Nepoznati Zagreb

21.07.2018., subota

Svjetla i sjene velegrada (2): Gospodin na tajnome zadatku

Druga iz serijala gradskih pričica ...

Između svih trešnjevačkih semafora najviše frustracija pješacima donose ona dva pješačka semafora na Zagrebačkoj aveniji, istočni kod Nehajske/Ujevićeve i zapadni, kod Puljske/Srednjaka. Pješačko zeleno svjetlo se čeka, čini se, satima, a čekači, skupi ih se podosta, nestrpljivo čekaju kad li će doći to fucking zeleno koje će ih odvesti na drugu stranu prometne, bučne i smrdljive ceste koju svi žele čim prije ostaviti iza sebe i jedini, tako izgleda, koji se osim auomobilista kreću u smjeru zapada i istoka su biciklisti koje tim putem vodi najizravnija, ali i najdosadnija biciklistička staza u gradu.

I, taman kad se po 853. puta toga dana upalilo crveno svjetlo na pješačkom semaforu stigao je On. Postariji muškarac, tamo negdje u 50-ima ili 60-ima, u kratkim hlačama, kariranoj košulji, sa sunčanim naočalama i ne posve uobičajenim slamnatim šeširom. U ruci je imao sklopivi stolac i poveću platnenu vreću punu koječega. Činilo se da mu se ne žuri i kad se upalilo zeleno svjetlo krenuo je polaganim hodom preko ceste ... no, nije stigao na drugu stranu. Stao je kod središnjeg zelenog pojasa, poprilično uskog na tome mjestu, krenuo po njemu desetak metara u smjeru Selske, rastvorio stolicu i sjeo na nju sa smiješkom koji mu je zatitrao na usnama.

Tokom slijedećih sat vremena crvena i zelena svjetla su se smjenjivala uobičajenim rasporedom, a On je i dalje sjedio na istome mjestu. S vremena na vrijeme bi izvukao nešto iz vreće, jednom dvogled pa bi poluzainteresirano gledao u daljinu, drugi put novine koje bi letimično prolistao, treći put notes u koji bi zapisao nekoliko riječi, a većinu vremena nije radio ništa posebno, već kednostavno gledao u nekom neodređenom smjeru. Mnogi bi vozač ili vozačica pogledali prema njemu, a on bi uzvratio pogled i povremeno prstom dotaknuo rub šešira u znak pozdrava. Pješaci ga, izgleda, nisu previše zanimali iako bi pažljivi promatrač zamijetio da pogledom ispraća najatraktivnije žene, osobito one u uskim haljinama i kratkim suknjama.

Nakon sat vremena polagano je ustao, sklopio stolac, platnenu torbu objesio o rame i krenuo polaganim korakom, ali ne nazad prema pješačkom prijelazu, već na drugu stranu, prema nadvožnjaku preko Selske ... svakim je korakom postajao sve manji i manji dok nije utonio u zlatnu kuglu sunca na zalasku na vrhu nadvožnjaka.

Nije poznato da li se itko od stotina pješaka i tisuća vozača koji su u tih sat vremena prošli tim raskršćem zapitao što li je taj čovjek radio tih sat vremena, no poznato je da ga nitko od njih to nije ni pitao tako da će njegov zadatak zauvijek ostati tajan.

Oznake: pria, trešnjevka, knežija, Zagrebačka avenija, Gospodin


- 21:44 - Komentari (1) - Isprintaj - #

19.07.2018., četvrtak

Svjetla i sjene velegrada (1): Lubenica s okusom tuge i veselja

Šećući se gradom i gledajući život na gradskim ulicama i oko njih tu i tamo mi padne na pamet kako bi se iz nekog od tih motiva mogla sročiti dobra priča ... nekad mi ideju da neki detalj na kući, reklama, zvuk, miris ... a nekad ljudi koje srećem na ulicama. Do sada sam te ideje za priče čuvao u sebi i nisam ih pokušavao pretvarati u stvarne priče, no, pomislih, zašto ne bi i to pokušao? Pa, eto, tu i tamo ću si uzeti slobodu da vam na blogu umjesto fotke nekog gradskog motiva ponudim pričicu na koju me on podsjetio ... a radni naslov serijala priča nek bude "Svjetla i sjene velegrada".


Bilo je vruće i sparno popodne. Vozio se biciklom s posla i neraspoloženo se probijao kroz gradsku sparinu osjećajući kako ga tišti teret neodređene tuge. Zastao je uz štand na Srednjacima na kojem su se prodavale lubenice i uzeo je četvrtinu spremivši je u bisage sa željom da je pojede kod kuće sa obitelji. Nastavio je vožnju dalje ne znajući da li bi više volio da čim prije dođe kući i legne na kauč ... ali bi se tada morao ovako neraspoložen izložiti i svojoj obitelji, a toga trenutka nije uopće bio raspoložen za razgovor. Ili bi više volio stati negdje usputno i pokušati se oraspoložiti prije povratka.

Prolazio je taman preko potoka Vrapčaka kad li ga neki unutrarnji osjećaj naputi da skrene prema jednoj od klupica. Odjednom je osjetio veliku želju da pojede komadić lubenice i odmori se na klupi. Pa je tako i učinio. Žurno je parkirao bicikl, izvadio džepni nožić, odrezao komadić slatkog voća i strpao ga u usta. Ponovio je to nekoliko puta, topla i sočna lubenica je gasila njegovu žeđ ... no, nije ugasila i njegovo neraspoloženje. Legao je na klupu i okus lubenice ga je ponio u prošlost, u dane kada je bio dijete pa je jeo lubenice sa roditeljima, u nešto bliže dane kada je kriške lubenice dijelio svojoj tad još malenoj djeci, kada ih je jeo sa prijateljima na planinarskim izletima vadeći lubenice iz hladnog potoka ... jedenje lubenica je uvijek bio zajednički čin, nešto što se gotovo uvijek radilo u društvu, zajednički rezalo, pljuckalo koštice, pričalo viceve, srkalo, brisalo usta ...

Odjednom su mu navrle suze prisjećajući se tih trenutaka, osjetio je veliki val osamljenosti koji ga je potpuno preplavio ..... potok suza mu je tekao niz lice dok je ležao na klupi, a prolaznici su ubrzano prolazili pored njega ... Dotaknuo je more tuge i učinilo mu se da je posve nestalo veselja iz njegova života, čak su i sjećanja na one dane koje su zaista bili veseli postala bljeđa, nevažnija ... da li ih je uopće bilo? Da li je uopće bilo ikakve sreće u njegovom životu? Zagrlio je samog sebe u mislima puštajući da mu potok suza kvasi majicu i klupu, zagrlio se u nadi da će jednom ipak još sresti dane veselja.

Nakon nekoliko minuta suze su stale. Pogledao je oko sebe i činilo mu se da svijet sad ipak izgleda nešto ljepši nakon što su suze isprale njegovu tugu. Na mostu preko potoka je neki dječak vozio maleni bicikl, a sa druge strane je prolazila lijepa žena u atraktivnoj šarenoj haljini, ispratio ju je pogledom i svijet je za još jedan milimetar postao bolji. Ustao je uz uzdah, obrisao je i spremio nožić i lubenicu stavio nazad u bisage te bistra pogleda pogledao u daljinu. Nadao se da će slatka lubenica izmamiti koju lijepu riječ njegove djece koja su se vrlo vjerojatno zalijepila uz kompjuterske ekrane i jedva da će ga pogledati .. Ali, sam je sebi obećao da će prvom slijedećom prilikom lubenicu jesti u društvu prijatelja i u boljem raspoloženju.

Sjeo je na bicikl već gotovo vedra lica i krenuo dalje ...

Oznake: pria, lubenica, vrbani


- 16:32 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< veljača, 2019  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28      

Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (9)
Prosinac 2018 (14)
Studeni 2018 (7)
Listopad 2018 (7)
Rujan 2018 (4)
Kolovoz 2018 (7)
Srpanj 2018 (14)
Lipanj 2018 (11)
Svibanj 2018 (5)
Travanj 2018 (5)
Ožujak 2018 (9)
Veljača 2018 (13)
Siječanj 2018 (15)
Prosinac 2017 (14)
Studeni 2017 (5)
Listopad 2017 (11)
Rujan 2017 (7)
Kolovoz 2017 (6)
Srpanj 2017 (3)
Lipanj 2017 (12)
Svibanj 2017 (16)
Travanj 2017 (15)
Ožujak 2017 (13)
Veljača 2017 (13)
Siječanj 2017 (21)
Prosinac 2016 (14)
Studeni 2016 (19)
Listopad 2016 (14)
Rujan 2016 (10)
Kolovoz 2016 (9)
Srpanj 2016 (12)
Lipanj 2016 (14)
Svibanj 2016 (20)
Travanj 2016 (13)
Ožujak 2016 (11)
Veljača 2016 (15)
Siječanj 2016 (22)
Prosinac 2015 (20)
Studeni 2015 (20)
Listopad 2015 (15)
Rujan 2015 (17)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (15)
Lipanj 2015 (14)
Svibanj 2015 (14)
Travanj 2015 (18)
Ožujak 2015 (15)

Tema bloga:

Linkovi