gustirna

nedjelja, 30.12.2007.

PURPLE HAT - LJUBIČASTI ŠEŠIR

Jednom sam dobila na poklon priču o ljubičastom šeširu - PURPLE HAT.
Voljela bih je podijeliti sa vama, u ovim danima kada očekujemo dolazak još jedne Nove godine.
Iako je po sadržaju upućena ženama, poruka koju nosi u sebi namijenjena je svim ljudima pod ovom kapom nebeskom.
Originalna priča je napisana na engleskom jeziku. Prenijet ću vam je u oba oblika, jer moj slobodni prijevod možda neće
doslovno prenijeti autorski tekst.

PURPLE HAT

Age 3: She looks at herself and sees a Queen.

Age 8: She looks at herself and sees Cinderella.

Age 15: She looks at herself and sees an Ugly Sister:
Mum, Ican't go to school looking like this!

Age 20: She looks at herself and sees «too fat/too thin, too short/too tall,
Too straight/too curly» - fixes herself the best she can,
But decides she's going out anyway.

Age 30: She looks at herself and sees «too fat/too thin, too short/to tall,
Too straight/too curly – but decides she doesn't have time
To fix it, so she's going out anyway.

Age 40: She looks at herself and sees «too fat/too thin, too short/too tall,
Too straight/too curly» - but says: «At least, I am clean, and goes
Out anyway.

Age 50: She looks at herself and sees «I am», and goes wherever
She wants to go.

Age 60: She looks at herself and reminds herself of all the people
Who can't even see themselves in the mirror anymore.
Goes out and conquers the world.

Age 70: She looks at herself and sees wisdom, laughter and ability,
Goes out and enjoys life.

Age 80: Doesn't bother to look. Just puts on a purple hat
And goes out to have fun with the world.

MAYBE WE SHOULD ALL GRAB THAT PURPLE HAT EARLIER?

LJUBIČASTI ŠEŠIR

Godina 3: Pogleda sebe i vidi Kraljicu.

Godina 8: Pogleda sebe i vidi Pepeljugu.

Godina 15: Pogleda sebe i vidi Ružnu sestru. Mama! Ne mogu poći u školu izgledajući ovako!

Godina 20: Pogleda sebe i vidi: "predebela/premršava, preniska/previsoka, preravna/prekovrđava kosa"
- uredi se najbolje što može, te odlući svejedno izići vani.

Godina 30: Pogleda sebe i vidi: "predebela/premršava, preniska/previsoka, preravna/prekovrđava kosa"
- te zaključi da nema vremena za srediti sve to i svejedno izlazi vani.

Godina 40: Pogleda sebe i vidi: "predebela/premršava, preniska/previsoka, preravna/prekovrčava kosa"
- ali kaže: " Ipak, čista sam, i svejedno iziđe vani.

Godina 50: Pogleda sebe i kaže: "JA JESAM", i otiđe gdje god želi otići.

Godina 60: Pogleda sebe i podsjeti se na sve one ljude koji više ne mogu vidjeti sebe u ogledalu.
Iziđe vani i osvoji svijet.

Godina 70: Pogleda sebe i vidi mudrost, duhovitost i sposobnost.
Iziđe vani i uživa u životu.

Godina 80: Ne uzrujava se više svojim izgledom. Tek stavi na sebe ljubičasti šešir
i iziđe vani zabavljati se sa svijetom.

MOŽDA BI SVI TREBALI RANIJE POSEGNUTI ZA TIM LJUBIČASTIM ŠEŠIROM?

SVIMA ŽELIM DA ŠTO RANIJE PRONAĐU SVOJ "LJUBIČASTI ŠEŠIR" I UŽIVAJU U SVOM ŽIVOTU KOJI JE
IONAKO PREKRATAK DA BI GA POTRATILI NA NEVAŽNE POJEDINOSTI !

**NEK VAM BUDE SRITNO NOVO LITO **

- 13:03 - Komentari (21) - Isprintaj - #

petak, 28.12.2007.

BITI ILI NE BITI - FAN ?

Gibboni svira u Trogiru! - reče brod u boci
na jednom od nedavnih planinarskih druženja.
Oho! To se ne bi smilo propustit! - reče većina prisutnih. I još u Trogiru! Baš mi nekako sve to paše uz Gibbonija, a kako ga još nisam imala prilike slušat u živo - prijavim se @brodu
"Iden! Uzmi kartu!"
U roku odmah sve je bilo sređeno. Čak su se sredile i karte viška za one neodlučne.
Malo, pomalo, približi se i koncertni dan. Praznični dani uzeli su svoj danak i rečena ekipica se osula. Neko putuje, neko boluje...izronila karta viška. Dogovorimo se - možda bi neka od mojih prijateljica volila poć slušat Gibu.
Zovem jednu,pa drugu ... čujem s druge strane...Pa, znaš nisam ti ja baš njegova obožavateljica.
Kažem, sve OK. I stanem se mislit? Pa nisam ni ja baš njegova velika obožavateljica!
Nemojte se sad svi vi Gibbonijevi obožavatelji uvridit, ali iskreno - zaista se ne osjećam kao njegova obožavateljica.
Volim ga čut, nije mi ga mrsko ni vidit, najviše od svega volim njegove stihove i zbog svega toga poštivam Gibbonija
kao glazbenika i čovika. I na kraju krajeva, želim poć na njegov koncert u Trogiru! I šta mi više triba! DOBRI JUDI !!!!
target=_blank>DOBRI LJUDI !!!

I eto nas nekoliko dobrih ljudi, već spomenuti brod u boci, Suncokreta2, lipota zore, turbo simpatični čovjek Jogurt, ispred dvorane "Vinko Kandija" u Trogiru. Unutra, puna dvorana dobrih ljudi!!
I ča se babi snilo to se babi zbilo!
Oću reć da san na svoje očekivanje i veliko zadovoljstvo upoznala i čiovku
I baš nam je bilo dobro!!!

Iako spadam u one ukočenije i uglavnom cupkam i ljuljam se na stolici u ritmu muzike za ples,
mlađahna ekipa me
povukla u masu i nije mi bilo krivo! I zato - FALA IN !!
I sad, nakon koncerta, opet postavljam pitanje: BITI ILI NE BITI FAN?
BITI, BITI, DEFINITIVNO B I T I !!!!!!!!

POZDRAV MOM DRAGOM TROGIRU I JOŠ DRAŽIM TROGIRANIMA!!!!!!

- 19:56 - Komentari (17) - Isprintaj - #

srijeda, 26.12.2007.

NOĆNI ĐIR DIOKLECIJANOVIM GRADOM

U predblagdanske dane šetala sam gradom i fotografirala motive okićenog grada.
Većina prolaznika, čudno me pogledavala, mlađarija se podsmjehivala /hihihihi-sad će nas uslikat!/,
a stariji komentiraju kako ima po gradu i zimskih turista - ko bi reka?!- jerbo normalni i pošteni svit neće
lutat naokolo sa fotoaparatom i uslikavati nešto šta se može vidit svaki dan! E!
Božić je doša i proša, a mene sve nešto kopka. Idem sredit te noćne slike za post, ali nešto mi ne štima,
nešto fali. Opet uzmem fotoaparat i odem u potragu za otim šta mi fali.
Da mi je kogod reka kako je vanka zima, možda bi ja bila zadovoljna i sa onim šta san imala, ali ne!
Smrzla sam se, ali san učinila dobru điradu ovin mojin gradon, i uzduž i poprijeko.
A sad idemo opet svi skupa u SPLITSKI ĐIR! Pripremite se, čaj, kolačići, topla dekica, jer potrajat će.

Uđem u Veli Varoš kroz Babinu ulicu, pa se spustim niz Senjsku ulicu

Priko Šperuna krenem put Matošićeve

pa skrenem u Tončićevu

I eto me u najsvitliju splitsku ulicu - Marmontovu

Ovod bi picaferaj "Vaša svitlost" ima ča radit, mora bi počet odma poza obida.

Zabljesnuta ovolikon svitlošću, skrenem kod Ribarnice na Obrov

Okrunjena plavičastim krunama preko Zadarske ulice

izađem na splisku Pjacu-nekadašnje glavno okupljalište spliskoga pučanstva, poglavito mladosti

Šetam Pjacom i mislim se - Kome ovo zvono zvoni? Ono bi moga bit Sv.Dujam, a možda i nije?

rong>
Ispod ure bacim oko na kolačiće u Bobisa /samo oko, ništa više fino /

Skrenem desno prema Jupiterovu hramu, pa prolazeći ulicom Pusti me proć, čutim se nikako tisno

Na Peristilu - carskom trgu, više nije tisno, a nekako je i toplije

Priko Vestibula dođem do samih vanjskih zidina palače, ali s unutrašnje strane. Kad tamo, narod živi već stoljećima, a ko živi mora i robu prati

Nekoliko koraka dalje kamena balatura blješti sva sjajom obasjana

Bacin pogled gore, a tamo, iznad krovova, uzvisio se kampanel sv. Duje i više ni njemu nije tisno

A nismo mogli proć ovu điradu bez njega, jel' tako?

Ma, meni još tu nešto fali. Mislim, di još nisan bila? Krenem prema Đardinu - najstarijem spljetskom perivoju.
Tamo, u mraku stoljetnih platana, svitli ona:

Jedina i posljednja "sunčana fontana" našega grada!

Vraćam se ispod Zlatnih vrata, pa u Dioklecijanovoj ulici ugledam lipi šesni šeširić ča ga je kampanel dobija za blagdane

Učinim zaokret i dođem prid piceriju "Zlatna vrata" iliti "Tribinu" kako se nekad zvalo to kultno misto.
Pomislih, mogla bi se ugrijati toplim punčem, ali:

Osjećam led na rukama, triba krenit doma. Spustit ću se na rivu, ma ću prvo virnit čega ima u izlogu
Znanstvene knjižare na Voćnom trgu

I evo me na spliskoj Rivi! A šta reć o Rivi? Nije mi lipo više proć priko rive. Hladna je, sterilna, nemaštovito ukrašena

Pusta je sad naša Riva, nikad nije bila pustija i usamljenija.

Okrenem Rivi leđa i nađem se u krilu tople i vesele Matejuške - duše ribarskog Splita

Mladost gre u noćni život, a ja se žurim toplom domu svom.
I sad kad san sve zgotovila, lipo vas prođirala po Splitu... bome smo se našetali, ča nismo? Mene bole i noge i ruke, a vi bi mogli dobit grč na desni kažiprst kojin ste klikali ili rolali gori-doli, "po sto puta, gori-doli". Nemojte mi zamirit na dužini ovog posta, ma kad mi je stalno ništo falilo!
I opet mi ništo fali! A to je već za neku drugu priču!
Dobra vam noć, puče blogerski!

- 23:25 - Komentari (20) - Isprintaj - #

nedjelja, 23.12.2007.

MIRISNI BLAGDANI

Za vrijeme blagdana okruženi smo raznim mirisima.
Predvečer iziđemo prošetati i u zraku osjetimo miris loženja drva. To je miris koji me oduvijek podsjeća da je zima počela.
Šetnja uz more poklanja nam miris mora i podsjeća na ljeto, sunce. U borovoj šumi dišemo punim plućima i miris borovine uvlači se blagotvorno u naše bronhije, pluća, zahvaća cijelo naše biće. Odemo u jutarnju kupovinu na mjesnu tržnicu i zapuhne nas miris naranči, mandarini, limuna.
Nakon takvih šetnji neminovan je povratak u kuću ili stan. Tu nas dočekuju neki drugačiji mirisi. Netko će svoj dom osvježiti raznim umjetnim mirisima koji se nude na tržištu osvježivača prostora, a netko bi želio svoj dom obogatiti prirodnim mirisima. Mirisima koji su ostali vani u šetnji. Kako ih donijeti u svoj dom, osim što smo ih pohranili u sjećanju?
Svojedobno sam stekla znanje iz osnova aromaterapije. To znanje sam posvetila obitelji, prijateljima, sebi, a sada bih voljela nešto od tog znanja pokloniti i vama.

Ovih dana ćemo se potruditi da svoj dom očistimo, ukrasimo, pripremimo kolače, skuhamo ručkove i večere, stvorimo blagdansku atmosferu. /uglavnom će se toga prihvatiti žene, ali vjerujem kako ima i muškaraca kojima nije teško pomoći/
Taman smo veliku većinu toga obavili i umorni se strovalimo u naslonjač. Pauza!
Malo ću dignit noge na tamburin, poslušat neku prigodnu muziku koje ne fali u ove dane, zatvorimo oči... ali...nešto fali?!
Malo ugodnih mirisa, a da nije miris bakalara, fritula, sarmi, orahnjače i čega sve još nema udrobljenog u tu kuhinjsku atmosferu. Potražimo negdje po policama, vitrini onu mirisnu lampicu koju nam je netko poklonio za rođendan, ulijmo malo vode u posudicu, zapalimo svjećicu i kapnimo u vodu 5-6 kapi mandarine, te 2-3 kapi jele.
Ugodan miris razmilit će se vašim domom i poništit sve one udrobljene mirise.

Upravo se šetate mirisnom jelovom šumom, uživate u sočnoj, mirisnoj mandarini dok vam pod nogama škripi mekani snijeg. Taj miris se naziva i Zimska radost, jer jela podsjeća na zimski ugođaj Božića, a mandarina je Dječja radost. Takva imaginacija za nas u Dalmaciji je vrlo primamljiva. Dok bi možda nekome u unutrašnjosti više pasala šetnja borovom šumom blizu mora, U tom slučaju umjesto jele, kapnite par kapi mirisa bora.

Božićno jutro, prohladno je. Prvi smo ustali da upalimo grijalice i uredimo trpezu za blagdanski doručak. Dok se dom polako zagrijava, upalimo lampicu i ukapajmo 5-6 kapi naranče, te 2 kapi cimeta i 1 kap zvjezdastog anisa
Miris koji će nas zagrijati, ali i razbuditi.

Ako nemate mirisne lampice, ili vam se možda razbila tokom užurbanog brisanja prašine, dobro će poslužiti razne keramičke (neglazirane) figurice koje prebivaju zaboravljene na policama.
Keramika će upiti eterična ulja i miris će se fino osjećati u prostoru.

E, to ćemo sve fino napraviti na Badnjak i Božić, a sad nas ćeka još puuuuuuno posla.

Žurim, žurim.....

ŽELIMO VAM SRETNE I MIRISNE BLAGDANE I DA BAŠ SVE BUDE ONAKO KAKO STE I ZAMISLILI!
DJECI, VELIKOJ I MALOJ, ŽELIM PUNO, PUNO DJEČJIH RADOSTI!!

Za sve prikazane dekoracije i fotografije istih odgovorna je: gustirna

- 09:25 - Komentari (27) - Isprintaj - #

četvrtak, 20.12.2007.

ZONA SUMRAKA

Sjećate li se Zone sumraka?
Serije kratkih neobičnih priča, na rubu znanosti, koja se prikazivala negdje krajem 80-tih, početkom 90-tih.
Režiser je bio, tada mladi ,Steven Spielberg. O svakoj priči bi se moglo dosta pričati jer su zaista bile originalne, neobjašnjive, nešto od čega te prođe jeza, a nije klasičan horor sa vampirima, vukodlacima, vješticama i ostalim zastrašivačima.
Priča koja mi se posebno urezala u sjećanje nije baš bila tako jeziva, ali me se toliko dojmila da mi se i dan danas taj film vrti po glavi. Posebno danas, kad sam u onim zlatnim "srednjim godinama". Shvatit ćete i zašto.
Bilo je to prije nekih 18-19 godina. Ne mogu se tačno sjetiti da li je naš prvijenac bio na putu ili je njonjio u svom krevetiću, ali tu je negdi. Namjestili smo se, Mornar i ja, svaki na svojoj neudobnoj stolici, jedva dočekavši kad će počet Zona, a počinjala je u kasne sate. Počelo, prepoznatljiva "spuuuki" muzika, radnja krenula...
Scena se odvijala u luksuznom dvoetažnom apartmanu, bračni par u "srednjim godinama", vidljivo dobro držeći i dobro stojeći, uspjeli u životu, intelektualci, djeca možda na koledžu. Sami,... svađaju se. Jedno drugom predbacuju ljubavnu avanturu sa dosta mlađim partnerima. Svađa eskalira, padaju teške riječi, maše se rukama, bijesni... U neko doba, pojavi se dvoje mladih ljudi. Stoje na vrhu stepeništa, gledaju par koji dole divlja. Mladić je dugokos, brada, mršav, nemarnog-hipi
izgleda. Djevojka, također tipična hipi cura iz 60-tih - duga ravna kosa, bluza s indijskim uzorkom, trapez rebatinke.
Šute, smiješeći se sve dok ih ovo dvoje nije primjetilo. Ostali su kao skamenjeni, jer mladić je bio gospođin ljubavnik, a djevojka je bila gospodinova ljubavnica.
Jedno vrijeme su se nijemo gledali, zbunjeni. Mladić i djevojka nisu bili nimalo zbunjeni i sišli su niz stepenište sa smješkom na licu, pitajući: "Zar se ne sjećate? Ne prepoznajete nas?"
"Koga? Čega?" - zinuli su stariji
"Pa, sebe samih! Prije 20-25 godina! MI smo VI !!"
"??????????????????!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!"
"Otuđili ste se, udaljili, zaboravili na ljubav koja vas je spojila. Tražili ste svoju mladost. I našli ste je! U nama!
Zato smo i došli, da shvatite kako još uvijek volite onu istu osobu. Mislite da je više nema, jer se oblik izmjenio, ali osoba unutar tog oblika je ista kao i prije 25 godina. Tražili ste onaj oblik i našli ste ga u nama, ali mi nismo stvarni.
Vi ste stvarni! Mi vam više ne trebamo." - mladić i djevojka se zagrle i nestanu.
Ostadoše ovo dvoje...sami....pogledi im se sretnu...on vidi one iste zaigrane oči...ona vidi onaj isti blagi pogled...ruke potraže jedna drugu...
Tražili su ljubav daleko, a ona je cijelo vrijeme bila tu - samo su je na trenutak izgubili, zaboravili.
Odvrtila se odjavna špica i spuuuukiiiii muzika. Sjedili smo svatko na svojoj tvrdoj stolici, nijemo...pogledali se, nasmiješili i pošli na spavanje s utiscima koji su još i danas svježi, vjerujući kako se to nama ne može dogoditi.
To je samo na filmu, to je ipak Zona sumraka. (tiru-tiru-tiru-tirururu)
Nedavno sam tražila Preverove stihove "Za tebe ljubavi moja" i nađem ih na internetu...prepišem.
Odem do knjižnice i posudim zbirku poezije "Za tebe ljubavi moja"...čitam...uživam u Prevertu.
Sjetim se svoje stare bilježnice od prije 20-25 godina u koju sam zapisivala svašta što je onda bilo u mojoj glavi.
Listam, smješkam se svojim nekadašnjim mislima, zbrkanim osjećajima...okrenem list i nađem:

ZA TEBE LJUBAVI MOJA

Išao sam na trg ptica
I kupio sam ptice
Za tebe
ljubavi moja

Išao sam na trg cvijeća
I kupio sam cvijeće
Za tebe
ljubavi moja

Išao sam na trg željeza
I kupio sam okove
Teške okove
Za tebe
ljubavi moja

A zatim sam išao na trg robova
I tražio sam tebe
Ali te nisam našao
ljubavi moja.
Jacques Prevert

Cijelo vrijeme je bila tu, baš kraj mog uzglavlja.
Tražila sam je na Internetu i našla sam je. Tražila sam je u knjižnici, i našla je. Nisam je tražila u svom škafetinu,
ali i tu sam je našla.
Bila je cijelo vrijeme tu, baš kraj mog uzglavlja.

tiru-tiru-tiru-tirururu Vi se nalazite u zoni daleko od stvarnosti, u ZONI SUMRAKA!

- 22:46 - Komentari (22) - Isprintaj - #

utorak, 18.12.2007.

IGRA ASOCIJACIJE

Volite li se igrat?
Za vrime moje mladosti, u ekipi smo znali igrat na "asocijacije".
Uredno bi izašli vanka, otišli u neki kafić, naručili piće i...ako smo bili u parovima, udri na "asocijacije".
Jedan šapne onome do sebe neki pojam ili ime neke poznate osobe (glumca, pov.ličnosti, sportaša, književnika, slikara i sl). Onda to dvoje šta znaju pojam tribaju svome paru govorit neke pojmove koji će asocirat na šapnuti pojam.
I ko prvi pogodi - pobjednik ! Gubitnički par bi plaća turu pića . I tako bi to trajalo do sitnih sati, uz zafrkanciju, puno dima, motavanja, napetih moždanih vijuga .
E sad, kakve to ima veze sa ovin postom?
Iman jednu sliku koja mene asocira na nešto. Zanima me kakvu asocijaciju će ta slika stvorit kod vas. Jasno je da jedan te isti prizor može kod 100 ljudi stvorit 100 različitih impresija.
Ne radi se o pogađanju šta slika prikazuje, već na šta vas asocira, podsjeća.
Ni ja neću odmah reći na što mene podsjeća, jer bi vam možda sugerirala ideju.
Slijedi slika:

Ajmo se igrat!

- 23:17 - Komentari (21) - Isprintaj - #

subota, 15.12.2007.

UNUTARNJI I VANJSKI PUT

U životu nas raznorazni utjecaji određuju kao osobe.
Utjecaj roditelja. bake, djeda, brata, sestre, rodbine, prijatelja, prve učiteljice, pa redom svih ostalih učitelja kroz škole i van njih, i da ne nabrajam - ima tu još svakojakih utjecaja.
Šta smo?
Mozaik šarenih kockica?
Mandala, polagano i pojmljivo složena od šarenih zrnaca pijeska da bi na kraju bila prosuta u more kao pokazatelj prolaznosti? I najsavršenije djelo ljudskih ruku je tek dio prolaznosti.
Dosegnuti taj nivo svijesti da nešto što si mjesecima ili godinama strpljivo slagao u sliku savršenstva, na kraju, jednim zamahom ruke raspeš u vjetar, u more.
Možemo li mi to? Možemo li se osloboditi materijalizma i posesivnosti koji leže u nama?
Uspijemo li u tome, mogli bi se možda osloboditi svih onih raznoraznih utjecaja koji su nas formirali kroz naš razvoj. Odmaknuti sve to sa strane, očistiti se potpuno i pustiti se samo utjecaju svemira? Možemo li i to?
Možemo li se osloboditi vlastitog ega? Prihvatiti da sve ono što smo mislili da jesmo, to zapravo nismo?
Zamislimo da u našem životu postoje dva puta: Unutarnji put i Vanjski put.
Zamislimo da možemo zaći unutar sebe, otvoriti svoja unutarnja vrata i krenuti svojim Unutarnjim putem.
Zamislimo da taj put kreće iz jednog centra u našem tijelu i iz tog centra se širi po cijelom tijelu, sve do najdaljeg zakutka.
Zamislimo da je taj centar kao Teslina metalna kugla elektriciteta iz koje bljeskaju munjice. Naša energija se iz te kugle širi našim tijelom, putuje Unutarnjim putem, pokreće naše ruke, noge, oči...sve...
Zamislimo da dotiče granice kože, ali ne može izići van, već isijava, struji površinom kože... zaustavimo pažnju na dlanovima. Dlanovi se gledaju, osjećamo toplinu nekog strujanja među njima, pokušamo ih udaljiti i osjetimo kao da razvlačimo nekakvu mekanu, podatnu maglu među svojim dlanovima. I možemo to prenijeti čovjeku kraj sebe.
Osjećamo se veličanstveno! Upravo smo spoznali nešto, možda bit postojanja, bitak...tao.
Upravo tako, osjećam se dok radim TAI CHI. /the Inner Way School of Tai chi Chuan/
Raditi tai chi, za mene znači putovati svojim Unutarnjim putem. Kad pogledam unatrag, vidim tri godine vježbe i pomislim kako ja to znam. Kad pogledam u sebe vidim da sam tek na početku tog učenja. Vidim da je jako dug taj moj Unutarnji put. Svatko za sebe ima svoju dužinu i svoju brzinu prolaženja tog puta.
Svoj put prolazim polako, ispitujući svaki korak, prvo ticalima, pa tek onda dopužem, ukoliko je sigurno. Ponekad i odlutam, kao Crvenkapica, pa se opet vratim. I tako, korak po korak slažem taj svoj Unutarnji put.
Kad bi me netko sad upitao - zašto još uvijek tapkam negdje na početku, zašto se ne osamostalim, odrastem kao tai chista? Kao prvo, u tai chiju je normalno da je učenje dugotrajno i zapravo nikada i ne prestaje, kao i u životu. Kao drugo, ne želim odrasti kao tai chista, želim biti dijete koje uči širom otvorenih očiju!
I ono već naučeno nanovo učim, sa svakim novim učiteljem primam neke nove kockice za ugradnju u svoj Unutarnji put.
Sa svakim korakom na tom putu sam bogatija u spoznaji same sebe i svijeta oko sebe. Sa svakim korakom oslobađam se nekog od onih utjecaja. Postepeno se ljuštim, da bi na koncu bila ogoljena...čista...čestica Univerzuma, spremna za spoj s beskrajnim plavetnilom...
A Vanjski put?
To je ono što vide ljudi oko mene, to je ono što piše na papirima, raznim "kvazi" diplomama (koje mi više znače nego što bi mi značile one "Prave"), to je sve ono što jesam i što izgledam za vanjski svijet koji me prosuđuje, nadam se po mojim djelima, a ne po izgledu. Vanjski put je takav kakav je, a velikim dijelom utaban je pod utjecajem svih onih faktora s početka priče. Ipak svaki prijeđeni milimetar Unutarnjeg puta očituje se i na Vanjskom putu.
I stoga osjećam kako rastem...tražim izazove u planinama, u mirisima, fotografiji, i najfriškije, u blogo svijetu...
Dok nabrajam sve ovo gdje rastem, rekla bih da se na nekoj drugoj strani smanjujem. Tu već nastaju problemi.
A to je onaj najveći izazov - postići ravnotežu!
Maloprije sam među papirima pronašla jednu ceduljicu na kojoj jsam davno zapisala citat iz romana "Tajanstveni otok" - Julesa Verna -
"Prilazim svakoj stvari, makar i bez nade,
pa ću ustrajati, makar i bez uspjeha!"

TAN TIEN

- 23:55 - Komentari (28) - Isprintaj - #

utorak, 11.12.2007.

DJEČJI PROGRAM

Baš volim gledat dječje filmove! fino I općenito program za djecu i mladež. Da ne nabrajam sve, osvrnut ću se na ono što mi je najsvježije.
Danas je bio dječji film "Prijatelj" (island.-norv.-danski), o prijateljstvu malog Eskima Ikinguta i islandskog dječaka Boasa.
Vrijeme radnje, negdje u 19.st. Neću vas davit sadržajem, jer to možete pročitat u svakom TV programu.
Govori o djetinjoj nevinosti i zatucanosti odraslih. O njihovom praznovjerju, te vjekovnom strahu od nečeg nepoznatog, drugačijeg, koji u njima stvara razornu želju za uništenjem tog drugačijeg i nepoznatog. "Drugačiji" postaje prozvan Demonom i njime vladaju nečiste sile, te ga treba odmah eliminirati! Ne žele ga upoznati, otkriti, spoznati.
Oni Zli koji se samo hrane svojim strahom, traže suradnike u dogmatskoj zajednici i traže uništenje "Demona", a oni Dobri iz te iste zajednice, žele ga promijeniti, prilagoditi sebi, isprati mu tamniju boju kože.
Jedino svjetlo u toj tami ljudske gluposti je svjetlo nevinih dječjih očiju, svjetlo ljubavi. Dječja ljubav ne razlikuje boju kože, nerazumljiv jezik, drugačije običaje, vjerovanja.
Dijete se smiješi svom neprijatelju,jer u njemu ne vidi neprijatelja, ne razumije zašto bi itko želio njemu zlo učiniti.
Dijete se ne boji nepoznatog, jer želi upoznati, otkriti, naučiti.
Tko je usadio strah djetetu? Odrasli, koji su toliko zatrovani tim strahom da zaborave na radosti otkrivanja, učenja, igranja.
U ovom filmu, jer ipak je to film za djecu, pobjeđuje dobro i razum.
A nakon sretnog završetka, i dijete u nama je zadovoljno. sretan
I na kraju naučiš da IKINGUT na grenlandskom jeziku znači PRIJATELJ! thumbup
A kad uhvatiš za nos onoga kojeg upoznaješ, to znači da si ga pozdravio!
A već odavno znamo da se Eskimi ljube trljajući se nosevima. Možda je to zato da ih ugriju, jer je po onom ledu, nos najhladniji komadić ljudskog tijela? A možda ću trebati pogledati još jedan film da to saznam?
A večeras sam saznala nešto što jutros nisam znala, a to da je danas Dan UNICEF-a!!! Na današnji dan, prije 61 godinu je osnovan UNICEF.

"O kad bi svi ljudi na svijetu, o kad bi sva djeca na svijetu,
O kad bi svi ljudi na svijetu...odlučili da...."

- 21:33 - Komentari (22) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 10.12.2007.

SPUŽ

"Kad vam netko kaže da nema šanse da nešto napravite...

"Pogledajte oko sebe...

"Razmotrite sve mogućnosti

"I KRENITE !

"Upotrijebite sve svoje snage!"

"Budite kreativni!"

"I na kraju...USPJELI STE...i svima ste dokazali da su bili u krivu!"

"GDJE POSTOJI VOLJA, TU POSTOJI I PUT!

Prikazane fotografije nisu moj uradak, nažalost, već sam ih dobila putem e-maila. Možda ste i vi već dobili od svojih prijatelja ovakav mail, pa vam neće biti ništa novo. Meni je u svemu tome, bilo zanimljivo to - da sam dotični mail primila od dvije prijateljice koje nemaju veze jedna s drugom, te nisu imale pojma o mom anonimusu Spužu, a stiglo mi je u periodu dubokoumnih razmišljanja i previranja - da li se upustiti u blogo vode ili ne.
U svojim prvim postovima spomenula sam moju vezu sa Spužem i tada sam svečano obećala da ću dignuti spomenik Spužu čim naučim stavljati slike.
Pa, izgleda da sam uspješno užicala Broda i brata moga da mi pomognu u toj zahtjevnoj raboti.
A kako ja neman rogove i ne možete me držat za rogove nego samo za moju rić:
TA - RA !!!! ........... (zastor se diže) smijeh
TANTARANTA-TA!!!!!! (dopiru zvuci limene glazbe) mah

- 20:34 - Komentari (23) - Isprintaj - #

subota, 08.12.2007.

STOPE U PRAŠINI

Kad pričamo o našem starom kraju, spominjemo se lipih trenutaka, a ljudi koji nas slušaju zamišljaju kako je to bilo neko idilično mjesto. Možda slično ovome:

"Na brigu kuća mala, na njoj su prozora dva,
na prozor djeva bajna, čeka svog dragoga!"

Dok u stvarnosti, moje misto malo, izgleda ovako:

Teška industrija!!! Baš-beton! Cementna prašina!!
Većina će komentirati: Grozno! Pa ko tu može uopće imate lijepih uspomena na djetinjstvo?!
Može, može! Djetinjstvo u Sv. Kaju (između Solina i Kaštela), sa praznicima na Visu i Kaštelima, ne bi minjala ni za šta!!
Stare fotografije su izblidile, ali one koje vrtim u svojoj glavi, blješte u najljepšim bojama

Stare kuće više nema, ni stari kraj nije baš isti. Osim stoljetne tvornice cimenta, nikli su tu veliki šoping centri,
blještavi auto-saloni, brze auto-ceste... Neki novi klinci sada dižu prašinu oko kuće...

Stope u prašini, još ih vidin,
I kamen, i sivu tupinu,
Čujen grdeline u trnu (zoblju crvene bobice).
Miriše trišnja, barakokula, praske,
A petrovača cidi slatke suze...
Miriše prašina prolivenog trotoara,
U ladovini odrine izležava se mačak.
Na hladnom mozaiku pergula...
***
Zazvonilo je zadnje školsko zvono,
Spremit ću knjige u podrum,
Izvadit masku i peraje, i.....
Idemo na Vis!!!!
Tamo je tata! Tamo ćemo bit svi skupa!
Sritni i veseli!
Čut će se smij i pisma
I miris gradela i crnog vina
I zacvrčat će ariju cvrčci iz borovine......
***
.....da bar mogu još jednom
sist na sive cimentne skaline mog ditinjstva
i gledat vatromet prošlih dana...
/lito, 2003./

- 12:41 - Komentari (28) - Isprintaj - #

četvrtak, 06.12.2007.

MORE I MORNARI

MORE I MORNARI, DRUGARI SU STARI
KADA BROD ZAPLOVI, ISTI SU IM SNOVI
/refren jedne stare, mornarske.../

U svojoj knjizi "Molitva prije plovidbe", Joža Horvat je zapisao:
"Nije li život mornara svojevrsna bajka slična zvijezdi što treperi pa se iznenada ugasi
u tami beskrajnog svemira, ili utone u dubinu oceana?"

"

"More! Ja sin kopna, kao prestrašena ptica na rubu gnijezda, stojim pred tvojim prostranstvom, malen,uznemiren, zbunjen. Stojim tjeskoban nad tvojim mračnim ponorima i klanjam se tvome bezmjerju."

Dobro more! Tko li će ikada sagledati sve što si nam poklonilo, tko li će naslutiti darove koje nam još spremaš?

"Čudesno more! Utvrdili smo tvoja prostranstva, prebrojili velike i male otoke, namijenili im imena, odredili njihovu geografsku širinu i dužinu....Poznata nam je visina, dužina i snaga tvojih valova. Znane su nam granice do kojih dopire
sunčeva svjetlost u tvoje dubine."

"Što još kriješ? Dobrotu? Zloću? Dobrota je tvoja saglediva, zloća je tvoja nepredvidiva.
Kome je pučina majka, ponekad mu je sudbina maćeha!"

"NEKA BOGOVI BUDU SKLONI ONIMA KOJI SVOJE ŽIVOTE POVJERE TVOJOJ VARLJIVOJ ĆUDI!"

Zahvaljujem dragom Joži Horvatu na njegovom predivnom tekstu i mom dragom Mornaru koji je snimio ove fotografije
za vrijeme svojih prekooceanskih putovanja.

SRETAN PUT I DOBRO MORE!

- 17:42 - Komentari (24) - Isprintaj - #

utorak, 04.12.2007.

SLIKOVNA PROBA

Slika 1 - Pozdrav od Snješka!!

Slika 2 - Šušanj sa južnog grebena (ovu san napravila 40% samostalno!)

Uz veliku pomoć pismenih Brodovih uputa (hvala Brode!) i osobni angažman mog dragog svestranog headbang brata, sad se mogu i slikovito izrazit. Ekola! thumbup

Kamenica na južnom grebenu

Sliv prema kamenici na južnom grebenu

Zadnje dvi fotke zalipila bez pomoći šaptača sa strane, uz maksimalano uključenje moždanih vijuga.
Još jednom zahvaljujem pomagačima kiss

- 17:22 - Komentari (24) - Isprintaj - #

BOMBICE U ČIZMICI

Eto nami skoro Svetog Nike!! smijeh Dječje radosti, dječjeg veselja! fino
Već odavno počelo je pucketanje petardi na ulici, po portunima, iza kantuna... lipo ideš svojim poslom pjeva , kad iznenada te strefi prasak puknucu Uskoro ti to postane normalno, i dalje ideš svojim poslom...dica se zabavljaju...
Može bit to znak slavlja, veselja, najava blagdana (stiže na "Tiha noć"), a eto, ja to ne volim.
Opet ću malo prošetat u ono vrime ditinjstva (još me trese viroza). Sigurno se sićate garbure? Stručno je to bija neki kamen garbit, a kad bi ga smočija u vodu, počeja bi šištit i pjenit, tj. oslobađa se neki plin acetilen. Asti, ovo je već praktični rad iz kemije! To mi baš nije bila jača strana. Znači, nekako bi se nabavila ta garbura, ispod ruke, iza kantuna, štatigajaznam - (to bi opet tribala pitat brata, a nesmin više gnjavit radnoga čovika) - oko kuće bi se naša neki zgodan važ, recimo od piture, marmelade, paštete - umočiš oti komadić garbure u vodu, brzo ga uvališ u važ, upališ, začepiš, baciš šta dalje od sebe, sakriješ se, začepiš uši i....BUUUUUUUUUUUUUUUUUM!!!!!!
Bila je to igra. OPASNA IGRA!!!
Kad je nestalo te garbure na crnom tržištu, počele su nove ideje, sofisticiranije. Svako dite je moglo slobodno otić u apoteku kupit jedan od glavnih sastojaka (neću reć koji, jer se i danas može kupit u apoteci), pa se negdi nabavi sastojak br. 2, pa se malo pomučiš za ostrugat sastojak br. 3 ..i sve to uvališ u ručno izrađenu kartonsku patronicu i eto ti ...šta? - petarda!!
Sad kad je gotova, ajmo ča vidit kako će puknit.
Kako ja to sve znam, pitate se? Moj braco je u školi bija ekspert br.1 za te stvari. Ručna izrada. Testovi iza kuće. "Vidi sestro, kako će ova puknit!" Moglo bi se reć da san čak bila i saučesnik, jer bi kojiput pridržala one kartonske patronice dok bi on usipa tajne sastojke. Ništa mi to nije bilo drago, a šta ću? - Uvik san pomagala kad je tribalo, kome ću ako ne bratu svome!? kiss
Nismo baš bili svjesni opasnosti tih igara. Ubrzo smo postali svjesni. U naše susidstvo doselija je dječak. Uvik je drža jednu ruku u đep od gaća. Pitali smo se...zašto? Saznali smo. Kad se igra sa prijateljima na selu, našli su neku bombu iz 2.svj. rata. Probali su je rastavit i proučit. On je drža u ruci. Sve je bilo jasno. Krasan i dobar dečko. Danas je isto takav čovik.
Puno dice je stradalo nakon tog rata, a nisu pošteđene ni nove generacije dice koja su odrastala nakon Domovinskog rata. Što je to u tim glavicama, osobito dječaka, da prčkaju po bombama, minama, paštetama, mecima?!?
Usprkos svim upozorenjima, zabranama, edukacijama, još uvijek se to događa.
A čemu se čudimo? Svako dijete može otići u dućan i kupiti što mu drago od asortimana pucketajućih igračaka.
I šetaš tako, gledajući svoja posla pjeva a oko tebe, u tvom kvartu, selu, gradu, sve odzvanja od rafala, vatrometa, bombica, žabica, zvrkova, osa, tenkova, vulkana, mitraljeza, i svačega. puknucu

Šta mislite, koliko djece će na jutro Sv. Nike, u svojoj čizmici između lizalica, čokoladica, oraha, šarenih bombona, naći i bombice upakirane u šareni papir??

- 08:49 - Komentari (19) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.12.2007.

PRIČA ZA LAKU NOĆ

Jedne davne zime..(sve priče započinju jednako, zar ne?)...preko zimskih praznika. Još nisam bila stasala za školu, ali brat je bio prvašić. S mamom i tatom došli smo na Vis. Noć je rano pala. Naši koraci odzvanjali su u tihoj noći dok smo gazili prema kamenoj kući na kraju sela.
Taman na ulazu u Dvor, kod murve, pristrašija nas je lavež nekog psa. Čvršće sam stisnula tatinu ruku i pripila se uz njega. Zamišljam ogromnog, strašnog psa! Prošli smo. Na kraju Dvora prosulo se svitlo iz konobe u koju smo krenuli.
Putem nikoga nismo ni čuli, ni vidili (samo pasa), svi su se zabili u konobe, vrime je od večere.
Tatina ruka pritisnula je kvaku i otvorila su se vrata uz veseli pozdrav - "Dobra noć, ukućani!" - Unutra u čudu ostadoše teta Kate, barba Joze i barba Mali, teta Nina i teta Vinka i možda još neko od mlajih.
U trenu je nastala gužva i galama. Noć je oživila!- "Evo ih! Stigli su!" - Svak je svakoga krenija pozdravit, pojubit. Od lita se nismo vidili, a sad je i vrime od čestitanja! Strugale su katride po kamenom podu, svi smo se sudarali, bušivali...
Kad se sve to uzbuđenje stišalo, uvatila sam moment i pitala mamu mogu li otić do prijateljice, pokazat joj bebu. Znala je da znan po selu i zatvorenih očiju i bez problema me pustila, uz par upozorenja, naravno.
Isprid konobe, pogledam livo u noćinu - tamo je oni strašni pas. Desno mi svitli svića i brže ću doć ako prođem priko mirine. Na vrh skala, taman iznad kužine od tete Marice, došlo mi je za pomokrit se. A moran, trpin već odavno... ostavim bebu u biloj veštici od lancuna na jedan kamen i potražim neko zgodno misto. Odem par koraka u stranu, stanem i... propadnem!! Drito ka stina! U rupi san i još san na noge. Voda mi je do kolina...oko mene nazirem zidove...mrak je...gore vidim kvadratić kroz koji sam propala i komadić neba osutog zvizdama. Upala san u gustirnu! Srića moja da je skoro prazna, nisan se cila smočila...ništa me ne boli, nisan se ni udrila. Dobro je! A šta ću sad?! Kako ću izać? Visoko je. Morat ću vikat na sav glas da me neko čuje! I zovem ja mamu, tatu, barbe, tete, svih kojih san se sitila...ništa. Kako će me čut kad su svi po kućama.
Ujedanput, otvoriše se vrata od naše konobe...čujen kako barba Mali nešto govori i izlazi. Barbaaaaa Maaaaaliiiiiiii!!!!!!
- deren se šta mogu jače - upalaaaaa saaaan u guuuustiiiiirnuuuuu!!!!!!
Ma kakvi! Pustija je vodu i vratija se u konobu. Za trenutak je žamor iz konobe izletija van i raspara tišinu noći, a onda je opet zavlada muk. Pomalo me počeja vatat strah, jer me u početku, zapravo i nije bilo toliko strah, nije me uhvatila
panika, ali...sad je već postajalo gusto.... Sitin se tete Marice i počnem je zvati, sigurno je u kužini, ispod skala... tetaaaaa Maaariiiiceeeee, teeetaaaa Maaariiiiceeee...od vikanja nisam čula da li se išta događa vani.
Predahnem i ...čujem korake....penju se po skalama...Evo ih! Napokon! Siluete glava ispunile su oni zvjezdani
kvadratić.... Pitaju me jesam li se udrila... nisam, nije mi ništa! Tata mi je reka da se maknem malo u stranu i onda je on skočija do mene...diga me brzo na ruke...zagrlila sam ga čvrsto! Neko je donija skale i već smo bili gore.
Brže-bolje, odvelo me u kamaru tete Kate i tu su me preuzele ženske, mama i tete. Skinulo me, prigledalo svaki komadić kože, izmazalo rakijon. Čude se...pa nigdi ni ogrebotine! Čudin se i ja...pa lipo san rekla da se nisam nigdi udrila. Smistilo me u postelju. Skoro se nakupilo svita u kamaru. Cilo selo me došlo vidit...i prijateljica Seka.
Ajme! Beba mi je ostala na kamenu! Brzo je otišla po bebu i donila mi je. Sad mi je lakše.
I kad su se svi uvjerili da san dobro, otišli su...ostala je mama...i uskoro sam utonula u mirisne čipkane lancune. I beba na kušinu.
Ujutro, posli bile kafe i najslađih baškoti (nikad više takvih), brat mi je šapnija da niko ne čuje: "Mogla si izvadit onu kutiju metaka šta je teta Kate bila unutra bacila." - "Ajme...nisan se sitila..."
Otrčali smo u Šematorij di se igralo svo troje dice iz sela i s njima oni "strašni pas" - mala riđa ptičarka - Biserka.
Po vasdon smo po bardima veselo trkali, a stariji su prin obida postavili novi, čvrsti poklopac na staru gustirnu.
Danas, od punih konobi ostale su dvi-tri nonice ,a ima još nešto mlađega življa, ma ni sjena onome nekada.
I kad prođem priko sela, teta Anti mi veselo dovikne: Pazi, da ne padneš u gustirnu!! - Neću, neću, ne bojte se!

Ovu priču posvetila sam dragima kojih više nima. Život bez njih je siromašniji, ali sjećanja u nama su bogatija svaki put kad pričamo, a naši dragi ponovo ožive!

Rječnik - za drage posjetioce koji možda neće razumjeti neke dalmatinske-otočke riječi:
murva - vrsta stabla, dud ; mlaji - mlađi ; katride - stolice ;
bušivali - ljubili se ; mirina - stara ruševna kuća ; kužina - kuhinja ;
veštica od lancuna - haljinica sašivena od materijala za plahte ; drito - ravno;
pustit vodu - pomokrit se ; skale - stepenice, ljestve ; kamara - soba ;
postelja - krevet ; beba - lutka ; kušin - jastuk ; bila kafa - bijela kava
baškoti - posebno ispećen slatki kruh iz krušne peći, te nanovo prepečen ;
Šematorij - ograđeno zemljište oko crkve, pod borovinom i čempresima, a prije 300-400 god. tu je bilo staro groblje (engl. cemetery) ; vasdon - cijeli dan ; bardima - brdima u blizini sela ;
prin obida - prije ručka ; nonice - bakice (tal.)

- 00:04 - Komentari (24) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	prosinac, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Prosinac 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (2)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (3)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (2)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (3)
Srpanj 2012 (3)
Lipanj 2012 (5)
Svibanj 2012 (10)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (5)
Siječanj 2012 (4)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)

Opis bloga

o svemu pomalo,
nečega puno, nečega malo,
nekomu previše, nekomu premalo,
a meni dovoljno.

O FOTOGRAFIJAMA
Sve fotografije objavljene na blogu
moje su autorsko djelo,
osim ako nije drugačije navedeno.

Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
Možda su oba u vremenu budućem,
A buduće vrijeme u prošlom sadržano.
Ako je sve vrijeme vječno prisutno
Sve je vrijeme neiskupljivo,
Što moglo je biti jest apstrakcija
Koja ostaje trajnom mogućnošću
Samo u svijetu razmišljanja.
Što moglo je biti i što je bilo
Pokazuje istom kraju,vječno sadašnjem.
U sjećanju odjekuju koraci
Kroz prolaz, kojim nismo krenuli
Prema vratima, što ih nikad ne otvorismoo

T.S. Eliot

"Znam koliko toga ne trebam
da bi bio sretan."
/Woofman - Apallachian Trail/

"Toliko je bilo u životu stvari
kojih sam se bojao -
a nije trebalo.
Trebalo je živjeti"
/Ivo Andrić/

(...) da ostanemo ovo što smo.
Sutra. I uvijek.
Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
da jedno drugom ne dopustimo
da budemo ono što nismo,
da ne gledamo vučijim očima
i da se uvijek prepoznamo
kada se sretnemo.
/Tišine - Meša Selimović/

Linkovi

Blog.hr
Blog servis

BLOGO-DRUŠTVO
Z'BRDA-Z'DOLA

barakokula
primakka
marčelina
pismoanđelu
brod u boci
žuborić
Dona
carla bruni
Shelly Kelly
čiovka
dalmacija moja inspiracija
Suncokreta2
fra gavun
Tixi
Sapunerija
Modesti Blejz
kamena kućica na škoju
Geomir
neverin
katrida
londra
umorno oko
mare
Marina kuharica
starosjedilac
so far away
Rusalka
Zvrk
suncokretica
nihonkichigai
morska zvijezda
More snova
Ježica
Filipinka
Dordora2
Odmak
promatram-razmišljam
cvrčak
fulvus
Azra
Dulibin svijet
Bugenvilija
Big Blue
Mladen
Šumarka
gogoo
švabica
Ely
chablis
Valcer
borut
wind
ljelja
Alkion
alexxl
tessa
neptunka
živjeti svoj život
oceana
vajrapani
Baobab
Dinaja
Tražeći sebe
malo ti malo ja
tarantulica
amaterka
modri odsjaj
pjaceta
Toxfox
vidrin smijeh
crna kraljicaž
Istra blog
NYC blog
Nisa
tarampana
blogdogg
čuvarica pinkleca
Yulunga

Blog o blogu

FOTO LISTA
Foto natječaj
Foto tvornica snova
maslina Oliva
fotokulise
Galeb
Zagrebancije
Haringe
fotografske priče
fotografska odiseja
WanderingsOfLight
Krešo fotoblog
Fotografi svih zemalja
FOTO KLIK

Fotoklub Čakovec

SVEGA PO MALO

DHMZ prognoza
Norveška prognoza

Reciklaža tekstila 3r

RECIKLIST

MALI ZELENI BIŠEVO

RE FOTO

AROMATERAPIJA - S.POŠTIĆ

BILJOTEKA

AROMATERRA - blog
AROMATERRA - web

SadaOvdje

Silvijin BIO VRT

mileram

kutak za korisno

DRAGODID - Suhozidna gradnja

ZA BISTROOKE

UMIJEĆE CHIJA - L'Art du Chi
TAI CHI CHUAN - UNUTARNJI PUT

Poruke iz šume

Priroda i društvo
Nove stranice

Cviće moje

Leptiri

Miroslav Mika Antić

Preko ruba znanosti

Spektar

Andro Damjanić-meštar CB fotografije
Retrospektiva Andre Damjanića 01.01.2011.
Majstori fotografije
Foto klub Split
Klupska izložba 2011.
Fotozine
Fotosofia
Fotoimota-galerije
Fotoakademija Split
Stjepan Tafra blog

INFO ZONA

kolumna Nisan te tila

Bobine e-Ćakule

Anin portal
Dalmatinske sličice

Bilježnica Robija K.
STVARI
Rusulica
DA SAM OLOVKA

Moj otok Vis
Vis-Kut
Vis-a-vis
Učenička zadruga ISSA - O.Š. VIS
Mitovi i legende otoka Visa
Viške zgode i nezgode
HPD Mosor - Vis u 8 koraka , Irina Stajčić

SOLIN
TROGIR
E-KAŠTELA
MAŠOGRAD

e-novine

Ričnik splitsko-dalmatinski

007javascript:%20void(0);

Slušaonice, Gledaonice

više strane,manje domaće

ima i video i svašta još

PLAYING FOR CHANGE

Bacila sam radio kroz prozor i sad slušam online

KL eurodom
Radio Split
HR 1
HR 2
HR 3