojili, umiljat je i simpatičan, i doima se druželjubivim. Noću laje i čuva dvorište, a danju se malo igra i traži kosti, a malo naganja mačketine (hajde da se i one nekog boje). Kupili smo mu i sinoć stavili ogrlicu protiv buha, a sin se pobrinuo i za suhu hranu za pse. Ovih dana trebamo odgonetnuti ima li čip u uhu, odnosno da li je već cijepljen. Ustanovit ćemo da li će ostati kod nas, pa ćemo ga i cijepiti i sve odraditi kako treba. Možda ga netko bude i tražio? Vidite mu facu, djeluje opasno zbog tih zubića zbog kojih bi trebao posjetiti ortodonta. Nije neki ljepotan i ipak je muško (provjereno) tako da one priče o kujici iz prethodnih postova „ne piju vodu“. Mozgamo kako ga nazvati. Pluton je bila prvobitna ideja, ali doista ni malo ne nalikuje onom iz crtića. Složili smo se da nas malo podsjeća na Gramline, pa ćemo ga najvjerojatnije zvati Gremi ili slično. I tako, ostaje pitanje da li je netko tog psića ostavio (možda da ne mora platiti cijepljenje)? Što god bih napisao bilo bi čisto nagađanje. Obožava se maziti i čini mi se da je odrastao u nečijoj kući, jer dođe na prag i želio bi ući u kuću. Iz higijenskih razloga ipak toliko slobode kod nas neće imati, pa mu je na raspolaganju dvorište i dvorišna zgrada bilo mu pravo ili ne. Možda netko ima ideju kako nazvati ovog psića? |
16.02.2007., petak
Pokraj Morakovih zmajeva do vrlih dama
 Ako hodate gradom Zagrebom visoko uzdignute glave, netko će reći da se možda pravite važni. Nikako ne valja ići pognute glave jer ste tada vjerojatno potišteni i život vas je gadno pritisnuo. Ipak pogled prema gore, primjerice prema pročeljima zagrebačkih fasada može vam otkriti vrlo zanimljivu pa i intrigantnu priču i zanimljive osobe. Jedan od njih je Dragutin Morak, umjetnik koji je očito volio krilata stvorenja, koja eto i mene fasciniraju. Figuralne grupe na Starčevićevu domu, Muzeju za umjetnost i obrt ili Hrvatskom školskom muzeju tj. zgradi Hrvatskog učiteljskog doma je izveo taj umjetnik kojemu je pripisivana i alegorijska figura Genij prosvjete koja se nekad nalazila na Starčevićevu domu danas je zamijenjena kopijom, a originalna skulptura izložena je u atriju Muzeja. I dok su na sadašnjoj fasadi replike, ja sam kao što vidite rukom i okom dotakao originale. To je nastalo oko 1889. godine. Krilati zmajevi koji pridržavaju državne i gradske grbove, alegorija prosvjete, učiteljica, učenik, sve vam je to moglo pasti na glavu prije izvjesnog broja godina, no sada su znatno lakše replike u zabitu zgrada. Nažalost opasnost vam i dalje prijeti jer ima i onih pročelja koja nisu obnovljena, pa vam preporučam oprez. Sjetite se što je sve otpadalo sa katedrale, no sada se lagano uklanjaju i zadnje skele i novoobnovljeno pročelje već blista novim sjajem. Kao djeca smo gledali Bruce Lee-a i onaj film „U zmajevom gnijezdu“. Baš sam se toga sjetio dok sam s mojom sestrom razgovarao neki dan pored tih skulptura. Baš su čudni i njeni i moji životni putovi. Neki dan čitam da su negdje u Kini pronašli fosilne ostatke nekakvog dvoglavog guštera koji neodoljivo liči na prapovijesne zmajeve. Malo historicizma u ovom postu nije na odmet da podgrije maštu i legende o zmajevima. Najsimpatičnije su mi legende koje kažu da su zmajevi štitili lijepe djeve. Princ na bijelom konju dojaše tko zna otkud, ne bojeći se zmaja, probode ga kopljem, a kao nagradu dobije lijepu damu kojom ga dariva njen otac (kralj, car ili već nešto slično). Toliko muke za ljubav (ili nešto putenih radosti)? Kad princu dojadi dama, on naoštri koplje pa krene tražiti drugog zmaja i slijedeću nagradu i sve tako redom dok ne naiđe na pravog zmaja i tu mu je kraj |
15.02.2007., četvrtak
Valentinovska iznenađenja
 Za Valentinovo u naše dvorište nam je stigao mali simpatični psić, koji je eto i ostao i ne namjerava otići. To je mala kujica pekinezera koja očito nije štene već odrasli psić, a kako je k nama dospjela ne znamo. Kao da je znala da nemamo psa? Sin je oduševljen, pa je čak pomislio da smo mu to darovali za Valentinovo. Ipak međusobno smo se darivali drugim darovima, ali bilo nam je simpatično što smo dobili ovakvu radost baš jučer. Već sada bi nam bilo žao ako taj psić ode, kao što je to učinila i ona mačkica koju sam donio iz grada i izliječio, a onda je jednog dana više nije bilo. Da bi Valentinovo ostalo duže u pamćenju sinoć smo se uputili u Slavonski Brod gdje je „Hari Mata Hari“ održao divan koncert na korzu. „Lejla“ je preletjela Savu i osjećala se kao kod kuće, rekao bih ja. Nedavni rat donio mnogo prognanika i izbjeglica baš u taj grad koji su tu našli svoj dom. „Prsten i zlatni lanac dat će ti Bosanac“ veselo je pjevao Hari dok se više tisuća posjetitelja oduševljeno zabavljalo, pjevušilo i smješkalo. Parkirao sam auto na Plavom polju, onda znate kolika je bila gužva u središtu grada. Eto malo prave glazbene romantike za Valentinovo. Koncert je organizirao gradski HDZ SB i bio je to vješt marketinški potez te stranke, pa nam se s pozornice poviš glava glazbenika smješkao nekakav lokalni HDZ-ov političar, kao da nam kaže „da nije mene ne bi vi slušali ovu lijepu glazbu“. Sve je bilo prepuno lijepih emocija i pozitivne energije, pa sam se osjećao kao ptica u svom jatu. Supruga je rekla kako je Hari nizak, mene je fascinirala njegova jednostavnost i ljubaznost i glasovne mogućnosti. Sin je pitao „kad ćemo na kokice?“ koje su mirisale svud okolo. Na kraju smo kupili kokice i odjurili kući uz tvrdnju da smo baš dobro napravili što smo išli u Brod. Teško žabu u vodu natjerati?!  |
12.02.2007., ponedjeljak
Tine, naklon Vam i poštovanje
 Zagrebački Cvjetni trg ovih dana plijeni pozornost zbog planirane nove gradnje. Prolazim kroz Bogovićevu preko mirisa cvijeća do nekadašnje Balkan prolaza u kojem sam kupovao žice za gitaru kod jednog starog majstora. Nije mi jasno, pa zar žele konzervirati grad i zabraniti svaki razvoj? Pitam se tko je umjetnike digao na noge da čitaju pjesme na prosvjednim skupovima za nečiji očit interes? Manipulacija građanstvom, medijima. Štakornjaci, poslovnjaci, kulturnjaci. I baš u tom trenutku sretoh nikog drugog do Tina Ujevića, i naklonih mu se s dubokim poštovanjem. Imao sam na faksu kolegu iz Vrgorca koji se hvalisao Tinom. Poznavah i Imoćane, po mnogima najsposobnije ljude za sva vremena, i oni ga dizahu u nebesa, a pamtim i da su se njime dičili i Sarajlije, Beograđani, Splićani, Šibenčani, Zadrani. Tin, nesuđeni svećenik, student filologije i filozofije u Zagrebu, žestoki pravaš koji se preobrazio u zagovornika bratstva i jedinstva Hrvata i Srba, poznatiji svima kao boem, pjesnik i filozof, a manje znan kao poliglot i prevoditelj, tu je u Zagrebu, kao da je u Parizu kojeg je toliko volio. Ako bi smo nazive nekih njegovih književnih djela ispremetali, moglo bi ispasti da smo u tom „Skalpelu kaosa“ „Auto na korzu“ ostavili kad smo čuli „Ojađeno zvono“, pa smo sa „Ljudima na vratima gostionice“ bili kao „Žedan kamen na studencu“. Ima toga još, no bolje reći još koju o Tinu . Teško je reći da li je bio veći pjesnik, filozof ili političar. Čistunci mu zamjeraju sklonost piću, no znate onu.“tko je bez grijeha nek' baci kamen prvi“. Životna razočarenja, mudra promišljanja, dubinski doživljaj ljubavi, gradovi kao mjesta otuđenja čovjeka od čovjeka. Globalizacija? Europska unija ? Američka vanjska politika (čovjek je čovjeku vuk)? Po Tinu zasigurno bi svi bi trebali biti građani svijeta. Moramo se uzdići iznad grada da bi smo vidjeli šire, ili iznad svega da bi smo vidjeli sve. Tine, stavili su te u sjenu gradskog bloka u kome se eto donose važne odluke. Da si živ otišli bi smo na piće, da mi kažeš što ti o svemu tome misliš. I tvoj nekadašnji prijatelj A.G.Matoš mogao bi im puno toga reći, ali znam da se ti s njim ne bi slagao, kao što nisi niti prije. Idem prema HNK, tvojim putovima , preko „Blata“. |
11.02.2007., nedjelja
U visokom lijepom gnijezdu
 Kakva bih ptica bio da opet negdje ne bih odletio? Pa eto me ondje gdje nikad nisam bio do sad (sram me bilo). Na Sljemenu provedoh dva lijepa, zanimljiva i vrlo poučna dana. O povodu u slijedećem postu, a sada više o dojmovima. Dakle s Kaptola Samoborčekom put Sljemena preko serpentina i pogleda na stare planinare obuvenim u gležnjerice i vunene čarape. Kažu da tu i gradonačelnik Bandić trčkara svako jutro, no ta me priča uopće ne fascinira i pada mi na pamet stih „ovuda su prolazili i drugi prije vas,…“. Kad smo se sinoć vraćali prema crkvi u Šestinama, netko je spomenuo Crnu Kraljicu i nekakve jezive legende. Ja sam na Sljemenu odlično spavao u prekrasnoj jednokrevetnoj sobi, no sanjao sam vrlo ružno, pa rekoh, da me nisu masirali zlodusi?  . Odmah po ranojutarnjem ustajanju nisam odolio ne prošetati do tornja kojeg sam toliko puta gledao odozdo, a Sava se doimala kao rastaljeno zlato iz visoke peći koje je teklo kalupom kroz ravnicu. Večernji pogled na Zagreb me oduševio, pa ipak imamo metropolu, ma koliko to zvučalo bezobrazno u nekom drugom kontekstu. Volim Zagreb skroz drugačije nego drugi i teško mi je to objašnjavati. Opet me nagradio ljepotom osoba koje sam sreo i ponekad mislim da mi vraća s kamatama. Bio sam u „Tomislavovom domu“ dakako poslovno, a ne iz nekih drugih pobuda. Prije spavanja me „zavrtilo“ jedno jedino crno Tomislav pivo, pa mi je bilo jasno da sam taj dan bio izmoren putovanjem i višesatnom koncentracijom na predavanja. Što bi rekli „nisam bil' za niš, pa sem si zakunjal poštenjski“ . Svaka čast na uređenosti i čistoći soba, prava prva liga. I dok su drugi cinično komentirali „Bandićeve elitne „špine““  meni je bilo drago što imamo jedan takav lijep objekt na tako lijepom mjestu. Na ulazu u hotel skulpture malog i velikog medvjeda, a je se sjetih Snježne Kraljice Janice (divne sportašice kojoj bi se trebali klanjati do poda) i nedavne fešte kada je tu bila svjetska skijaška elita. Uvijek kasnim (rekoh si u šali), no bolje ikad nego nikad. Na Janicu i Ivicu sam mislio i kad sam vidio sir i špek odmah za doručak, ali i hodajući prema „Crvenom spustu“ i uspinjači. Drugi put ću znati i sam doći autom kojeg sam ova dva dana imao parkiranog na Malešnici. Povratak u Slavoniju bio je brz i hvala Bogu sretan. Nadam se slijedećem dolasku na Sljeme s obitelji i to kad bude zazelenila vegetacija ili pak ako bude snijega. Tada će i dojam vjerujem biti potpun. Zagrebu veliki pozdrav i hvala . |
07.02.2007., srijeda
Zvuci Zagreba
 Na kuli Lotrščak u Zagrebu, podignutoj još u 13. tom stoljeću nekad je bilo „zvono lopova“ campana latrunculorum koje je obavještavalo o zatvaranju gradskih vrata u večernjim satima. Svakoga dana, već više od stotinu i deset godina, s vrha Lotrščaka puca top, označavajući podne i spomen na jedan događaj iz zagrebačke prošlosti. Naime, prema legendi, grički top s Lotrščaka ispalio je točno u podne hitac na turski tabor, koji se nalazio preko Save, te raznio pijetla (ili purana) što ga je turski kuhar nosio na pladnju da posluži pašu. Nakon toga Turci su se razbježali i nisu udarili na Zagreb.Sada grički top pukne svakog podneva svoj pucanj u prazno (koji bez zrna nikoga ne može povrijediti, a i golubovi su već na to navikli, pa se sve rjeđe i prenu iz gradskih zagrebačkih razmišljanja). Zatekao sam ondje u taj zimski sunčani dan, starijeg gitaristu koji je prelijevao tonove iz električne gitare u manje akumulatorsko pojačalo. Uz zagrebačke prepoznatljive starogradske melodije, kao da je znao da sam Slavonac, odjednom tema tamburaškog hita „Gazdi“ „Još i danas zamiriši trešnja“. Kao da je znao da me ta pjesma posebno boli, u toj idili Gornjeg Grada zagrebao je po mojim sjećanjima. Sjetih se studentskih dana i nekih životnih lutanja. Vidim CD-i i otvoren kofer od gitare. Htjedoh mu dati koju kunu, ali nije mi bilo jasno da li ću ga time povrijediti, da li je on možda angažiran od Turističke zajednice grada da tu svira, ili što drugo? Kao dugogodišnji glazbenik, i k tome još i gitarista, nekako osjetih sažaljenje ali i divljenje prema starijem kolegi. Tko zna koliko ga je uličnih mangupa maltretiralo dok je tu svirao. Ljudi znaju biti jako zli, a život nemilosrdan. Nije lako na hladnoći sjediti i prebirati po žicama. Možda bi on radije sjedio u fotelji i kao njegovi vršnjaci provodio svoje umirovljeničke dane? A tko bi onda dao taj glazbeni „štih“ Zagrebu kojeg više nema? Taj stari glazbenik gitarom ne rastjeruje Turke, ali možda to čini ovim nekim novim „osvajačima“ koji pomažu da iz gradskih kafića trešti turbo-folk, ili već neka druga „stranjska“ glazba, a ne nešto „domaće“. |
06.02.2007., utorak
Odmor od leta- i moj 300.ti post
 Zašto su braća Seljan (Karlovčani) toliko lutali po svijetu, posebice Južnoj Americi? Znam li nabrojati sve 4 rijeke na kojima leži taj grad(Korana, Mrežnica, Kupa i Dobra)? Zašto se šesterokutno građeni stari grad zove Dubovac (isto kao i prapovijesno naselje u novogradiškom kraju)? Zašto šesterokut kad može biti osmerokut? Da li bi bilo dobro pročitati nešto od pjesama Frane Krste Frankopana kad već stižem u njegov grad u ostatke njegovog plemstva koje se odavna izrodilo? (Njegovu urotu sam kao dijete zapamtio preko slike ilirskog preporoda koja nam je visjela na zidu primaće sobe.) U lokalnom muzeju umjetnina sigurno ima slika Vjekoslava Karasa? U tom gradu je osnovan prvi pjevački zbor (Zora) u Hrvatskoj. O svemu tome sam razmišljao i umjesto straha osjećao neku pozitivnu napetost i znatiželju dok sam se vozio automobilom ulicama grada, prelazio mostove i bez većih problema nalazio ono što sam tražio. Često sam kroz taj grad prolazio, a nikad se nisam zaustavljao (kao da mi netko brani): Znao sam da me nešto neobično negdje čeka, i to sam našao. Ovaj spomenik o kojem ne znam ništa, no sviđa mi se jer kao da je leptir sletio da se malo odmori. Kao ja koji sam tu došao da tek malo odmorim, pa letim dalje. Karlovac mi djeluje kao pravi grad sa svim atributima, od povijesnih, kulturnih, urbanih,… |
Carlstadt
 Ovih dana imam jako puno obveza i uobičajene želudčane probleme. Dosta putujem, pa sam i nekoliko dana proveo u Karlovcu. Ne volim hotele jer se pitam tko je prije mene spavao na krevetu ili se tuširao u tuš kabinama. Jedva čekam da dođem kući, ma koliko naizgled bilo bajno i krasno. Super je što sam bio sam i što je u sobi bio TV koji me zabavljao. Ovog puta nisam bio zadovoljan klopom, a kao da sam imao PMS čeznuo sam za čokoladom i Coctom do duboko u noć, pa sam jedva dočekao dana da se otvore prve trgovine. Hotel bez vlastitog restorana, pa se ruča i večera u obližnjoj pivnici. U Karlovcu normalno kad kažete pivo, dobijete a što drugo nego Karlovačko. Ipak ja sam standardno više bio za vino i to ono crno negdje s Pelješca (ako je za vjerovati naljepnicama). Nisam imao previše vremena lunjati okolo, no ipak sam pronašao nekoliko spomenika u obliku skulptura ptica i leptira te sirenice u gradskoj fontani u centru (sa fotke). Ja ću nam svima pomoći da što prije uđemo u EU i da budemo ZA kad za to bude raspisan referendum, a zauzvrat to će biti plaćeno mojoj firmi, i to je ukratko poanta ove karlovačke, a ovog vikenda i zagrebačke seminarske priče. Osobno nemam ništa protiv toga da mi svi idemo među razvijeni kulturni svijet, a da se za sva vremena odreknemo primitivizma i zaostalosti. Uzgred rečeno niti Njemci niti Slovenci nisu izgubili ništa od svog nacionalnog identiteta, pa nećemo niti mi (tako ponosni). Ugledna predavačica, doktorica znanosti, rekla je u šali da voli kad joj se plati unaprijed. Mislila je dakako na honorar za predavanje, a to mi je bilo važno jer sam dobio zadatak i da „ispipam“ koga bi smo od tih uglednika pozvali krajem rujna u Novu Gradišku. „Nema džabe ni u stare babe“ kažu Slavonci, a ima i ona „znanje se plaća“. Misija je uspjela, sad znam koliko će nas to otprilike i koštati. Sve u svemu nekoliko vjetrovitih dana proveo sam u tom kraju a ne u Slavoniji. Kao da sam ondje bio otpuhan, a na kraju i dopuhan prosječnom brzinom oko 120 km na sat. Od silnog vjetra, u Slavoniji se izoštrio pogled prema planinama i tom našem Psunju, Krndiji i Papuku. |
| < | veljača, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Što se to događa u malom gradu daleko od metropole?Da li smo provincija? Da li nam je stalo do glazbe, kulture, umjetnosti, informacija?
Kad će nam biti bolje?
Što je bitak?
"život na sjeveru" na slavonski način
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr