gustirna

utorak, 15.10.2013.

Đirada okolo naokolo ...

Ma imam ja toga za pisati podosta, pa ima tu i prikoviše raznoraznih slika - priroda i društvo, uglavnom.
Baš se mislim odakle da počnem?
Eto, malo smo planinarili po Visu, pa smo se malo prošetali okolo Komiže...Komižu već znate napamet, nema dugo Slobodna Dalmacija je proglasila najlipšim malim mistom u Dalmaciji.
Pa je, baš je lipa!



Oni zeleni suncobrani u nizu modroplavih tendi malo bodu oči, al šta se može, nećemo sad picajzlat na svaku...ionako ima svita šta im je zelena i plava ista boja


Maknimo se malo dalje od Komiže, par sati hoda... šetnjica i eto nas u neko drugo vrime, usrid kamenog sela.
Dragodid - staro napušteno selo smješteno visoko iznad mora, među borovima i česminama.
Nastalo je u 19.st. i iako najmlađe naselje od svih okolnih sela (Rudine, Konjska glava, Batol, Sv. Bjož - sada također prazna) , postalo je "pajiz" , centralno misto tog brdovitog i strmog područja nedaleko Komiže.
U "pajizu" su se mještani svih okolnih sela okupljali nediljom i praznicima, a tamo di je put među kućama bio najravniji, igralo se na balote....obavezno u hladu.
Ovo staro selo koje su zadnji stanovnici napustili krajem 50-tih godina 20.st., poslužilo je kao projekt ljudima u udruzi "Dragodid" - u linku piše sve šta valja znat o njihovom projektu za koji su dobili međunar.nagradu Europa Nostra 2011. , pa budite dobri i pročitajte - zaslužili su

Centar sela, duga kamena kuća na kojoj se ističe metalni znak zaštićenog spomenika kulturne baštine.







Stara gustirna još živi, iz nje viri guma, ispod je mali vrtlić koji neko obrađuje i zaliva...

... za dišpet tetuvici koja je naresla među kamenim pločama


I jedna pisma koja o tome piva NARESLA JE TETUVICA

Vremeplovska šetnja selom...krušna peć, kućica za tovara, kamenica čeka da se napuni maslinovim uljem...bišava šešula, kameni pizi za slonu ribu...








Pod stoljetnim borovima šarene se štipalice na sušilu



Kroz grane od česmine šarene se planinari za marendom - može li bit boljeg mista za guštat u okusima domaće komiške pogace ?!


Sa ponistra kuća u Dragodidu vidi se Šolta....za bistrog vrimena, nama je bilo šućmurasto, pa ništa od Šolte. Ipak ne izostaje pogled na nekadašnji veliki vinograd koji krasi strmu padinu


Starom stazom preko kolnjika (široki kameni suhozid po kojem hodidu ljudi i tovari) spuštamo se nistrmo prema Barjoškoj punti i uvali
koja se korteđaje sa Barjacima - Velim i Molim... dok u daljini sve to Svetac blagoslije







Staza vodi kroz borovu šumu, među zapuštene vinograde, makiju koju krase žoromod (ružmarin), planika, smraška (tršlja) i vris...ubrzo izlazimo na plato ispred nekadašnje vojarne Barjaci...
sada tek još jedna od devastiranih zgrada i položaja bivše vojske ...nema se tu šta pametnog za vidit, pa bolje gledat more, kamen, divlji luk, male barke kako se po moru ljeskaju,






... valove kako udaraju po korduru, valjaju žolo Barjoške







I naravno, bućnit se u čisto, bistro, plavo-tirkizno-modro more!







Vraćamo se prema Komiži donjom stazom, jer đirada nije đirada ako se ne napravi puni krug (malo vijugavim putevima, ali ipak krug). Usput prolazimo ispod brežuljka na kojem se uzvisila Manjarema
Gledamo ostatke kamene utvrde iz ugodne hladovine i pitamo se...šta bi to značilo Manjarema, odnosno izvorno talijanski - Mangiaremi.



Planinarka Klara zna dobro talijanski pa prevodi direktno značenje riječi Mangia remi = "jede vesla" .... zaista neobično ime, ali i posve logično, jer utvrda Manjarema sagrađena je za potrebe obrane Visa u vrijeme druge viške pomorske bitke, koja se u ljeto 1866.godine vodila između ratnih mornarica Italije i Austro Ugarske, u akvatoriju pred viškom lukom.
Za potrebe obrane Komiže od napada sa mora, sagrađene su dvije utvrde, jedna od njih Mangiaremi je sa svojih 8 topova poslužila svrsi radi koje je sagrađena.
Talijanski brodovi Terribile i Varese pojavili su se u komiškom akvatoriju te otvorili vatru na Manjaremu. Kako je Manjarema visoko nad morem, bila je izvan dometa njihovih topova, te su odustali od napada na Komižu i krenuli prema južnim obalama Visa napasti položaj kod Rukavca.
Šta se dogodilo pred Rukavcem i Ravnikom nije bitno za ovu sad priču, al zna se da je u drugoj viškoj bitci pobijedila Austro Ugarska, nakon potapanja talijanske topovnjače "Re d' Italia".

Kako sad izgleda Manjarema koja više ne "jede vesla" vidjeli smo iz podnožja, te složno zaključili kako ćemo je uz dužno poštovanje, lijepo pozdraviti i produžiti prema Komiži.






I bez po muke ...eto nas opet u Komiži!
Gusarica, Hum, rogači i tovari, smokve i hib, Munster, Škor, Komuna, Kamenice ... i sve ono lipo i drago šta Komižu čini najlipšim malim mistom Dalmacije!













Ima još puno lipih stvari za ispričat, samo ne smin, jerbo su mi nastupile neke smetnje po tipkovnici..................................................................................................
- 20:36 - Komentari (26) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.10.2013.

Merak na Treskavici

Planina Treskavica dobila je ime po potresima koji su je spopadali u dalekoj prošlosti.
U novije doba nisu bila zabilježena nekakva seizmička događanja u utrobi te lijepe planine.
Nažalost, zabilježena su potresi druge vrste, oni koje proizvodi čovjek sa oružjem u suludom ratu koji je posebno
zadesio područje ove planine iznad Sarajeva, teško oružje kretalo se stazama i putevima kojima danas
hodaju planinari i svi zaljubljenici prirode, ostaci takvog oružja rasuti po planini pričaju priče koje radije ne bismo slušali uz logorsku vatru, ali te priče su istinite i ne možemo ih izbrisati.
Krenuli smo iz naših sigurnih luka na put do Treskavice svjesni da su po njoj još uvijek rasute mine, ali s velikim povjerenjem u naše vodiče koji su staze ispitali i provjerili, znajući da su vjerni zaljubljenici planine
osigurali i markirali planinarske staze prema svim krunskim draguljima ove Bosanske princeze.
Tako da nije bilo druge nego vjerovati vodičima kad kažu da je strogo zabranjeno udaljavanje sa markiranih staza
...čak i u onim hitnim slučajevima kad je neophodno potražiti nekakav grmić sa strane.
S obzirom da ste pročitali prethodni post, jasno je da sam preživjela Treskavicu, čak i u onom hitnom slučaju.
Eh, to je već bilo umijeće snalaženja!
Nego vratimo se do onog planinarskog kampa na Sustavcu, one idile usred šume gdje se u žuboravom potoku
Sarajevsko pivo ohladi za čas posla, vatrica pucketa, kobase se peku, a zec je negdje u šumi.



Noć u logoru na Sustavcu bila je hladna, što se i očekuje kad si na 1180 metara nadmorske, usred Bosne,
u zadnjem tjednu ljeta. Kad se ugasila logorska vatra i pogasile sve čeone lampe koje su se šetkale među šatorima i bungalovima, nastupila je tišina, blago narušena žuborom potoka....uokolo kampa nadvisile se tamne sjene visokih stabala,
obrisi planine, a kad pogledaš gore.....gore se prosulo trilijarde zvijezda, nikad sjajnijih, nikad bližih....
Da nije bilo tako zima usred te planinske noći, ostala bih sve dok zora ne bi pogasila blještavu svjetlost zvijezda....
u drvenom šatoru ipak je toplije.
Ranim jutrom krenuli smo stazom uz potok koji nas je veselim žuborenjem razbuđivao.




Probijajući se kroz divovske klobuke
ljekovitog repuha



Jutarnje sunce obasjavalo je ruse kose usnule princeze


Uskoro nailazimo na razrovan i blatnjav šumski put, razbacana debla i vidljivu eksploataciju šume.
Preskačemo balvane u potoku i nastavljamo šumskom stazom, okruženi ljepotom, okupani znojem vlažne šume






Iznad glava uzvisile se smreke, jele....kamene litice


Na kraju kolone stigoh i ja do ostatka grupe koja se odmarala na vjetrovitoj padini ponad Velikog jezera, 1550 m.






Nisam ni zbacila ruksak sa leđa, niti odmorila umorne noge kad li vođa uzvikne: "Idemo, pokret!"
Ostadoh u čudu, jer ponadala sam se nešto dužem odmoru na ovom mjestu: "A di sad?"
Vin ci mi u čudu odbaci: "Pa na vrh!"
Zaista, pa gdje mi je pamet bila?! Treba stići do vrha još danas, a vremena baš i nemamo na pretek.
Nevoljko vratih ruksak na leđa i pođoh za ostalima i vrtim po glavi: Put-vrh-vrh-put-put-vrh-cilj-vrh-put....cilj....
Pitam se - Zar moram stići do vrha da bih dostigla cilj zbog kojeg sam došla na ovo prekrasno mjesto?
Ne, u ovom slučaju put je moj cilj. I odabirem put, put prema mojim mogućnostima.
Vodiči su odobrili moju odluku uz obaveznu napomenu da ne skrećem sa markiranih staza.
"Časna planinarska!! Neću biti Crvenkapica i neću skretati sa mog puta!"
Kolona se udaljavala na stazi ispred mene






I tako sam s velikim olakšanjem usporila, odmorila, ohanila i prepustila se tom posebnom doživljaju -
meraku na Treskavici.
Na samom početku merak je počeo s pjesmicom....uberi borovnicu, neku bobicu....
....i ne skreći sa staze!






Na padini prema jezeru ugledam vitko stabalce ukrašeno grozdovima narančasto-crvenih bobica.
Jarebika, to bi trebala biti jarebika!






Kad ideš polagano možeš uživati u promatranju planinske flore, uz stazu nanizali se grmovi puni modrih zvončića,






Iz zelenila izranjaju bijeli cvjetovi velikih ivančica, na sivom kamenu zalijepila se mahovinasta papučica



Na stazi skoro me prestigao puž, gusjenica se pokušava kamuflirati u štapić



Dok mi pogled vrluda po nebesima, noge same gaze po stazi...među odronjenim gromadama...
s noge na nogu prešla sam više nego sam planirala i odjednom ...ukaza mi se princeza u svoj svojoj ljepoti!








Uokolo uzvisili se vrhovi....na koji su oni pošli, pitam se?










Nailazim na dvobojne markacije, baš ko dvojezični putokazi...preskačem opet neki potočić, staza se dijeli u dva smjera.
Pitam se kojom stazom su krenuli, ostajem tu kod potočića...vrijeme je za ručak.








Svugdje naokolo niske borovnice, a među njima sve nešto ševrlja, nekakvi cvrčci-švršci...



Možda je ovo taj "švršak" šta švrlja.... švrrrrrrrrrr,švrrrrrrrrrrr,švrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr


Pozdravljam švrška, ostavljam potočić, crveno-zelene tepihe, kamene likove...





Pored snježnog jezerca bdije kameni čuvar...
nešto blješti na vrhu bublastog mu nosa, znam samo da to nije bio moj ručak





Vraćam se natrag do Velikog jezera gdje ću dočekati glavninu koja se vraća sa vrha, Mala Ćaba (2086 m)
Ipak je taj vrh puno dalje od ovog mjesta gdje švrljaju švršci i žubori potočić nazvan Konjsko vrelo





Nekih 20-tak metara iznad površine Velikog jezera, smjestilo se Platno jezero...izgleda da se voda iz Platnog slijeva
i puni Veliko jezero



Spuštajući se prema jezeru upala sam u valovitu udolinu...zavaljalo me, uljuljkalo i izbacilo iz peta....a lipoteeeee!






Naišla sam na slike ove biljke u punom cvatu, tamo piše da se zove vrbica
(Fireweed - Latin name : Chamaenerion angustifolium)...
posudila sam sliku sa ove stranice http://www.panoramio.com/photo/75704903 -
link neće da se učita, pa prikazujem sliku koju je uslikao Nihad Ciko,
da vidite tu ljepotu
Ima da potegnem u ljeto kad te vrbice cvatu.....uf!



Upoznah familiju koja je nedjelju odlučila provest na Velikom jezeru. Stariji našli zavjetrinu na padini, a dječaci se rastrčaše u potrazi za preostalim borovnicama. Lijepo je vidjeti da život ide dalje, planina je tu i prima u svoje krilo sve koji joj dođu.






Umorna ekipa uskoro se spustila sa svog pohoda na vrh i nakon kraćeg zasluženog izležavanja
sustavno smo se stuštili prema Sustavcu






A šuma je šumorila, riječica žuborila....kao večernje uspavanke za umorne planinare koje još čeka dugo putovanje kući






Posebno se staknula jedna postojana klisurina, pronađoh da se ove stijene zovu Šiljevica, onda bi se ovaj šiljasti čunjoglavi kamen mogao zvati Šiljevac, hm...kanda se malkice namrštio ?




Vodopade Skok i Skakavac trebat ćemo pohoditi u proljetno-ljetno doba, nakon šta se snjegovi otope i rijeke nabujaju, kad vrbica procvate...već zamišljam kako će to biti još jedno divno druženje sa Treskavicom.

DODATAK 1: Uz suglasnost autora, prilažem video snimku mosoraškog pohoda na Treskavicu na kojoj je zabilježen i uspon na vrh Mala Ćaba



DODATAK 2
Ponukana komentarom od 2573, pronašla sam još neke linkove koji će još bolje približiti ljepotu ove prekrasne planine,
te neke detalje iz povijesti
Iz nekog razloga linkovi ne rade pa kopiram kod ovih stranica:

Priroda Turove - http://en.advisor.travel/city/83180/gallery_pano
Plan.dom Josip Sigmund u Kozjoj luci - nekada - http://www.panoramio.com/photo/45484337
Pl.dom Josip Sigmund - sada - http://www.panoramio.com/photo/8426284
- 13:44 - Komentari (23) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< listopad, 2013 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Prosinac 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (2)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (3)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (2)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (3)
Srpanj 2012 (3)
Lipanj 2012 (5)
Svibanj 2012 (10)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (5)
Siječanj 2012 (4)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)

Opis bloga


  • o svemu pomalo,
    nečega puno, nečega malo,
    nekomu previše, nekomu premalo,
    a meni dovoljno.

    O FOTOGRAFIJAMA
    Sve fotografije objavljene na blogu
    moje su autorsko djelo,
    osim ako nije drugačije navedeno.



    Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
    Možda su oba u vremenu budućem,
    A buduće vrijeme u prošlom sadržano.
    Ako je sve vrijeme vječno prisutno
    Sve je vrijeme neiskupljivo,
    Što moglo je biti jest apstrakcija
    Koja ostaje trajnom mogućnošću
    Samo u svijetu razmišljanja.
    Što moglo je biti i što je bilo
    Pokazuje istom kraju,vječno sadašnjem.
    U sjećanju odjekuju koraci
    Kroz prolaz, kojim nismo krenuli
    Prema vratima, što ih nikad ne otvorismoo

    T.S. Eliot

    "Znam koliko toga ne trebam
    da bi bio sretan."
    /Woofman - Apallachian Trail/

    "Toliko je bilo u životu stvari
    kojih sam se bojao -
    a nije trebalo.
    Trebalo je živjeti"
    /Ivo Andrić/

    (...) da ostanemo ovo što smo.
    Sutra. I uvijek.
    Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
    Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
    da jedno drugom ne dopustimo
    da budemo ono što nismo,
    da ne gledamo vučijim očima
    i da se uvijek prepoznamo
    kada se sretnemo.
    /Tišine - Meša Selimović/



Linkovi