
Kao rana kad zacjeljuje, tako se i priroda obnavlja i budi svakog proljeća iznova. Zakoni života pobjeđuju mrtvilo. Suhe grane režu, korove čupaju, dobro sjeme siju i mladice sade. Pravi se mjesta za život. Proljetnice i trava kreću da sivilo zamjene zelenilom i bojama. I ljudi osjete zov života, pa se provrijedne. Znoje se i troše nakupine naslage loja oko bokova. Najteže je započeti, a kasnije sve je lakše raditi na otvorenom, dok Sunce pojačava snagu, iz Zemlje se osjeti isparavanje vlage. Kao da preko noći dolete ptice i zapjevaju praveći se kao da nigdje nisu niti odlazile. Kao da smo svi postali namjerno zaboravni, te smetnuli s uma da smo se zimus bojali hladnoće i vjetra. U prijelazu između zime i proljeća nikada ne stignemo učiniti sve što smo planirali i trebali. Vrijeme nikoga ne čeka, ono odjuri do ljeta i sve tako redom u krug ispočetka. Da malo personaliziramo cijelu tu priču, naime sve me to čeka, pa ću dane starog godišnjeg odmora uskoro provesti radeći štošta u prirodi. Kao Sizif, tako i ja u svom ogromnom vrtu svakog proljeća krećem ispočetka jer se gotovo i ne vidi što sam radio lani. Tko mi je kriv što živim u Slavoniji? Nekako ne mogu od svega dići ruke, a opet dobro bi mi došla mehanizacija, kultivator, trimer i slično. Nažalost ništa od toga nemam, no kad dovršim uređenje dvorišta planiram nabaviti kosilicu (da bi mi travnjak bio uredan). Nemojte misliti da kukam, to se ja hvalim. Odnekud mi u sjećanju scena iz jednog kaubojskog filma. Nakon prvobitnog osvajanja do tada netaknutih prerija i pašnjaka prikaz oca i sina na nepreglednoj njivi. On kaže:“Sine jednog dana sve će ovo biti tvoje.“ Mali skeptično gleda u oca, pa u njivu, ne znajući što da misli. Da li da se raduje ili tuguje? Sve mu se čini da je ono drugo puno bliže. Što je čije? Ne vjerujem obećanjima, a još manje obvezujućim darovima. Mani se velikih riječi.Živi dan po dan, po mogućnosti vedar i radostan.
|