gustirna

utorak, 12.03.2013.

Evo i mene...

Nakon Primakke i Broda,
neću puno pričat, jer njih dvoje su ispričali i slikovito potkrijepili sve bitno u vezi našeg nedjeljnog izleta do Vilinskih kukova.

Tek prilažem svoj foto album uz par crtica

Ostavljamo sunčane obale i grabimo prema sivoj planini




....nebo baš i nije blagonaklono


Skupina na mjestu koje nije naš cilj, iako...




...lipo je i ovdje


Reče Brod - Još samo 15 minuta priko onog perivoja, pa smo na pravom mistu.
Krenusmo opet uzbrdo



Noge gaze tamo gdje je najzgodnije, negdje lakše, negdje teže....
...zaobilazim nježne smotuljke lilastih šafrana




Tamo negdje su Tulove grede...tamo negdje se snimao Winetu



Sušiona kod trpeze gladnih planinara



Kao kapija prema mračnom ponoru Mamet jame



Vjerni čuvar ponora



Duboko je, mračno....nemam vrtoglavicu, al ipak mičem se



Čovjek je jednom davno sagradio kamenu kuću u planini, otišao je...kuća je ostala sama na milost planini...
ostadoše samo goli kameni zidovi i ova naherena lastavica...i to će se s vremenom srušiti.
Prolaznost čovječjeg djela tiho i nadmoćno promatraju postojani kameni monoliti



Baš sada, priroda kreira novi početak života...



I ovaj miči kukić dobit će zelenu pozornicu



Počašćeni smo neočekivanim prizorom - iznad nas prošao je oblak prosipajući kišne kapi, iza oblaka provirilo je sunce i .... postali smo tako sićušni pred ovom veličanstvenom ljepotom!!!!



Kao meki kušin za uzglavlje... planina se priprema za počinak


Naše vrijeme ovdje je isteklo....
Tko je taj taman lik koji nas prati? Da ne bi slučajno zalutali



Prilazimo bliže, baš kao neki vitez, ma baš kao Obi van Kenobi (večeras ćemo odgledati stari-novi dio Ratova zvijezda)
Sila je uz nas



Iznad nas oblaci neumorno putuju, skrivaju, pa otkrivaju sunčeve zrake koje obasjavaju pokislo kamenje



Sve oko nas je jedna velika pozornica, na pozornici predstava u toku, veliki show u režiji Majke Prirode,
a igrači smo svi mi i ovaj predivni svijet oko nas!
The Show Must Go On !!!!





... sa nama ili bez nas....
- 20:45 - Komentari (29) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< ožujak, 2013 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Prosinac 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (2)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (3)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (2)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (3)
Srpanj 2012 (3)
Lipanj 2012 (5)
Svibanj 2012 (10)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (5)
Siječanj 2012 (4)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)

Opis bloga


  • o svemu pomalo,
    nečega puno, nečega malo,
    nekomu previše, nekomu premalo,
    a meni dovoljno.

    O FOTOGRAFIJAMA
    Sve fotografije objavljene na blogu
    moje su autorsko djelo,
    osim ako nije drugačije navedeno.



    Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
    Možda su oba u vremenu budućem,
    A buduće vrijeme u prošlom sadržano.
    Ako je sve vrijeme vječno prisutno
    Sve je vrijeme neiskupljivo,
    Što moglo je biti jest apstrakcija
    Koja ostaje trajnom mogućnošću
    Samo u svijetu razmišljanja.
    Što moglo je biti i što je bilo
    Pokazuje istom kraju,vječno sadašnjem.
    U sjećanju odjekuju koraci
    Kroz prolaz, kojim nismo krenuli
    Prema vratima, što ih nikad ne otvorismoo

    T.S. Eliot

    "Znam koliko toga ne trebam
    da bi bio sretan."
    /Woofman - Apallachian Trail/

    "Toliko je bilo u životu stvari
    kojih sam se bojao -
    a nije trebalo.
    Trebalo je živjeti"
    /Ivo Andrić/

    (...) da ostanemo ovo što smo.
    Sutra. I uvijek.
    Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
    Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
    da jedno drugom ne dopustimo
    da budemo ono što nismo,
    da ne gledamo vučijim očima
    i da se uvijek prepoznamo
    kada se sretnemo.
    /Tišine - Meša Selimović/



Linkovi