Nepoznati Zagreb

Mi zagrepčani dobro poznajemo ovaj plavi četverokutni komad lima boje vedrog zimskog neba (na žalost, fotkao sam ga za poluoblačnog dana), nema šanse da ga već nakon prvog pogleda ne prepoznamo kao oznaku za autobusno stajalište (pitam se koliko zagrepčana zaista upotrebljava termin "stajalište" umjesto uobičajene "stanice"?). Međutim, nekome izvan grada bi ovaj znak mogao predstavljati i zagonetku, jer se na njemu (barem sa ove strane) uopće ne može skužiti o čemu se tu radi.

A kad smo već kod zagonetki - pokušajte pogoditi gdje se nalazi ovaj znak, na kojoj autobusnoj stanici! (a kako bih vam olakšao posao, na slici je i čuveni trešnjevački dimnjak toplane .. )



Pogodite gdje je! Snimio: Vanja

Oznake: autobus, ZET, trešnjevka

Drage i dragi moji, ovaj tjedan me napala velika količina raznih poslova i postovi vam stižu tek na kapaljku i to ovakvi kratki, "inlajneri" .... no, u pozadini se pišu i neki opsežniji tekstovi, samo da još uhvatim malo vremena da ih dovršim!

A dotad, zabavite se sa ovim kratkim "cvebama" iz svakodnevnog gradskog života!



Malo samoposluživanje u Krapinskoj ulici (obavijest o snijegu je na vratima iako ga nema već desetak dana!). Snimio: Vanja

Oznake: trgovina, natpis, krapinska ulica, trešnjevka

Ipak, sva sreća da su se i nekvadratne grančice našle u blizini!



Pored Umirovljeničkog doma u Drenovačkoj ulici na Trešnjevci. Snimio: Vanja

Oznake: kvadrat, Umirovljenički dom, Drenovačka, trešnjevka, fotka

Uvod u izložbu.


obećao sam vam da ću vas upozoriti na zanimljiva događanja u gradu za koja smatram da zaslužuju više medijske pozornosti i vašu pažnju .. i, eto ga. Skrećem vam pažnju na dirljivu izložbu fotografija Ane Mihalić pod naslovom "Tu i tamo" koja je otvorena do kraja mjeseca u čitaonici "Vladimir Nazor"na uglu Ilice i Vodovodne ulice.

Fotografije prate prošlost (kroz fotografije i kolaže koji evociraju njegovu domovinu) i sadašnjost (Zagreb) mladog Nigerijca Walea Shonyikia Princa koji je zatražio i dobio azil u Hrvatskoj. Izložba prati njegovu priču o danima života u Nigeriji (Tamo), bijegu prema Evropi i sadašnjem životu u Zagrebu (Tu). Princova priča je zanimljiva i puna životnih detalja, često i vrlo dirljiva, a Ana ju prati osjećajnim fotografijama koje iskazuju njegovu poziciju, koja je zasad "ni Tu ni Tamo", i proces uklapanja u svoje novo boravište.

Vrijedi napomenuti da je Princ već dobio određenu medijsku pozornost svojom brigom za pomoć drugim azilantima i nadam se da će i ova izložba još jednom skrenuti pažnju na sve te ljude koji teškog srca i često u životnoj opasnosti putuju ka nekom boljem svijetu ... koji za neke može biti i Hrvatska, štogod mi sami o njoj mislili.

Za kraj - fotografkinju Anu Mihalić ste već sretali na mojem blogu, recimo prije gotovo 5 godina u seriji glamour fotografija snimljenih ispod "Raketa" ... drago mi je bilo vidjeti da je ovaj put u svom karakteristično zanimljivom stilu obradila i ovako ozbiljnu temu!



Preslika fotke Ane Mihalić.


Tu, očima Ane Mihalić.


Tu, Ana Mihalić.


Djelić Princove priče. Snimio: Vanja


"Fulus" (novac), riječ koja ga je pratila tokom bijega kroz Libiju. Snimila. Ana Mihalić


Tamo. Snimila: Ana Mihalić


Tamo. Snimila: Ana Mihalić

Oznake: foto, Ana Mihalić, azil, princ, Nigarija

Snimio: Vanja


Ova djevojka vam je vjerojatno već poznata (samo bez granja preko lica ) ... da, vrlo vjerojatno ste već zamijetili njen lik na jednom od najvećih reklamnih panoa u gradu, onoem na uglu Draškovićeve i Vlaške, a mogli ste ju vidjeti i OVDJE, na jednom od mojih prethodnih postova.

Volim prenamjenu, reciklažu, i čim je "objekt" prenamjene banalniji tim mi je draže upotrijebiti ga za neku drugu namjenu ... a reklame su dušu dale za takve "operacije", teško je naći banalniji i trivijalniji objekt od njih. Neke od njih plijene pozornost svojom glupošću, beznadnom običnošću ili pak neprikladnošću, a neke, na žalost rijetke, svojom ljepotom, provokativnošću ili pak subverzivnošću.

Za razliku od svoje namrštene "kolegice" koja radi za istu firmu, ovu nositeljicu reklamne kampanje uz lijepo lice krasi i prikladan, pomalo sanjarski pogled ... ali i ogroman format koji dominira čitavim malim trgom ispred Schlosserovih stuba i prometnim raskršćem ispred njega. Bilo mi je zadovoljstvo poigrati se malko plakatom i njegovom glavnom junakinjom ... na kraju krajeva, radije gledam na tom zidu nju nego reklamu neke banke ili, vjerovali ili ne, marke automobila.



Snimio: Vanja


Iza vela ... Snimio: Vanja


Cenzura ... Snimio: Vanja

Oznake: reklama, ljepotica, draškovićeva, Intimissimi

Arena trgovački centar. Snimio: Vanja

Oznake: Arena, trgovački centar, zid, vic, foto

Jučer sam vam napisao nekoliko riječi o posjetu koncertu u "Lisinskom", a danas bih nastavio priču sa još nekoliko riječi i ponekom fotkom vezanom uz samu koncertnu dvoranu.

Na OVOJ stranici su lijepo zapisani svi najvažniji datumi i činjenice vezani uz tu reprezentativnu dvoranu, a jedan od najzanimljivijih je taj da se dvorana gradila punih 12 godina, od 1961. do 1973. godine. Sjećam se, dok sam bio klinac (dvorana je započeta s gradnjom 3 godine prije moga rođenja, a dovršena kada sam imao 9 godina) ta je dvorana bila sinonim za ono što se u narodu obično zove "gradnjom Skadra na Bojani", nešto što se nikad završiti neće. (kao ilustraciju tog izraza pronašao sam TEKST vezan uz još jednu sličnu zagrebačku instituciju koja se gradila dugo vremena: zagrebačku džamiju, dovršenu 1987.!)

No, dvorana je ipak završena i lani je slavila 40 godina svog postojanja što je popraćeno duhovitim sloganom "XL Lisinski" koji se provlačio kroz medije na mnogo načina. A jedan od načina obilježavanja te obljetnice je bio i otvaranjem "knjige utisaka" odnosno točnije "zida utisaka" lijevo od blagajni u foajeu dvorane. Zabilježio sam napisano sa nekoliko slijedećih fotki!



Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Čestitke Viti na prvom koncertu! Snimio: Vanja


Zagrepčani su zauvijek gladni kulture. Snimio: Vanja


Vrlo estetički rečeno ... Snimio: Vanja


Šest Šveđanki iz koncertne dvorane ... Snimio: Vanja

Oznake: koncertna dvorana Vatroslav Lisinski, Graffiti, XL

Moram priznati da nisam osobito čest posjetilac "Lisinskog", no jučer smo se moja obitelj i ja ipak otputili put dvorane poslušati samostalni udaraljkaški koncert naše poznanice Kaje Farszky. Mala dvorana je bila solidno popunjena, a koncert je pokazao koliko ritma i energije ima u toj gracioznoj i naoko krhkoj djevojci. Na repertoaru je bila suvremena muzika (koja, rekao bih, nije za svačije uši ), a moj osobni favorit su bile skladbe "To the Earth" Frederica Rzewskog za četiri glinene posude i udaraljkaša koji govori te "Rebonds A and B" Iannisa Xenakisa.

Kaja, sretno ti bilo u nastavku karijere!
(OVDJE pogledajte najavu koncerta i Kajin već sada bogati umjetnički životopis)



Ugodno popunjena dvorana ... Snimio: Vanja


... Kaja i četiri glinene zdjele pune zvuka ... Snimio: Vanja


... kajin najdraži instrument, marimba, i izbor svih drugih mogućih udaraljki (koje su se osobito svidjele mojim klincima ) ... Snimio: Vanja


... furiozni bubnjarski dio ... Snimio: Vanja


... i veseo osmijeh na kraju koncerta! Snimio: Vanja


Pozdrav na kraju dugog i glasnog pljeska! Snimio: Vanja

Oznake: muzika, Lisinski, Kaja Farszky, udaraljke, percussion

Već dugo vas nisam zabavio nekim dobrim oglasom sa gradskih ulica ... stoga, evo jednog prilično svježeg primjera (otprije nekoliko tjedana)!



Na uglu Ulice grada Vukovara i Bednjanske. Snimio: Vanja

Oznake: oglas, reklama, Vukovarska, vic

Primjećivali mi to ili ne, ljubav je svuda oko nas, samo ju treba opaziti ... i osjetiti!



Na ulici Amsterdama, ovoga ljeta ... Snimio: Vanja


... na aachenskom zidu, ove jeseni ... Snimio: Vanja


... ispod zagrebačke uspinjače, ove zime. Snimio: Vanja


Želim vam da ju i vi osjetite, i danas, na Valentinovo, i kasnije, tokom proljeća koje će nam, nadam se, uskoro doći! Nastavite niz!

Oznake: ljubav, valentinovo, street art, srce

Protekli kišni dani su nam ponovo navukli na vrat visoke vode i to ne samo savske (kao što je slučaj kada poplave zaprijete ne zbog kiša kod nas nego zbog topljenja snijega ili kiša u Sloveniji), nego i svih potoka u zagrebačkom zaleđu ... pogledajte kakvo je stanje bilo jutros, na Jarunu i uz potok Črnomerec!



Zaštitni znak Jaruna kao otočić. Snimio: Vanja


Mini-golf kućice u vodi "do koljena". Snimio: Vanja


Uz skejt-park. Snimio: Vanja


Ovdje nije carevala voda, već magla. Snimio: Vanja


Solarni pleksus, ovaj put bez sunca. Snimio: Vanja


Na obali maglenog i vodenog mora. Snimio: Vanja


Vodeni labirint. Snimio: Vanja


Čizme obavezne! Snimio: Vanja


Aqua park Jarun. Snimio: Vanja


Mostu je voda došla do grla ... a TV reporteri su mu se popeli na leđa. Snimio: Vanja


Potok Črnomerec kod Jarunske ceste - poravnat sa obalom. Snimio: Vanja

Oznake: poplava, Jarun, črnomerec, potok, trešnjevka, sava

... kojem se trag zagubio. No, ostalo je sjećanje. I Frulaš, kao simbol prisjećanja na davno vrijeme (neki bi rekli i "zlatno vrijeme") početne urbanizacije Trešnjevke.



Frulaš i nepoznata Trešnjevčanka za otvaranja parka. Iz obiteljske zbirke VT-a.


Fotografija parka iz 1940. Iz obiteljske zbirke VT-a.


Sjećate li se priče o Naselju Prve hrvatske štedionice i parku u Zorkovačkoj, sa bazenom i drugim najstarijim (nakon onoga na Trgu kralja Petra Krešimira IV) planskim dječjim igralištem u gradu?

Naselje je nastalo u godinama pred Drugi svjetski rat, a park je svečano otvoren 22.06.1940., nekoliko fotografija sa tog otvorenja stiglo je i do ovoga bloga (vidi OVDJE!) preko prijatelja ovog bloga VT-a koji ih je pronašao u svojoj obiteljskoj arhivi. Nešto kasnije, za cijelu priču se zainteresirao i Maro Grbić, unuk kipara Frana Kršinića, koji je za park napravio skulpturu "Frulaš" čiji je gipsani odljev krasio park za njegova otvorenja, no, suprotno planovima, njegov odljev u bronci se nije nikada pojavio u parku, a gipsani kip je netragom nestao - malko više o tom dijelu priče možete pročitati OVDJE.

U međuvremenu, tokom 2012. godine, park u Zorkovačkoj je obnovljen i, iako bez bazena (koji je zbog nemogućnosti održavanja higiejnskih uvjeta pretvoren u igralište) sad pruža vrlo lijepi dojam koji podosta podsjeća na originalni izgled. No, u parku još uvijek nedostaje fontana "Zodijak" (koja je uklonjena nakon naleta vandala, a kopija, navodno, već duže vrijeme čeka postavljanje zbog tko zna kojeg razloga) i, naravno, Frulaš. A kako bi se javnost ponovo podsjetila na priču o njemu (a posredno i o parku i čitavome naselju i tom vremenskom razdoblju) Maro Grbić je osmislio izložbu koja je upravo jučer otvorena u galeriji Modulor u centru za kulturu Trešnjevka, ni 500 metara zračne linije od nekadašnje pozicije kipa.

Izložba kroz kolekciju fotografija parka iz tog doba (ponovo iz obiteljske ostavštine VT-a), ali i podsjećanje na stvaralaštvo Frana Kršinića nudi zanimljiv pogled unazad, na pionirsko urbano doba Trešnjevke. A jučerašnje dodatno iznenađenje je bilo izlaganje drvene skulpture Frulaša iz 1926. (varijante istog Kršinićevog omiljenog motiva kojeg je predstavljao i Frulaš u parku) - pogledajte kako je izgledalo otvorenje na GP-ovim fotografijama (Hvala ti, GP!).
(pogledajte OVDJE poziv na izložbu na stranicama CeKaTea! Izložba ostaje otvorena do 21.02.2014.)



Posljednje pripreme prije otvaranja izložbe uz drveni kip Frulaša. Snimio: Vanja


Autor izložbe Maro Grbić i voditeljica galerije Modulor Saša Martinović Kunović. Snimio: GP


Kratki flautistički nastup za otvorenja izložbe. Nastupali su mladi flautisti profesorice Irene Crnogaj iz osnovne glazbene škole Blagoja Berse: Ivana Gabrijela Turina, Magdalena Juričić i Luka Prlić. Snimio: GP


Posjetioci razgledavaju izložbu nakon otvaranja. Snimio: GP


Po svemu što se može čuti ovih dana, Frulaš je na najboljem putu da postane jedan od urbanih simbola "Stare Trešnjevke". Od tih dana na Trešnjevci su ostale uglavnom tek zgrade, stara naselja uz samo poneki pojedinačni objekt koji odskače kao što su npr. Osnovna škola Augusta Šenoe ili crkva Sv. Marka Križevčanina, no i oni su zbog svoje lokacije uz ne odveć lijepu Selsku cestu i okruženi industrijskim krajolikom firme "Ericsson Nikola Tesla" ne baš pogodni za takvo simboličko značenje, ne ulaze tako ravno u srce. No, spokojni Frulaš u lijepom okruženju parka je idealni motiv "lijepe Trešnjevke" kakve se svi želimo sjećati i ako bi trebalo tražiti neku sliku koju bismo stavili na hipotetsku prvu razglednicu Trešnjevke to bi mogla biti upravo njegova slika.

Ovakva razmišljanja automatski vode i dalje, u drugim smjerovima - što li će oni između nas koji će još živjeti za 70 godina pamtiti kao simbole ovog sadašnjeg vremena na Trešnjevci? Sky office? Trgovačke centre? Na koji će se detalj Jaruna ili Vrbana ljudi sjećati s nostalgijom za nekoliko desetljeća? Što vam prvo dođe pred oči kad se sjetite npr. Knežije ili Srednjaka ili Voltinog naselja?

Imaju li oni svojeg Frulaša?

Oznake: Frulaš, park, zorkovačka, Teršnjevka

Drage i dragi moji, nakon urbanističkih pitanja se danas vraćamo na još jednu rundu "čeprkanja" po prošlosti grada ... moj prijatelj i prijatelj ovoga bloga, VT, zamolio me je da vas priupitam da li je netko od vas ikada čuo za Tvornicu rashladnih strojeva Zagreb?

Razlog za to pitanje je ovaj amblem koji mu je stjecajem okolnosti dopao u ruku. Amblem djeluje vrlo profesionalno, kao da reprezentira firmu solidnoga ugleda .. međutim, nitko od nas nikada nije čuo za nju. Stoga, ako znate bilo što o njoj, javite mi, molim vas!



Amblem firme. Snimio: VT


Tokom kratkog istraživanja palo nam je na pamet da je to možda neka ranija inkarnacija tvrtke "Termommehanika" iz Sesveta koja je prema Izvješću revizije pretvorbe i privatizacije osnovana 1953. godine, ali ne piše pod kojim imenom, a izgled amblema taman podsjeća na doba 50-ih i 60-ih.

Djelatnost firme bila je (citiram iz Izvješća): " ... izvoz i uvoz robe, proizvodnja i montaža toplinskih, klimatizacijskih, ventilacijskih, termoenergetskih, elektroenergetskih, električnih, plinskih postrojenja, uređaja i instalacija." A što se tiče njenih posljednjih godina života i stečaja 1999. godine, tu se i ponovo spominju imena ljudi koji su već spominjani u raznim drugim slučajevima stečaja: Marija Šola npr.

Hvala vam na svakoj informaciji!

Oznake: tvornica rashladnih uređaja zagreb, termomehanika, amblem, značka

U prošlom postu sam pisao o obogaćivanju javnih prostora prenamjenom neupotrebljavanih željezničkih površina u parkove i šetnice ... a vjerujem da vam neću otkriti ništa nova ni ako vam kažem da voda može učiniti čuda u oplemenjivanju javnih prostora. Negdje je ta voda već prisutna na samoj lokaciji (sjetimo se Venecije ili bilo koje naše lijepe jedranske "rive" ili pak zanimljivih riječnih urbanih pejzaža ... bečkog šetališta uz Donaukanal, Ljubljane i njenog središta koje krasi Ljubljanica, ili manje poznatog, ali zanimljivog centra Slovenskih Konjica, koji je obilježen potokom koji teče kroza nj ... naš pandan bi recimo bila Vrboska na Hvaru.

No, neki gradovi se baš i ne mogu pohvaliti takvim vodenim "pejzažima", bilo zato što jednostavno nemaju pogodnog vodotoka unutar grada (pa pribjegavaju izgradnji umjetnih jezeraca i fontana), bilo zato što se svojih vodotoka "srame" odnosno ne dozvoljavaju im da budu dio grada. Takav je slučaj i sa Zagrebom - stjecajem okolnosti (vodni režim sa velikim promjenama vodostaja) i povijesnog urbanističkog razvoja Zagreb je pobjegao od Save kao i od svih ostalih gradskih vodotoka tako da svi oni u urbanom životu zauzimaju samo marginalnu ulogu izletišta (Maksimir, Jarun itd) ili nezaobilazne "prometne smetnje" (Sava ili npr. i potok Črnomerec) ... rijetki su dijelovi u kojima zagrebački vodotoci igraju ravnopravnu ulogu u doživljaju nekog kvarta (pozitivan primjer bi bio npr. potok Vrapčak u Vrbanima).

Ali takva se situacija može i promijeniti - pogledajte kako su to učnili u Aachenu. Taj grad u zapadnoj Njemačkoj, tik uz nizozemsku i belgijsku granicu, je veličine otprilike Splita i ne leži ni na kojem značajnijem vodotoku. Međutim, sam nastanak grada je usko vezan uz vodu, uz termalne izvore koji su bili poznati još u neolitsko doba, a zahvaljujući njima grad je bio poznat već u doba Rimskog carstva. Nekoliko malih potočića koji su nekad tekli područjem grada progutao je urbani razvoj i oni su se našli u podzemlju - baš kao i zagrebački potoci. No, jedan od njih, Johannisbach, djelomice je "uskrsnuo" 1999. u sklopu projekta "Ekološki grad budućnosti" kojim je u dužini od nekoliko stotina metara dio tog vodotoka ponovo izvučen na vidjelo u obliku plitkog vodotoka koji krivuda zapadnim dijelom centra grada, uz ulicu Annuntiatenbach do Pontstrasse (zagrebačkim rječnikom bi to odgovaralo izvlačenju djelića potoka Ribnjaka od npr. Draškovićeve do Držićeve). Taj plitki kanalić kojim tiho teče nekoliko cenimetara dubok vodotok nosi otprilike polovinu volumena vode tog potoka i on nije dominantno obilježje te ulice .... ali, bez ikakve dvojbe, doprinosi ukupnom ugođaju i, između ostalog, čuva sjećanje na taj potok za kojeg vjerojatno mlađe generacije ne bi ni znale da postoji.



Johannisbach u centru Aachena. Snimio: Vanja


Potočić na Trgu lipa, Lindenplatz, u Aachenu. Snimio: Vanja


Nastavak prema Pontstrasse. Snimio: Vanja


Pogledajmo sad kakvu bismo analogiju sa ovim projektom mogli povući na području Zagreba - meni je odmah na um palo Šetalište Jurja Gagarina na Trešnjevci i potok Kunišćak. Kako bi bilo kada bi od Trešnjevačkog trga (gdje se od 50-ih godina 20. stoljeća u podzemlju spajaju Kunišćak i Kraljevec) pa dalje, uzduž Gagarinova šetališta, sve do Savske ili još i dalje, tekao mali potočić dobro uklopljen u okoliš tog jedinstvenog pješačkog pravca u Zagrebu?

Što vi mislite o tome?



Scena sa Šetališta Jurja Gagarina ispod kojeg teče potok Kunišćak. Snimio: Vanja


Tekuća voda uvijek oplemenjuje prostor (pogledajte na slici primjer sa jednog od glavnih trgova Lyona!) i vjerujem da bi jedan ovakav detalj dobro činio centru Trešnjevke kad jednog lijepog dana dođe do njegova uređenja!



Prizor iz Lyona. Snimio: Vanja

Oznake: aachen, potok, gagarinov put, Kunišćak

U posljednje vrijeme riječ "reciklaža" susrećem gotovo iza svakog ćoška ... sa reskim glasovima poput "c" i "ž" zvuči mi pomalo poput neke motorne pile koja reže sve ispred sebe i osobno mi je draža naša riječ "prenamjena" (hm, zamislite da se odjednom "reciklažna dvorišta" preimenuju u "dvorišta za prenamjenu" ... ne znam da li bi to bilo baš tako dobro?). No, bez obzira govorili mi o reciklaži ili prenamjeni, veliki sam poštovalac tog principa po kojem se gotovo sve može ponovo upotrijebiti kad jednom odsluži svoj prvotni život. Smatram da je vrhunac kreacije kada se nešto što je za svoga prvotnog života služilo kao jedna stvar u svojoj drugoj pojavi (prenamjeni!) upotrijebi za nešto posve drugačije.

Posljednjih dana sam vas zatrpao pričama o željeznici ... da li ste svjesni koliko zapravo gradskog prostora zauzima željeznica? I kako je mali dio tog prostora još uvijek u upotrebi? Najveći dio tog željezničkog prostora koji čeka prenamjenu je vezan uz bivše pogone "Gredelja" koji čekaju svoju novu namjenu ... i tu se dotičemo još jedne vrste prenamjene koja kod nas tek vrlo sporo hvata korijenje - prenamjene tvorničkih i sličnih prostora. Uz jedan prvoklasan školski primjer (prenamjena bivše tvornice kože u Gloptiteku još davne 1940.), jedan dobar puno noviji (bivša jašiona koja je prenamijenjena u muzejski prostor "Laubu") i jedan koji je "u postupku" (Tvornica duhana koja postaje Povijesni muzej uz dodatne uredske prostore) jedva da je moguće pronaći dobre primjere u gradu. "Bubara" (koja je u ruševinama već desetljećima), "Nada Dimić" (propada), "Uljara" (koja se obnavlja sporim korakom), "Braća Ševčik" (stari pogoni se upravo ruše), sve su to primjeri u kojima se ne dešava ništa ili gotovo ništa.

I baš zato me uvijek jaaaaaaaaaaaako veseli kad čujem za neku dobru "prenamjensku" ideju koja može dati novu vrijednost starom objektu bez da se dotični prije toga pretvori u prašinu (jer, osim materijalne vrijednosti i povijest svakog objekta ima svoju specifičnu težinu)!

A jedan takav prijedlog je došao iz inicijative "1 posto za grad" koja predlaže prenamjenu već nekoliko godine neupotrebljavanog mosta za pokretnu traku za prijevoz gline u Ciglanu preko Kustošijanske ulice. O tome neobičnom mostu sam i ja pisao na samim počecima mog bloga (vidi OVDJE)

U tih pet godina koliko je prošlo od toga posta se nije puno toga promijenilo na mostu i oko njega. Stari metalni dijelovi su skinuti (i vjerojatno su završili u starom željezu), ali most je još uvijek tamo, nedirnut i neupotrebljen. A inicijatori akcije su dali ideju da se preko tog mosta sprovede šetnica koja bi povezivala prostor Ciglane (uz koji se nalazi tramvajsko okretište Črnomerec) sa park-šumom Grmoščica, najvećim zelenim prostorom tog dijela grada. Meni se čini da bi to mogla biti velika atrakcija, pogotovo kada bi se dobro uklopila u okolne sadržaje (za one koji bi željeli još koji most, ne tako daleko, između Grmoščice i Oranica se nalazi stari pješački nadvožnjak - možda bi se mogao produžiti preko Ilice do Grmoščice? ). Zamislite kako bi bilo dobro moći se prošetati od Črnomerca preko brijega iza Ciglane, mostom do Grmoščice i zatim dolje do Oranica!



Most preko Kustošijanske na njenom početku, 200 metara od Ilice. Snimio: Vanja


Zanimljiva konstrukcija mosta. Snimio: Vanja


Pogled na most odozgo. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Pogledajte što o toj incijativi piše jedan od njenih tvoraca, Saša Šimpraga, u članku za "Pogledaj.to"! I pozivam vas da podržite tu odličnu ideju!

U tekstu se spominju i neke druge slične prenamjene (puno većih dimenzija) koje su već postale zaštitni znakovi svojih gradova ili bi to tek mogli postati!

Poznat je slučaj njujorškog "High line parka" koji je nastao na nadvožnjacima teretnih kolosijeka koji su u 30-im godinama 20. stoljeća izgrađeni zapadnom stranom Manhattanu da bi 1980. bili napušteni i prijetilo im je rušenje. Grupa lokalnih entuzijasta je 1999. pokrenula akciju za njihovu prenamjenu u javni park koju je naišla na nezapamćeni odjek među građanima i 2002. godine ju je podržao i grad (više o parku i akciji vidi OVDJE). Kao posljedica toga, najveći dio sačuvanog prostora je tokom posljednjih godina pretvoren u park (vidi OVDJE za kartu, OVDJE za povijest, a OVDJE za niz fotki)



Satelitski pogled na High Line. Izvor: Web stranica parka.


Izgled kolosijeka nekad. Izvor: Web stranica parka.


Djelić parka. Izvor: Web stranica parka.


Drugi sličan primjer je pariška zelena šetnica koja u dužini od 4,5 km koristi prostor bivših željezničkih kolosijeka od kolodvora Bastilla (na čijem mjestu je sada Opera) - pogledajte OVDJE kartu i fotke! (park je izgrađen između 1984. i 1993.)

Tu nije kraj sličnim projektima, u Chicagu se radi na prenamjeni također 4 km dugačkog prostora željeznice Bloomingdale u park odnosno "zelenu prometnicu" namijenjenu pješacima i biciklistima (vidi OVDJE), dok se u Parizu razmišlja o mogućnostima prenamjene napuštene kružne željezničke linije Le Petite Ceinture koja u dužini od 30-tak km okružuje centar grada (napuštena je 30-tih godina i do sada je neupotrebljavana, a dostup na nju je službeno zabranjen iako ju upućeni redovno posjećuju). Pogledajte OVDJE članak sa kratkim video prilogom koje je napravio BBC!



Jedan od najzanimljivijih detalja kružne linije u Parizu. Izvor: Wikipedija


Što se takvih primjera u našoj okolini tiče, nema ih baš puno, pogotovo ne onih u gradskom okruženju. Trase bivših željezničkih pruga u Istri (Parenzana), pored Trsta (uz Val Rosandru), između Jesenica i Tarvisia odnosno Dravograda i Mislinje su pretvorene u pješačko-biciklističke staze, no tu je kraj.

A što bi Zagreb mogao učiniti na tome polju?

Za početak pretvoriti trasu Samoborčeka u sličnu stazu. Dio od starog Samoborskog kolodvora do Zagorske ulice bi se mogao lako i jeftino urediti. Za dio od Zagorske do Podsuseda bi trebalo više ulaganja, no opet, čini se, ne bi trebalo biti preteško.

Trasa bivšeg teretnog željezničkog kolosijeka između Črnomerca i Prečkog je djelomično slobodna i isto bi se mogla bar u dijelovima urediti kao staza za šetnju i biciklistički promet, kao i prostori nekih od teretnih kolosijeka na Peščenici i Žitnjaku.

Ali, priznajte, most preko Kustošijanske bi ipak bio glavna atrakcija, zar ne?
(vjerujem da bi već djelić sredstava utrošenih za čuvene Bandićeve fontane bio dovoljan za uređenje mosta! )

Oznake: Kustošija, ciglana, željeznica, prenamjena

Kad već pričamo o željeznici, poželio sam podijeliti sa vama moja iskustva sa dva posljednja putovanja željeznicom u Njemačku, početkom prosinca 2012. i sredinom rujna 2013. Moj inženjerski posao u velikoj međunarodnoj kompaniji podrazumijeva i povremena putovanja, a posljednjih 7-8 godina to znači jedan posjet godišnje našoj „filijali“ u zapadnonjemačkom gradu Aachenu gdje sa kolegama razmjenjujem iskustva iz tekuće godine i dogovaram principe rada za slijedeću. To su u pravilu kratka putovanja, 3-7 dana, i većina mojih kolega ih obavlja avionom do Frankfurta od kojega nastavljaju vlakom preko Koelna do ciljnog odredišta. No, kako volim putovati željeznicom, a Interrail karta (koja omogućuje neograničena putovanja vlakom u 5 od odabranih 10 dana) je 10-ak postotaka jeftinija od te avionsko-željezničke kombinacije, onda sam se posljednje dvije godine odlučio za put vlakom. Kretao sam noćnim vlakom (sa rezerviranim ležajem) za Muenchen gdje sam presjedao u vlak za moje vikend odredište (vikend sam proveo u nekom meni zanimljivom gradu na putu – prve godine je to bio Stuttgart, a druge Strasbourg), a od tamo sam u nedjelju predvečer polazio za Aachen. Na povratku sam slijedio sličan obrazac i radio pauzu u nekom usputnom gradu (prvi put je to bio Augsburg, a drugi put je trebao biti Ulm, no do njega nisam uopće dospio – čitajte dalje zašto) otkuda sam nastavljao put za Muenchen i dalje za Zagreb.

Obzirom da nakon putovanja i izleta pišem kraće putopisne tesktove onda ću vam za ovu priliku odabrati dijelove priča vezane uz ta dva putovanja vlakom zato što sam na njima imao dva posve oprečna iskustav sa međunarodnim (a posebice njemačkim) željezničkim vezama.

Eto, nadam se da će vam priče biti zanimljive!
(naravno, u tim tekstovima ne pišem samo o vlakovima, no mislim da bi čitave priče bile preopširne pa sam ovdje izvadio samo djeliće vezane uz željeznicu)

--------------
Zagreb-Muenchen-Stuttgart-Aachen-Augsburg-Zagreb, 30.11.-06.12.2012.

Putovanje je počelo malim koracima, u petak navečer, taman uoči kraja Dnevnika - tramvajem uz rosulju do Glavnog kolodvora, pa u kola sa ležajevima vlaka za Muenchen. Vlak je imao puna tri vagona, jedan su bila kola za spavanje (4 ležaja po kupeu), jedan je bio vagon sa običnim sjedištima, a u trećem, mojem, sa ležajevima (100 kn ležaj u kupeu sa 6 ležajeva), smo bili ja i još jedan čovjek u jednom kupeu te još dvojica muškaraca u drugom kupeu ... Dakle, ukupno četvorica putnika. A tu je bio i pratitelj vlaka, stariji gospodin. Pitao sam ga da li ide s vlakom sve do Muenchena, a on je, bez puno osjećaja ili nostalgije odgovorio "30 godina tamo i nazad, moj gospodine, 30 godina ...". Vlak je krenuo, a nas dvojica iz kupea zalegosmo ... već sam zaboravio kako je slatko drijemati uz kloparanje kotača po tračnicama, a moram reći i da su ležajevi sasvim OK, ugodni. (inače, oprema kreveta je plahta, presvučeni jastuk i deka). Vrijeme do Muenchena je brzo prošlo, na moje iznenađenje uočio sam da je vlak na ulazu u stanicu imao čak 10 vagona jer su na njega usputno prikačili još kojekakve druge vagone pristigle drugim putevima, od Villacha pa do Budimpešte.

Ja sam produžavao dalje, do Stuttgarta i prva veza mi je bio čuveni francuski TGV na liniji Muenchen-Pariz koji je kretao za 15 minuta, taman dovoljno da prijeđem s jednog na drugi peron. Obzirom da pruga do Stuttgarta većim dijelom još nije prilagođena najvećim brzinama put TGV-om nije bio ništa brži nego običnim vlakom (to će za Njemačku značiti da se vozilo brzinama oko 200 km/h ;o) ), no estetski doživljaj ljubičasto-crvenog interijera vlaka je bio sasvim OK. I da ne zaboravim - treba napomenuti da se u Njemačkoj uz Interrail ne treba ni u kojem vlaku plaćati nadoplata, čal ni u superbrzom ICE-u, a rezervacija je potrebna samo za noćne CNL vlakove.



U vagonu sa ležajevima u „dnevnom režimu rada“, prije postavljanja ležaja. Snimio: Vanja


Oprema za spavanje je tu! Snimio: Vanja


Francuski TGV na glavnom kolodvoru u Muenchenu. Snimio: Vanja


U TGV-u – prevladavaju ljubičasto-pinky-lila boje. Snimio: Vanja


……

Oko 11 sati je došlo vrijeme za nastavak puta, ICE vlakom do Koelna. To je bila prava brza vožnja, indikator brzine na zaslonu je često pokazivao brzine oko 300 km/h iako se meni nije baš činilo strašno brzo. Ali, do Koelna nam je trebalo tek malo više od 2 sata, taman da ogladnim i pojedem nešto u već poznatom dobrom azijskom restači na kolodvoru. Što se zaueztosti vlaka tiče, vozila je dvostruka ICE kompozicija sa cca 700 sjedišta i tek je tu i tamo pokoje bilo prazno, iako ICE vlakovi na toj liniji prometuju najmanje jednom na sat!

……

U Koelnu sam hvatao ponoćni vlak koji me je trebao dovesti (i doveo me) do Augsburga. Imao sam rezerviran ležaj koji je bio OK, iako moram priznati da je naš hrvatski vagon do Muenchena bio u boljem stanju od ovoga - čudo!!!
I, sve je bilo OK do 03:30 - a onda je upala u vagon policijska patrola i navalila s kontrolom dokumenata po svim kupeima i mene i još neku dvojicu mladića izvela u teretni vagon na pregled. Nisu nas skidali do gaća, ali je zato iz ruksaka izašla i zadnja prljava čarapa, a nije bilo mjesta u koje nisu zagledali, od etuija za naočale do paste za zube. Nije me bilo frka jer sam znao da nemaju što naći, no, opet, prenuli su me iz najboljeg sna ... a na kraju sam još svu tu razbacanu kramu morao utrpati nazad u ruksak i nije preostalo puno vremena za spavanje.

……

No, vlak za Zagreb je kretao u 11:40, preostalo je još vremena za posjet restoranu Nordsee i grijanje uz Fish & chips, kupnju sendviča za vlak (predstojala mi je gotovo 9-satna vožnja!) ... I to je bilo to. Nakon toga više nije bilo iznenađenja u direktnom vlaku za Zagreb preko Muenchena, Salzburga, Villacha i Ljubljane. Do Muenchena nije bilo gužve, onda do Salzburag jest, do Villacha se vlak pomalo praznio, a sličan trend se nastavio i sve do Zagreba. Za razliku od njemačkih vlakova, ovaj ovdje (austrijski vagoni) nije imao internetsku vezu, no generalno je bio čist i ugodan za vožnju. A najljepša stvar je bio pogled na Alpe pune snijega uz zalazak sunca koje je nakratko izvirilo da nama, putnicima, zaželi ugodan put ...



U Augsburgu, čekajući vlak za nazad. Snimio: Vanja



…… …… …… ……

Zagreb-Muenchen-Karlsruhe-Strasbourg- Aachen-Koeln-Muenchen-Zagreb, 06.-14.09.2013..

Tradicija se ponovila i ove godine me je također zapao službeni put u Aachen (cijeli tjedan, za razliku od lanjskog 3-dnevnog boravka!), ovoga puta u puno ljepše vrijeme (tako sam bar mislio ...), početkom rujna umjesto krajem studenoga, kao prošle godine. Za putovanje sam kao i prošle godine odabrao vlak, Interrail kartu „5 od 10“ s kojom se u bilo kojih 5 odabranih dana unutar perioda od 10 dana mogu beskonačno voziti vlakom. Karta košta cca 2200 kn i mislim da sam ju dobro iskoristio! ;o) No, za razliku od prošle godine, kada su sve željezničke veze radile tip-top, bez i trunke zakašnjenja, ove godine je putovanje donijelo puno više uzbuđenja – čitajte dalje! ;o)))))

Polazak iz Zagreba je bio u petak navečer, noćnim vlakom za Muenchen. Mjesto u kolima sa ležajevima (6 ležaja u kupeu) košta 99 kn i meni je to odličan način za prevaljivanje većih udaljenosti – san uz kloparanje kotača vlaka mi je posebno sladak! ;o)
Za razliku od lanjskog iskustva kada sam sa još samo jednim „cimerom“ prevalio čitav put do Muenchena, ovaj put je kupe bio pun, istina ne odmah od Zagreba, ali zato od Ljubljane. Iz Zagreba je sa mnom krenuo samo jedan suputnik u kupeu, neobičan svat – australac kineskog porijekla u ranim 30-tima, potpuno istetoviranog torza, blagoga glasa i pun zanimljivih priča. Čovjek se nalazi na 2-mjesečnom putovanju Evropom i već se nalazio pri samome kraju, a između ostaloga je već obišao sve balkanske zemlje i posve solidno naučio najvažnije fraze našeg/naših jezika. Uglavnom, vrlo zanimljiv suputnik i sugovornik! A ovi koji su ušli u Ljubljani su bili Englezi, mlađa škvadra. Kad se tome dodaju ljudi iz susjednih kupea – mlađi Nijemci, pa neka starija gospođa našeg porijekla koja već dugo živi vani sa sinom, pa onda opet neki drugi Englezi – scenografija putovanja do Muenchena je potpuno opisana.

Na žalost, cijeli taj šaroliki svijet likova je zajedno sa mnom podosta okasnio do Muenchena – u Zagrebu smo kasnili samo 10 minuta zbog kašnjenja vlaka iz Sarajeva iz kojeg smo čekali neke putnike. U Ljubljani je kašnjenje naraslo na 20 minuta, a u Muenchenu smo kasnili gotovo 45 minuta .... taman dovoljno da debelo zakasnim na TGV vlak koji bi me u samo 2 i pol sata dovezao do Strasbourga. Prošli puta, kada sam se njime vozio do Stuttgarta zagrebački vlak je stigao na minutu točno i stigao sam na TGV bez problema, no sada – fiju ....

No, ipak je to Njemačka – slijedeći vlak za Karlsruhe, prolaznu točku za Strasbourg, je išao već za 10 minuta. Vlak je bio poluprazan i vožnja zanimljivim pejzažem je bila pravi užitak, pogotovo kada je sinulo sunce. U Karlsruheu me je pak dočekalo oblačno nebo i sat vremena do slijedećeg vlaka prema jugu. Prošetao sam se po okolici kolodvora – u oči mi je upao veliki park ispred kolodvora, ali plan grada mi je rekao da je centar puno predaleko da bih mogao stići do njega u raspoloživih 60 minuta pa sam se onda prošetao po bližoj okolici stanice, poslikao nešto neobičnih natpisa, gomilu bicikala parkiranih kod stanice i na kraju zanimljivu mrežu tramvaja/vlakova koji bez razlike voze i željezničkim i tramvajskim gradskim kolosijecima.

Od Karlsruhea je slijedilo 45 minuta vožnje do Appenweilera, a tamo sam čekao lokalni vlak za Strasbourg. Siđoh ja u Appenweileru i putokaz kaže da vlak za Francusku vozi sa perona 9 i šalje me nekud dolje ... pa nekud gore, pa stazom kroz grmlje ... pa na kraju putićem do neuglednog perona usred grmlja koji se isto tako mogao nalaziti i u Donjoj Stubici (šalim se, ipak nije izgledalo baš TOLIKO zabačeno :o))) ). Ljudi se nakupilo podosta, a vlak je naišao samo sa dva vagona ... istina, pomalo čudna, sa trokutastim prozorima, ali samo dva. Podosta smo se nagurali i mene je zapalo samo stajaće mjesto u kutu. No, 25 minuta vožnje je brzo prošlo.



Svitanje u ICE-vlaku između Muenchena i Stuttgarta. Snimio: Vanja


Kolodvor u Karlsruheu. Snimio: Vanja


Križanac tramvaja i vlaka po kojem je Karlsruhe svjetski poznat – vozi i po gradskim ulicama kao tramvaj i po željezničkim kolosijecima izvan grada kao prigradski vlak. Snimio: Vanja


Čekajući vlak za Strasbourg na livadi u Appenweileru. Snimio: Vanja


U malom (2 vagona) vlaku za Strasbourg – kao da se vozim za npr. Stubicu. Snimio: Vanja


Velika staklena ljuska glavnog kolodvora u Strasbourgu. Snimio: Vanja


……

Kad sam u Strasbourgu došao na kolodvor ostalo mi je još 20-tak minuta do vlaka, taman dovoljno da vratim bicikl i pokupim svoju kauciju od 150 EUR, pošaljem razglednice, podignem ruksak i stignem do vlaka. A vlak je već bio pun .... no, granice popunjenosti su se pomicale sa svakom slijedećom stanicom na kojima su u pravilu ulazili samo biciklisti i to hrpimice (zanimljivo, uglavnom stariji ljudi). Do Offenburga u vagon više ne bi stao ni dječji romobil koliko nas se naguralo u ta dva jadna vagona - mislim da je iz vlaka izašlo bar 40-tak bicikala i njihovih vlasnika te još stotinjak običnih putnika.

Tu me je pak uz napokon nešto svježeg zraka dočekalo pola sata čekanja pod sivim nebom uz prohladan vjetrić. ICE za Berlin je stigao na vrijeme, gotovo pun ... no, starija gospođa, koja je čekala tik do mene, i ja smo uspješno naciljali dva sjedala u kutu vagona i uvalili se na njih dok su svi ostali ovaj put popušili i ostali stajati odnosno izvalili se na pod vagona. Na sreću, vožnja do Mannheima, moje stanice presjedanja, nije bila dugačka - tamo je izašlo puno ljudi i uskočilo odmah u slijedeći ICE koji je jurio put Hamburga, a mene i novu suputnicu (opet stariju gospođu ;o) ) dovelo do Koelna za samo sat i pol vožnje brzinom od barem 350 km/h ... vlak je podrhtavao i cvilio kao da se nalazim u avionu.

U Koelnu je bilo još hladnije i desetak minuta čekanja na hladnome vjetru me je iznenadilo - ja sam još bio pod utjecajem juga, u sandalama i kratkim rukavima. Regionalni vlak je došao na vrijeme i posljednjih 50 minuta puta je prošlo bez uzbuđenja, uz sve prazniji vlak i poneku kap kiše.



Noćni dolazak u Aachen – glavni kolodvor. Snimio: Vanja


……

I, došlo je vrijeme povratka iz Aachena . ICE vlak kojeg sam olovio je kasnio u polasku 10 minuta, što mi tada nije bilo nimalo važno, no to je očito bio početak željezničkih muka o kojima ćete čitati u slijedećim poglavljima. ;o)
Po dolasku u Koeln sam ekspresno zbrinuo prtljagu (6 EUR aza 2-24 sata držanja prtljage u high-tech ormarićima), kupio dnevnu kartu, sendvič i muffin u pekari i skočio na tramvaj/U-Bahn broj 16 (u Koelnu se ta dva pojma miješaju jer jedna te ista vozila voze u centru grada ispod zemlje, a u ostatku iznad, po ulicama). Cilj mi je bio alternativni vrt u Neukoelnu kojeg sam otkrio uz pomoć prijateljice iz Njemačke, a kojeg sam želio posjetiti da ga usporedim sa našim domaćim Eko Prečkanskim vrtom.

Tramvaj je proveo par minuta u zastoju, no niti me to kašnjenje nije brinulo. Kad sam stigao na odredišnu stanicu Schoenhauserstr uzeo sam si još deset minuta fraj da pojedem sendvič sjedeći na nasipu obale Rajne uz koju vodi vrlo prometna biciklističko-pješačka staza. Očito su "kolonjezi" navalili na rekreaciju nakon radnog tjedna ...

……

Bio sam u dilemi da li u tom dobrom ambijentu Belgisches Viertela odmah i večerati "za pravo", no rekoh, to ću kod kineza na kolodvoru, to mi je već tradicija, imaju dobru klopu. I, došetah se ja oko 22h do kolodvora (vlak mi je kretao u 23:45, a trebalo je još uzeti stvari iz ormarića) ... a kad tamo sve puno policije - kolodvor je u policijskom okruženju!!!!

Muvao sam se uokolo i saznao od policajaca da je pronađen sumnjivi kofer pred kolodvorom i zatvorili su cijeli dio kvarta dok se ne ustanovi o čemu je riječ. Hm, što sad? Za početak, pojedoh kebab (jedan od bljakastijih u zadnje vrijeme, onome u Aachenu nije ni do koljena) i saznah da se ipak može ući u kolodvor, ali sa stražnje strane ..... no, dio sa ormarićima za prtljagu je još uvijek bio nedostupan i moje molbe da me puste do ruksaka (ili da ga bar oni za mene donesu) su ostale neuslišane. Nisam bio jedini koji je popušio, neke cure su propustile vikend u Parizu iz istog razloga .....

I, vlak je došao i otišao, a ja sam i dalje čekao moje stvari .... Policijska blokada je napokon raspuštena oko pola 1 i tad više nisam imao puno izbora, "ulogorio" sam se u najmanje hladan i prljav dio kolodvora (slučaj je htio da je to bio kutak sa izložbom o indijskim željeznicama koji je bio izvan dosega propuha i imao je tapison na podu) i učahurio se drijemajući .... Po kolodvoru je stalno bilo nekoga, cijelu noć vlakovi dolaze i odlaze, tako da nije bilo neugodne praznine (a i policija se šetkala uokolo, već su me poznavali nakon mojeg traženja prtljage). Najveća mi je kriza bila između pola 2 i pola 3 kad bi sve dao da se protegnem negdje u toplom, no kad je to prošlo bilo je OK. Pojeo sam topli kroasan i popio čaj (neki lokali rade cijelu noć) - idemo dalje.

U 04:22 je došao ICE vlak za Muenchen, uvalio sam se unutra i otkunjao većinu vremena od 5 sati koliko nam je trajala vožnja. A u Muenchenu je prva stvar bila zatražiti povrat novca za neiskorišten ležaj u noćnom vlaku (ispunio formular i predao, lova je stigla za 10 dana na račun), ostaviti ruksak u ormariću i malo se progibati. Prošetao sam se sat vremena po Schwabingu, kupio nekaj špeceraja za ostatak puta ... i vratio se do kolodvora, nije mi bilo do puno istraživanja nakon takve noći. Na kiolodvoru sam maznuo kineske špagete s piletinom (kad već nisam u Koelnu ;o) ), uzeo stvari i veselo krenuo na peron dočekati vlak u 12:10 koji će me odvesti za Zagreb. Ali, figa!
Prvo su javili da vlak kasni 1 sat. Malo kasnije da kasni 2 sata. Onda je vlak došao i javili su da nekaj ne štima i da ćemo u Salzburgu morati presjesti u novi vlak iako su ovdje bili direktni vagoni za Zagreb. Među putnicima je krenulo negodovanje, već im je bio pun xxx poVLAKčenja za nos... ali, rekli su da je riječ o tehničkom problemu i da se mora.

Stigao je i Salzburg, kondukter nas je potjerao iz vlaka i prebacili smo se na susjedni peron (to "prebacili" zvuči lako, no u stvarnosti to nije bila mala stvar uzevši u obzir da je većina ljudi teglila kofere, ruksake, bicikle). Vrlo brzo smo krenuli dalje, a ja sam se uvalio u posljednji vagon koji je imao poveliki odjeljak za bicikle, smjestio se na pod do njih, namazao si dvije šnite kruha sa kobasom iz minhenskog špeceraja i krenuo pisati prve retke ovog putopisa. Kad mi je dosadilo pisanje započeo sam razgovor sa njemačkim parom srednjih godina koji je krenuo biciklima u obilazak Balkana, od Zagreba preko BiH i Crne Gore za Albaniju, a zatim u Grčku do Patrasa gdje ih je čekao prijatelj. Već su prošli dosta svijeta tako da im se ta ruta nije činila posebno teška, više kao nešto za gušt. Uz priču i razmjenu slatkiša vrijeme do Villacha je brzo prošlo.
(i da, na alpskim vrhuncima je već bilo snijega!)

U Villachu smo imali 45 minuta do slijedećeg vlaka koji nas je trebao dovesti do Dobove. A što dalje? To nam austrijski kondukter nije znao reći već nam je savjetovao da se raspitamo kod slovenskog kolege. U svim tim seljakanjima se među putnicima iskristaliziralo tko kuda putuje, a meni je prišla starija gospođa, rođenjem zagrepčanka, a stanovanjem frankfurterka, koja se bojala da će ostati bez vlaka do Zagreba. Do nas je bila i jedna mlađa cura, također iz Frankfurta, Njemica, koja je isto putovala do Zagreba, ali nije znala o čemu se tu zapravo radi i zašto su svi tako uzbuđeni. I, tako se složila ekipa za razgovor u novome vlaku i vrijeme je uz kekse i priču ponovo brzo prošlo – kao zanimljivost, ispalo je da se obje žene zovu Katarina!
(dodatak: Nijemci s biciklima iz prethodnog odjeljka su se za svaki slučaj iskrcali već u Ljubljani s namjerom da tamo prenoće)

Kad nam je slovenski kondukter rekao da iz Dobove nemamo više vezu za Zagreb te večeri, već tek ujutro, pokrenuo sam mašineriju koja je trebala pronaći nekoga tko bi me (zapravo nas, jer ni suputnice nisu imale bolju ideju kako doći do cilja) dovezao do Zagreba. Nazvao sam ženu koja je pak nazvala susjedu koja je bila voljna prevesti nas kući. No, dobra vijest je ipak stigla, tamo negdje oko Zidanog Mosta - kondukter je rekao: "Sredit ćemo nešto za vas, čekat će vas vlak!".

I zaista nas je čekao, vlak koji iz Beča vozi za Zagreb i koji je trebao proći 50 minuta prije našega. Ne znam da li je i on kasnio pa su ga samo malo uštopali ili su ga zaustavili za cijelo to vrijeme, no bio je tamo i na naše veselje je posljednja etapa našeg puta prošla u punome sjaju - naime, sjeli smo u prvi razred i slavodobitno, ali i sa već očitim umorom, ušli u Zagreb. Pozdravili smo i ja sam sjeo u jedan od posljednjih tramvaja (već je bilo pola 12) i polako krenuo kući nakon putovanja koje ovoga puta zaista nije bilo dosadno. Baš me zanima kakvo će biti slijedeće! ;o)



Pogled na Glavni kolodvor u Koelnu sa platoa ispred katedrale – u tom času još nisam zano da ću tamo procesti noć. Snimio: Vanja


Pano (onaj narančasti) na koelnskom kolodvoru ispred kojeg sam oddrijemao koju rundu čekajući ranojutarnji vlak. Snimio: Vanja


Čekajući vlak koji će se „raspasti“ na Glavnom kolodvoru u Muenchenu. Snimio: Vanja

Oznake: vlak, željeznica, putovanje

Kasne 80-e su bile godine kada sam vrlo često putovao vlakom. U to doba sam sa društvom iz Studentskog esperantskog kluba planinario gotovo svaki vikend, a kao članovi udruge imali smo uz uobičajenih 30% popusta na grupnu kartu još 40% popusta kojeg je davao neki od tadašnjih SIZ-ova na ime omladinske organizacije. Dakle, sa 70% popusta na kartu bilo gdje unutar tadašnje Juge zaista nije bilo razloga da itko pali auto ... a i tako ga gotovo nitko iz naše tadašnje družbe nije ni imao. Nije nam bilo teško radi Velebita krenuti nevjerojatno sporim noćnim putničkim vlakom prema Lici (sa presjedanjem od 2-3 sata usred noći u Oštarijama!) ili pak vlakom u 03:18 u smjeru Rijeke kako bi s izlaskom sunca krenuli u brda Gorskog Kotara. Iz Zagreba su gotovo svaki sat kretali vlakovi put Ljubljane pa smo često bili gosti i slovenskih planina - u Alpama smo svaku godinu radili bar 2-3 izleta, a one jednodnevne, u bliže nam Posavsko hribovje, teško je bilo i pobrojati.

Povremeno sam vlakom putovao i na dalje relacije – uzimao sam sa sobom i bicikl pa sam njime (uz asistenciju vlaka za putovanje tamo i nazad) u to doba proputovao sjevernu Njemačku, Nizozemsku i Francusku između Lyona i Pariza .... to je bilo doba kada se sa ne previše love i nešto više vremena moglo vlakom putovati kojekuda.

A sada?

Na moju veliku žalost, čini se da vlakom putujem samo u inozemstvu (moja posljednja vožnja vlakom bila je u rujnu u Njemačkoj) ... kako živim u Prečkom, sva tri željeznička pravca u Zagrebu su mi debelo izvan ruke, a autobusne linije nisu organizirane tako da se nadovezuju na vlak. Iz Prečkog do najbliže željezničke stanice, one u Vrapču. mogu stići samo pješice, jer u tom smjeru ne prometuje niti jedna autobusna linija, sve su vođene paralelno sa prugom, a niti jedna se ne nadovezuje poprečno na nju. Žao mi je što je tako pa onda pokušavam koristiti svaku smislenu (pa i poneku besmislenu ) priliku za koju vožnju, a onda često vodim i djecu – njima je, na žalost, vožnja vlakom tek egzotika.

I, stjecajem okolnosti sam prije nekoliko tjedana pronašao u jednoj šupi stare novine, "Večernji list", od svibnja 1982. A u njima se, gle čuda, u sredini nalazio poseban dodatak: vozni red iz stanice Zagreb Glavni kolodvor za tu godinu! Prolistah ga i naprosto nisam vjerovao svojim očima kad sam se prisjetio tog bogatstva željezničkih veza Zagreba sa ostatkom svijeta. Pogledajte ove informacije koje sam izvadio iz tog voznog reda izdanog prije 32 godine, i usporedio ih sa sadašnjim stanjem!

1982. Zagreb je imao direktne SVAKODNEVNE veze sa slijedećim inozemnim gradovima:

- 2 x Atena
- 3 x Beč
- 2 x Budimpešta
- 1 x Hamburg
- 1 x Istambul
- 1 x London
- 1 x Moskva
- 4 x Muenchen
- 1 x Pariz
- 1 x Rim
- 2 x Venezia
- 1 x Zuerich


A danas? Pazi vamo!

- 1 x Beč
- 3 x Budimpešta
- 1 x Frankfurt
- 1 x Muenchen
- 1 x Villach
- 1 x Zuerich

Nekad je Zagreb sa (daljim) inozemstvom vezivalo 20 vlakova dnevno, a sada tek 8!

Naravno, mogli bismo komentirati kako se uz izgradnju mreže autoputeva sve više putuje autima … no, to je tako samo kod nas, na zapadu se i nadalje (dapače, čak sve više) putuje vlakom. Posljednjih 20-tak godina je tu i velika konkurencija jeftinih avioprijevoznika koja je jako smanjila broj putnika na vrlo dugim prugama, svima gdje vožnja traje više od nekoliko sati … no, u Njemačkoj je vlak konkurentan avionu na svim unutarnjim relacijama, pa čak i recimo između Muenchena i Hamburga. jer, kad čovjek uključi vrijeme za dolazak do aerodroma, kontrole, let, dolazak od aerodroma … onda je lakše jednostavno sjesti u vlak.

Pogledajmo sad kakva je situacija sa vezama prema ostalim bivšim jugoslavenskim republikama!

Stanje 1982.:
- 22 vlaka dnevno za Ljubljanu (!!!)
- 17 za Beograd
- 4 za Sarajevo
.
A danas za te gradove vlakovi voze:
- Ljubljana 4 vlaka (dakle, manje od 20% od nekadašnje brojke!!!)
- Beograd 1 vlak
- Sarajevo 1 vlak

Omjer je 43:6!!!

Mala usporedba – Koeln i Aachen su gradovi u zapadnoj Njemačkoj otprilike sličnih veličina kao Zagreb i Ljubljana (Koeln je nešto veći od Zagreba, a Aachen je nešto manji od Ljubljane), dok im je udaljenost otprilike upola manja, najbrži vlakovi ju prelaze za cca pola sata, a putnički za 50-tak minuta. No, glavna razlika je u učestalosti veza – između Koelna i Aachena vozi svakoga dana u svakome smjeru više od 50 vlakova!!!
(naravno, tu se radi o dva grada u istoj zemlji, a ne u različitima kao u slučaju Zagreba i Ljubljane, ali smatram da je ovo ipak upečatljiva razlika …)


Pogledajmo sad kako je unutar Hrvatske!
1982. je bilo ovako:
- za Rijeku 8 vlakova dnevno
- za Split 11
- za Varaždin 12
- za Koprivnicu 8

Danas?
- za Rijeku 5 vlakova
- za Split 4
- za Varaždin 12
- za Koprivnicu 10

Kako je bilo sa dužinom vožnje?

Ljubljana:
"Sava express" je kretala iz Zagreba u 20:05 i stizala u ljubljanu u 22:15.
Danas "Mimara" kreće u 06:50, a stiže u 09:06.
Nekad se vozilo 2h 10 min, a danas 2h 16 min - u gubitku smo 6 minuta! No, to je još najbolji rezultat, čitajte dalje!

Beograd
"Sava express" je u tom smjeru kretao u 05:45 i stizao u 11:05 (5h 20 min vožnje)
Danas vlak kreće u 10:35 i stiže u 17:32 - dužina vožnje je 06:57, jedan sat i 37 minuta duže no onda, vožnja je gotovo 30% duža!)

Sarajevo
"Olimpik express" je kretao u 15:30, a stizao u 21.35, za 6h i 5min.
Danas vlak kreće u 09:09, a stiže u 18:12, nakon 9h i 3min, vožnja traje trećinu više!

Kako je kod nas, unutar Hrvatske?

Rijeka
"Rijeka express" je kretao u 06:20, a stizao u 09:50 (3h 30min).
Danas vlak kreće u 11:35, a stiže u 15:28 (3h 53 min) - pola sata duže!

Split
"Marjan express" je kretao u 06:00, a stizao u 13:03. (7h 3min).
Danas kreće u 22:00, a stiže u 06:36 (08h 36min), vožnja traje sat i pol duže!

Pogledajmo za kraj i usporedbu današnje vožnje između Zagreba i Zidanoga mosta (1h 28 min) sa vožnjom prvog vlaka na toj relaciji, 01.10.1862., prije 152 godine!
Vlak je tada na toj relaciji vozio 2h 34 min, dakle samo 1h i 8 min duže no danas .... uf, bila bi zaista sramota da se danas vozimo duže nego u pretprošlom stoljeću!


Red vožnje iz 1862. godine, preneseno iz zbornika znanstvenog skupa "140 godina željeznice u Zagrebu (1862-2002.)" urednice Mirele Slukan Altić, u izdanju Hrvatskih željeznica (2003. godina).

Oznake: željeznica, Zagreb, vlak

Znam da sam u ovo doba ultrabrzog protoka informacija potpuno zakasnio sa svojom pričicom i fotkama sa ovogodišnje Noći muzeja, ali mi je svsjedno gušt još jednom prolistati snimljene fotke i podijeliti ih sa vama - stoga, vratimo se nakratko vremeplovom u petak!

Ove godine je obiteljska muzejska ekspedicija bila u okrnjenom sastavu, žena je prednost dala susretu sa prijateljicom pa smo onda klinci i ja sami krenuli u akciju. Plan nismo ispunili 100%, ali tome se, iskreno, nisam ni previše nadao (ispala nam je Gliptoteka zbog umora) tako da je sve zapravo prošlo kako treba.

U prvoj rundi smo svratili do Muzeja arhitekture, muzeja kojeg sam već dugo vrebao jer sam što svojim iskustvom (jednom poljubio zaključana vrata), što tuđim informacijama dobio dojam da je muzej bio dugo vremena zatvoren. Parkirali smo se, veome dosjetljivo , u dvorištu Lovačkog nuzeja pa samo prešli cestu ... gužve nije bilo, čak je i posudica sa bombonima bial puna puncata, a pera za tuš namijenjena dječjem crtanju još neupotrebljena. U muzeju se nismo dugo zadržavali jer je izložba crteža bila umjereno zanimljiva (pitao sam kako to da je muzej bio zatvoren pa me je gopođa koja tamo radi uvjeravala da su oni već godinama stalno otvoreni) i brzo smo krenuli dalje. (klincima se najviše svidio zaleđeni snijeg na skulpturi ispred zgrade!)



Ulaz u Muzej arhitekture. Snimio: Vanja


Pomalo tajanstvena atmosfera kod ulaza ... Snimio: Vanja


Dežurna fotografkinja. Snimio: Vanja


Pera čekaju vješte ruke ... Snimio: Vanja


Naum nam je bio parkirati u garaži Tuškanac pa od tuda krenuti dalje, no ona je bila puna i na kraju smo s autom završili na Črnomercu i poslužili se besplatnom vožnjom ZET-om. Kratka pauza u Muzeju pošte i telekomunikacija, a zatim dolje do Hrvatskog dizajnerskog društva gdje su bili izloženi omoti knjiga izdavača "Penguin" koji su posredstvom poznatog nam dizajnera i ilustratora Mirka Ilića došli do Zagreba. To je bio vrhunac večeri jer su omoti odlični i zapravo su vrlo "čitljivi", svašta se može iz njih iščitati o knjigama koje uokviruju!



U izložbenom prostoru Hrvatskog dizajnerskog društva u petak navečer. Snimio: Vanja


Jarke boje na bijeloj pozadini ... pa još u hiperkonvencionalnom postavu (da su knjige bile "razasute" uokolo, bio bi to kaos boja!). Snimio: Vanja


Jedan od veselih šarenih izložaka! Snimio: Vanja


Ima toga još ... Snimio: Vanja


Šarenilo koje mami ... Snimio: Vanja


I to je bilo to ... od vikenda smo očekivali snježne radosti, a dobili smo ledene khm gadosti ... na sreću, mi u Zagrebu smo još odlično prošli, leda nije bilo puno ... a snijeg nam, čini se, pomalo izmiče.



Snijeg u nestajanju u subotu. Snimio: Vanja

Oznake: Noć Muzeja, Muzej arhitekture, Hrvatsko dizajnersko društvo, HDD