Nepoznati Zagreb

Snimio: Vanja


Gospodin M. nije bio čovjek koji je volio rutinu, niti izoliranost od društva međutim životni su mu tokovi te godine bili takvi da su ga iscrpljivali, psihički i fizički, i sve je češće nakon svojeg uredskog posla umjesto svoje uobičajene gradske šetnje ili susreta sa nekim poznanikom direktno kretao kući. Stigao bi u svoj samački stan, presvukao se, na brzinu pripremio nešto za jelo ... i već je bilo vrijeme za TV dnevnik. Nije osobito volio televizijski program, a još manje je bio fanatik vijesti ... no, smatrao je da odgovoran član zajednice, kakvim se i on smatrao, naprosto mora znati bar osnove onoga što se dešava u njegovom gradu, zemlji, svijetu. A TV dnevnik mu je nekako bio najlakši format tih vijesti koji je uspijevao progutati ... pogotovo što je počinjao netom nakon njegovog povratka kući.

Umor i ne osobita zanimljivost vijesti u prvim dijelovima dnevnika ga nisu previše vukli ekranu, te je vijesti pratio tek krajičkom svoje pozornosti ..... Nakon toga je uslijedila unutarnja politika, pa kultura, lokalne zanimljivosti ... to ga je zanimalo malko više, ali se svejedno često pronalazio kako tek dekoncentrirano bulji nekud u stranu.

Nakon toga je dolazio sport ... nekad ga je sport zanimao, a i sve donedavno je pogledao tu i tamo koju košarkašku ili nogometnu utakmicu, znao je tko je na čelu, a tko na dnu lige. Ali, u sveopćem zamoru njegovog mentalnog "materijala" i te mu vijesti nisu uspijevale zaokupiti pažnju: uvijek iste najave, "težak protivnik", "dat ćemo sve od sebe", "ne možemo prognozirati" ... i isto tako reakcije nakon susreta, "pokušavali smo, ali oni su bili jači", "trijumfirala je momčad", "ove smo večeri bili raspoloženi za igru" ... ne, nije to više mogao slušati.

I, na samome kraju dnevnika stizala je vremenska prognoza. Koja ga je, začudo, uvijek razveselila. Dežurni meteorolozi i meteorologinje su uvijek bili decentni sa svojim prikazima vremena i najavama ... a ono što su prikazivali na svojim meteo kartama i prognozama i što se zapravo dešavalo u stvarnosti, vidjelo kroz prozor, nikad nije bilo posve isto, jednolično, a još manje agresivno. Da, smjenjivali su se sunčani i kišni dani, više i niže temperature ... no, raspored nikad nije bio posve isti (ili se tako barem njemu činilo), uvijek se tu i tamo pojavilo neko iznenađenje, olujni oblak iznad Pelješca, rekordna temperatura u Vinkovcima ili pak rijedak jak južni vjetar iznad Međimurja. A tek meteorološke karte koje su prikazivale čitavu Evropu, sa svojim A-ovima anticiklona i C-ovima ciklona, gušćim i rjeđim izobarama, žutim i crvenim poljima viših temperatura ili pak zelenim i plavim nižih ... to je bilo najzanimljivije. I to na neobično ugodan, "neinvazivan" način, bez previše drame, čak i kada je tu i tamo pokazana neka sličica rascvjetane munje iznad Kvarnera ili poplave u Njemačkoj.

Uistinu govoreći, to su mu bili najljepši trenuci čitavoga dana, svakoga dana: susret sa vremenom, sa ciklonama i anticiklonama .... trenuci u kojima nitko od njega ništa nije očekivao niti je on očekivao od njih bilo što. Kakvo god da je vrijeme stizalo, toplo ili hladno, sunčano ili kišno, primao ga je sa veseljem, prihvaćao kao nešto normalno, dobrodošlo ... kao svojeg najboljeg prijatelja. Kad ih već nije imao u stvarnosti, prigrlio je onda njih, svoje A-ove i C-ove .... počeo im je davati svoja imena, gledao kako se susreću, dodiruju, grle na kontinentalnoj karti .... ponekad bi poželio da i on može ući u kartu, zamišljao je kako bi se odjednom negdje na karti, uzduž Francuske ili iznad Baltičkih zemalja, pojavilo slovo M koje bi se lijepo ušuškalo između tih C-ova i A-ova, podijelilo sa njima oblake, kišne kapljice i zrake sunca. Povremeno je čak sanjao kako su te ciklone i anticiklone meke poput paperjastih jastuka i on liježe između njih, u ugodnoj toplini i svježini tih atmosferskih cjelina, dok se iznad njega pruža samo beskonačno plavetnilo neba ... Tih je dana osjećao neku novu energiju ... i stizao je kući sa još većim veseljem iščekujući prognozu toga dana i na dnevnoj je karti zamišljao u koji bi dio Evrope toga dana legao.
Nekoliko dana kasnije nad Evropom je zavladala posebno dinamična vremenska situacija, nekoliko se ciklona i anticiklona naguralo na području od Sjevernog pola pa sve do Sahare ... i gospodin M je uživao, pronašao je mjesto za sebe, mek kutak koji se protezao od središnje Evrope preko južne Francuske sve do Pirineja, u mislima se ispružio u njega kada je legao na počinak i rukama obuhvatio stvarbi jastuk na svojem krevetu.
Te je noći sanjao još jedan od svojih intenzivnih meteoroloških snova, iz svoga je kreveta odlebdio kroz širom otvoren prozor i visoko u zraku, u višim slojevima atmosfere, susreo se sa svojim A-ovima i C-ovima, izgrlio se sa svima njima, poigrao, ozarena lica se protegnuo uzduž kontinenta ..... bio je sretan.

---

Našli su ga tek u petak, nakon što već pet dana nije došao na posao, nije se javljao na mailove i telefonske pozive pa su alarmirali policiju koja je ušla u njegov stan. Zatekli su ga u krevetu, bez znakova života ... ali nasmiješenoga, kao da još uvijek pluta nebeskim prostranstvima grleći oblake i visinske vjetrove.

A na dnevniku prethodnoga utorka nitko nije primijetio kako se na meteorološkoj slici toga dana, između već poznatih A-ova i C-ova, uistinu pojavilo i jedno slovo M, na prostoru između središnje Evrope i Pirineja. Stajalo je tamo onih desetak sekundi koliko već biva pokazana ta karta i potom je nestalo da se više nikad ne bi pojavilo. Gospodin M. se pretvorio u atmosferske čestice i grleći se sa cirusima i molekulama ozona otplovio je na sve strane svijeta ...

Oznake: pria

Druga iz serijala gradskih pričica ...

Između svih trešnjevačkih semafora najviše frustracija pješacima donose ona dva pješačka semafora na Zagrebačkoj aveniji, istočni kod Nehajske/Ujevićeve i zapadni, kod Puljske/Srednjaka. Pješačko zeleno svjetlo se čeka, čini se, satima, a čekači, skupi ih se podosta, nestrpljivo čekaju kad li će doći to fucking zeleno koje će ih odvesti na drugu stranu prometne, bučne i smrdljive ceste koju svi žele čim prije ostaviti iza sebe i jedini, tako izgleda, koji se osim auomobilista kreću u smjeru zapada i istoka su biciklisti koje tim putem vodi najizravnija, ali i najdosadnija biciklistička staza u gradu.

I, taman kad se po 853. puta toga dana upalilo crveno svjetlo na pješačkom semaforu stigao je On. Postariji muškarac, tamo negdje u 50-ima ili 60-ima, u kratkim hlačama, kariranoj košulji, sa sunčanim naočalama i ne posve uobičajenim slamnatim šeširom. U ruci je imao sklopivi stolac i poveću platnenu vreću punu koječega. Činilo se da mu se ne žuri i kad se upalilo zeleno svjetlo krenuo je polaganim hodom preko ceste ... no, nije stigao na drugu stranu. Stao je kod središnjeg zelenog pojasa, poprilično uskog na tome mjestu, krenuo po njemu desetak metara u smjeru Selske, rastvorio stolicu i sjeo na nju sa smiješkom koji mu je zatitrao na usnama.

Tokom slijedećih sat vremena crvena i zelena svjetla su se smjenjivala uobičajenim rasporedom, a On je i dalje sjedio na istome mjestu. S vremena na vrijeme bi izvukao nešto iz vreće, jednom dvogled pa bi poluzainteresirano gledao u daljinu, drugi put novine koje bi letimično prolistao, treći put notes u koji bi zapisao nekoliko riječi, a većinu vremena nije radio ništa posebno, već kednostavno gledao u nekom neodređenom smjeru. Mnogi bi vozač ili vozačica pogledali prema njemu, a on bi uzvratio pogled i povremeno prstom dotaknuo rub šešira u znak pozdrava. Pješaci ga, izgleda, nisu previše zanimali iako bi pažljivi promatrač zamijetio da pogledom ispraća najatraktivnije žene, osobito one u uskim haljinama i kratkim suknjama.

Nakon sat vremena polagano je ustao, sklopio stolac, platnenu torbu objesio o rame i krenuo polaganim korakom, ali ne nazad prema pješačkom prijelazu, već na drugu stranu, prema nadvožnjaku preko Selske ... svakim je korakom postajao sve manji i manji dok nije utonio u zlatnu kuglu sunca na zalasku na vrhu nadvožnjaka.

Nije poznato da li se itko od stotina pješaka i tisuća vozača koji su u tih sat vremena prošli tim raskršćem zapitao što li je taj čovjek radio tih sat vremena, no poznato je da ga nitko od njih to nije ni pitao tako da će njegov zadatak zauvijek ostati tajan.

Oznake: pria, trešnjevka, knežija, Zagrebačka avenija, Gospodin

Šećući se gradom i gledajući život na gradskim ulicama i oko njih tu i tamo mi padne na pamet kako bi se iz nekog od tih motiva mogla sročiti dobra priča ... nekad mi ideju da neki detalj na kući, reklama, zvuk, miris ... a nekad ljudi koje srećem na ulicama. Do sada sam te ideje za priče čuvao u sebi i nisam ih pokušavao pretvarati u stvarne priče, no, pomislih, zašto ne bi i to pokušao? Pa, eto, tu i tamo ću si uzeti slobodu da vam na blogu umjesto fotke nekog gradskog motiva ponudim pričicu na koju me on podsjetio ... a radni naslov serijala priča nek bude "Svjetla i sjene velegrada".


Bilo je vruće i sparno popodne. Vozio se biciklom s posla i neraspoloženo se probijao kroz gradsku sparinu osjećajući kako ga tišti teret neodređene tuge. Zastao je uz štand na Srednjacima na kojem su se prodavale lubenice i uzeo je četvrtinu spremivši je u bisage sa željom da je pojede kod kuće sa obitelji. Nastavio je vožnju dalje ne znajući da li bi više volio da čim prije dođe kući i legne na kauč ... ali bi se tada morao ovako neraspoložen izložiti i svojoj obitelji, a toga trenutka nije uopće bio raspoložen za razgovor. Ili bi više volio stati negdje usputno i pokušati se oraspoložiti prije povratka.

Prolazio je taman preko potoka Vrapčaka kad li ga neki unutrarnji osjećaj naputi da skrene prema jednoj od klupica. Odjednom je osjetio veliku želju da pojede komadić lubenice i odmori se na klupi. Pa je tako i učinio. Žurno je parkirao bicikl, izvadio džepni nožić, odrezao komadić slatkog voća i strpao ga u usta. Ponovio je to nekoliko puta, topla i sočna lubenica je gasila njegovu žeđ ... no, nije ugasila i njegovo neraspoloženje. Legao je na klupu i okus lubenice ga je ponio u prošlost, u dane kada je bio dijete pa je jeo lubenice sa roditeljima, u nešto bliže dane kada je kriške lubenice dijelio svojoj tad još malenoj djeci, kada ih je jeo sa prijateljima na planinarskim izletima vadeći lubenice iz hladnog potoka ... jedenje lubenica je uvijek bio zajednički čin, nešto što se gotovo uvijek radilo u društvu, zajednički rezalo, pljuckalo koštice, pričalo viceve, srkalo, brisalo usta ...

Odjednom su mu navrle suze prisjećajući se tih trenutaka, osjetio je veliki val osamljenosti koji ga je potpuno preplavio ..... potok suza mu je tekao niz lice dok je ležao na klupi, a prolaznici su ubrzano prolazili pored njega ... Dotaknuo je more tuge i učinilo mu se da je posve nestalo veselja iz njegova života, čak su i sjećanja na one dane koje su zaista bili veseli postala bljeđa, nevažnija ... da li ih je uopće bilo? Da li je uopće bilo ikakve sreće u njegovom životu? Zagrlio je samog sebe u mislima puštajući da mu potok suza kvasi majicu i klupu, zagrlio se u nadi da će jednom ipak još sresti dane veselja.

Nakon nekoliko minuta suze su stale. Pogledao je oko sebe i činilo mu se da svijet sad ipak izgleda nešto ljepši nakon što su suze isprale njegovu tugu. Na mostu preko potoka je neki dječak vozio maleni bicikl, a sa druge strane je prolazila lijepa žena u atraktivnoj šarenoj haljini, ispratio ju je pogledom i svijet je za još jedan milimetar postao bolji. Ustao je uz uzdah, obrisao je i spremio nožić i lubenicu stavio nazad u bisage te bistra pogleda pogledao u daljinu. Nadao se da će slatka lubenica izmamiti koju lijepu riječ njegove djece koja su se vrlo vjerojatno zalijepila uz kompjuterske ekrane i jedva da će ga pogledati .. Ali, sam je sebi obećao da će prvom slijedećom prilikom lubenicu jesti u društvu prijatelja i u boljem raspoloženju.

Sjeo je na bicikl već gotovo vedra lica i krenuo dalje ...

Oznake: pria, lubenica, vrbani