Nepoznati Zagreb

Hrelić je sam po sebi, u svojoj esenciji, retro ... gotovo sve što se tamo prodaje, u prašini, na betonskim pravokutnicima i na štandovima, je na ovaj ili onaj način dio prošlosti. A takvi su i lokali koji služe mnogobrojnu hrelićku klijentelu, uvijek kasne po uređenju (ali ne i cijenama ) za tekućom modom ... ali ne previše, tek korak-dva.

Ali, i od toga ima još "retrastije", shvatio sam to kad sam na auto-dijelu sajma uočio jedan zapušteni lokal koji sigurno već 2-3 godine ne radi. A na njemu se nalazi zbirka staromodnih (retro-retro) natpisa kojima su se vabili kupci prije 10 pa možda i 20 godina ... pogledajte ovu zbirčicu i prisjetite se nekadašnje mode gastronomskih natpisa!



Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja

Oznake: Hrelić, sajam, reklame, gostionica, retro

Malo podsjećanja na neke davne godine: Ovako su izgledale reklame za skutere, motocikle i bicikle u zlatnim 60-ima
(nek ovo bude vaninstitucionalni dodatak izložbi "Šezdesete" u Muzeju za umjetnost i obrt )



Posljednja stranica broja 94 revije "Svijer", travanj 1961. (po sadržaju to nije bila revija za žene, kakvu poznajemo iz 80-ih, već revija društveno-političko-kulturnog sadržaja, više nalik npr današnjem "Globusu")


Posljednja stranica broja 98, svibanj 1961.


Posljednja stranica broja 117, rujan 1961. godine.

Oznake: svijet, skuteri, šezdesete

Iz ovoga je vidljivo da je Zagreb u posljednjim godinama otišao udesno i nadolje ...
(svaka sličnost sa stvarnim ljudima i događajima je posve slučajna )



Jarnovićeva ulica, Prečko, pozicija nove ulične table u usporedbi sa starom koja je skinuta prije 2 godine. Snimio: Vanja

Oznake: preko, tabla, ulica, Jarnovićeva ulica, desno, trešnjevka

Druga iz serijala gradskih pričica ...

Između svih trešnjevačkih semafora najviše frustracija pješacima donose ona dva pješačka semafora na Zagrebačkoj aveniji, istočni kod Nehajske/Ujevićeve i zapadni, kod Puljske/Srednjaka. Pješačko zeleno svjetlo se čeka, čini se, satima, a čekači, skupi ih se podosta, nestrpljivo čekaju kad li će doći to fucking zeleno koje će ih odvesti na drugu stranu prometne, bučne i smrdljive ceste koju svi žele čim prije ostaviti iza sebe i jedini, tako izgleda, koji se osim auomobilista kreću u smjeru zapada i istoka su biciklisti koje tim putem vodi najizravnija, ali i najdosadnija biciklistička staza u gradu.

I, taman kad se po 853. puta toga dana upalilo crveno svjetlo na pješačkom semaforu stigao je On. Postariji muškarac, tamo negdje u 50-ima ili 60-ima, u kratkim hlačama, kariranoj košulji, sa sunčanim naočalama i ne posve uobičajenim slamnatim šeširom. U ruci je imao sklopivi stolac i poveću platnenu vreću punu koječega. Činilo se da mu se ne žuri i kad se upalilo zeleno svjetlo krenuo je polaganim hodom preko ceste ... no, nije stigao na drugu stranu. Stao je kod središnjeg zelenog pojasa, poprilično uskog na tome mjestu, krenuo po njemu desetak metara u smjeru Selske, rastvorio stolicu i sjeo na nju sa smiješkom koji mu je zatitrao na usnama.

Tokom slijedećih sat vremena crvena i zelena svjetla su se smjenjivala uobičajenim rasporedom, a On je i dalje sjedio na istome mjestu. S vremena na vrijeme bi izvukao nešto iz vreće, jednom dvogled pa bi poluzainteresirano gledao u daljinu, drugi put novine koje bi letimično prolistao, treći put notes u koji bi zapisao nekoliko riječi, a većinu vremena nije radio ništa posebno, već kednostavno gledao u nekom neodređenom smjeru. Mnogi bi vozač ili vozačica pogledali prema njemu, a on bi uzvratio pogled i povremeno prstom dotaknuo rub šešira u znak pozdrava. Pješaci ga, izgleda, nisu previše zanimali iako bi pažljivi promatrač zamijetio da pogledom ispraća najatraktivnije žene, osobito one u uskim haljinama i kratkim suknjama.

Nakon sat vremena polagano je ustao, sklopio stolac, platnenu torbu objesio o rame i krenuo polaganim korakom, ali ne nazad prema pješačkom prijelazu, već na drugu stranu, prema nadvožnjaku preko Selske ... svakim je korakom postajao sve manji i manji dok nije utonio u zlatnu kuglu sunca na zalasku na vrhu nadvožnjaka.

Nije poznato da li se itko od stotina pješaka i tisuća vozača koji su u tih sat vremena prošli tim raskršćem zapitao što li je taj čovjek radio tih sat vremena, no poznato je da ga nitko od njih to nije ni pitao tako da će njegov zadatak zauvijek ostati tajan.

Oznake: pria, trešnjevka, knežija, Zagrebačka avenija, Gospodin

Nove zgrade Pongračeva. Snimio: Vanja

Oznake: pongračevo, trešnjevka, lojtre, ljestve, Take

Šećući se gradom i gledajući život na gradskim ulicama i oko njih tu i tamo mi padne na pamet kako bi se iz nekog od tih motiva mogla sročiti dobra priča ... nekad mi ideju da neki detalj na kući, reklama, zvuk, miris ... a nekad ljudi koje srećem na ulicama. Do sada sam te ideje za priče čuvao u sebi i nisam ih pokušavao pretvarati u stvarne priče, no, pomislih, zašto ne bi i to pokušao? Pa, eto, tu i tamo ću si uzeti slobodu da vam na blogu umjesto fotke nekog gradskog motiva ponudim pričicu na koju me on podsjetio ... a radni naslov serijala priča nek bude "Svjetla i sjene velegrada".


Bilo je vruće i sparno popodne. Vozio se biciklom s posla i neraspoloženo se probijao kroz gradsku sparinu osjećajući kako ga tišti teret neodređene tuge. Zastao je uz štand na Srednjacima na kojem su se prodavale lubenice i uzeo je četvrtinu spremivši je u bisage sa željom da je pojede kod kuće sa obitelji. Nastavio je vožnju dalje ne znajući da li bi više volio da čim prije dođe kući i legne na kauč ... ali bi se tada morao ovako neraspoložen izložiti i svojoj obitelji, a toga trenutka nije uopće bio raspoložen za razgovor. Ili bi više volio stati negdje usputno i pokušati se oraspoložiti prije povratka.

Prolazio je taman preko potoka Vrapčaka kad li ga neki unutrarnji osjećaj naputi da skrene prema jednoj od klupica. Odjednom je osjetio veliku želju da pojede komadić lubenice i odmori se na klupi. Pa je tako i učinio. Žurno je parkirao bicikl, izvadio džepni nožić, odrezao komadić slatkog voća i strpao ga u usta. Ponovio je to nekoliko puta, topla i sočna lubenica je gasila njegovu žeđ ... no, nije ugasila i njegovo neraspoloženje. Legao je na klupu i okus lubenice ga je ponio u prošlost, u dane kada je bio dijete pa je jeo lubenice sa roditeljima, u nešto bliže dane kada je kriške lubenice dijelio svojoj tad još malenoj djeci, kada ih je jeo sa prijateljima na planinarskim izletima vadeći lubenice iz hladnog potoka ... jedenje lubenica je uvijek bio zajednički čin, nešto što se gotovo uvijek radilo u društvu, zajednički rezalo, pljuckalo koštice, pričalo viceve, srkalo, brisalo usta ...

Odjednom su mu navrle suze prisjećajući se tih trenutaka, osjetio je veliki val osamljenosti koji ga je potpuno preplavio ..... potok suza mu je tekao niz lice dok je ležao na klupi, a prolaznici su ubrzano prolazili pored njega ... Dotaknuo je more tuge i učinilo mu se da je posve nestalo veselja iz njegova života, čak su i sjećanja na one dane koje su zaista bili veseli postala bljeđa, nevažnija ... da li ih je uopće bilo? Da li je uopće bilo ikakve sreće u njegovom životu? Zagrlio je samog sebe u mislima puštajući da mu potok suza kvasi majicu i klupu, zagrlio se u nadi da će jednom ipak još sresti dane veselja.

Nakon nekoliko minuta suze su stale. Pogledao je oko sebe i činilo mu se da svijet sad ipak izgleda nešto ljepši nakon što su suze isprale njegovu tugu. Na mostu preko potoka je neki dječak vozio maleni bicikl, a sa druge strane je prolazila lijepa žena u atraktivnoj šarenoj haljini, ispratio ju je pogledom i svijet je za još jedan milimetar postao bolji. Ustao je uz uzdah, obrisao je i spremio nožić i lubenicu stavio nazad u bisage te bistra pogleda pogledao u daljinu. Nadao se da će slatka lubenica izmamiti koju lijepu riječ njegove djece koja su se vrlo vjerojatno zalijepila uz kompjuterske ekrane i jedva da će ga pogledati .. Ali, sam je sebi obećao da će prvom slijedećom prilikom lubenicu jesti u društvu prijatelja i u boljem raspoloženju.

Sjeo je na bicikl već gotovo vedra lica i krenuo dalje ...

Oznake: pria, lubenica, vrbani

Pred Zapadnim kolodvorom se već neko vrijeme kopa (odoše nam dobre stare granitne kocke, šmrc!) pa ajd da i ja malo škicnem na gradilište iz neobičnog kuta ...



Kroz cijev, okruglo ... Snimio: Vanja


I preko rubnjaka, klasično ... Snimio: Vanja

Oznake: Zapadni kolodvor, Radovi, okruglo, cijev

Gotovo je s nogometom, treba sad misliti na plaže i puhanje!
(za plažni program sam već čuo, ali za puhani još nikad!)



Nama na Kvatriću, južni izlog. Snimio: Vanja

Oznake: nama, kvatrić, maksimir, puhani program, reklama, izlog

Rotor na raskršću Zagrebačje avenije i Savske Opatovine, kod City Centar One West trgovačkog centra. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Kao raritet i bizarnost za kraj, kad sam već kod Savske Opatovine, samo 6 ulica "preživljava" susret sa Zagrebačkom avenijom tj. zapadnim dijelom zagrebačkog "autoputa", a to su sa istoka na zapad Zadarska ulica, Selska cesta, Zelengradska ulica, Peščanska ulica, Rudeška cesta i Savska Opatovina. Svih tih 6 ulica živi pod tim imenom i sjeverno i južno od Autoputa, ali na posve čudne načine.

Zadarska ima kućne brojeve i sjeverno i južno, ali sa sjeverne strane ne postoji sama ulica, samo zgrada.
Selska cesta itekako postoji i sjeverno i južno, provozna je, ali sa južne strane (kud je probijena tek poslije drugog svjetskog rata) nema niti jednog kućnog broja.
Zelengradska je kratka ulica sa dva mala ficleka sjeverno i južno, nema spoja između tih komadića.
Peščanska je također nepovezana, u dva komadića.
Rudeška cesta je jedina puna, prava i cjelovita kao ulica i sjeverno i južno.
A Savska Opatovina je čudo od ulice, na jugu pravo selo, poslije pravo trgovačko predgrađe, zatim opet nekoliko kuća seoskoga štiha ....

Oznake: Savska Opatovina, bicikl, Sjene

Rijetko svratim do Gajnica, no jučer sam svratio, ničim posebno izazvan, i između ostaloga sam malko vrludao ulicama tražeći slobodnu klupu za odmor. I na kraju nađoh jednu u blizini igrališta, taman kod južnog kraja ulice Gajnice odnosno nekadašnje Aleje Salvadora Allendea. A na tome kraju se nalaze dvije zanimljivosti, jedna je spomen ploča Salvadoru Allendeu podignuta 1984., a druga je stara, sad napuštena kuća, koja se nalazi s druge strane ulice. Na fasadi vidim stalke za zastave, možda je tu nekad bilo sjedište mjesne zajednice ili nešto slično?

Ako netko zna nešto više i toj kući, neka javi u komentarima!

Isto tako, na zgradi pored spomen ploče se nalazi zanimljiv grafit posvećen košarci, to je nešto posvećeno nekom turniru haklera ili ...?



Spomen ploča. Snimio: Vanja


Spomen ploča izbliza. Snimio: Vanja


Napuštena kuća preko puta. Snimio: Vanja


Mural na zgradi malkice dalje. Snimio: Vanja

Oznake: Gajnice, Salvador Allende, street art, grafit, kuća

Možda žabicama?



Bundek. Snimio: Vanja

Oznake: Bundek, žabice, ljeto, novi zagreb

"Foodbalerka", Strossmayerov trg. Snimio: Vanja

Oznake: nogomet, Subašić, Foodbalerka, centar

... ali samo za vrlo vitke!

Svejedno, tko želi neka otvori ta vratašca i uskoči!



Park kod Zorkovačke ulice, Trešnjevka. Snimio: Vanja

Oznake: trešnjevka, Zorkovačka ulica, klupa, vrata

Na Jankomiru. Snimio: Vanja


Tko zna na čiju incijativu pred koju godinu je započeta dodjela ulica u Jankomiru velikanima hrvatske filmske umjetnosti. Prvi sam se put suočio sa tom činjenicom čini mi se lani, kada sam ugledao tablu sa imenom Kreše Golika (između ostaloga autora najgledanijeg hrvatskog filma svih vremena "Tko pjeva zlo ne misli") na istočnom dijelu Kovinske ulice koja je, po meni, jedna od najružnijih zagrebačkih ulica uopće. Vjerujem da znate koja je to ulica, ona koja prolazi sa stražnje strane nekadašnjeg Baumaxa, a sadašnjeg Peveca, neuredna, uska, grbava, poslije svake kiše prepuna vode, a koja spaja Škorpikovu ulicu sa Ulicom Ante Šoljana i naseljem Špansko. (između ostaloga, uz tu ulicu se nalazi i ispust u kanalizaciju gdje svoj tovar odlažu cisterne koje ispumpavaju septičke jame)

Dakle, Krešo baš nije dobio neku sjajnu ulicu, očekivao bih za njega i kolege režisere ipak neki finiji kvart tipa Podbrežje ... ali, njome se makar prolazi, spaja nekoliko tvrtki, dvije važne ulice ....

S druge strane Oktavijan Miletić je dobio kratku slijepu ulicu koja se od Škorpikove odvaja na zapad, neposredno ispod bivše zgrade trgovačkog centra Pevec. Riječ neurednost tu dobiva još neka nova značenja, a znakovito je i da ju koriste vozači kamiona kao odmorište u tranzitu. Ulica završava velikim prašnjavim okretištem garniranim hrpom smeća uz koje se nalazi ulaz u spremište jedne od građevinskih tvrtki.

Uostalom, da vam puno ne prepričavam, pogledajte sami!




Pogled u dubinu ulice. Snimio: Vanja


Okretište na kraju ulice sa hrpom smeća. Snimio: Vanja


Grmlje i prašina ... Snimio: Vanja


Napuštena i zapuštena stara zgrada bivšeg trgovačkog centra "Pevec". Snimio: Vanja


Zapuštena rampa na ulazu u parkiralište centra. Snimio: Vanja


Ipak, nađe se tu i tamo i neki veseliji, ljepši detalj. A kod Oktavijana ne cvate samo cvijeće ... Snimio: Vanja


... nego i ljubav, na gumama ... Snimio: Vanja


... ili tapeciranom prijestolju. Snimio: Vanja


A za kraj, čini se da je Ante Babaja ipak prošao najbolje, njegova ulica je također slijepa, ali i uredna, nalazi se između parkirališta (sadašnjeg) Peveca i firme Končar - električna vozila.

Oznake: jankomir, Krešo Golik, Ante Babaja, Oktavijan Miletić