Šećući se gradom i gledajući život na gradskim ulicama i oko njih tu i tamo mi padne na pamet kako bi se iz nekog od tih motiva mogla sročiti dobra priča ... nekad mi ideju da neki detalj na kući, reklama, zvuk, miris ... a nekad ljudi koje srećem na ulicama. Do sada sam te ideje za priče čuvao u sebi i nisam ih pokušavao pretvarati u stvarne priče, no, pomislih, zašto ne bi i to pokušao? Pa, eto, tu i tamo ću si uzeti slobodu da vam na blogu umjesto fotke nekog gradskog motiva ponudim pričicu na koju me on podsjetio ... a radni naslov serijala priča nek bude "Svjetla i sjene velegrada".
Bilo je vruće i sparno popodne. Vozio se biciklom s posla i neraspoloženo se probijao kroz gradsku sparinu osjećajući kako ga tišti teret neodređene tuge. Zastao je uz štand na Srednjacima na kojem su se prodavale lubenice i uzeo je četvrtinu spremivši je u bisage sa željom da je pojede kod kuće sa obitelji. Nastavio je vožnju dalje ne znajući da li bi više volio da čim prije dođe kući i legne na kauč ... ali bi se tada morao ovako neraspoložen izložiti i svojoj obitelji, a toga trenutka nije uopće bio raspoložen za razgovor. Ili bi više volio stati negdje usputno i pokušati se oraspoložiti prije povratka.
Prolazio je taman preko potoka Vrapčaka kad li ga neki unutrarnji osjećaj naputi da skrene prema jednoj od klupica. Odjednom je osjetio veliku želju da pojede komadić lubenice i odmori se na klupi. Pa je tako i učinio. Žurno je parkirao bicikl, izvadio džepni nožić, odrezao komadić slatkog voća i strpao ga u usta. Ponovio je to nekoliko puta, topla i sočna lubenica je gasila njegovu žeđ ... no, nije ugasila i njegovo neraspoloženje. Legao je na klupu i okus lubenice ga je ponio u prošlost, u dane kada je bio dijete pa je jeo lubenice sa roditeljima, u nešto bliže dane kada je kriške lubenice dijelio svojoj tad još malenoj djeci, kada ih je jeo sa prijateljima na planinarskim izletima vadeći lubenice iz hladnog potoka ... jedenje lubenica je uvijek bio zajednički čin, nešto što se gotovo uvijek radilo u društvu, zajednički rezalo, pljuckalo koštice, pričalo viceve, srkalo, brisalo usta ...
Odjednom su mu navrle suze prisjećajući se tih trenutaka, osjetio je veliki val osamljenosti koji ga je potpuno preplavio ..... potok suza mu je tekao niz lice dok je ležao na klupi, a prolaznici su ubrzano prolazili pored njega ... Dotaknuo je more tuge i učinilo mu se da je posve nestalo veselja iz njegova života, čak su i sjećanja na one dane koje su zaista bili veseli postala bljeđa, nevažnija ... da li ih je uopće bilo? Da li je uopće bilo ikakve sreće u njegovom životu? Zagrlio je samog sebe u mislima puštajući da mu potok suza kvasi majicu i klupu, zagrlio se u nadi da će jednom ipak još sresti dane veselja.
Nakon nekoliko minuta suze su stale. Pogledao je oko sebe i činilo mu se da svijet sad ipak izgleda nešto ljepši nakon što su suze isprale njegovu tugu. Na mostu preko potoka je neki dječak vozio maleni bicikl, a sa druge strane je prolazila lijepa žena u atraktivnoj šarenoj haljini, ispratio ju je pogledom i svijet je za još jedan milimetar postao bolji. Ustao je uz uzdah, obrisao je i spremio nožić i lubenicu stavio nazad u bisage te bistra pogleda pogledao u daljinu. Nadao se da će slatka lubenica izmamiti koju lijepu riječ njegove djece koja su se vrlo vjerojatno zalijepila uz kompjuterske ekrane i jedva da će ga pogledati .. Ali, sam je sebi obećao da će prvom slijedećom prilikom lubenicu jesti u društvu prijatelja i u boljem raspoloženju.
Sjeo je na bicikl već gotovo vedra lica i krenuo dalje ...
Oznake: pria, lubenica, vrbani
