17.02.2007., subota
Sjećanje na oca
 Išli smo zajedno na Savu i Orljavu kao veliki i mali brod. U ljetna predvečerja, zimi kada nema ljudi, u proljeće kada velike vode dođu do sipa i sjećaju ljude na Noinu arku, ili u jesen kada smo čekali smuđa u maglovita jutra. Siguran u tebe gledao sam oko sebe i zezao zmije ali i bojao se šumskih zvijeri i stvorenja što žive u rupama bajera. „Pusti ih, sve su to Božji stvorovi željni života“, rekao si tada uvijek štiteći ta bića koja su se klonila ljudi. I male ribe sam vraćao u vodu jer si rekao da one tek trebaju živjeti. Znao si gdje su i velike i male i nadmudrivao se s njima kao mačka s miševima. Znali smo i pokisnuti, bježati od groma i pozdravljati pastire koji su nam se podrugljivo smješkali, i popiti sok pred trgovinom na povratku kući. Kopirao sam te godinama odlazeći na mjesta gdje si lovio, sjećao se prve štuke, prvog soma. Ti si mislio da sam ja to sve zaboravio, ali evo sad ti kažem da nisam i nikada neću. Pamtim da sam te jedva nagovorio da pođeš sa mnom nakon tvoje bolesti ponovno na vodu. Pošao si, ali šutnja je počela govoriti više od riječi. Te večeri sam shvatio da ćeš uskoro otići. Vidio sam to u tvojim maglovitim očima i čuo iz tvojih grudi. Nakon toga sve se dogodilo u nekoliko najbolnijih tjedana. Znam da ti sličim kao što moj sin sliči meni. Na tren kao da odlutamo, pa pitamo „Što si rekla?“ (jer smo na trenutak bili negdje drugdje a ne s onima s kojima živimo). Maštari i sanjalice, svojeglavi nepopravljivi optimisti bez uporišta. Katkada olako drugima kažemo „lako ćemo“, a ne priznamo da u besanoj noći sebe pitamo „kako ćemo?“.Rijetko idem na Savu otkad te nema jer ne volim ondje biti sam. Trudim se zamisliti te kraj sebe, ali to me rastuži. Tada u duši zadrhtim kao plovak s kojim se poigra nagli ljetni pljusak. Na današnji dan si otišao iznad grada i ostavio tijelo da se ja za njega pobrinem. Zapištao je tvoj slušni aparat kada sam preuzimao tvoju odjeću u bolnici. Očekivali su svi da budem kao čvrsta stijena, no opet sam vidio kišu. Evo nas tu smo danas. Kao da je sve jučer bilo. Tražeći tvoju smrtovnicu u ladici mog radnog stola, nalazim nekakva moja priznanja, medalje, pohvale. Ništa mi to ne znači, ali tebi možda bi? Starim i ja i kao krupnija riba ne dam se lako uloviti na jeftine mamce. Da nisam bio oprezan već me ne bi bilo. Ti to znaš dobro, neke smo najgore strahove zajedno prošli, tebi su pomogli otići, a meni početi dobivati sijede vlasi. Danas cijeli dan kiši, u vrtu je lijepo zapjevala ona nepoznata ptica. Samo što nisu krenuli pupovi. Ja znam da i ja neću dočekati tamo neko proljeće, tamo neke godine, kada me stignu ožiljci života. Tako mora biti, ne vrijedi očajavati nego treba gledati ljepšu stranu života dok se može. Tko preživi veljaču biva nagrađen proljećem. Ljudski je žaliti za nekim nama dragim osobama s kojima više ne dijelimo svakodnevicu. Ipak nekako baš ne čeznem za tim da jednog dana kad me ne bude, netko za mnom tuguje. Bolje da se veseli i pamti me po dobrom i po vedrini. Tuga osamljuje, a radost uvijek traži društvo. |
| < | veljača, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Što se to događa u malom gradu daleko od metropole?Da li smo provincija? Da li nam je stalo do glazbe, kulture, umjetnosti, informacija?
Kad će nam biti bolje?
Što je bitak?
"život na sjeveru" na slavonski način
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr