Druga iz serijala gradskih pričica ...
Između svih trešnjevačkih semafora najviše frustracija pješacima donose ona dva pješačka semafora na Zagrebačkoj aveniji, istočni kod Nehajske/Ujevićeve i zapadni, kod Puljske/Srednjaka. Pješačko zeleno svjetlo se čeka, čini se, satima, a čekači, skupi ih se podosta, nestrpljivo čekaju kad li će doći to fucking zeleno koje će ih odvesti na drugu stranu prometne, bučne i smrdljive ceste koju svi žele čim prije ostaviti iza sebe i jedini, tako izgleda, koji se osim auomobilista kreću u smjeru zapada i istoka su biciklisti koje tim putem vodi najizravnija, ali i najdosadnija biciklistička staza u gradu.
I, taman kad se po 853. puta toga dana upalilo crveno svjetlo na pješačkom semaforu stigao je On. Postariji muškarac, tamo negdje u 50-ima ili 60-ima, u kratkim hlačama, kariranoj košulji, sa sunčanim naočalama i ne posve uobičajenim slamnatim šeširom. U ruci je imao sklopivi stolac i poveću platnenu vreću punu koječega. Činilo se da mu se ne žuri i kad se upalilo zeleno svjetlo krenuo je polaganim hodom preko ceste ... no, nije stigao na drugu stranu. Stao je kod središnjeg zelenog pojasa, poprilično uskog na tome mjestu, krenuo po njemu desetak metara u smjeru Selske, rastvorio stolicu i sjeo na nju sa smiješkom koji mu je zatitrao na usnama.
Tokom slijedećih sat vremena crvena i zelena svjetla su se smjenjivala uobičajenim rasporedom, a On je i dalje sjedio na istome mjestu. S vremena na vrijeme bi izvukao nešto iz vreće, jednom dvogled pa bi poluzainteresirano gledao u daljinu, drugi put novine koje bi letimično prolistao, treći put notes u koji bi zapisao nekoliko riječi, a većinu vremena nije radio ništa posebno, već kednostavno gledao u nekom neodređenom smjeru. Mnogi bi vozač ili vozačica pogledali prema njemu, a on bi uzvratio pogled i povremeno prstom dotaknuo rub šešira u znak pozdrava. Pješaci ga, izgleda, nisu previše zanimali iako bi pažljivi promatrač zamijetio da pogledom ispraća najatraktivnije žene, osobito one u uskim haljinama i kratkim suknjama.
Nakon sat vremena polagano je ustao, sklopio stolac, platnenu torbu objesio o rame i krenuo polaganim korakom, ali ne nazad prema pješačkom prijelazu, već na drugu stranu, prema nadvožnjaku preko Selske ... svakim je korakom postajao sve manji i manji dok nije utonio u zlatnu kuglu sunca na zalasku na vrhu nadvožnjaka.
Nije poznato da li se itko od stotina pješaka i tisuća vozača koji su u tih sat vremena prošli tim raskršćem zapitao što li je taj čovjek radio tih sat vremena, no poznato je da ga nitko od njih to nije ni pitao tako da će njegov zadatak zauvijek ostati tajan.
Post je objavljen 21.07.2018. u 21:44 sati.