Nepoznati Zagreb
31.03.2009., utorak
Zaboravljene tržnice (1): Željeznička kolonija
Ne tako davno sjetio sam se nekih od gradskih tržnica koje su nekad bile važna mjesta opskrbe svojih kvartova, a sad su zaboravljene i jedva da uopće egzistiraju.
Jedna od takvih, možda čak najbliže izumiranju, je tržnica u Željezničkoj koloniji, iza Kažotićeva trga. Prije 30-tak godina je to bilo živahno mjesto na kojem sam, s vremena na vrijeme, zalazio sa svojim tatom. Kupili smo kruh u trgovini Prehrane na samome trgu (od trgovine je ostao samo prašnjav izlog sa starim logom), ponekad i nešto od odjeće (u trgovini tekstilom koja je bila u lokalu pored Prehrane), a zatim smo po voće i povrće otišli na tržnicu. Kao što vidite, od tržnice danas nije ostao niti jedan štand u radu (ovo je snimljeno jedne nedjelje, možda je radnim danom ipak malko življe ... iako, sumnjam).  Snimio: Vanja    Snimio: Vanja A kad smo već na samome trgu, bacimo pogled i na neuobičajeno oblikovanu crkvu svete Krunice (sagrađeno između 1968 i 1971, projektirao arhitekt Branko Pintek) uz koju se nalazi i samostan sv. Dominika s kapelicom (izgrađen 1925.-1927. prema projektu inženjera Ivana Senka).  Snimio: Vanja Na samome trgu se nalazi ugodan park sa obnovljenim dječjim igralištem,a sa sjeverne strane je već spomenuta zgrada u kojoj je nekad bila trgovina "Prehrane".  Snimio: Vanja  Snimio: Vanja A za kraj, ako ne znate tko je bio Augustin Kažotić po kojem je nazvan trg: Trg je imenovan 1928. po dominikancu bl. Augustinu Kažotiću, rođenom u trogirskoj plemićkoj obitelji oko 1260. godine. Godine 1303. imenovan je zagrebačkim biskupom. Obnovitelj je crkvenog i prosvjetiteljskog života u biskupiji. Kažotićeva katedralna škola prva je visoka škola u Hrvatskoj, prvi studij filozofije i teologije kod nas. Umro je i pokopan u Luceri u Italiji 1323. Proglašen je blaženim godine 1702. U zagrebačkoj katedrali uređena mu je kapela 1964., a 1994. pokrenut je postupak proglašenja svetim. A ako želite saznati malko više o Samome kvartu "željezničke kolonije" (koji je zaštićen kao vrijedna arhitektonska cjelina, vidi OVDJE), pogledajte u članak iz časopisa "Maksimir moj kvart" (Broj 35) . |
30.03.2009., ponedjeljak
Savica: Jezerska idila na samo 15 minuta od tramvaja
Zagrepčane riječ "jezero" u velikoj većini slučajeva odmah podsjeća na Jarun ili Bundek, dva najpoznatija zagrebačka jezera, a tek onda možda na Maksimirska jezera ili možda na jezero Čiče pored Velike Gorice koje je jedno vrijeme bilo često posjećivano izletište. No, u Zagrebu i okolici ima i drugih jezera koja nisu ništa manje vrijedna pažnje, a koja poznaju tek ribiči i lokalno stanovništvo. Jedno od njih, čini mi se čak možda i najmanje poznato od svih, jest jezero Savica odnosno jedno od nekad nekoliko prisutnih jezera (točnije nekadašnjih rukavaca Save) na području između Savice i Petruševca od kojih su neka zatrpana posljednjih desetljeća za potrebe izgradnje naselja Borovje.
No, usprkos tome, grad Zagreb je 1991. godine proglasio dio tog područja "značajnim krajobrazom s posebnim zoološkim rezervatom" tako da će bar jedan njegov dio ostati u prirodnom obliku (nadam se barem).  Snimio: Vanja Do tog jezera se može doći vrlo lako: bilo kojim tramvajem dođite do Mosta mladosti i zatim se uputite sjevernim savskim nasipom prema Toplani. Nakon otprilike 15 minuta hoda, kada prođete Toplanu, biti ćete već nadomak jezera, ono se nalazi tik uz nasip, dijeli ga samo uska dosta solidna makadamska cesta po kojoj je najlakši prilaz autom, njime samo slijedite nasip od naselja Borovje. Slijedeće dvije fotke prikazuju upravo taj prilaz jezeru odnosno savski nasip na tom dijelu kojeg posjećuju uglavnom "joggeri".  Snimio: Vanja  Snimio: Vanja Za one sklone avanturi preporučam prilaz od naselja Petruševec: krenite prema Domovinskom mostu i na kružnom toku pred mostom skrenite desno i slijedite glavnu ulicu, samo ravno - ulica se zove Petruševec I. Nakon što dođete do željezničke pruge i posljednje autobusne stanice linije za Petruševečko naselje (217) tada ste na kraju asfalta. No, krenite dalje relativno dobrim makadamom, on će vas podvožnjakom provesti ispod pruge i zatim nakon još 2-3 minute vožnje dovesti do "T" raskršća. Skrenite lijevo, u Črnkovečku ulicu (tu ponovo srećete asfalt!) i slijedite ju do kraja asfalta, ali i još dalje. Slijedeći dio te ulice koji će vas za cca 1 km dovesti do savskog nasipa i jezera je u očajnom stanju - rupe su nebrojene i duboke - no vožnja je moguća i na taj način možete napraviti mali kružni izlet. Pješački prilaz, od spomenutog autobusa, je također mogućnost, dapače vrlo ugodna varijanta, no računajte na cca pola sata hoda - u tom slučaju bi bilo najbolje odmah nakon željezničkog podvožnjaka skrenuti prema nasipu i njime produžiti ka jezeru. Napomena: do Črnkovečke ulice možete doći i nešto kraćim putem, skrenuvši desno prije nadvožnja preko pruge na Radničkoj cesti. Skretanje nije označeno ni na koji način, no prepoznat ćete ga po tome što uska asfaltna cesta odmah nakon skretanja prelazi industrijski željeznički kolosijek koji vodi prema Toplani. Njime samo nastavite ravno sve do naselja i kroz njega i dalje slijedite "rupastu" cestu kao u prethodnom opisu. Evo i pogleda od nasipa prema Petruševečkom naselju u smjeru te čuvene "rupaste" ceste!  Snimio: Vanja A sad još nekoliko fotki samog jezera uz koje se nalazi i Ribički dom Športskog ribolovnog društva "Peščenica" (ako ste okrenuti prema sjeverozapadu, panoramu jezera obavezno upotpunjuje slika dimnjaka Toplane, međutim nitko vam ne brani da mu okrenete leđa i uživate u prirodnom ambijentu druge strane jezera!)  Snimio: Vanja  Snimio: Vanja  Snimio: Vanja  Snimio: Vanja A kad smo već bili tako blizu Savi onda smo sin (tada, pred mjesec dana, još sa slomljenom rukom) i ja skrenuli malo i do rijeke. I dočekala nas je neobično čista Sava zelenkaste boje i bez smrada, a pronašli smo i ugodnu malu "plažicu" koju očito često upotrebljavaju ribiči. Jedina neugoda vezana uz to mjesto je vezana uz nedaleko odlagalište smeća na Jakuševcu koje se nalazi s druge obale Save i od kojeg se širi neugodan miris kada vjetar puše u nezgodnom smjeru (jugozapad) kao tada.  Snimio: Vanja  Snimio: Vanja  Snimio: Vanja Ovaj detalj smetlišta je snimljen teleobjektivom, odlagalište se inače vidi samo kao neobičan brijeg sa kojeg dopire buka kamiona "Ćistoće" - vidi pozadinu treće fotke prema gore!  Snimio: Vanja |
28.03.2009., subota
Zagrebački kazališni amateri su u akciji!
Upravo ovih dana su u toku 33. Susreti kazališnih amatera grada Zagreba (SKAZ), tokom dva tjedna, od 23.03. do 03.04., će u Centru za kulturu Peščenica (Ivanićgradska 41) biti prikazano 39 amaterskih kazališnih predstava.
Dakle, ljubitelji kazališnog amaterizma, navalite ... a ako to niste, ne znači da se ne isplati zaviriti tamo i pogledati koju predstavu. Iz mojeg osobnog iskustva, može se tamo vidjeti svašta: super predstave i one bezvezne, klasične i avangradne, učeničke i penzionerske ... a kako bi vam bilo lakše odlučiti se što gledati, evo vam i programa ovogodišnjeg SKAZ-a: (OVDJE je i link na službenu web stranicu sa rasporedom!)  Snimio: Vanja I moja malenkost će biti tamo, nastupam sa Dramskom grupom Studentskog esperantskog kluba, na programu smo 03.04. u 19:30 sati - navratite! Za kraj, evo par fotki sa jedne od mojih meni osobno najdražih predstava, "Galaktička krstarica Seljan Brothers u epizodi: Zid Tame" (žanr: SF trash  ) iz 2006. godine za koju sam napisao tekst i napravio režiju, a osim dvaput u Zagrebu prikazana je i po jednom u Sarajevu i Mariboru. Snimila: Kaja  Snimila: Kaja  Snimila: Kaja  Snimila: Kaja  Snimila: Kaja  Snimila: Kaja |
27.03.2009., petak
Najveće zagrebačko predsoblje
Zagreb ima nekoliko zaista velikih "prolaznih" prostora, od najprometnijih i najširih tipa Zagrebačka odnosno Slavonska avenija pa do nekih malo manjih, ali zato povijesno značajnih kao što su Savska cesta ili Maksimirska ... dok je neke od njih vrijeme već odavna pregazilo i sad tavore na margini interesa (vidi recimo Trnjansku ulicu, Podsusedsku aleju ...).
No, daleko najveći, najznačajniji i najprometniji je onaj zagrebački "forcimer" između Mosta Slobode i koncertne dvorane Lisinski .. em upada u oči svojom širinom i prazninom travnate plohe između odvojenih prometnih smjerova, em se ističe važnošću i grandioznošću okolnih zgrada: NSB, "Lisinski", Gradska skupština, HRT, Palača pravde, novoizgrađena poslovna zgrada Agram osiguranja. Tu su još i pogledi na Medvednicu i Katedralu koji niotkuda drugdje nisu ljepši niti širi, u blizini je i Sava, tu se križaju dva najveća prometna toka, onaj istok-zapad sa sjeverojužnim pravcem ... Ali ono što je mene kod tog prostora uvijek uistinu fasciniralo je bila ona ogromna livadetina između dva prometna smjera ulice Hrvatske bratske zajednice! Sada je to nešto uže nego prije jer su unazad 2-3 godine dodani po jedan prometni trak i jednom i drugom smjeru ... no, još uvijek je šiiiiiroooooookoooooo.  Snimio: Vanja  Snimio: Vanja I uvijek sam mislio kako bi bilo zanimljivo prošetati se po tom komadu livade ili čak tamo puštati zmaja, bacati frizbi ili igrati nogomet. Ali, vjerovali ili ne, još nikad, ali zaista nikad se nisam prošetao uzduž i poprijeko po toj travi ... sve do prethodnog vikenda. A kako mi je bilo i što sam sve vidio? Pogledajte slijedeće fotke i komentare uz njih! Krenuo sam od juga i prvo malo proćaskao sa gospodinom Večeslavom, ima dobar pregled nad svim važnim točkama svoga grada   Snimio: Vanja  Snimio: Vanja Zatim sam prešao Slavonsku aveniju (slikao sam i nju, ali gradsku gužvu vidite svaki dan tako da vam ju ne želim još naturati na nos i ovdje) i krenuo posred livade ...  Snimio: Vanja Uz samu zgradu NSB-a je nekakav mostić koji je valjda nekad trebao biti pješački prolaz prema njoj, no sad je samo leglo smeća i vjerojatno beskućnika. Zanimljivo je da se sa same ceste taj prolaz jedva uočava.   Snimio: Vanja Koliko vidim, prema NSB-u smo mi već ušli u Evropsku uniju.  Snimio: Vanja No, dok uživate u pogledima na zagrebačke znamenitosti ne zaboravite baciti koji pogled i na tlo jer tamo vrebaju prave nagazno-razmazne opasnosti ...  Snimio: Vanja Sa istočne strane nas umjesto velebnih zdanja koja okružuju livadu sa zapada očekuju drugačiji prizori - čista povijest ili pak spoj starog i (ne tako više) novog.  Snimio: Vanja  Snimio: Vanja Još malo ZG-simbolike uz ZET-ove autobuse, zgradu Gradskog poglavarstva i još jednom NSB.  Snimio: Vanja  Snimio: Vanja Nakon par minuta ugodne šetnje stigao sam i do najsjevernije točke ovog našeg predsoblja - ponovo malo simbolike ...   Snimio: Vanja ... i još samo posljednji pogled unazad, pred uranjanje u centar starog Trnja i jednu drugu priču koju ću vam ispričati jedan od slijedećih dana.  Snimio: Vanja |
25.03.2009., srijeda
Zagrebački brodovi i sidra
Koji je sad ovo vrag, mislite si vi, postoje li na ovome svijetu dva manje povezana pojma od Zagreba i brodova!?!
Em je Zagreb kontinentalni grad, dovoljno daleko od mora da ga doživljavamo kao potpuno kontinentalnu cjelinu koja o moru govori najčešće samo kao o odredištu za odmor ili pak o putovanju "tamo dolje" (da ne kažem "down under" ) ... em Zagreb jedva da doživljava i tu rijeku koju ima u neposrednoj blizini, vidimo ju samo iz prozora auta, tramvaja ili autobusa dok prelazimo neki od mostova i rijetki su oni koji ju dožive i na neki drugi način. A kamoli da još vidimo na njoj i koji brod ... pokušajte to usporediti sa gradovima koji žive ZAJEDNO sa svojim rijekama ... Zagreb je još jako daleko od toga.No, Zagreb ipak ima i svoju malu riječnu flotu ... istina, dobro sakrivenu na rubu grada, ali je ipak ovdje - nekad brojnija, nekad malobrojna, no uvijek se može naći pokoji riječni brod privezan u blizini Hrelića.  Snimio: Vanja (snimljeno 2006. godine)  Snimio: Vanja (snimljeno 2006. godine)  Snimio: Vanja (snimljeno 2006. godine)  Snimio: Vanja (snimljeno 2006. godine)    Snimio: Vanja (snimljeno 2006. godine)    Snimio: Vanja (snimljeno 2006. godine) Vjerovali ili ne, čak postoji i brodić (istina maleni) koji ima Zagreb kao matičnu luku (točnije, kvart Šanci) - za ne vjerovati!!! Radi se o malome brodiću koji vjerojatno služi za čišćenje mulja ili ispumpavanje, a zove se, pogledajte sami, "Baba Dora"!   Snimio: Vanja (snimljeno 2006. godine) A što se tiče sidara, čak dva oveća sidra krase zagrebačke javne prostore - oba podalje od Save, u ne baš osobito reprezantativnom okolišu prometne Zagrebačke avenije, jedno od drugoga udaljeno tek 200-300 metara. No, cijela ta "sidrena instalacija" ima čak i svoje ime: "Jadranska vrata" i simbolizira povezanost hrvatskog primorja i zaleđa. Od ta dva sidra, veće i ljepše, uklopljenije u okoliš, je ono na raskršću Zagrebačke Avenije i ulice Hrgovići. Na malome brežiljku se nalazi admiralitetno sidro motornog broda "Zagreb" koje je tamo postavljeno povodom Jadranskog tjedna u Zagrebu, darovala ga je nakadašnja "Jugolinija", a postavio ga je kanu klub "Končar" godine 1979. Ovo sidro simbolizira povezanost Zagreba sa pomorstvom.  Snimio: Vanja   Snimio: Vanja Iako ga okružuje buka i promet okolnih cesta sam brežuljak sa sidrom je sasvim lijepo i ugodno mjesto koje povremeno posjećujem sa svojim klincima ... možda ne bi bilo čak loše kad bi se tamo stavila pokoja klupica i kad bi se ta lokacija na neki način uklopila u šetalište uz potok Kustošak koji protiče u blizini i nudi priliku za lijepu i dugu šetnju mirnijim krajevima Trešnjevke (o toj šetnji opširnije na ovome blogu neki drugi put!)  Snimio: Vanja A sad pogledajmo od ovog sidra prema drugome, razdvaja ih tek nekoliko minuta hoda - lokacija drugog sidra je iznačena sa crvenim znakom na slijedećoj fotki!  Snimio: Vanja Što se tog drugoga sidra tiče, postavljenoga povodom 4. Jadranskog tjedna 1976 godine, ono je gotovo sasvim zaboravljeno i nalazi se na potpuno neadekvatnoj lokaciji, na ledini koju redovito zaposjedaju parkirani kamioni uz Zagrebačku aveniju (nedaleko Getroa i "GA" trgovine kućanskim aparatima u Peščanskoj ulici), nešto istočnije od raskršća sa Ulicom Hrvatskog Sokola. Sidro je vrlo teško uočiti jer se nalazi u udubini pored sjevernog pločnika, često okruženo kamionima, a ne tako davno ga je netko još i "uljepšao" provizornom ogradom od betonskog željeza koja gotovo dotiče sidro. Pogledajte sami kako to danas izgleda! Mislim da je ovo sidro zaista zaslužilo neku ljepšu lokaciju ili bar uređenje neposredne okolice ... Sidro inače potječe sa motornog broda "Davor" i poklon je Dunavskog Lloyda Sisak, a simbolizira povezanost Zagreba sa riječnim brodarstvom.  Snimio: Vanja  Snimio: Vanja  Snimio: Vanja I za kraj, potpunosti radi - Zagreb posjeduje i Brodarski institut, u Novom Zagrebu, nedaleko "Avenue Mall" potrošačkog carstva, i pored njega se nalaze još dva sidra koja nisam stigao poslikati za ovu priliku pa ih sada samo spominjem. |
23.03.2009., ponedjeljak
Biseri reklame (2)
Evo jednog kratkog reklamnog štikleca za danas!
ne znam da li ste primjetili novu reklamu za cipele "Šimecki", zasad se pojavila samo na "jumbo" plakatima po gradu - pogledajte ju!  Snimio: Vanja Meni je inače simpatično kad se reklama bazira na nekom trenutno aktualnom događaju (kao recimo ova na slučaju onog turskog novinara koji je cipelom gađao geroga Busha) i žao mi je što je takvih reklama kod nas vrlo malo (ako se ne varan, tek se tu i tamo pojavi koja reklama bazirana na izborima). Dakle, ovo je izuzetak i drago mi je što se pojavila .... iako, moram priznati, moja iskustva sa cipelama "Šimecki" nisu baš osobita i ova reklama nikako neće biti dovoljna da me potakne na njihovu kupovinu. (ako niste znali, "ŠImecki" je zagrebačka firma, još donedavna je sjedište bilo u ulici Dužice na Trešnjevci, no nisam sasvim siguran da li je još uvijek tako jer je tamo bilo dosta rušenja starih zgrada i ne znam da li su još tamo) No, kad smo već kod reklama, ne mogu da ne spomenem i plakat kojima se građani pozivaju na bornu protiv korupcije. Plakat je dobro uočljiv, simpatično nacrtan, a da li je poruka baš najjasnije prikazana ... o tome bi se dalo još pričati. Moji klinci su ga odmah uočili i pitali što se želi njime poručiti ... na to sam im pokušao na način prikladan njihovim godinama (4,5 i 8,5) objasniti što je korupcija i zašto se treba boriti protiv nje, a nakon objašnjenja kćer (4,5 godine) je to sažela u jednoj jedinoj rečenici koja nas je nasmijala do suza: "Tko uzme plavo pismo taj je papak!"  Snimio: Vanja |
21.03.2009., subota
Tvornica "Gredelj": Tajna riznica zagrebačke tehničke povijesti
Dragi moji, danas vas vodim na jedno egzotično mjesto koje me je oduševilo, a koje nezasluženo živi izvan medijske pozornosti i, što je najgore, možda će već za godinu ili dvije nestati sa lica zemlje. Radi se o tvornici željezničkih vozila "Gredelj" koja u svojim halama sagrađenim od kraja 19. stoljeća naovamo krije mnoštvo zanimljivosti vezanih uz arhitekturu i tehniku proteklih 115 godina.
 Snimio: Vanja Naime, Tvornica željezničkih vozila Gredelj utemeljena je 1894.godine kao glavna radionica Mađarskih državnih željeznica za popravak i glavni pregled parnih lokomotiva. Ubrzo nakon osnivanja proširuje svoju djelatnost na izradu dijelova i alata potrebnih za održavanje željezničkih vozila. Tokom godina tvornica se bavi izradom i remontom lokomotiva i vagona, a bavi se i poslovima kovanja i graviranja i umjeravanja opreme te posjeduje mehanički i kemijski laboratorij. U posljednje vrijeme tvornica je postala osobito poznata po izradi novih "Crotram" tramvaja za ZET koje radi u suradnji sa firmom "Končar" . No, za suvremeno poslovanje stari prostori više nisu prikladni i tvornica se već niz godina postepeno preseljeva na novu lokaciju u Vukomercu, a sadašnji prostor (adresa je Trnjanska 1, 100 metara istočno od južnog ulaza u pothodnik željezničkog kolodvora), koji se nalazi u samome centru grada, na ključnoj prometnoj lokaciji između željezničkog i autobusnog kolodvora, je prodan gradu Zagrebu. Za prostor od 130 000 m2 (plus još 30 000 m2 na lokaciji Paromlina) grad Zagreb je početkom srpnja 2006. godine platio "Gredelju" 88 milijuna eura sa namjerom da na tom prostoru sagradi prestižne poslovne i trgovačke prostore (pitam se s koliko nula će se pisati riječ "prestižan" kad se ti prostori doista izgrade? ). OVDJE pročitajte nešto više o toj kupoprodaji!No, u sklopu tvornice nalazi se više cjelina (tvorničke hale, stari vodotoranj itd) koje su zaštićene kao spomenici tehničke kulture ... a čija je sudbina nakon finalne primopredaje krajem 2009. godine upitna. Mili nam gradonačelnik je u svim dosadašnjim prilikama isticao kako će se ta zaštita poštivati i kako "niti jedna lopata neće biti zakopana bez odobrenja struke", ali poznavajući dosadašnja događanja po gradu, od Cvjetnog trga nadalje, ja se ne bih kladio u nedodirljivost tih zaštićenih cjelina, dapače ... :tuzan Stoga, dragi moji čitaoci, ako ikako imate priliku svratite još ove godine u "Gredelj" i pogledajte kako to izgleda danas, jer će možda već sutra na tom mjestu osvanuti nekakav staklenobetonski poslovnokomercijalni ružnodosadni kompleks. A ako nemate tu mogućnost, tada vas pozivam da sa mnom krenete u virtualnu šetnju tvornicom i barem djelomično doživite ugođaj kakav je u njoj vladao u jesen 2006. kada sam ju posjetio sa grupom prijatelja. Posjet je bio sa namjerom upoznavanja sa tim zaštićenim cjelinama, no ljubazni gospodin Špiro iz sektora marketinga, sa kojim sam dogovorio posjet, nam je pokazao čitavu tvornicu i na tome mu još jednom iskreno zahvaljujem. Želio bih još napomenuti da je uz sudbinu tih prostora neraskidivo vezana sudbina zagrebačkog Željezničkog muzeja, koji se nalazi na dijelu lokacije "Gredelja" (u muzej se ulazi samo po najavi, ulaz je moguć ili kroz "Gredelj" ili kroz posebni ulaz s Vukovarske (pored upravne zgrade "Plive"). Željeznički muzej sam posjetio dvaput, jednom za posjeta "Gredelju", a jednom u prosincu 2006 sa grupom djece i roditelja iz udruge "Roda", kojom prilikom nas je vrlo ljubazno ugostila i ravnateljica muzeja, gospođa Bunijevac, i o njemu ću vam pripremiti poseban post, ponovo sa mnoštvom slika. A sad, krenimo u obilazak tvornice!  Snimio: Vanja Ulaz se nalazi na vrlo neglamuroznom mjestu - pored ulazne zgrade se nalazi gostionica "Željezničaru" (pretpostavljam "hangout" za lokalne domoroce), a preko puta su ruševine svima poznatog i još uvijek zapuštenog Paromlina. Publika koncertne dvorane Vatroslav Lisinski, koja se nalazi na svega 200 m od "Gredelja", pojma nema kakvi se pajzlovi nalaze na 2-3 dobačaja kamenom od njih! (ako svraćate u taj kvart nemojte propustiti posjet gostionici XXX koja se nalazi na putu od Pothodnika prema "Gredelju", nju odlikuju originalne drvene klupe iz poznatih vlakova "kaubojaca" koji su carevali zagorskim i dalmatinskim prugama do pred 20-tak godina)  Snimio: Vanja Snimio: Vanja Ušli smo u krug tvornice (upravna zgrada se ne razlikuje puno od upravnih zgrada drugih firmi) i potražili gospodina Špiru koji nam je na početku ispričao ponešto o tvornici nekad i danas. Firma trenutno ima oko 1500 zaposlenih (1200 na toj lokaciji i 300 u Vukomercu) i bavi se izradom i remontom vagona i drugih slicnih vozila - ponajvise za Hrvatske zeljeznice, ali i za dosta stranih zeljeznica. Sve to se radi u mnostvu hala (mislim da sam po brojevima nabrojao 60-tak vecih ili manjih prostornih cjelina) od kojih velika vecina potjece s kraja 19 i pocetka 20. stoljeca (dosta prostora, a i poneki od alata potjecu iz doba osnivanja firme). Naravno, svi su tokom vremena prilagodjavani potrebama posla i dopunjavani suvremenom opremom (sad tamo rade i moderni roboti za zavarivanje, automatske prese i glodalice i tokarski strojevi i sl.) no atmosfera je jos uvijek bliza Dickensovim romanima nego suvremenim tvornicama.  Snimio: Vanja Ono sto je za posjeta bilo najzanimljive jest: - arhitektura: starinske metalne konstrukcije, sada nekorištena transmisija za pogon dugačkim pokretnim trakama nekad pokretanim velikim motorom, zidovi od cigle, starinski prozori i svjetlarnici - stari strojevi: neki (uglavnom sad stoje nekorišteni) potječu još iz 19. stoljeća: tokarski strojevi, glodalice, preše, oprema ljevaonice, stari vodospremnik za vodu za parnjače (nekad je bio spojen cjevovodom sa Savom kod starog Savskog mosta - još se vide ostaci pumpne stanice kod nasipa) i još puno toga - novi strojevi: zvijezda posjeta je bila kovačnica u kojoj ogromna preša (uz ljudsku pomoć) kuje dijelove koji se ne mogu izraditi automatski: pri svakom udaru preše zatrese se cijeli pod, a veliki užareni metalni komadi predstavljaju nesvakidašnji prizor - način prijenosa: cijeli krug tvornice je ispresijecan prugama svih vrsta i širina kolosijeka - malih vagoneta više nema u upotrebi osim kao posude za skladištenje, no zato smo recimo vidjeli šinsko vozilo sa širinom kolosijeka od cca 20 metara koje prevozi vagone s kraja na kraj firme i od jedne do druge radionice - razne radionice: vidjeli smo svakakve, od radionice u kojoj se izradjuju vagonski kotači i slična teška metalurgija pa do lakirerske, tapetarske, električarske, tiskarske ... Saznali smo da im zbog svega toga gotovo svaki dan dolaze zamolbe za korištenje zgrada ili strojeva kod snimanja povijesnih filmova, dokumentaraca, modnih revija, foto sessiona ...  Snimio: Vanja Krenimo sad u tvorničke hale. U ovima se radi remont vagona i opreme za vagone. Primjetite tračnice koje vode sredinom hale (kojom se dovoze vagoni i njihovi dijelovi) i tračnice u svakom od radnih "boksova".   Snimio: Vanja  Snimio: Vanja Isto tako, primjetne su tračnice kroz većinu hala, dosta njih više nije u funkciji, a po njima su nekad vozili mali vagonetići koji sad većinom služe za odlaganje otpada (recimo metalnih strugotina kao na slici), no neke tračnice su ipak još u upotrebi. Strojevi su nekad bili većinom pokretani velikim remenicama koje su pokretali parni strojevi (na žalost, ostatke tih remenica nisam uspio kvalitetno snimiti ..).  Snimio: Vanja   Snimio: Vanja  Snimio: Vanja Naravno, metala ima uokolo u svim mogućim dimenzijama i oblicima ... a jedna od zvijezda posjeta je bila velika preša koju sam vidio u akciji, cijela hala se tresla dok je udarala po užarenom komadu metala kojeg su obrađivali.  Snimio: Vanja  Snimio: Vanja  Snimio: Vanja  Snimio: Vanja  Snimio: Vanja Uskoro stižemo u halu gdje se obavljao remont putničkih vagona.  Snimio: Vanja  Snimio: Vanja Sve je puno zanimljivih detalja - stari svjetlarnici, električni vodovi, znakovi ...   Snimio: Vanja Slijedeća postaja su bili hangari u kojima su se također obnavljali vagoni, njih transportiraju do hangara sa neobičnim šinskim "vozilom" koje u stvari predstavlja mali natkriveni pokretni hangar koji se kreće po šinama s razmakom od nekoliko metara.   Snimio: Vanja  Snimio: Vanja Stižemo i u halu u kojoj se izrađuju zagrebački tramvaji. Naravno, nismo odoljeli da se ne slikamo sa ganz friškim primjerkom (u jesen 2006 to je bila još puno veća atrakcija nego danas!).  Snimio: Vanja  Snimio: Vanja Gledamo početak izrade jednog vagona - ova metalna konstrukcija je u stvari kostur vagona.  Snimio: Vanja Stižemo i do starog vodotornja koji se nalazi tik uz Strojarsku cestu ... a ispod njega je mali vrt, oaza zelenila u inače sivosmeđem kompleksu.   Snimio: Vanja Prolazimo kroz još nekoliko manjih hala, odlagalište otpada ... stižemo do "južne magistrale" koja nas vodi između manjih objekata do odjela za kemijsku obradu (galvanizacija, lakirnica ...) koji su tek dijelom još u funkciju.         Snimio: Vanja  Snimio: Vanja       Snimio: Vanja  Snimio: Vanja Zajedno sa našim domaćinom krećemo prema Željezničkom muzeju ... taj dio priče ću vam predstaviti u jednom od slijedećih postova!  Snimio: Vanja Na samome izlazu, nakon otprilike 3-satnog boravka u firmi, razgledavamo neke od eksponata Željezničkog muzeja koji na ulaznom tvorničkom peronu čekaju obnovu, pozdravljamo se sa našim domaćinom i izlazimo na ulicu bogatiji za jedno zanimljivo i nesvakidašnje iskustvo koje je, na žalost, zasad rezervirano samo za rijetke posjetioce. A nadamo se da će bar dio tih hala, uređaja i atmosfere ostati sačuvan i za buduće generacije, svima koji će ih željeti vidjeti.  Snimio: Vanja |
20.03.2009., petak
Mudra sova vas gleda ...
Znate li sa koje vas zagrebačke fasade gleda ova mudra sova?
 Snimio: Vanja To je zgrada u kojoj se nalazi sjedište škole stranih jezika Sova d.o.o, a čiji je zaštitni znak ova pametna sova. Zgrada se nalazi u Prilazu Đure Deželića, broj 19. (na fasadi se nalazi i zapisana godina 1873., no taj datum je vezan samo uz zgradu, ne i Školu stranih jezika, provjerio sam u školi) Usput, kad smo već kod škola stranih jezika, neki od vas će se sigurno sjetiti vremena otprije 20-30 godina kada je učenje stranih jezika izvan škole bilo neizostavno povezano sa samo dvije gradske ulice, Vodnikovom i Varšavskom, i tek su rijetki pomišljali na učenje u nekoj drugoj instituciji (recimo SUVAG-u, u bivšoj ulici Anke Butorac, a sadašnjoj Kneza Ljudevita Posavskog. Centar za strane jezike u Vodnikovoj 12 je i nadalje suveren u svojoj ulici (iako ima i konkurenciju, na broju 6 su Vita jezici d.o.o.). No imenom i spomenom Varšavske ulice se sad diče najmanje tri škole: već spomenuta Sova d.o.o. (koja je naslijedila već desetljećima poznatu maskotu sove), zatim Svjetski jezici Zagreb d.o.o. te Nova Varšavska d.o.o.. A ako ste se pitali što sova radi na pročelju kuće u Prilazu Đure Deželića, a nije u Varšavskoj, tad pročitajte OVAJ članak.  Snimio: Vanja No, vratimo se mi na početak, sad je jasno da najpoznatije zagrebačke sove, one na krovu bivše zgrade Sveučilišne knjižnice, imaju i svoju manju i mlađu sestru! |
18.03.2009., srijeda
Most na kraju grada
Pitam se, dragi moji blogočitatelji, koliko vas je ikada prošlo preko Domovinskog mosta?
Za one koji žive na istoku ili jugu grada taj most je praktična veza za prelazak preko Save, međutim za ostale (koji su ipak u većini, rekao bih) taj most vrlo vjerojatno ne predstavlja išta više od mjesta koje se povlačilo po novinama pred dvije godine. Čak je tako daleko od gradske urbane jezgre da na većini planova grada ne može biti ni prikazan jer je izvan područja obuhvaćenih kartama. Pretpostavljam da će konačno proširenje Radničke ceste za koju godinu još ponešto pridonijeti važnosti tog mosta, no sumnjam da će on ikad postati jednako važan kao njegovi zapadniji i uzvodniji kolege ... pa čak ni ako zaista jednom preko njega prijeđe tramvaj za Veliku Goricu (to bih zaista htio doživjeti!). No, zaista bi bilo šteta ne posjetiti ga, s jedne strane zbog zanimljivog građevinskog rješenja (most se oslanja na debele čelične sajle i pripada grupi zavješenih mostova ... molim stručnjake da me isprave ako griješim!), a sa druge zato što se od njega pruža podosta neobičan pogled i na Medvednicu, koja se od tamo vidi u gotovo cijeloj svojoj dužini, i na rijeku Savu koja je tamo potpuno oslobođena ikakvih gradskih tragova, uz velike livade i stoku koja povremeno pase uz njene obale ... Lonjsko polje nadomak Zagreba! Slijedeće fotogtafije su nastale pred otvorenje mosta, u doba kad most još nije bio otvoren za promet pa smo klinci i ja mogli slobodno se šetati njime i iskoristiti tu priliku za pomalo neuobičajeni foto session.  Snimio: Vanja   Snimio: Vanja  Snimio: Vanja  Snimio: Vanja   Snimio: Vanja  Snimio: Vanja   Snimio: Vanja Ne propustite priliku da pogledate nadletanje aviona iznad mosta (dolje lijevo)!  Snimio: Vanja |
17.03.2009., utorak
Gdje je pravi centar Zagreba? (traži se "najzagrebačkija točka" našeg grada!)
Dragi moji čitatelji, koje mjesto u gradu Zagrebu vi smatrate pravim centrom, točkom zagrebačkog univerzuma pa možda i cijele Hrvatske? Neke nacije sve udaljenosti u svojim zemljama mjere od neke određene točke u svojim gradovima - austrijanci od Stephansplatza, trga u središtu Beča na kojem se nalazi katedrala svetog Stjepana, francuzi od crkve Notre Dame, španjolci od centralnog madridskog trga Plaza Mayor ... koje mjesto bi svojom simbolikom bilo odgovarajuće za nešto takvo u Zagrebu?
Vjerujem da bi mnogi odabrali spomenik banu Jelačiću ... neki bi možda odabrali i Manduševac ... a ja, kao zagovornik lokalnih simbola (čitajte to kao "Misli globalno, djeluj lokalno" ), bih odabrao mjesto na kojem se susreću Jelačić plac i Ilica. To je mjesto susreta centra grada, zagrebačkog urbanog središta, sa zagrebačkom najpoznatijom i najdužom ulicom, koja spaja centar sa periferijom. Za mene je to čista simbolika, susret onoga što zagreb čini tim što on jest - s jedne strane urbanog središta, a sa druge predgrađa .. i jedno i drugo je Zagreb, tek ta dva vrlo različita lica grada daju njegovu jedinstvenu sliku. Pogledajte to mjesto, s desne strane zgrade (s kućnim brojem Trg bana jelačića 1, pločica se nalazi nešto desnije, izvan je kadra) se nalazi natpis "Trg bana Josipa Jelačića", a sa lijeve "Ilica".  Snimio: Vanja No, to mjesto i krije i jednu malu misteriju - na kojem točno mjestu počinje Ilica? Gore spomenuta zgrada na uglu Jelačić placa i Ilice, ona u kojoj se nalazi frizerski salon Estetic Uveme sa Iličke strane i trgovina Anić Holdinga sa druge, administrativno pripada Trgu bana Jelačića i nosi broj 1. A slijedeća zgrada sa Iličke strane, zgrada Name, već nosi kućni broj Ilica 4. A gdje je Ilica 2????   Broj na zgradi na uglu Jelačić-placa i Ilice te na pročelju "Name". Snimio: Vanja (sa druge strane je situacija jasnija, neboder, odnosno Neboder, budući da je to zagrebački "the neboder", prvi te vrste u gradu i najpoznatiji od njih, nosi adresu Ilica 1)  Snimio: Vanja Moja je pretpostavka da je nekad na mjestu ove zgrade na uglu bila još jedna zgrada (ili možda samo ulaz?) koja je nosila kućni broj Ilica 2. Zna li možda netko od vas čitatelja kud je nestala Ilica br. 2? I tako mi lijepo porazgovarasmo o simboličkom centru Zagreba, najzagrebačkijem od svih zagrebačkih mjesta ... no, ako ćemo na ovo pitanje gledati na drugi način, tada bismo mogli donijeti jedan sasvim drugačiji zaključak! Možda je najzagrebačkije mjesto u Zagrebu ono gdje se sastaju Zagrebačka ulica i Zagrebačka avenija, dvije vrlo "zagrebačke" ulice, barem po imenima, tamo daleko na periferiji, na uglu Prečkog, Španskog, Vrbana i Rudeša? Zagrebačka ulica ima dosta dugu povijest dok je Zagrebačka avenija vrlo svježa tvorevina gospodina gradonačelnika Milana Bandića, možda je baš tu isto neka simbolika, spoj starijeg ZG-predgrađa i sasvim novog?  Snimio: Vanja |
15.03.2009., nedjelja
Za "zagrebonostalgičare": Ulaznice iz moje arhive
Ovih dana sam malo čeprkao po starim papirima iz "arhive" i pronašao bunt starih ulaznica za kino, kazalište, koncerte i svakojake druge priredbe ... pa ih odlučih podijeliti sa vama!
Kao što vidite sa fotki, imam karte iz gotovo svih zagrebačkih kina koja su radila u 70-tima i 80-tima, jedino kino u kojem zaista nikad nisam bio je "Romanija" (Trnjanska cesta), dok sam u "Sigečici" (Rapska), "Otokaru Keršovaniju" (Šrapčeva) i "Sesvetama" ipak bio, no ulaznice mi nisu ostale sačuvane.  Snimio: Vanja  Snimio: Vanja Zbirka ulaznica iz "Kulušića" je isto impresivna (ovo je samo djelić, sa svim mogućim cijenama koje sam našao), među ostalima, moj glas možete čuti i na live snimcima grupe Film ("Live u Kulušiću") i Azre ("Ravno do dna").  Snimio: Vanja Ovo je par uzoraka iz sportske kolekcije (u kojoj se nalazi i nekoliko "Ciboninih" godišnjih ulaznica)!  Snimio: Vanja A ovo je odasvud ponešto:  Snimio: Vanja  Snimio: Vanja |
Napokon proljeće i u Zagrebu!
Proljeće je napokon stiglo i u naš grad!
 Snimio: Vanja Neka vas ovih nekoliko fotki iz Dotrščinske šume potakne da ovih dana izađete malo u prirodu, zaista je prekrasno vidjeti prve naznake proljeća u šumi!  Snimio: Vanja  Snimio: Vanja Evo i mene, pozdravljam proljeće ... a, i vas, dragi blogočitaoci!  Snimio: Vanja |
13.03.2009., petak
Savski mostovi
Za ovaj put vam nudim popis svih dosadašnjih zagrebačkih mostova preko rijeke Save sa godinama izgradnje, a nakon toga ću se u naknadnim postovima detaljnije pozabaviti sa nekima od njih!
 Savski cestovni most, novi željeznički most i Jadranski most. Preuzeto sa Wikipedije, autor: Suradnik13
  Most slobode i Most mladosti. Preuzeto sa Wikipedije, autor: epepe Pokoji detalj više možete naći na Wikipediji ili u budućim postovima ovdje! |
12.03.2009., četvrtak
Zagrebačke ulične table i kućni brojevi
U svakom gradu koji posjetim moju pozornost privuče nešto drugo, no jedna od konstanti, ono što mi je uvijek zanimljivo uočiti ma gdje bio, jest "gradska galanterija" ili kako su to jednom negdje nazvali "urbana oprema" ... odnosno, sve ono što se nalazi na javnim površinama i pripada gradu i olakšava život njegovim stanovnicima i posjetiocima. A jedan od važnijih i zanimljivijih dijelova te "opreme" su i table sa natpisima ulica i kućnih brojeva.
Do sada sam se diljem svijeta nagledao svakakvih, no jedno od glavnih pravila (koje je i dosta samorazumljivo) je da su te table u razvijenim zemljama obično lijepo i kvalitetno napravljene, dobro održavane i više-manje jednoobrazne, dok je u manje razvijenima stanje lošije ili ih, kao u recimo Kini, jedva i ima. A gdje je u tom društvu Zagreb - pa, tamo gdje ga je logično i za naći: negdje u sredini. No, zagrebačke ulice i trgovi nude dosta zabave onima koje zanimaju takve stvari, ponajviše zato što se u našem gradu može pronaći zanimljiv "čušpajz" starih i novih tabli, različitih dizajna, oblika pa čak i boja. Ajmo sad malo proputovati kroz zagrebačku povijest! Prije 100 i više godina, u doba Austro-ugarske, pretpostavljam da su table bile dvojezične, hrvatsko-njemačke (ili, još prije, hrvatsko-mađarske). Na Gornjem gradu su prije desetak godina zaista i postavljeni (naslikani) hrvatsko-njemački natpisi sa imenima ulica. Ne znam koliko je njihov izgled originalan, a koliko plod mašte nekog dizajnera, no recimo da je zaista tako nekako tad i bilo.  Snimio: Vanja Nakon toga, slijedeće su po starosti natpisne table sive boje kakve se mogu naći diljem starijeg dijela grada, pretpostavljam da datiraju iz doba između prvog i drugog svjetskog rata. Iako nisu zagrebačke plave boje meni osobno su dosta lijepe, jer odišu određenom elegancijom (to se pogotovo može reći za kućne brojeve iz tog doba koji su mi zaista lijepi i drago mi je što vidim da ih i dosta vlasnika kuća obnavlja, stavlja sa starih na nove objekte i općenito čuva).  Snimio: Vanja Nakon toga dolazi poslijeratno doba u kojem se, čini mi se, nije puno razmišljalo o nekom osobitom dizajnu. Takve table su uglavnom iščezle iz centra grada (a čini mi se da su i bile loše kvalitete) i tek tu i tamo neka u predgrađu svjedoči o tom razdoblju.  Snimio: Vanja  Snimio: Vanja  Snimio: Vanja Osobito mi je zanimljiva ova tabla, jedina koja ja imala drugačiji oblik, sjećam se tek nekoliko takvih iz doba mog djetinjstva i jako mi je drago što sam slučajno naišao na ovaj raritet u blizini okretišta autobusa na Voltinom. (malo me podsjeća na table u Austriji i Njemačkoj koje imaju u pravilu dugoljaste table sa imenima ulica)  Snimio: Vanja Nakon toga stižu 60-te i 70-te godine, napokon stiže i plava boja, i to isprva u slijedeća dva oblika. Forma sa natpisom kvarta ("Donji grad") je izgleda nastala na tragu sličnih tabli u recimo Austriji ili Češkoj koje također uz ime ulice često sadrže i ime "Bezirka" tj. kvarta ili općine. Takve table sa natpisima kvarta sam viđao samo u gradskome centru (nisam vidio niti jednu izvan bivše općine Donji grad!), dok su izvan njega bile postavljane samo ove obične table. Primjetite da i jedne i druge imaju dvostruki bijeli obrub, vanjski je deblji, a unutarnji tanji!  Snimio: Vanja  Snimio: Vanja Nakon toga su kratko vrijeme tokom 80-tih postavljane slične table, no nešto manjih dimenzija i sa samo jednom obrubnom linijom. Materijal (emajlirani lim) je i dalje bio solidne debljine i čvrstoće.  Snimio: Vanja Krajem 80-tih stiže pad u kvaliteti materijala, table postaju tanje, a obrubna linija tanja (štednja boje? ) i ta se tendencija zadržala sve do danas. U posljednje vrijeme primjetno je da ima sve više natpisa koji nisu centrirani (vidi fotku malo niže!), a najnoviji dodatak su malkice kitnjastije table koje krase neke ulice u centru (ovdje pokazani Miškecov prolaz), ali i neke izvan njega (recimo Magazinska cesta) koje su izabrane po nepoznatom ključu. Snimio: Vanja  Snimio: Vanja  Necentrirani natpis (više praznine ispod natpisa negoli iznad, toga prije nije bilo). Snimio: Vanja Mani osobno bi bilo lijepo kad bi recimo sve table u centru grada bile jednoobrazne (recimo, onakve sive), no ajd, ovako je makar zabavnije tražiti različite natpise. Ah da, umalo zaboravih, postoje i "uradi sam" natpisi - nema ih puno i najčešće označavaju ulice koje nestaju i kojih se valjda sjećaju samo kvartovski "domoroci" - evo jedne takve!  Postavljeno u dvorištu obiteljske kuće pored ostatka ulice Mlake u Prečkom (taj dio ulice služi kao parkiralište za obližnju gostionicu). Snimio: Vanja Što se tiče kućnih brojeva, situacije u jednu ruku je jednoobraznija (manje tipova "službenih" brojeva), no u drugu je ipak još šarolikija jer veliki broj kuća i zgrada (pogotovo novijih) ima kojekakve tablice, od onih kućne izrade pa do onih kupljenih u Bauhausu i sličnim dućanima. Evo i tog kratkog pregleda: 1. Klasik centra (boje su izgleda uvijek bile proizvoljne, zna li tko, jel ikada postojao neki standard?)  Snimio: Vanja 2. Poslijeratni standard tadašnje periferije (jedan dizajn je išao sa imenom ulice, a drugi bez)  Snimio: Vanja  Snimio: Vanja 3. Suvremena izvedba (izgleda da varijanta sa imenom ulice sve više iščezava ... šteta!)  Snimio: Vanja  Snimio: Vanja |
09.03.2009., ponedjeljak
Večer u zagrebačkom skvotu
Već sam vam najavio da ću vam podnijeti izvještaj sa programa povodom dana žena iz zagrebačkog skvota u napuštenim prostorima firme "Medika" u Pierottijevoj ulici (iza hotela "Opera" tj. bivšeg "Interkontija") - vidi post od 05.03.2009!. I, što rekoh ne porekoh, bijah jučer tamo, zajedno sa sinom i pogledali smo djelić programa - nastup naših prijateljica iz udruge "Didgiland" - a sad vam sljeduje i nekoliko fotografija.
 Pogled s ulaza. Snimio: Vanja Što se tiče samog pojma "skvot" odnosno "squat", najbolje pročitajte što o tome piše Wikipedija. Za mene osobno je to zanimljiv i definitivno pozitivan način izražavanja neslaganja sa uobičajenim društvenim normama i iako ja sam živim "uobičajenim građanskim životom" (ma što god to značilo ) podržavam ovakve poteze i projekte, pogotovo kad rezultiraju zanimljivim kulturnim programom kao što je bio ovaj jučer ili kao što su oni koji su se dešavali do skora u "Močvari".O samom prostoru tek toliko da je vrlo živopisan, da bi ga se dalo urediti i iskoristiti za puno različitih namjena, a sadašnje stanje je relativno ok - naravno, nema luksuza, ali nije ni totalni krš. A glavni prostor za okupljanje je vrlo ugodan, namješten kojekakvim starim namještajem, tabureima, stolovima, klupicama, a za potrebe jučerašnjeg programa je bio osvijetljen isključivo svijećama i opremljen zanimljivom "pozornicom" u obliku velikog kreveta sa 4 jastuka. (više o programu "Chilli bara" pogledajte na njihovoj "my space" stranici!)  Didgeridoo koncert. Snimio: Vanja  "Chilli bar" u središnjem prostoru. Snimio: Vanja Uglavnom, da vam ne pričam suviše, evo još pokoja fotka!  "Chilli bar" u središnjem prostoru. Mali salon. Snimio: Vanja  Techno-marketing vs. squatteri - baš zgodna "marketinška diverzija" na plakatu za predavanje!. Snimio: Vanja  Jedan od još neiskorištenih prostora. Snimio: Vanja  Pogled prema Pierottijevoj ulici sa terase. Snimio: Vanja |
08.03.2009., nedjelja
Meglenjak danju i noću (zagrebački pozdrav Alpama)
Meglenjak danju i noću
  Pogled s Meglenjaka prema Zaprešiću danju i uvečer. Snimio: Vanja Ovaj post posvećujem jednom od najboljih vidikovaca Medvednice - Meglenjaku. Medvednica nije osobito bogata vidikovcima (gotovo čitava planina je prekrivena šumom pa manjkaju stijene i široke livade s kojih bi se pružao pogled) i stoga tih nekoliko mjesta koja pružaju lijepe i prostrane vidike treba posebno cijeniti. A osobito kada se ta mjesta nalaze tako blizu "civilizaciji" kao što je to slučaj sa Meglenjakom. Naime, Meglenjak je dostupan autom gotovo do samog vrha, a pješice je potrebno tek cca pola sata šetnje od najbližeg ZETovog autobusa.   Meglenjak danju i uvečer. Snimio: Vanja Meglenjak se nalazi na samom rubu Zagreba, tik iznad ceste koja spaja Podsused sa Zaprešićem, a najlakše ga je prepoznati po anteni T-coma koja se nalazi na samome vrhu. Unatoč skromnoj visini (tek 279 metara) zbog smještaja na krajnjem zapadnom rubu Medvednice od njega se pružaju nevjerojatno široki pogledi. Za bistra dana vidi se na jugu zapadni dio Zagreba, a u njegovoj pozadini Vukomeričke gorice i Petrova gora, desno od njih se u daljini vidi Klek, a zatim još zapadnije čitavo Samoborsko gorje, od Plješivice preko Japetića i Oštrca sve do Cirnika koji se već nalazi u Sloveniji. Pogled na Samobor i Savsku dolinu je prekrasan (lako je uočiti splav koja spaja Zaprešić i Samobor!), a još ljepši na Zaprešić sa okolicom. U daljini se vidi Bizeljsko, Bohor i Kum iznad Zidanog mosta u Sloveniji, a još dalje (vidljivo za lijepih dana) Kamniške alpe na slovensko-austrijskoj granici. Dalje na sjever se vide Donačka gora i brdo Macelj (a iza njih Pohorje), a dalje nadesno Strahinjščica i Ivanščica. Daljnji pogled na istok zatvara glavni greben Medvednice od kojeg se ističu Kameni svatovi. U blizini, ispod njih, se odlično vide naplatne kućice autoceste prema Macelju te gradilište budućeg shopping centra.  Klek s Meglenjaka. Snimio: Vanja  Alpe s Meglenjaka. Snimio: Vanja Što se prilaza tiče, javnim prijevozom dođite do Podsuseda (bilo linijom 122/123 do Susedgrada ili 119 do Podsuseda - tad morate proći kroz pothodnik ispod pruge i Aleje grada Bologne - ili pak prigradskim vlakom u smjeru Zaprešića). Od centra samo slijedite planinarsku markaciju, koja vas vodi do Aleje Seljačke bune (bacite pogled lijevo na rekonstrukciju kostura prahistorijskog kita koji je tu pronađen pred 150 godina - replika je postavljena 2001. godine u sklopu akcije "Zagreb dok ga još ni bilo" o kojoj će još biti riječi na ovom blogu). Prijeđite ju i nastavite uzbrdo pored bivšeg planinarskog doma (sada devastiranog) i kroz park šumu sa dječjim igralištem. Odmah iza njega imate priliku posjetiti i ostatke zidina starog grada Susedgrada - pogledajte ga, zanimljiv je!  Sava s Meglenjaka. Snimio: Vanja Nakon zidina i nadalje slijedite markaciju, prvo stazicom s lijepim pogledom prema Savi, a zatim cestom. Ubrzo stižete na glavniju cestu (orijentir: prastari znak za klizav kolnik), po njoj sasvim kratko desno nadolje, a zatim lijevo uzbrdo ulicom Jagodišće. Slijedite ju do prvog raskršća na kojem ćete skrenuti desno (moguće je ići i lijevo, tim putem se može doći i autom, no ljepši put je desno). Slijedite makadamsku cestu kroz polje i zatim uzbrdo kroz usjek, na izlazu iz usjeka ćete se sresti ponovo sa drugom varijantom puta. Nastavite ravno (tabla kazuje da ste u ulici Put Kamenih svatova) i nakon cca 300 m skrenite na makadamski put lijevo. Cca 500 m pred vama je vrh Meglenjaka sa antenom, ne možete ga promašiti (osim u slučaju guste magle).  Gradilište shopping centra s Meglenjaka. Snimio: Vanja Ako dolazite autom, u Jagodišću ne skrećite desno, već lijevo, nakon cca 400 m nestaje asfalt, no solidna makadamska cesta će vas dovesti do već spomenute table za Put Kamenih svatova, a parkirati je najbolje oko 200 m prije samog vrha uz rub puta. Od zanimljivosti na vrhu i okolici vrijedi uz već spomenut park, zidine Susedgrada i pogled spomenuti i stari napušteni betonski stup dalekovoda koji se nalazi 50-tak metara od vrha.  Stari stup dalekovoda. Snimio: Vanja  Pogled od vrha prema istoku, na početak hrpta Medvednice. Snimio: Vanja I da, za one koji vole preciznost, sama točka vrha je obilježena geodestkim betonskim znakom, cca 20 metara desno od antene. No, najljepši vidik na Zaprešić i okolicu je sa livade zarasle niskim žbunjem par desetaka metara nakon samog vrha. Osim posjeta danju posjetite koji put vrh i navečer ili noću, isplati se!  Cvjetić koji naljavljuje proljeće na Meglenjaku. Snimio: Vanja |
06.03.2009., petak
"Drek river"
Dragi moji čitaoci, poznato vam je da volim zabadati nos u razna mjesta diljem Zagreba kud običan puk baš i ne zalazi često ... a ovaj put, proteklu subotu, sam se žrtvovao za vas i otišao na mjesto na koje velika većina vas sasvim sigurno neće nikada znači - obišao sam drugi po veličini zagrebački vodotok zvan eufemizmom "odvodni kanal" ili pak poznatijim narodnim imenom "drek river".
Dotični kanal je građen još davne prve polovice prošloga stoljeća kad je potok Medveščak (koji tokom svog toka kroz centar grada skuplja otpadne vode) nadsvođen na potezu od Ksavera sve do Branimirove ulice pa dalje ispod sadašnjeg Autobusnog kolodvora (iza kojeg je nekad, između Držićeve i Strojarske ulice, postojala ulica znakovita imena Kanal i po kojoj je čitav kvart između Strojarske ulice i Radničke ceste dobio istoimeno ime koje danas iščezava) pa sve do raskršća Radničke ceste i Slavonske avenije gdje je izlazio na svijetlo dana kao smrdljiva rječica puna otpada i štakora i nad kojom su redovito lijetali riječni galebovi. "Drek river" je zatim tekao uz Kozari bok (koji možda najviše tom kanalu duguje besprizornu reputaciju najmanje privlačnoga zagrebačkog kvarta), tamo se u njega ulijevao potok Bliznec, i dalje su nastavljali zajedno pored naselja Struge prema Savi u koju se taj smrdljivi vodotok ulijevao pored Ivanje Reke. Danas je situacija drugačija i kanal je zatvoren sve do iza Kozari boka ((pogledajte vijest o svečanom otvaranju radova na kanalizaciji u Kozari boku)), a nakon toga se u donekle uljepšanom izdanju nastavlja do produžene Čulinečke ulice (čiji je dio već izgrađen) gdje ga čeka nešto sasvim drugačije - građevina dostojna bilo kojeg filma znanstvene fantastike: centralni pročistač otpadnih voda grada Zagreba! Cijeli kompleks je ogroman i zauzima cijelo područje između kanala i Save (vidi fotku sa kartom!) - oveći dio je već zauzet bazenima za taloženje i filtriranje otpadnih stvari, no slobodnog prostora ima još. Malo više o pročiščivaču i njegovoj sadašnjoj i budućoj funkciji možete naći i ovdje.  Zgrada pročistača. Snimio: Vanja  Regulirani, a nenatkriveni dio kanala kod Struga. Snimio: Vanja  Karta predjela sa ucrtanim položajem kanala i pročistača. Snimio: Vanja Voda do pročistača je prljavo siva i vrlo mutna, sa blagim smradom po fekalijama i ponekim crknutim štakorom u kanalu (jednog sam htio slikati, no brzo je otplovio ... žive primjereke začudo nisam vidio!), a nakon pročistača (gdje kanal još nije uređen i poprima svoj otprije poznati izgled) je voda crvenkasta i nešto prozirnija, ali zato sa jakim kiselim zadahom. Za usporedbu, što se zadaha tiče, naše otpadne vode nisu ništa smrdljivije od bečkih, slučajno sam pred desetak godina prošao pored potoka Liesing koji u Dunav nosi bečki otpad.  Voda prije pročistača. Snimio: Vanja  Voda nakon pročistača. Snimio: Vanja Uz kanal vodi solidna makadamska cesta (provozna za sve aute i bez bilo kakvih zabrana), a svakih nekoliko stotina metara preko kanala se nalaze stari mostići koji, čini se, služe samo za dostavu glomaznog otpada kojeg uz kanal ima u većim količinama.  Cesta i postrojenje pročistača u daljini. Snimio: Vanja  Jedan od mostića preko "Drek rivera". Snimio: Vanja  Detalj mostića. Snimio: Vanja Toliko o ovoj smrdljivoj "znamenitosti" Zagreba, svoje putovanje jugoistokom Zagreba sam nastavio kroz obližnje naseelje Struge i kroz Žitnjak do Petruševca, no o tome će biti riječi u nekim budućim postovima ... (opaska: ukoliko ipak netko želi krenuti mojim tragom, najlakše ćete to učiniti tako da krenete Slavonskom Avenijom na istok do raskršća sa Čulinečkom, skrenete desno kod Petrolove pumpe prema Resniku i zatim nastavite samo ravno uz postrojenja Diokija i gradilišta (cijeli kvart izgleda kao prenesen iz Mad Maxa ili nekog sličnog kataklizmičnog filma, sa zarđalim kemijskim postrojenjima, gomilama smeća, šikarama, kamionima i traktorima koji se mimoilaze na uskoj oronuloj cesti ...). Nakon cca 1 km ćete naići na most preko "Drek rivera" i za pročistač skrenite lijevo, a za Struge i dalje prema Žitnjaku i Domovinskom mostu desno.) |
05.03.2009., četvrtak
Proslavite Dan žena na alternativni način!
Znam da Dan žena već dugo nije "in" kao datum za obilježavanje, no kako se ovaj blog i ovako često bavi alter-stvarčicama tada će se ova najava baš dobro uklopiti u duh bloga!
Naime, tko želi može večer Dana žena (dakle, nedjelje) provesti i uz raznovrsni muzički i scenski program u Chilli baru u najpoznatijem zagrebačkom skvotu u prostorima bivše tvornice "Medika" u Pierotijevoj ulici (iza hotela "Opera"). Najavu programa pogledajte na linku iz prethodne rečenice, a kako je bilo nadam se da ćete moći čitati i na ovim web stranicama jer planiram svratiti tamo sa ženom i klincima pa da malo vidimo to famozno mjesto i uživo (a osim toga, na programu su i naše prijateljice iz didgeridoo dvojca "Dva daha" pa ćemo im doći pružiti podršku!).  Preuzeto sa myspace.com, link u tekstu |
04.03.2009., srijeda
Trg koji nestaje
Da li ste kad čuli za Istarski trg?
 Snimio: Vanja To je samo jedan u nizu ulica i trgova koji su tokom posljednjih 50-tak godina nestali ili još tiho nestaju pod navalom novogradnji i urbanističkih promjena. te promjene ne moraju nužno biti loše, no šteta je što toliko mnogo imena i gradskih vizura nestaje gotovo bez ikakvog traga osim na pokojoj staroj karti, kao što je ova, s kraja 50-tih godina, čiji sam ponosni vlasnik (jest, malo je oštećena, ali ipak čitljiva).  Snimio: Vanja Iz nje je vidljivo da je na prostoru današnjeg poduzeća "Ericsson Nikola Tesla" nekad bilo nekoliko ulica: Lepoglavska, Bežanečka, Hrastovička i Jastrebarska, dok su Zorkovačka i Brloška (danas je između njih dječji vrtić "Bajka") izlazile na Selsku cestu. Od Munjarskog puta ostala je samo jedna kuća, tamo gdje je nekad prolazio "Samoborček". A isto tako je u donjem lijevom kutu vidljiv Istarski trg, tamo gdje je danas tiskara "Znanje". No, Istarski trg nije sasvim iščezao, o njemu još svjedoče dvije kuće, sa kućnim brojevima Istarski trg 2 i Istarski trg 16, koje se danas nalaze tik uz Baštijanovu ulicu. Situacija na terenu je pomalo komična - sa južne strane Baštijanove (gledajući od Selske) nalaze se kućni brojevi Baštijanova 1c, zatim istarski trg 2 pa Baštijanova 1a (vidi fotku, firma Kvark), pa Istarski trg 16 i nakon toga kreće normalna numeracija Baštijanove ulice. Dakle, nekad je tu postojao trg, na njegovu mjestu je izgrađena tiskara (neobično!), a zatim su preostale kuće zadržale stare adrese, dok su nove dobile adrese na Baštijanovoj. I kad jednog dana te dvije kuće budu sružene nestat će i posljednjeg živućeg znaka da je tamo ikad bio Istarski trg. (i da, moram reći da postoji još jedan znak postojanja Istarskog trga: kontejner za smeće s natpisom "Istarski trg 16" ) Snimio: Vanja  a>U prvom planu adresa Baštijanova 1a, a u drugom Istarski trg 2. Snimio: Vanja  Istarski trg 2. Snimio: Vanja  Istarski trg 16. Snimio: Vanja  Pogled na Baštijanovu ulicu ispred kuće s adresom Istarski trg 16. Snimio: Vanja |
03.03.2009., utorak
Nessie u Maksimiru (2)
Moja potraga za pravom informacijom o autoru skulpture pored Maksimirske šume je urodila plodom: autor je Ivan Briski, a skulptura se naziva "Dodir".
Zahvaljujem djelatnicima turističko-informacijskog centra na Jelačić-placu na trudu da pronađu za mene ovu informaciju, a vama dajem na korištenje zanimljiv link na web stranice parka Maksimir na kojima možete naći i još neke druge zanimljive informacije!  Snimio: Vanja |
Za bolju orijentaciju ...
Tu i tamo se među uglavnom bezličnim novogradnjama kakve niču velikom brzinom diljem Zagreba pojavi i poneko zanimljivo osvježenje, bilo bojom, oblikom ili pak nekom zgodnom dosjetkom. Jedna takva dosjetka ukrašuje i pred godinu i pol otvorenu zgradu koju je gradila Tehnika na uglu Zagrebačke Avenije i Zagrebačke ulice, poznatiju kao "Mercator centar".
Naime, na sjevernoj strani zgrade (koja gleda prema Oranicama) se nalaze velikim bijelim slovima oznake strana svijeta ("N" za sjever, "NE" za sjeveroistok, postoje i oznake za druge strane svijeta na drugim stranama zgrade) te oznake visine zgrade u metrima - zgodan štos koji dodaje zrnce zanimljivosti zgradi koja je i inače osvježenje svojom crvenom bojom usred inače sivih zgrada obližnje Anine ulice (a štafetu boja sad dalje prenose POSove zgrade koje su isto pobojane u šareno i oživljavaju okoliš). Pogledajte sami kako to izgleda na licu mjesta!  Snimio: Vanja |
02.03.2009., ponedjeljak
Ulične pumpe
Današnji post posvećujem uličnim pumpama za vodu koje su također jedan od detalja grada koji sve više nestaje sa gradskih ulica. Nekad su bile posvuda, pogotovo u perifernim naseljima koja su bila uglavnom bez vodovodnih kućnih priključaka, a danas ih se može naći tek tu i tamo, najviše na Peščenici, Trnju i Trešnjevci, te na grobljima.
 Peščenica: Pumpa u Zaharovoj ulici kod ulice Vrtić I, snimio: Vanja Još se sjećam svojih školskih godina (70-te prošloga stoljeća) kad sam sa društvom nakon škole prvo zalazio u obližnji špeceraj po frtalj kruha (dugo godina je cijena bila 1 dinar i 5 para, no šef bi nam ga davao po 1 dinar i još bi nam ponekad, u napadu dobre volje, ubacio gratis i po šnitu parizera u kruh), a zatim smo odlazili do pumpe i tamo bi ga jeli i zalijevali vodom. Pumpe su oduvijek bile i izvor zabave, ljeti za špricanje, a zimi za klizanje po okolici jer je voda najčešće tekla uokolo (zimi su pumpe radi smrzavanja uvijek bile zamotane u debele jutene vreće). Pijenje iz pumpe je zahtijevalo određenu spretnost - naime, nije bilo lako s jedne strane držati usta ispod otvora cijevi, a sa druge ravnomjerno pritiskati ručicu za dotok vode. Svaka pumpa je imala drugačiju "dušu" i drugačiju snagu potiska ručice, a najčešće je samo lagani pritisak davao razliku između minimalnog mlaza i jakog štrcanja. Naravno, ako nisi bio sam, mogao ti je pri tome pomoći prijatelj ... no, takva se "čast" prepuštala zaista samo dobrim prijateljima od povjerenja, jer se stotinama puta desilo da je netko u nastupu zafrkancije (ili neopreza) pritisnuo ručicu do kraja i onda se onaj koji je pio vodu učas smočio. I tome se moglo doskočiti, ali ova metoda je bila samo za odvažne: trebalo je rukom čvrsto začepiti otvor za vodu i malo-pomalo pritiskati ručicu, iz pumpe se čuo potmuli zvuk i nakon desetak sekundi je iz pumpe počela teći voda na otvor kod ručice (!!!). U tom času je trebalo otpustiti otvor za vodu i slijedećih 15-tak sekundi je voda iz pumpe bez ikakvog pritiska na ručicu tekla lijepim ravnomjernim mlazom bez špricanja, idealnim za utaživanje žeđi.  >Trešnjevka: Pumpa na raskršću Trakošćanske i Kranjčevićeve, snimio: Vanja |
