15.01.2007., ponedjeljak
Navik on živi ki zgine pošteno
 Nastojim biti apolitičan i kloniti se dnevnopolitičkih varijacija na temu, jer znali su me citirati tako zlonamjerno i zlobno i „stavljati mi u usta“ ono što nikad nisam rekao (a sve sebi u korist kako bi se za sva vremena ustoličili na svojim pijedestalima šefovskih uloga). Ljudi kažu „za dobrim se konjem prašina diže“, no to je već tema za drugi post. Jutros me na parkiralištu verbalno napade neka budaletina. Onako s distance je brundao da ja kao ne smijem parkirati pokraj stambenog bloka. Ja sam ga šutnjom ignorirao, a to ga je još više razjarilo. Nigdje ne piše da je to zabranjeno, pa ne vidim zašto šizi. Opet jal, zavist i forsiranje „prolupanosti“ (kao da se i mi drugi ne bi mogli tako ponašati). Prenuo me bezveznjak iz lijepih misli. Baš sam pomišljao na važnost današnjeg datuma 15. siječnja. Naravno riječ je o međunarodnim priznanjima Hrvatske i ne tako dalekoj povijesti koju smo doživjeli. Već sam pisao kako smo slavili 13. siječanj 1992.godine. U subotu smo bili u Zagrebu, pa smo obišli i one destinacije povijesne jezgre naše metropole. Baš sam se sjetio tih ratnih dana, kada mi je pogled u katedrali krenuo prema ovome što vidite na fotografiji. Koliko je slavnih ali i nepoznatih ljudi poginulo ili umrlo za Hrvatsku? Kako su ove riječi i bezveznim povodom naši domaći političari znali koristiti dokazujući svoje neznanje o hrvatskoj povijesti. Zažmirim, pa pomislim da sam u srednjem vijeku, a oko mene krinoline, plemstvo, ali i mačevi i samokresi, banovi, kmetovi, Šubići, Gupci, Jelačići, biskupi, podanici,… Zapalismo svijeće i pomolismo se na par mjesta u katedrali. Gledam ljude u kleclima. Stariji deblji čovjek neugledno odjeven očito materijalno siromašan širi ruke prema stropu s krunicom u rukama. Lijepo odjeven gospodin lista knjigu vjerskog sadržaja. Djevojka gleda u neku zamišljenu točku zabrinutog lica, pored Stepinčeva groba gojazni starčić nas prati pogledom s osmjehom na licu. Neka bakica me učtivo pita koliko je sati. Nisam nikada meditirao u katedrali, a možda sam trebao, jer osjetim mir i spokoj u ovom prostoru i toliko duhova prošlosti koji kao da nas prate u stopu. Hoće li moj sin pamtiti ovaj trenutak kada smo svi zajedno bili u katedrali? Zašto mene nikada nisu ovdje dovodili dok sam bio tako mlad, a toliko sam puta dolazio u Zagreb na očne preglede? Uvijek u životu ima više pitanja nego odgovora. Opet sam ponosan i zahvalan, a ne mogu točno objasniti zašto. Smijemo se i šalimo, silazimo prema Jelačića placu, toliko nam je lijepo samo zato što smo tu i živimo taj trenutak sreće, kojeg smo priželjkivali već duže vremena. Zagreb je moja simpatija. Neke ljude prihvati, neke prožvače ispljune i odbaci, a sa mnom kao da ne zna što bi. Ja mu se vraćam i radujem i onda ga opet napustim da bi mu se mogao vratiti. |
| < | siječanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Što se to događa u malom gradu daleko od metropole?Da li smo provincija? Da li nam je stalo do glazbe, kulture, umjetnosti, informacija?
Kad će nam biti bolje?
Što je bitak?
"život na sjeveru" na slavonski način
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr