gustirna

srijeda, 30.01.2008.

DVORI LILA BOJE

A smišan li je ovi život?!
Zamahneš motikom i zahvatiš zemlju, odgrneš i nađeš jedan sjajni kamenčić. Ajme, šta je lip, sjajan,...more bit da ih ima još ispod? Pa, opet zamahneš i odgrneš još zemlje. Eto još kamenčića, sve jedan lipši od drugoga!! Spremiš u đep svoje kamenčiće i privrčeš ih priko prstiju, ...šuškaju...zvonckaju...kuckaju....
Prsti se igraju, živo...veselo je u đepu.

Ruka opipa tri kamenčića, uhvati ih u šaku, zamahne i baci, baci ih sve tamo do drugoga grada.
A tamo u drugom gradu, padoše kamenčići u dvore lila boje.

I posložili se kamenčići ko da su oduvik tamo pripadali.
I ništa više nije bilo važno, ni cilj, ni motiv, ni sredstvo, ni zemlja, ni motika, ni ruka, ni đep.
Sve se rasplinilo u dvorima lila boje.
Osta je samo oni osjećaj da si doša među svoje!

- 23:19 - Komentari (23) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 28.01.2008.

TAJANSTVENI OTOK

DRAGI MOJI, PREDSTAVLJAM VAM:

Svi koji žele saznati nešto više o ovom pučinskom otočiću Sjevernog Jadrana, mogu pretražiti njihove web stranice. Isplati se, vjerujte mi!
Sinoć sam vam obećala priču i još slikica, pa ću sada to rado ispuniti.
Što je mene dovelo na taj otok, toliko udaljen od meni bliskih otoka? Tai-chi, naravno.
Prošlog ljeta bio je organiziran međunarodni 6-dnevni tai-chi seminar na Unijama. Skupila se naša mala spliska grupica i odlučila spakovati svoje karimate, dekice, puno dobre volje, te se razno-raznim putevima uputila put Unija.
Ukoliko nekog zanima ovo ljeto ljetovati na Unijama, možete putovati katamaranom iz Rijeke, brodom iz Malog Lošinja, pa čak i avionom iz Malog Lošinja.

Mi smo uspjeli nanjušiti katamaransku liniju koju je Split Tours uveo tokom srpnja na relaciji
Zadar - Pula, sa pristajanjem na Unijama. Putovali smo skoro cijeli dan, tamo nas je dočekalo oblačno nebo i pokoja kap kiše i naši nasmijani učitelji. Tu smo i sve je otvoreno! Spremni smo za nova iskustva, učenja, upoznavanja, druženja.
Ne bi sada prepričavala sve pojedinosti vezane za naš boravak na Unijama, jer previše je toga da bi sve stalo u jedan post.
Uspjela sam snimiti dosta fotografija, ali ni približno onoliko koliko sam htjela. Na nesreću, uzela sam mali fotoaparat čija memorijska nije mogla pokriti sve što mi je zapelo za oko, pa sam morala pribjegavati čak i brisanju, što mi je vrlo teško palo. Nisam baš ni najzadovoljnija kvalitetom fotki, ali šta je tu je, dobro je.
Kad pogledate one dvije fotografije koje sam prikazala u prošlom postu, reklo bi se da nemaju veze jedna s drugom, da su ta mjesta, skoro pa na različitim kontinetima. Ona prva, je živa Afrika - savana. Pomisliš - sad će lav i lavica prošetati ispred mene. Ali nisu prošetali životinjski kralj i kraljica, nego je odskakutao zeko! Namjestila sam se za uslikat taj prizor i čekam da par vrana poleti sa grana stabala (u mojoj glavi je to bio Vangoghovski prizor žutog polja sa stablima iz kojih izlijeće jato crnih vrana). Čekam.....

/ovu snimku je uslikala moja prijateljica Dunja/
Dosadilo mi čekat, jer vrane nikako da polete, i podignem se.....u tom času, poskoči zec! Zeko!!! Skok po skok i već je bio na kraju polja. Naravno, nisam ga usplila uslikat, jer tko bi njega očekivao u tom času?!
Drugi prizor je udaljen nekih 200 m od prvog. Na razglednici s panoramom Unija vidi se koliko je polje blizu plaže.
Jedno jutro smo upravo odradili tai chi vježbe na obližnjem igralištu i krenuli smo prema slastičarni-centru svih zbivanja. Bio je vjetrovit, prohladan dan, nakon nevere koja se jučer spustila na Unije. Nekako je sve odisalo pročišćenjem, osjetila su bila tankoćutna, inspiracija je strujala zrakom. Zakoračila sam na plažu i ugledala nju! Ukipila sam se. Kao da sam ugledala nekakav prizor iz daleke prošlosti, nešto nestvarno. Pomislih, pa ovo je Monet! Ovo je čisti impresionizam. Izvadim aparat i priđem gospođi koja je slikala. Vidim skicira olovkom panoramu mjesta Unije.Upitam je - mogu li vas fotografirati? Nije me razumjela, nije razumjela ni engleski. Kaže, German. To sad ja neznam, pa pokažem rukom na aparat i na nju...shvatila je i sramežljivo slegnula ramenima, nasmješivši se tako milo i drago, da bi je bila najradije zagrlila i izljubila. Uslikala sam je samo jednom i to mi je jedna od najdražih fotografija koje sam snimila.
Evo pogled na to mjesto nešto kasnije kad je vjetar dobro šibao i valjao valove po plaži.

Za vrijeme seminara, osim učenja vježbi, tehnika disanja i meditacija, imali smo dovoljno vremena za šetnje, pa i za kupanje. Nevere i vjetrovi su stvorili ogromne valove koji su se valjali sa otvorenog mora i razbijali se na obalama i plažama Unija. Kupanje na tim valovima je nešto što nikad prije nisam doživjela, a odrasla sam na moru. Uživali smo ko mala djeca!
Osim naše grupe od 40-tak taichista, mještana Unija i njihovih gostiju, otokom su slobodno šetale i ovce. Gdje god kreneš, eto ovce. U masliniku, na plaži, u polju, na kamenjaru. Ovce,ovce, svuda oko nas!

/ovu ovcu je uslikao Davor. Meni se nisu htjele približiti, neznam zašto?/

Ako ima ovaca, moralo bi biti i ovčjeg sira?! Domaćini su nam ljubazno objasnili da nitko, baš nitko ne radi ovčji sir. Zašto??!!?? Objasnili su nam da su poljoprivreda, stočarstvo i proizvodnja kod njih izumrle grane. Nekada je postojalo na Unijama poduzeće Jadranka koje je zapošljavalo mnoge mještane, a i mnogi su doseljavali na Unije jer su mogli raditi, zaraditi i lijepo živjeti. Tokom 90-tih poduzeće se ugasilo, polje je zapušteno, poljoprivreda je svedena samo na osobne potrebe, maslinici su obrasli, vinograda uopće i nema (?!?), ovce uglavnom slobodno šetaju, iako postoje pastiri i vlasnici stada, tvornica sardina se ugasila i ostale su samo ruševine u obližnjoj uvali koja sada služi kao mirna lučica za jahte. Nemoćno, sliježemo ramenima. Ah, tako je to skoro pa svugdje na otocima. Sve se svodi uglavnom na turizam,trgovinu, te prodaju zemljišta i starih kuća.

Jedna usamljena šetnja dovela me na puntu gdje sam osluškivala samo more i valiće koji su zapljuskivali kamenitu obalu.

Nakon jednog popodnevnog neverina s jakim pljuskom, granulo je sunce i naša Monika povela nas je na Vele stijene odakle se vidi prekrasan zalazak sunca.

Sunce je uronilo u more

Monika

Vele stijene

Po povratku kući, u Split, legla sam pokraj otvorenog prozora. S te pozicije čujem samo buku s ulice i šumove grada.
Zapala sam u neki čudan polusan u kojem sam jasno čula šum valova koji se ravnomjerno valjaju po unijanskoj plaži.

/pogled s ponistre sobe u Unijama/

/val se valja/

Stala sam i razmišljam šta bih još mogla ispričati? Ništa više, baš ništa.
Prepuštam vama da doživite svoju priču na Unijama.
A moja će se nastaviti i ovog ljeta, nadam se.

- 11:36 - Komentari (32) - Isprintaj - #

subota, 26.01.2008.

GDJE SAM ?!?

Pregledavajući neke svoje prošlogodišnje fotografije, upala mi je u oko neobičnost mjesta na kojem su uslikane.
Pomislih kako bi bilo zanimljivo staviti ih na blog i postaviti vam par pitanja:

1. ZNATE LI GDJE BI OVO MOGLO BITI?
2. DA LI VAS PRIZORI ASOCIRAJU NA NEŠTO? I ŠTO?
3. ŠTO VAM JE PRVO PALO NA PAMET KAD STE POGLEDALI FOTOGRAFIJU?

Vjerujem da će neki od vas pogoditi o kojem se mjestu radi, pa ako i znate, ipak napišite asocijacije!

Slijedi: PRIZOR br. 1

PRIZOR br. 2

Mala pomoć? Ajde dobro, samo par podataka.

- obe su snimljene na istom mjestu
- negdje u Evropi (ne nužno u Evropskoj zajednici)

Eto! To bi bilo sve od mene, za sada.
NA DOBRO VAM DOŠLA NEDILJA!

- 21:38 - Komentari (29) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.01.2008.

BORIM SE, BORIM....

Već drugi dan borim se s jednim osjećajem. Kako započet priču?
Uvik je najbolje počet od početka.
Jučer ujutro budim se s odlukom: "Danas neću niti otvoriti blog! Triban se uvatit domaćinstva! Domaćinstvo pati dok ja visim po blogovima, čitam, sudjelujem, komentiram, uživljavam se, predajem se. Proglašavam slobodan blogo dan!"
Nevoljno započinjem dan, kao da mi je netko zabranio i sakrio najdražu igračku. Začujem "cvrčka" (zvuk kojim mi mobitel javlja dolazak poruke).
Zvirkan u oni ekrančić, pokušavajući pročitati slova bez očala, ali ne ide.
Očale bistre situaciju - Brod mi javlja: "Čestitam na foto-naslovnici!"
Ha? Tko? Što? Koji vitar puše? Bura. I vidi sad šta mi je ova bura donila!
Tu naslovnicu toliko rijetko gledam da vjerojatno ne bi ni znala da su me tutnuli na nju, da Brod nije tako revnostan i galantan.
"Fala ti Brode!" - Iden odma povirit kako to izgleda bit na foto-naslovnici. Ovo je bilo kao inekcija - šut!
Pogađate? Slobodan blogo dan - piši propalo! Domaćinstvo će još malo čekat, kad je dosad može i još koji dan.
I naravno, sad kad san se već uvalila, triba odgovorit na komentare, zahvalit,
pogledat ima li šta novo kod standardne ekipe, povirit kod gostiju koji su svratili do mene priko linka na naslovnici. Bija bi red štogod i napisat, ali ne mogu se odma uvatit, triba sredit neke slike, osmislit tekst. I počnem pisat
"U šporko", to potraje duže nego sam mislila. Sad da ne nabrajam, prođe dan, prođe večer, prođe i noć, pa svane novi dan, pa su se emocije lagano
slegle i evo me sad ovod, probat ću pribacit nešto od onih jučerašnjih misli šta su odležale "u šporko".
Uhvatila sam se u koštac s temom koja je već puno puta obrađivana na blogo stranicama. Očito je taj problem prisutan i očito je da su ga mnogi itekako svjesni. Kaže se - kad si u sebi osvijestio neki problem, to je prvi korak ka njegovom rješavanju. I ako sam dosada tek sumnjala i odmahivala rukom, sad definitivno znam: Postala sam OVISNIK!
Glete čuda, gospođo? Ha-ha-ha! Mislite da ste izumili toplu vodu? Pa to je jasno i malom djetetu! Ho-ho-ho! - čujem vas, smijete se, odmahujete rukom, pušači pale cigaretu, meškoljite se, rukom opipavate miš za slijedeći klik.
Naravno, svi ljudi su ovisnici o raznoraznim stvarima i to je zapravo prirodno stanje stvari. Pogledajmo male bebe. Čim se rode počnu plakati. Prvi plač je uzvik: "Zraka, zraka mi dajte!", a drugi plač znači: "Ja sam glaaaaadaaaan!!" I tako to počinje. Bebači bi stalno nešto papali, dudali, pa roditelji pribjegavaju dudama varalicama. Ubrzo skuže da to baš i nije dobro za razvoj desni i zubića, a moga bi bebač postat i ovisan o toj dudi, pa se duda ubrzo izbacuje iz svakodnevne upotrebe. Ne,ne, nema vise dudice. Neces se ti nama naviknuti na tu bljak dudicu!
Buhuhuhuhu! Zapomaže bebica! A šta ću sad?! Eureka! Prstić-Palčić je uvijek tu, pri ruci. Vjerni prijatelj još iz maminog trbuha. Odlično za smirenje kad drobica pita papice, a papica još nije na rasporedu.
Palčić je uvik na rasporedu. Još kad je i kušinić tu - mogu mirno zaspati.

Roditelji nemaju kud već puste malog dudlaša da uživa sa svojim Palčićem, na kraju krajeva, mirniji je. Prođe par godina i postaje jasno da imamo problem. kako ga odvojiti od Palčića. Neki pribjegavaju umakanjem palca u papar, misle - sad ću mu ga zapaprit, pa neće više. Jedan prijatelj mog tate je to napravio svojoj kćeri, a ona je polizala, pružila mu palac i rekla: "Daj jos!" Ima raznih načina, a kod mog starijeg Bojsa upalila je jedna pričica.
Imao je oko 5 godina, više-manje i nikako da pusti svoj palac i mali kušinić iz kojeg je noktićima izvlačio perca što ga je dodatno smirivalo.
Ispričala sam mu priču kako je jedan dječak tako neprestano sisao svoj palac, i kad ga je jednom izvadio iz usta vidio je samo košćicu. "A nijeeee!" - nije mi vjerovao. Je,je, to ti je isto kao kad ližeš lizalicu. Kad poližeš sve ono slatko, ostane samo onaj štapić. Tako je i sa prstom, kad ga previše ližeš ostat će samo kost. Gledao mu u čudu, a zatim izvadio palac iz usta, nasmijao se i rekao: "Ma ti to mene zezas, je li?" - Nasmijala sam se i ja, i nastavila ga zezati. Ipak, dala sam mu mislit. Zamislite strave!? U miru dudlat svoj slatki palac i mislit kako bi mogla ostat samo košćica! I, upalilo je! Nakon nekog vremena, odložio je svoj mali kušinić i prestao dudlati svoj palac. Zatim su došli Legići i ništa više nije bilo isto!
A kad je uselio kompjuter u našu kuću, to je već bio totalni preokret na skroz novu ovisnost. Dok si reka keks, zakačili su se na to čudo i nijedna priča više nije imala utjecaja. Samo ograničavanje vremena provedenog u igri na kompjuteru. Što se zapravo pokazalo kontraproduktivno .Restrikcije su izrodile još žešću želju za kompjuterskim igricama. Moja upotreba kompjutera bila je svedena na minimum. Par sati tjedno, ako i toliko. Štoviše, uopće me nije interesiralo ništa više od e-maila, plaćanja računa, skidanja slika, pripeć koji glazbeni CD, internet vrlo rijetko.
Dok me planinarka Danica nije pozvala na kanjoning po Cetini, zapravo sam vjerovala da se radi o raftingu u gumenjacima. I bolje da nisam znala, jer da jesam, možda bi odustala, a ovako sam se provela ko nikad u životu i kako me Cetina pritumbala priko kamenja, tako mi se i život lagano počeja pritumbavat, a zapravo sam raširila krila za let.

Na kraju dana, za vrime konobinga, ekipa mi reče: "Pogledaj blog "brod u boci", tu ćeš vidit slike i pročitat priču."
Blog? Šta je to?....Ajde dobro, već sam čula za blog, ali nikad me ta materija nije zainteresirala. Naprotiv, čak sam imala nekakvu averziju. U stilu: "Asti ga mande, svi su se raspričali o tim blogovima, baš mi idu na živce!"
I naravno, već sutradan, slijedeć upute koje sam dobila od upućenih, krenem otvoriti taj famozni blog. Sezameeeee, otvori se!
Vidi, vidi...nije ovo tako ni bezveze...skroz je dobro...vidi ti njega, šta lipo piše, pari da je Pauletić...a slike još bolje. Pogledam malo i one starije postove...ma baš je dobro...dobre teme, a još bolje obrađene..pa primjetim mnoga slična razmišljanja...ko bi reka?... vidi i on slikaje smeće po uvalama, ka šta san i ja prije par godina na Visu....klikam...tamo-vamo-gore-dole...smješkam se...lipo je. Uberem dole komentare. Opet nepoznanica? Ali ubrzo skužim u čemu je caka s tim komentarima. Paaa, baš bi i ja nešto napisala na ovu priču o kanjoningu...a šta ću napisat....napišem nešto po inspiraciji šta mi je došla....sad triba upisat neko ime...koje ime...niko se ne potpisuje imenom, sve su neki nadimci, sve nešto konspirativno...a ajmo se ča malo igrat....pomislim kako me u planinarima svi znaju po tome šta san skoro uvik zadnja i spora ka puž...pa napišen "spuž" (po viški). Kliknem "pošalji", pribaci se gore među ostale i to je to. Kao kad potegneš prvi dim, popušiš prvu cigaretu. U početku malo nesigurno, mučno, ko zna šta će sve iz toga ispast? Ubrzo se počne redat cigareta za cigaretom, komentar za komentarom.
Kad već koristim pušački žargon, rekla bi još i ovako: Prvo posuđuješ di koju cigaretu i lagano pušiš, tako sam i ja ostavljala komentare kod Broda i posuđivala njegov blog da bi izrazila neko svoje mišljenje o datoj temi. S vremenom ti postane neugodno stalno posuđivati, pa skupiš para (hrabrosti) i odeš kupit kutiju cigareta i uvališ se do grla. I ništa ti nije teško, veseliš se svakom novom poznanstvu, koliko nas je tek sličnih, a otkriješ i neke stare dobre prijatelje...veselo je, koji put i tužno, baš kao i život.
I kod kuće dolazi do preokreta. Onaj tko je uvodio red i raspored, ko je utvrđivao kazne i nagrade, sad je glavni počinitelj.

/ovu karikaturu-čestitku nacrtao je Mornar inspiriran viješću o otvaranju prvog bloga u našoj obitelji/

I šta sam ja zapravo tila reč? Kako ću malo laškat (popustit) sa ovon raboton? A vidi me, već tri sata lupan po ovoj tastaturi i još nisan gotova?!
Ipak, donila sam jednu odluku. Pokušat ću smanjit količinu ili kako sad mladi moderno kažu: Smirit doživljaj.
Pa, ako vam kojiput izostanu moji komentari, znajte da sam taj dan popila
Antiblogobes - (najnoviji preparat u borbi protiv blogo ovisnosti temeljen na iskustvima poznatog preparata za liječene alkoholičare - antabesu).
Recite mi iskreno? Jesam li ja naivna?

- 15:40 - Komentari (35) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.01.2008.

PUNI KRUG

Uvijek kad se zateknem u nekoj dilemi, kad me muče nekakve sumnje, jednom rječju, kad sam nesigurna, pročitam "Desideratu" čiji tekst sam isprintala i zalijepila na frižider da ne zaboravim podsjetiti sebe na ono što je bitno u životu.
U "Desiderati" se ističu dvije riječi "BUDITE SVOJI" - to rješava sve moje dileme, sumnje i nesigurnosti. Pa još i ovo:
"Vi ste dijete svemira, i jednako kao i stabla i zvijezde, i vi imate pravo biti ovdje.
I bez obzira da li je to vama jasno ili ne, svemir se razvija točno onako kako treba."
Zamislimo protekli tjedan kao jedan krug. Od nedjelje do nedjelje. Ili od ponedjeljka do ponedjeljka, ako ćemo pratiti datume objave postova. Po tome bi mogli zasigurno reći da ću s današnjim postom zaključiti krug o vodi.
Sviđalo se to kome ili ne, ali i danas pričam o vodi i elementima.
E-hej! Nemojte još otići! Danas je na redu stvarni događaj, sa stvarnim ljudima, dokumentirano stvarnim slikama.
Sve će vam biti jasno kad kažem gdje sam jučer bila.
PLITVIČKA JEZERA!Gdje god se okreneš, vode u izobilju!

Miruje, skače, trče, priskače, preljeva se, zapljuskuje, prska, žubori, miluje, tušira, oplakuje....
Neznam više koji bi glagol i epitet upotrijebila za njeno Veličanstvo - VODU!

Reći ću samo jedno: Guštala sam ko prasica u malo vode! I ne samo ja, već i kompletan autobus planinara - Mosoraša. U prolazu smo mimoilazili Japance pod punom foto-spremom (nismo ni mi baš zaostajali za njima), obitelji s malom djecom, mladost, starost...internacionalni gušti!!!!
Vidi ovo, pa vidi ono...ajmeeeee lipoooo li jeeeee!

Uslikaj me ovde, uslikaj me onde...ušlikaj me SAD!!!

Dan - PREKRASAN!! Sunce, ugodno, blago, zimsko, ali ne i zubato, milovalo je naša lica i grijalo naša srca. (i svaštajoš nas je grijalo).

A elementi!!??!! Svi smo bili u svom elementu! Ma, svi elementi su se ovod objedinili!
Sunce - Vatra; Voda;

Drvo (i bukve i trstike);

Zemlja - stijena, plodni humus, pijesak na obali jezera

Metal - nevidljiv u mineralima sedrenih barijera, vidljiv u obliku raznih pomagača da bi čovjek bolje i lakše upoznao ovaj kutak netaknute (uvjetno rečeno) prirode.

U tolikoj masi ljepote, divote, utisaka, riječi postaju tako nevažne. Upijamo svaki element, česticu po česticu.
Škljocali su aparati na sve strane. Zaustavimo trenutak - slap, ponesimo ga kući, za sjećanje...

Toliko momenata ni najbolji digitalac, video-kamera, ne mogu zaustaviti. Ipak je sve pohranjeno.
Ispunilo nas je iskonskom energijom, za sva vremena.
Toliko iskonskom da nije čudno kada su se pred kraj obilaska probudili i neki iskonski nagoni.
Šetajući iznad uspavanog jezera, primjetili smo da je jezero zaleđeno. Nije prošla minuta, počelo je bacanje kamena s ramena. Ko će dalje, više, jače! Udri momčino na ledeno jezero, uspavano, mirno pod ledenim pokrivačem.

Zviiiiiiz! Buuuuum! Kliiiiiiiiiz!! Lomljivo kamenje rasipalo se na tvrdoj površini.
Ma vidi ti kako je tvrd led, ne može ga ni kamen probit! E, ovi moj kamen oće, ne zvao se ja kraljević Marko!
Neko se dosjetio, pa je bacio kamen bliže obali gdje je led tanak, pa se busao o prsa: Aha!! Ja sam junak koji je uspio probiti led! Hm!?? Ovo bi već bila tema za neku posebnu priču? Djevojčice i dječaci.
Jer,... djevojke su se divile tek niklim cvjetićima koji su sramežljivo provirili ispod lisnatog pokrivača
jaglac, šumarica, visibaba, svjetlozelene macice na stablima johe.

Prvi vjesnici proljeća! Mmmmmmmm, sva su se osjetila probudila, čutimo proljeće u svojim porama, sanjarimo, romantično se zamišljamo na ovom istom mjestu kad sve zazeleni i procvjeta....
I uvijek je tako. Posjetimo neko predivno mjesto i na odlasku obećamo sebi: Opet ću doći! Sigurno hoću!
Čim padne slijedeći snijeg! Čim zazeleni drveće i procvjeta cvijeće! Čim vatrene kočije prospu svoje boje, pa se sve zarumeni i poludi od boja!
Koliko puta održimo to obećanje? Ja, rijetko. Nadam se da ovog puta neću zanemariti obećanje koje sam sebi dala na odlasku.
VRAĆAM SE!! PRVOM PRILIKOM!!

DESERT - ANEGDOTA ZA KRAJ

Stigli smo do pristaništa. Naš vrli organizator i vodič Goran, uspio je dogovoriti vožnju brodom. Jupi!!!!!
Veselimo se krstarenju jezerom Kozjak. Ekipa se fino smjestila u prvom redu na provi (ipak je prova! sorry Duje!)
simpatičnog brodića, imenom LIJA.

Krenuli smo! "Kad naš brod plovi, plovi...." - na položaju, stojimo mi! Veselimo se ko dječica, namještamo za što bolji pogled. Kako smo na provi, prvi vidimo kako nam se suprotna obala opasno približava. Udrit ćemo! Nećemo!
Pristali smo na suprotnu obalu jezera. I to je sve??? Razočarani smo!!!!
A gdje je krstarenje?
Lukava Lija vraća se u matičnu luku i ostavlja nas koji je ispraćamo s čežnjom u pogledu.

Razočarenje ubrzo nestaje! Krećemo u osvajanje divljih Gornjih jezera! Preko polomljenih grana, srušenih stabala, poplavljenih staza, s daškom avanture u srcu, veselimo se svakom novom koraku!

- 16:33 - Komentari (42) - Isprintaj - #

petak, 18.01.2008.

VENTAGLIO D' ARPE

Priča o kroćenju harfe
/izvadak iz Knjige o čaju, Kakuzo Okura /

U klancu Lung Men - Zmajska vrata, čarobnjak je pronašao drvo kiri-vladara šume.
Brončane vitice njegovog korjenja ispreplitale su se sa viticama srebrnog
zmaja što je spavao ispod. Čarobnjak je od ovog drveta izradio čudesnu harfu,
čiju će tvrdoglavu ćud moći ukrotiti samo najveći glazbenici.
Na dvoru kineskog cara, glazbenici su uzaludno pokušavali izmamiti melodiju
iz njenih žica, uspjeli su jedino dobiti grube tonove prezira, sasvim u neskladu s pjesmama koje su htjeli pjevati. Harfa je odbijala priznati majstora.
Pojavio se na carevom dvoru, Pai Ya - najbolji među harfistima. On nježno rukom pomiluje harfu, kao kad bi netko želio umiriti nemirna konja.
Blago dirnu žice, a zatim zapjeva o prirodi i godišnjim dobima, o visokim "planinama i vodama što teku, i sva se sjećanja drveta probudiše!
Ponovno se sladak dah proljeća igrao među granama kiri drveta. Mlađahni slapovi, plešući niz klanac, smijali su se propupalu cvijeću. Ubrzo su se začuli i sneni glasovi ljeta s bezbrojem kukaca, nježnim rominjanjem kiše, kukanjem kukavice. Slušaj! Tigar riče - a dolina odgovara.
Jesen je; u pustoj noći, britko poput mača sjaji! Mjesec povrh mrazom prekrivene trave. Sad zima vlada, i kroz zrak ispunjen snijegom kruže jata labudova i štropotava tuča udara po granju s divljom radošću.
Tada Pai Ya promijeni ključ i zapjeva o ljubavi. Šuma se zanjihala poput vatrena dragana duboko izgubljena u mislima. Gore visoko, poput nadmene djeve, projurio je oblak, svijetao i lijep, prolazeći bacao je duge sjene na zemlji, mračne poput očaja. I opet se ključ izmjeni.
Pai Ya zapjeva o ratu, o srazu čelika i konjima u galopu.
U harfi se podignu oluja Lung Mena, zmaj je jahao munju, tutnjeća lavina provalila je kroz brda.
Zanesen, nebeski car upita Pai Yaa, u čemu je tajna njegove pobjede?
On odgovori: Veličanstvo, drugi nisu uspjeli jer su pjevali samo o sebi.
Ja sam prepustio harfi da odabere temu i nisam odista znao je li harfa bila Pai Ya, ili je Pai Ya bio harfa."

Jučer ujutro zapazih naslov "Talijanske harfistice u Splitu" - jedini europski orkestar koncertnih harfi -" Ventaglio d' arpe" iz Udina, koji čini 17 članova, uglavnom žena, splitskoj publici pružit će rijetko zadovoljstvo. Nastup u Splitu početak je turneje kojom će se talijanska "Lepeza harfi" predstaviti publici u Hrvatskoj. Orkestar je osnovan 2004.g. na inicijativu profesorice Patrizie Tassini koja je ujedno i dirigentica ovog rijetko viđenog sastava.
Osim u Splitu, gostovat će još u Zadru i Rijeci. (prijepis iz članka u Sl.Dalm.)
U trenu se odlučim. Idem!
Odem na vježbu tai-chija i pitam moju taichisticu koja svira harfu u splitskom kazališnom orkestru -" Ideš li na koncert?" - odgovara mi bojažljivo - "Ma baš imamo probu u to vrime, a valjda će me pustit...ma idem, makar picala probu!" - Pa, naravno!!! - došlo mi je da je uhvatim za ramena i protresem -" O čemu pričaš, pa ti sviraš harfu, ako tebe neće pustit, pa koga će?!", ali protresla se ona i sama kad je vidila moj zapanjeni pogled.
U 19.30 sjela sam na svoje mjesto u kazališnoj loži i u išćekivanju početka, škljocnula stanje na bini.

Kojim rječima opisati te ujedinjene zvukove harfi koji su strujili sa pozornice i preplavili cijelu dvoranu, dotaknuli svako srce u njoj.
Sjetila sam se našeg žubora vode Žuborio je potočić, hučale su riječne bujice, kapale su kišne kapi, valovi su zapljuskivali obalu, slapovi miline razgalili su moju dušu. I opet moje asocijacije vuku na vodu, ali kad je tako i nikako drugačije. Evo, uvjerite se sami! (nemam izvedbu "Lepeza", ali pronađoh jednu izvedbu valcera "Na lijepom plavom Dunavu")

Ugledavši prazna mjesta (??zar je moguće da ovakav koncert nije rasprodan do posljednjeg mjesta??), nakon pauze, preselim dole, bliže pozornici. Poželih tu divotu osjetiti izbliza, a po mogućnosti i štogod uslikati.

Usred izvedbe "Habanera" - G.Bizeta, zatvorih oči i nađoh se usred mnoštva slapova.

Doživjeti "Lepezu harfi" je zaista veličanstveno. Melem za uši, oči i dušu.
Hvala im što su posjetile moj grad i poklonile nam ovu predivnu večer.

Dok sam tražila da li ima njihovih snimaka na YouTubeu, nisam ih pronašla, ali sam naišla na mnoge zanimljivosti o harfi. Na jednom blogu uživala sam u zanimljivim prilozima.
Možda ste vjerovali da je harfa instrument samo za nježne ženske ručice, ili da je rezervirana samo za klasiku i kazališta? Varate se, baš kao što sam i ja.

Saznala sam da je harfa u Meksiku, kao i ostalim zemljama Centralne i Južne Amerike, vrlo popularan instrument. Postoji čak i vrsta harfe koja se zove Paragvajska harfa. Ima još i Celtska harfa.
Za Irsku harfu već svi znamo, ona je i zaštitni znak Irske države.
Grčki bog Apolon svirao je harfu.

I moja prijateljica svira harfu i baš sam ponosna zbog toga!
Evo još malo umilnih zvukova:

- 20:10 - Komentari (27) - Isprintaj - #

srijeda, 16.01.2008.

NASTAVAK SLIJEDI - ODNOSNO VEĆ JE TU

U prethodnom postu "Vodeni dan" dotakla sam se jedne materije u orijentalnoj astrologiji.
Po vašim komentarima sam osjetila da bi nekolicina željela saznati koji je njihov element u toj orijentalno astrologiji.
U ovom postu slikovito ću vam pokušati približiti tu materiju.
Nisam baš neki astrolog, doduše neman pojma šta znaće one "Kuće" u zapadnjačkoj astrologiji i kad se priča tim jezikom
uglavnom skužim kolika sam neznalica po tom pitanju. Ali volim ponekad pročitati dobar horoskop i sa općim pojašnjenjem mog znaka se u većini postavki slažem. Poklapa se dosta toga, ali moj Lav u podznaku zna to s vremena na vrijeme razbucat. No, nije mi bila namjera pričati sad o zapadnjačkom horoskopu.
Idemo na ono bitno zbog čega smo se našli ovdje, dragi moji gosti.

Za početak evo jedne skice:

Kad pogledamo ovu skicu, prvo se pitamo: Šta je sad ovo?
Priča se o 5 elementata, a ovdi su brojevi od 1-9, i otkud sad ove transformacije?
Za nejasnoće u brojčanom stanju, odgovor je da neki elementi imaju podvrste. A što se tiče transformacija, e to i zahtjeva malo više truda za objasnit. Ovo bi najradije citirala iz knjige Michia Kushija - KI 9 ZVIJEZDA.

"Da bismo razumjeli kako djeluje orijentalna astrologija trebamo imati jasno razumijevanje zakonitosti kretanja i promjena koje vladaju svim stvarima na zemlji. Stari mislioci promatrali su prirodu i primjetili da sve stvari neprekidno prolaze kroz različite stupnjeve skupljanja i širenja koji se međusobno izmjenjuju, te unutar tog univerzalnog procesa uočili pet arhetipskih faza ili stupnjeva transformacije. Tih pet stupnjeva mogu se ukratko opisati kao:

I - uzlazeća. brzo šireća energija ili priroda drveta - PROLJEĆE
II - visoko aktivirana slobodna energija ili priroda vatre - LJETO
III - sakupljajuća,kondezirajuća energija koja se kreće prema dolje i unutra ili priroda zemlje - KASNO LJETO
IV - potpuno skrućena, materijalizirana energija ili priroda metala - JESEN
V - lagano rastapajuća, plutajuća energija na granici između jake kondezacije i jake ekspanzije ili priroda vode - ZIMA"

Objasnile su se transformacije, sad idemo pogledat koje su to podvrste.
U knjizi je to prilično opširno opisano, a ja ću pokušat prenijeti na jednostavniji način, onako kako je i meni prenio predavač kojeg sam slušala.

DRVO se dijeli na:
- tvrdo drvo, npr. bukva - 3
- elastično, savitljivo drvo, npr. bambus - 4

ZEMLJA se dijeli na:
- pjeskovito tlo - 2
- plodno tlo - 5
- kamenito tlo - 8

METAL se dijeli na:
- kruti metal - 6
- meki metal -7

VODA i VATRA nemaju podvrste. One su čiste i jasne.
Kad pogledamo prvu sliku, vidimo KRUŽNICU i ZVIJEZDU.
KRUŽNICA predstavlja hranidbeni ciklus ili ciklus stvaranja koji se još naziva SHEN ciklus. Tu se jasno vidi da svako razdoblje nužno podržava i stvara energiju slijedećeg razdoblja. Očito je da voda stvara i podržava energiju drveta (voda zalijeva i hrani drvo); drvo stvara i podržava energiju vatre (drvo je zapaljivo i hrani vatru, što više drveća plamen je trajniji i jači) ; Vatra podržava i stvara energiju zemlje (npr. nakon požara zemlja je obogaćena pepelom koji je hrani); Zemlja stvara energiju metala (kao primjer možemo navesti metalne rude koje se nalaze u zemlji); Metal stvara i podržava energiju vode (npr.minerali u vodi).
ZVIJEZDA predstavlja drugi osnovni međuodnos elemenata, a to je odnos potiskivanja ili kontrole i naziva se još i KO ciklus.
Kada pratite strelice vidite da voda kontrolira vatru (gasi je, smiruje), vatra kontrolira metal (ugrijava ga, sve do taljenja), metal utječe na drvo (npr. metalna pila će ispiliti drvo, obraditi ga i sl.), drvo kontrolira zemlju (npr, korijenje drži tlo da se ne rasipa), i zemlja utječe na vodu (npr. zemljom se može nasuti obala, kamena gustirna zadržava vodu u sebi, stjenoviti kanjon ograničava rijeku). Naravno da taj odnos nije uvijek isključiv, on uvelike ovisi o snazi pojedinog elementa. Poslužit ću se komentarom @prirodnog - kapljice vode na vatri će ispariti, ali bujol (kanta) vode će ugasiti vatru.
Ili kako su to stručno objasnili u knjizi:
"... Kada je naglašena skupljajuća, zbijajuća energija zemlje, energija suprotne rastapajuće ili rasipajuće prirode vode je sputana. Kada je naglašena energija vode, aktivno razdoblje vatre je potisnuto. Energija vatre sprečava snažno materijaliziranu energiju metala, itd."
U knjizi, autor zaključuje:
"Kad ste jednom jasno shvatili dinamičan odnos yina i yanga, njihovih manifestacija kroz 5 transformacija, te zdrav razum i živu logiku ovih Shen i Ko odnosa, lako možete razumjeti sveukupnu staru orijentalnu misao, uključujući drevnu orijentalnu astrologiju. Drugim riječima, ako ne razumijete yin i yang i pet transformacija, nemoguće je stvarno razumjeti bilo koji od starih tradicionalnih načina razmišljanja."
Mislim da je za sada dovoljno podataka, a ako neko želi znati više, u knjizi KI
9 ZVIJEZDA - autor Michio Kushi, može potražiti sve o tome.
Prilažem tabelu iz koje možete saznati kojem elementu pripadate prema svojoj godini rođenja.

Zanimljivo je promatrati međuljudske odnose kada znamo kojem elementu osobe pripadaju.
Naime, prema sustavu KI 9 zvijezda ugovarali su se brakovi na drevnom istoku. Teško da se mogao ugovoriti brak između osobe Vode i osobe Vatre. Ako bi se kojim slučajem dvoje mladih zaljubilo, njihovi roditelji i one ugovaračice brakova su se svim silama trudili da ih rastave. Danas se to više ne gleda, ali zanimljivo je pogledati neke odnose.
Računajući element svakog od članova moje familije, došla sam do interesantnih zaključaka koji su čak i logični.
Potrebno je razmišljati po logici ovog sustava, uvažavati prirodu i odnose u prirodi.
Dok ovo pišem, pogledavam u knjigu na neke primjere. Ne mogu odolit, a da vam ih ne prepišem:

" Pretpostavimo da se osoba Vatra nađe u vezi s osobom u znaku Metala koja naravno teži da bude vrlo dobro organizirana. Energija osobe Metala je usmjerena prema unutra, stalna je i praktična. Budući da je Vatra vrlo otvorena, vrlo impulsivna i često mijenja mišljenje, sklona je sukobima i frustrira osobu Metal. Svaki put kad Metal pokuša uredno srediti stvari Vatra će doći s nekom novom sjajnom idejom; Metal će uvijek pokušavati razviti praktičan plan, korak po korak, ali Vatra će je pokušati izvući iz kuće da nekamo zajedno odu. Osoba Metal će predložiti klasičnu glazbu,a osoba Vatra će inzistirati na noći u diskoteci, a Metal će zaboraviti sve o Mozartu i poći s Vatrom. Ako su povremene, ovakve situacije neće imati veće posljedice, ali ako postane stalna situacija, to može izazvati frustraciju kod Metala. Ili recimo da osoba Vatra odabere osobu Vode. Vatra će uvijek izražavati vrlo tvrdoglava mišljenja i snažne ideje, ali komotan, prirodno prilagodljiv karakter Vode, će konstantno gasiti Vatru. U ovom slučaju energija Vode kontrolira Vatru i ona postaje frustrirana strana."

Na kraju cile ove čitabe, možemo se slobodno zapitati: "Kakve koristi od svega ovoga?"
Neko će pomisliti - "Bah! Trice i kučine! Ja sam skeptik!"
Drugi opet: - "Ma to me uopće ne zanima, dosta mi je i ovaj naš zapadni horoskop."
Treći, zamišljeno primjećuje: "Hm,hm,hm...ima tu nečega, ali..."
I tako dalje. Normalno je sve od nabrojenog. Netko će usvojiti nešto što ga je privuklo. Netko neće utrošiti ni minutu svog razmišljanja , a netko će potražiti navedenu knjigu i željeti saznati nešto više.
Kod mene, prvi susret s ovom materijom izazvao je vrlo pozitivne reakcije, a pogotovo kad sam izračunala elemente članova svoje obitelji i stavila ih u međusobne odnose. Zapanjilo me koliko toga se poklapalo i bilo logično.
Što sam više razmišljala na taj način, to je utjecalo i na neke odnose sa drugim ljudima, u pozitivnom smislu.
Naime, stvaljajući sebe u odnos sa određenim osobama, i razmišljajući po prirodnom sustavu elemenata , neke reakcije su mi bile objašnjive i logične i pomoglo mi je da se suočim ,s svojim frustracijama, ako bi do njih došlo.
Ovu priču ću završiti s još jednom slikom istočnjačkih umjetnika koju sam skenirala iz jedne kineske mape koja mi već godinama leži u ormaru.

- 13:24 - Komentari (35) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.01.2008.

VODENI DAN

"Ako je meni nešto promaklo, sigurno neće gustirni!" - reče brod u boci
A gustirni se skroz nešto drugo mota po glavi. Jer kad bi sad stavili jednu sliku isprid njih deset i rekli im da opišu
što vide na toj slici, imali bi 10 sasvim različitih opisa jedne te iste slike.
Svatko, ponaosob bi je opisao na sebi svojstven način.
Tako i kad prepričavamo neki događaj, svatko će ga prepričati na svoj način, zapaziti neki poseban detalj,
zapamtiti neku sitnicu koja drugima nije upala u oko.
Brod je našu zajedničku nedjeljnu pustolovinu tako dobro prikazao, u svim njenim segmentima, da bi bila prava
grijota to sad nadopunjavat. Moooožda ubacim koju slikicu od nedilje.
Pravo za reč, meni je inspiracija došla na skroz nešto drugo.Mene je puklo pisat o kiši. I ne samo o kiši, nego o vodi u širem smislu. Pa i o nekim literalnim opisima vode.
Malo ću vas zadavit nekim podacima, ali vjerujem da ćete saznat nešto što još niste znali, ili ste samo načuli.
Za početak - KIŠA NA CETINI

Kiša natapa našu zemlju, puni rijeke, jezera, mora, lokve, potoke, pa i gustirne.
Gustirna koja je puna vode-kišnice, zadovoljna je, sretna kad dođu žedni ljudi, otvore poklopac i ubace sič u dubinu
da bi zagrabili bokun njenoga blaga i utažili svoju žeđ.

žuta žaba je proradila! stavila mi je ovu sliku!
Napuštena, suha gustirna je tužna, usamljena, zapuštena.

O vodi možemo pričati na više razina. Ona je kemijski spoj dva atoma vodika i jednog atoma kisika. H2O.
Ona je naša nasušna potreba u prehrambenom smislu. Bez hrane bi mogli izdržati više dana, ali bez vode, nikako.
Da ne davim opsežnim podacima, sve o vodi možete pročitati i ovdje

Zadnjih godina čuli smo i za japanskog znanstvenika Masaru Emotoa koji je napisao knjigu "Poruke iz vode".
Čovjek je proučavao kristale vode iz slavine s različitih lokacija. Tako se iz tokijske vode nije oblikovao ni jedan cjeloviti kristal. Dok su se iz prirodne vode, gdje god da je uzeo, uvijek stvarali kristali.
Proučavao je i utjecaj dobrih ili loših vijesti na molekulu vode. Na lijepe riječi stvaraju se prekrasni kristali slični snježnoj pahuljici, a na ružne vijesti pretvara se u nekakve amebne spodobe.Htjela sam vam prikazati par tih sličica, ali nešto mi ne radi ova žuta žaba (ImageShack), pa ću vas uputiti na moj izvor.
Mikroskopske prikaze možete pogledati na stranici Krešimira Miška - Preko ruba znanosti - tema RAZGOVORI S VODOM.

Voda je sveprisutan element. Čovjek je oduvijek pručavao vodu, inspirirao se vodom, upoznavao je na sve moguće i dostupne načine.
U knjizi Marlo Morgan - "Poruka iz zauvijek" , voda je opisana na ovaj način:
"Odabrala sam ime Apali, što znači Vodena osoba, jer me jedna starica, koja više nije s nama, naučila umijeću kako da namirišem vodu u zraku, kako da čujem vodu ispod tla, kako da tijelom svojim osjetim vodu. Nadahnulo me njezino duboko poštovanje i predanost toj tekućini koja održava život.
Voda ne postavlja pitanja, ona prihvaća i prilagođava se posudi kojeg god oblika ona bila.
Voda može biti vruća, hladna, u obliku pare, kiše. Jako je prilagodljiva.
Hrani biljke, životinje, ribe i čovjeka. Poštuje sav život i besplatno se daje. Voda je slaba, pa ipak
dugotrajno kapanje u stijeni može napraviti rupu.
Čovjek je može zablatiti, ali kad je niko ne uznemiruje, sama će se očistiti.
Ponosna sam što sam povezana s vodom."

I ja sam ponosna što sam povezana s vodom.
Jednom sam slušala predavanje o orijentalnoj podjeli na elemente: voda, vatra, drvo, zemlja, metal.
Po godini rođenja izračuna se koji je tvoj element. Tako je moja godina - vodeni element.
Na tom predavanju naučila sam neke pojedinosti o odnosima pojedinih elemenata, u biti radi se o odnosima među ljudima. Izračunala sam elemente preostalih članova moje porodice i neki detalji bili su tako logični, tako prepoznatljivi da me to prilično fasciniralo.
Sad bi trebalo previše vremena i prostora da vam približim tu materiju, ali ako vas zanima možete potražiti jednu knjižicu koju je napisao poznati makrobiotičar - Michio Kushi - KI DEVET ZVIJEZDA - vodič kroz orijentalnu astrologiju.
Znači osim podjele na 12 životinja koje su se odazvale Budinom pozivu, postoji i ta podjela na elemente.
Tako je doduše u svim astrologijama, jer i naši horoskopski znakovi grupirani su i po elementima kojima pripadaju:
vatra, zemlja, zrak, voda. I tu me dopala voda. Gdje god krenem, voda, voda, voda.

Vratila bi se na onu orijentalnu astrologiju. Tamo se tumači da voda stvara i hrani energiju drva, šta je sasvim logično.
S druge strane vodu hrani i pojačava energija metala. I to se može ovako laički objasniti činjenicom da su u vodi prisutni razni minerali koji dolaze od raznih metala. No, bolje da ja to pojednostavnim, jer ćemo se svi zapetljati u tom sustavu zvijezda da nas neće više ni zvijezda Danica raspetljat.
Pošto ona "žuta žaba" uporno neće da mi skine slike koje bi ja još tila zalipit u ovi post, ne preostaje mi ništa drugo nego da prepišem opis vodene osobe kako su to opisali u sustavu Ki devet zvijezda. Tek toliko da vam pokažem koliko su slični ti opisi, iako potječu od različitih izvora.

"Bijela voda 1: ova boja zapravo nije bijela, već prozirna poput vode. Osoba rođena u ovom znaku ima "transparentnu" osobnost budući da se može vrlo slobodno i otvoreno prilagoditi bilo kojoj osobi i situaciji.
Ova osoba je vrlo opuštena i ugodna, često se bavi pisanjem ili nekim drugim oblikom kreativnog rada.
Ako postane preslaba, ta prilagodljivost može prerasti u krajnost tako da postaje suzdržljiva, neodlučna,
bez usmjerenja i jasnog razmišljanja.
Iako se ljudi u znaku vode doimaju blagima i rezerviranima na površini, u sebi su vrlo jaki i dobri su slušatelji,
ali često ne otkrivaju prave osjećaje. Dobri su u čuvanju tajni. Imaju jasne poglede i sposobni su vidjeti lice i naličje situacije. U razgovoru vode računa o osjećajima drugih ljudi i skloni su tome prilagoditi svoje odgovore.
Dobri su u društvenim odnosima. Brinu za druge, ali u sebi mogu gajiti osjećaj nadmoćnosti.
Diskretni su i privatni život drže u tajnosti."

Napokon! You tube je bija dobar i pribacija mi je ovi lipi spot od Enye. Guštajte!

Jutro, 15.01.2008. - 08.00 h - postignut je sporazum između izvjesne "Žute Žabe" koju ću u narednim tekstovima nazivati Žu-Ža, i vlasnice ovog bloga, gustirne:
- Žu-Ža se obavezuje da će lijepo prenositi slike koje gustirna odabere i zalijepiti ih na gustirnin post.
- Gustirna se obavezuje da neće ići "preko ruba znanosti" kod drugih internetskih korisnika za vrijeme uređivanja svog posta
Sporazum Žu-Ža - Gustirna je sklopljen i zaključen istog dana u 08.32 h.
Da bi proslavili sklapanje ovog sporazuma pustit ćemo malo prigodne glazbe koju će nam posuditi
Meštar od mužike - veeeeliki!! - You Tube !!

- 20:57 - Komentari (28) - Isprintaj - #

subota, 12.01.2008.

KAD SE STANE I RAZMISLI

Malo odmora dobro mi je došlo. Stati, odmoriti, promisliti.
Da sam stala i razmislila prije svog zadnjeg posta, vjerojatno ga ne bih
ni objavila. Bar ne u onakvom obliku. Ja, pa ja! A vidi mene!
U svom životu mnogoštošta sam propustila jer sam često stajala, odmarala
i razmišljala.
Nakon mature, poželila sam stati, odmoriti se malo od škole, profesora, učenja.
Raditi što mi se prohtije, do mile volje! Neće faks nigdi pobić! A triba prvo i odlučit se! Puno toga se vrtilo po mojoj glavi. Raznorazna zanimanja kojima bi posvetila svoj mozak, vrijeme i život. Velika odluka. Važna odluka! Životna odluka! Pritisak u glavi, samo takav!
Sigurna sam bila samo u ono šta neću: ekonomija i pravo. Nema šanse!
Iako imam svjedodžbu srednje ekonomske, dalje od toga ne idem!
S druge strane, zove me more. Možda i sindrom mlađe sestre, koja bi rado u mornare ko i braco. Pa se mota ta Viša pomorska po glavi i ne da mi mira.
Pored nje kopkaju me arheologija (podmorska naravno), oceanografija, psihologija (nema veze s morem, ali me dosta vukla, posebno dječja psihologija), biologija (opet u kontekstu s morem).
I dok se ja tako dvoumim, vrime prolazi, izlazi se vani s društvom, izlasci zahtijevaju određene troškove, usput mi se zalomi još i nesretna ljubav, ka šta se uvik zalomi kad ne triba.
U svemu tome, neočekivano uleti ponuda za privremeni posao u struci.
Zašto ne? Neće dugo potrajati, a taman ću zaradit štogod za đeparac, da ne pitam stalno u roditelja i brata. Do lita ću se već odlučit za faks i sve štima. Vraga! Koji mjesec je potrajao 12 godina i nešto sitno!
Oni oblačići iznad glave koji su pretstavljali moje možebitne studije, rasplinuli su se, nestali, puf! puf! puf! puf!....PUF!
Rastrzana između životnih odluka, prepustila sam se struji događanja, liniji slabijeg otpora.
I tako, pomislim ponekad, da nisam stala odmoriti se, nakon srednje, da sam imala volje i energije odmah krenuti dalje - sad bi bila - tko zna gdje?!
Bilo je perioda kad me to dosta opterećivalo, a onda je odjednom prestalo. Iz neke knjige izletila je kartolina sa pjesmom T:S: Eliota koju sam zapisala u lijevom stupcu. Čemu razmišljati o putu kojim nikad nisam kročila i vratima koje nikada nisam otvorila, samo sam stajala ispred njih i nećkala se - hoću li otvoriti, koja ću otvoriti, šta će me tamo dočekati?
A bilo je lipo sa 21 godinu primati svoju plaću i osjećati se slobodno, neovisno, zaljubljeno...
Posljednjih nekoliko godina, odluke sam počela donositi instiktivno, ili bi se radije izrazila - intuitivno. Izraz koji sam usvojila na aromaterapiji i koji mi se jako, jako sviđa, a u mnogočemu određuje i moju osobnost.
Aromaterapija su bila vrata koja sam otvorila i put kojim sam krenula, a s njim otvorila su se i druga vrata i neki novi-stari putevi, a opet i dalje sam bila na svom postojanom putu.
I tako sam, intuitivno odlučila objaviti ovu temu o prestanku pušenja koju sam "u šporko" obradila prije par mjeseci. Fotografije su uletile spontano. Nametnule su se kao nešto najnormalnije čime bih potkrijepila svoje riječi.
Da sam stala, počela razmišljati, vagati ZA i PROTIV - tog posta sad ne bi ni bilo. Čekao bi neki novi impuls.
Sad, kad sam opet sve to pogledala, pročitala vaše sjajne komentare, odmorila, stala i počela razmišljati....pitam se - Što se u stvari ovdje dogodilo? Ima ona izjava - "Desila se ljubav."
Meni se izgleda desio ego. Taman pomislim da sam ga pospremila negdje u nekom pretincu, a on samo čeka pravu priliku i izleti ko metak iz puške.
Prije ili kasnije ispliva. Ma koliko ga spremali, potiskivali, negirali, čistili se od njega. Jednostavno ga ne možemo, tek tako, poništiti, izbrisati.
Zaskoči nas kad se najmanje nadamo. Taman smo se opustili, plivamo u moru sa ostalim ribicama, kad eto ti njega:
"Ju-huuuu! Gle mene! Pa vidi me prsno, pa vidi me leđno! Tra-la-la-la!"
Ko ona zajedljiva ajkula što se ceri iskeženih zubiju, i još namiguje!
U sebi mislim - Ma, neee, to mi se samo priviđa! Ma kakviii!
Uostalom, pola svita šta me komentira već me i poznaje, pa šta fali da me upozna i preostala polovica?!
Upakiram sve to u zadimljeni celofan i kliknem: Objavi!
Intuicija, instikt, adrenalin - sve radi - tuta forca! Objavi! Kud puklo da puklo! Mogu se nosit s time!
Neke teme pažljivo pripremim i obradim, a neke jednostavno izlete iz mene nakon što su strpljivo odčučale svoje.
Ovu temu ega, već su mnogi od vas odradili. Pretpostavljam da je to neminovno, i zato, iako znam da se vjerojatno ponavljam i dupliram s mišljenjima mnogih od vas, ipak ću ovo razmišljanje objaviti. Kud puklo da puklo!
Kroz pisanje, čitanje, komentiranje, lako i brzo se stvori bliskost među sudionicima. Nakon, niti 2 mjeseca blogovanja, postali ste dio mog života i to drag dio. Sve prijašnje barijere oko objave vlastitog lika su se u trenu srušile. Da li je ego srušio barijere ili je prevladala spontanost, otvorenost, neka potreba ili želja koja me obuzela, da vam se pokažem i da vidite radost u mojim očima i kako bi vas najradije svih izgrlila i izljubila!!
Zaista, lijepo mi je s vama, a usuđujem se nadati da je i vama lijepo sa mnom.
Otkrivam sebe vama, ali ujedno otkrivam i sebe sebi.
Koliko ću se otkriti, odlučujem sama, u momentu intuicije.
Ako se zanesem i pretjeram, slobodno mi recite. Cijenit ću to!
Iako, moram ovo reći, sama prisutnost meni vrlo bliskih osoba s jedne strane me brenzaje (koči), a s druge strane me stavlja na kušnju.
Sad se mislim da ubacim neku zgodnu sličicu, ali neznam koju. Idem vidit šta ima, možda mi intuitivno uleti neka zgodna.
Nema ništa. Može i bez slika. Nije uvik sve ni u slikama! party mah kiss

- 21:22 - Komentari (17) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.01.2008.

DOSJE - U DIMU CIGARETE

Zadnjih dana mnogi blogeri (Shelly , Koraljna/08.01., te Filipinka/03.01.) - progovorili su o restrikcijama za pušače koje su se počele provoditi u zemljama EU.
A priča se naveliko da će ubrzo početi i kod nas.
Došlo i meni da progovorim nešto o tome, pošto sam i vamo i tamo. Kako sad to? Pa, objasnit ću vam.
Samo čas, pričekajte:

E, sad možemo nastavit:

Vidimo li se kroz ovu dimnu zavjesu? Vidimo.
Vrijeme radnje - 1980.ili 1981.god.
Mjesto radnje - Solin, predio Širina, na teraci mog prijatelja
Sudionika - četvero
Šta smo radili: igrali poker, pušili, slikavali se i ludo se zabavljali
Šta smo zaradili na pokeru: brdo kistova (prijatelj je bija umjetnik, a sad je arhitekt u Berlinu), vriću smija, dim u oči
i uspomene za cili život.
U našoj okolici dimile su fabrike cimenta u svih šešnajest (kako bi Solinjani rekli), Majdan na istoku, Prvoborac
na zapadu i Partizan još zapadnije. Tako da naši dimni signali sa tarace na Širini nisu bili nikakvo čudo.
Pušila se "Stoša" - Filter 160. Eh! Nekidan mi moj stariji (još izviđa po Zagrebu), priča kako je u trafici pita kutiju "Stoše", a trafikantica se razvalila od dragosti: "Ajme! Da "Stoša"?! Otkad to nisan čula?!"
Bili su to moji pušački dani koji su trajali nekih 17 godina. Jesam li bila sretna? Jesam!
A sad? Sad već imam skoro 12 godina nepušačkog staža. Jesam li i sada sretna? Jesam!

Ovo je uslikano prije 2-3 g., na Visu , nakon koncerta Vlatka Stefanovskog i Miroslava Tadića.

Živjeti sa cigaretom od jutra do mraka i živjeti bez cigarete u isto to doba - poznato mi je.
Kako smrde čike u pepeljari nakon cjelovečernjeg pušenja ispred televizora? Poznato mi je.
Kako smrdi roba koju sam nosila na večernjem izlasku provedenom u nekom kafiću s ekipom? Poznato mi je.
Kakav je gušt zapaliti cigaretu nakon ručka? Poznato mi je.
Kako je lijepo živjeti bez svega toga? Također mi je poznato.
Da li sam se udebljala otkad ne pušim? Jesam. Ali ne zbog nepušenja, nego zato šta više jedem i ne pazim.
Kako sam prestala pušit? Možda vas to uopće ne zanima, ali ipak ću napisati, pa nek čitaju oni koje zanima.
Moram prvo ispričati jednu pričicu kada sam pokušavala prestati pušiti po sistemu smanjivanja cigareta.
Još imam nekakav papirić, priložen uz mnoštvo drugih papirića u teci za recepte.
Na jednoj strani piše recept za Čoko liker, a na drugoj je popis popušenih cigareta na dan 13.12.1987.god.(nedilja)
Čak sam zapisivala i sat kada bi popušila cigaretu, tako sam od 10.30 do 18.15 popušila 6 cigareta.
Zatim piše: - kod Bare, prije koncerta - 2 kom
- na Bajaginom koncertu - 5 kom - Koncert je bija super!
Evo jedan mali podsjetnik!

Nakon koncerta otišli smo u Stobreč kod našeg "Bude" i u toj rubrici upisan je veliki ? (šta oće reć da nisan više
ni brojila)
Zatim piše novi datum - 14.12.87. (ponediljak i radni dan) - u to vrime bila sam zaposlena kao službenica
u računovodstvu jedne državne ustanove.
Sati - 7.20 - 1 cigaret ; sati 8.00 - 1 cigaret
i na kraju kao zaključak piše: "Nema smisla, opet sam propušila!"
Pa kako ne bi!!? Bajagin koncert, izlazak u Bude sa ekipom, brat se taman iskrca sa broda, slavimo, veselimo se!
Slijedeći pokušaji smanjivanja pušenja bili su za vrijeme prve i druge trudnoće, ali i to je bilo privremeno i nije urodilo
konačnim prestankom pušenja.
I tako, u dimu cigarete svoje, u večerima pustim kad bi mališe spremila na počinak, Mornar negdi na oceanima,
sidin u kužini prid televizijom, opuštam se uz cigaretu s kojom nikad nisam sama (sićate li se te uzrečice na pakovanju
cigareta YORK?), a negdi u primozgu jedan glasić mi šapće: "Tribalo bi pristat. Radi dice, radi sebe, radi svega!"
Ispod nosa mi zaudara smrdljiva pepeljara. Počelo mi to smetat sve više i više.
Na TeVeju se vrti reklama za neke žvake Nikorette - kažu da kao pušač imaš fizičku ovisnost o nikotinu, te
žvake Nikorette ti nadomjeste taj nedostatak nikotina u organizmu i tako ti olakšava pokušaj prestanka pušenja.
Pušim i dalje, ali informacija mi se zalipila u oni primozak i ne miče se odatle.
Sutra odem u apoteku i kupim te Nikorette. Iste večeri, ili možda nakon nekoliko dana, navečer opet sjedim u kužini
prid televizorom, pepeljara kraj mene smrdi sve gore i gore, u kutiji superlight Ronhilla ostala još jedna cigareta.
Odlučim - OVO JE ZADNJA! Pripalim, ispušim, ugasim...na praznu kutiju Ronhilla napišem 28.03.1996.god.
Od onih Nikoretta mislim da sam prožvakala nekih 10-tak, možda i manje. Znam sigurno da je ostalo dosta tih žvakalica.
I to je bio kraj mojeg pušenja. Osim pasivnog pušenja (Mornar još uvik puši), više nisam uvukla dim u svoja pluća.
Jednog ljeta, mislim onog istog kad su Stefanovski i Tadić svirali u viškoj Batariji, na jednoj bamboli kod
prijatelja dođe mi da zapalim. I zapalim jednu, pokušam povući dim do pluća, ali dogodilo se čudo!
Dim je došao do grlenih vrata i STOP. Kao da se tu stvorio nekakav paravan koji nije dozvolio dimu da krene dolje
prema bronhijima i plućima. Izbacila sam dim iz usta, ispućkala taj jadni cigaret, ugasila i "finito fumare"!
Tijelo mi je reklo: NO,NO, nećeš sad sve baciti u vodu i nastaviti po starom. Poštivam to!
I moj zaključak je ovakav: SVE JE U ODLUCI! - Kad zaista u sebi odlučiš da je gotovo, tada je zaista i gotovo!
Bez ustupaka, bez kolebanja, bez nagovaranja, bez reklama, bez hipnoze, bez filozofiranja, bez zastrašivanja,
bez restrikcija, globa, ponižavanja i svega ostalog.
I zato dragi moji pušači i nepušači - SVE ZNAMO!
DONESITE ODLUKU ZA SEBE I SPROVEDITE JE U DJELO!
A KONAC DJELO KRASI !!!

Na Mosoru - uspon na Ljubljan - 07.01.2007.g.

Nakon prestanka pušenja opet sam propjevala,
i napokon sam se vratila prirodi i sebi !!!
Pozdrav svima, i poruka onima koji me još nisu upoznali
- sad me možete vidjeti onakvu kakva stvarno jesam!

- 00:08 - Komentari (32) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.01.2008.

DEBELI DOSJE ZA DEBELO BRDO

Ti-ti-ti-ti-ti-ti-ti! Ha!? Tko? Što?- Uzbunija se sat iznad moje uspavane glave. Sati 5.50.
Zar već?! - Još ću samo malo.....zzzzzzz.....NE! Nema još malo! Ajde, dizanje!!
Doduše, nikad mi nije bilo teško dignit se rano kad su ovakve akcije u pitanju. Ako triba, neću ni spavat!
Mater bi mi uvik rekla: "A nije ti teško dignit se rano nedijon, kad triba poć na radne akcije?"
Naravno da nije! Obožavam radne i ine akcije!
Skuham čaj za termosicu, spremam preostale stvari u ruksak za slučaj kiše. Iako sam već optimistično zaključila
da nema više kiše. Malo voća, keksića intregale - danas će mi dobro doći čišćenje organizma.
I pod punom spremom, krenem u noć.
Usput triban skupit zvijezdu Danicu. Na putu, nigdi ni pasa. Eno nje, već me čeka!
Koči, skreni livo, puni okret, otvaran vrata ... "Upadaj!"
Odma me razbudila: "Lipi si prekršaj učinila. Drito priko duple pune!"
"Molim? Koje pune crte? " - počeli su prvi simptomi neispavanosti.
Krećemo i ja opet zabauljam - drito u suprotni smjer! Srića da nema ni pasa!
Čekaj malo! Smiri, skuliraj se, triba doć do Mosora.
Na slijedećem semaforu vidim crveno i kažem glasno: "Crveno je! Triban stat!" - kočim, usporavam, skoro stanem
i.....ko za vraga, produžim i uz to još trubim tipu koji normalno vozi na svoje zeleno.
A judi moji! Totalno sam prozvizdila, a zvizda nigdi na vidiku!
Plas! Pljas! Pljas! - Koji ti je? - Pa ti si ozbiljan i savjestan vozač? Vozin dicu, starce, žene, putnike namjernike,
svih i svugdi di kog triba. Skoro da san auto prijevoznik!
Blizu je zborno misto, stanemo tamo, javimo se vođi puta nek zna da ćemo dalje autom. Nekako sam došla sebi
i nastavljamo put do Sitna Gornjeg. Od Žrnovnice vidim u retrovizoru da me u stopu prati neki plavi autić. Poznat mi je.
Sigurno grinta šta san ovako usporena, a šta ću mu ja?!
Stigosmo. Lipo se uparkiram i pružam ruku za ugasit svitla, a ono botun na nuli. Zar nisam uključila farove?
Stiže i onaj plavi autić i uparkira se odma kraj mene. Izađe Brod iz Plave ptice
i odma mi peta: "A to si ti! Baš san govorija - ma ko ovo vozi, a nije svitla upalija?!"
Dobro, dobro. Sve san lipo ispovidila o jutarnjem bauljanju do Sitna Gornjeg i sad mogu poć odradit pokoru.
Krenuli smo prema Lugarnici u koloni po jedan

U ugodnim razgovorima stigosmo do Lugarnice. Pogledam na pučinu i vidim ovo:

Od Debelog brda vidili smo tek ovoliko:

Zadovoljno primjećujemo kako su vridne ruke planinara obnovile ovaj puNtokaz.
Opraštamo se od Lugarnice i većine dobro ugrijanih planinara koji su ostali kraj tople peći prije spuštanja do Žrnovnice.
Ostavljamo za sobom poluprazne boce šampanjca:

Dok sam veselo gacala po blatu, začujem zvukove Fieste iz mog đepa - zvoni mi mobitel:
"Ej, mama! Jesi li ti gore na planini?" - pita me Bojs stariji
"A, jesan!" - s čuđenjem u glasu. Pa, zar se to ne zna?!
"A jesan li ja tebi govorija da bi nas nekoliko išlo u Zagreb?" - počelo je s zaobilaznim pitanjima
"Ne, nisi. A kad mislite ići?" - učinija mi se prvi grop
"Pa, sad! U stvari, danas, neznam tačno kad kreće bus."
"Ma nemoj! I to mi tek sad kažeš?!" - zagropala su se još dva gropa. Najradije bi mu rekla - Ne možeš! - ali nema
koristi s ove pozicije. - Bip-bip-bip- nestade signala.
Ah, ti izviđači! Nađu se navečer i onda se pitaju: "A šta ćemo radit do kraja praznika?"
"A idemo izvidit šta ima po Zagrebu! Nismo odavno!"
I dok sam ja mozgala kako starijem Bojsu dojavit upute prid odlazak u Zagreb - (pare uzmi tu i tu, obuci se toplo, gore je snig i ladno je, uzmi još promine, nemoj zaboravit, čuvaj se, pazi se... od svega navedenog on će najbolje ćut ono prvo.) - za to vrime je Dujina gojza probala da li je ovo led ili neki deterdžent:

Pažljivo su se proučavali puNtokazi:

A golupčići su gugutali ispod kišobrana za dvoje:

Sve u svemu, ono planirano čišćenje organizma je otpalo jer je neplanirano uletija ražešćeni pašta fažol.
Na povratku, moja utroba izgledala je otprilike ovako:

Sve se lipo razgropalo i raščistilo na ugodnom druženju kod naših odsutnih prijateljica.
Na kraju smo zaključili da za iduću godinu triba rezervirat ovakvo vrime i pogled:

- 22:39 - Komentari (20) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.01.2008.

ŠTEFICA CVEK U RALJAMA ŽIVOTA

Više i ne kontan koja je ura.
Tila san poć ranije leć, jer se sutra (danas????!!!!!) triba rano dignit, spremit rusak,
uletit u gojze i krenit na Mosor. I sve san sredila i taman da ću krenit put sobe, kad ugledan
moj crni digitalac i sitin se da triban očistit karticu od starih slika.
I.....pogađate?
Upalila san kompjuter za to napravit....
I...... skidan slike u "Moje slike".....
I......pomislim, ali samo pomislim......
vidi ovu slikicu, baš je smišna, a mogla bi je na brzaka ubacit na blog,
čisto da nešto ostavin za one koji će navratit, pa da ne budu razočarani.
I........GOTOVO!!!
Evo me ovod, poslin 48 sati i opet lupan po tastaturi,
i opet ću kasno leć, adrenalin raste, neću moć zaspat do 3 ure...
a.....u 6 ujutro je buuuuuđeeeeenjeeeeee!
Ma, sad ću ja to jedan čas pejstat i gotovo!

Jel'te da je baš smišna ova grlica?
Dok san prigledavala slike pa mi je napamet film
"Štefica Cvek u raljama života". Lipa pupasta grlica u "raljama" od Aloe vere.
Evo još jedne!

Kao da mi govori: "A šta ti tamo radis? Oću li ja dobit moju papicu?
Dosta slikavanja! Ja bi papala!"
A ja bi spavala!
Laku noć!

- 00:33 - Komentari (15) - Isprintaj - #

petak, 04.01.2008.

DVA BRACANINA

U kvartu di živin, di god kreneš, naletiš na penzionere.
Tako san nikidan bila u spizu i na izlasku iz dućana, trefin mog susida penzionera, Bracanina.
I tako, gremo nas dvoje uz laganu čakulicu, svaki sa svojon žuton keson, lagano do našega portuna.
A šta će čovik? Došla zima i više ni pametno stat na otoku. Puno triba potrošit na grijanje. Otočke kuće je
sila teško zagrijat. Ostari je za poć nabrat drva u šumu, a za struju platit triba vrića pinezi.
Pa je doša ovih par zimskih miseci u Split, u topliji stan koji je lipo na južnu stranu i s pogledom na Brač.

Ma nego šta! A onda čin zamiriše proliće, arivat na Brač i guštat u malomišćanskom životu.
Ujutro marendin,pa poć dignit vršu,bacit tunju, šetnjica, pa obid, pa popodne malo ubit oko, pa bacit koju na balote,
pa večera, pa u krpe, i tako lipo po vazdan.

U portunu, mi uza skale, a niza skale...evo ga! Još jedan Bracanin! Isto penzioner, ista šema.
Našla se dva Bracanina, u portunu., na skale. Znate onu pismu?
"Kad su se dva Bracanina intralala Fjumeri,
kad su se dva Bracanina intralala Fjumeri,
A ca! A ca! Ca kazu momka dva!?
Ej, ti curo fina donesi bokal vina
nek cila riva zna.......
A ca?!.......
Za Bra-ca-ni-na dvaaa-aaaaaaa!" - i tako dalje...nastavite pivat.....vi koji znate riči.... party

I sad kad su se našli, počeli oni svoju priču. Kako je zima, pa kad će poć do Brača i sve tako po penzionersku.
Lipo san ih pozdravila i rekla in: "Ajde, ajde, lako je vami priskočit do Brača! Čas posla sad kad su uveli brze pruge!
Adio van!" mah

Dok san se penjala prema svome stanu, čula san njih dva kako razglabaju o katamaranima, za koliko vrimena dođu,
pa kako je to zgodno, kako je prije bilo puno gore...i sve tako natenane, vrag odnija i prišu!

Lako meni za njih! Moj zimski period tj. odsustvo od otoka, puno duže traje.
Pa , opet kad me uvati neka sjeta, oden učinit đir do Sustipana, siden na šentadu

Pa se napajam pogledom na Brački kanal, sve tamo do vrhova Biokova

Šoltu, Čiovo

I zamišljan sve one brze pruge koje će me pribacit do moga Visa, kojega sa ove pozicije teško vidin.

E, ali ove nedije ću se popet na Mosor do Lugarnice i Debelog brda, pa ću ga odlično vidit! thumbup

- 00:09 - Komentari (26) - Isprintaj - #

srijeda, 02.01.2008.

KAPETAN MIKULA MALI - IN MEMORIAM

<Jutros otvorim "Slobodnu" (Slobodna Dalmacija) i pažnju mi privuče maleni članak:
"Adio, kapetane Mikula Mali!" - Ko? Kako? - Čitam:
"U svojoj kući u Krilu Jesenicama, prekjučer je od srčanih smetnji preminu 77-godišnji Frane Tomaš,
prema čijem je životu osamdesetih godina snimljena legendarna tinejđerska serija i film
"Kapetan Mikula Mali" - neću prepisivat cili članak, jedino bi ubacila malu ispravku, a to je da je prvo snimljen
film krajem 70-tih, a tek poslije je nastala serija.
E, a zašto ja vama ovo pišem? Za blogosvijet to baš i nije neka vijest, reći ćete.
Možda nije za veliki makro-blogosvijet, ali je važna za moj mikro-blogosvijet.
Naime, na samom početku mog blogovanja ( prije...ček da izračunam, tačno 40 dana), "U šporko"
sam napisala u mom Bloku za Blog tekst o "Kapetanu Mikuli Malom" - o filmu, i o mom sjećanju na vrime
prikazivanja tog filma. Namjera mi je bila da ga objavim na dan Svetog Nikole, jer Nikola je ujedno i Mikula.
Odustala sam i objavila slike sa pučine oceana posvećene pomorcima na dalekim morima, a s njima i mom Mornaru.
I nije mi žao.
Ipak, cijelo ovo vrime, čući mi taj post, čak i skenirane slike sa omotnice video-kazete, i čekam priliku da to objavim.
Sad je ta prilika!
Nisam znala, a možda se više i ne sjećam, da je film snimljen po pričama stvarnog junaka, Frane Tomaša (hm? poznato mi je ovo prezime. Znam koga pitat nešto više o tom čoviku.)
Neka ovaj moj post bude In memoriam njemu, ali ne samo njemu, već i mladim ljudima koji su glumili u filmu.
Tonći Vidan, dečko iz Splita, jedriličar - glumio je lik Mikule Malog - poginuo u prometnoj nezgodi prije više od 20 godina.
Joško Pažanin, dečko iz Kaštela, školski kolega moje rodice - glumio lik malog Ličanina Cike - poginuo vozeći motor
na Kaštelanskoj cesti prije skoro 25 godina.
Otišli su mnogi koji su bili vezani za ovu priču o kapetanu Mikuli Malom.
Neka ovo bude za svih njih.
Nekad davno, u osnovnim školama bio je običaj vodit dicu u kino gledat filmove sa revolucionarnom tematikom, a i druge dječje filmove, kao npr. Vuk samotnjak, Vlak u snijegu, Salaš u Malom ritu, Družba Pere Kvržice, Kapetan Mikula Mali, i razni drugi.
Negdi, sredinom ili krajem 70-tih, snimljen je film Kapetan Mikula Mali. Čim je stigla rola u naše kino "Prvoborac" (po istoimenoj tvornici cimenta u čijem podnožju je bilo smješteno) - naša O.Š. "Martin Boban" (nazvana po solinskom prvoborcu kojeg su fašisti mučili i bacili sa zidina kliške tvrđave), skupila je sve razrede i u redovima po dvoje ("Drž'te se tamo za ruke!) krenuli smo u kino. Tada sam bila, mislim u VI. razredu, a možda je bija i VII razred - nisam sigurna?
Napunili smo dvoranu, gužvajući se , žamoreći, dovikujući se, svađajući se ko će kraj koga sist, drvene stolice su škripale... Ugasila su se svitla. Tišina...još poneki šapat, cerek....Pssst!...Počeja je film!

(sken omotnice video kazete)

Slike i zvukovi sa velikog platna ispunili su dvoranu. Pratili smo doživljaje Mikule Malog, Cike (ma vidi! Ciku glumi oni mali šta ide s mojon rodicon u razred-jedanput smo se skupa igrali kraj radničkih baraka Jugovinila di je živija), Komušine, dida Mikule Velikog, partizana Andre, savezničkog avijatičara...
Saživili smo se s njima, bižali isprid Nijemaca, ronili, trčali priko polja, sakrivali avijatičara, spašavali didu (glumio ga je makedonski glumac, sjajni Petre Prličko), vozili trabakul,
pribacivali se priko konopa, podmećali Okupatorima i njihovin slugama svakakve vragolije...

(sken sa omotnice video kazete)
Dvoranom su se prosuli glasovi naših junaka: "Idemo, drugovi! Moramo spasit pilota! Moramo spasit didu!
Dida moj! ..Strila nebeska! Uncutu, dabili uncutu jedan! A, dobar je on...Zna on, uncut jedan, didino dite!"
Plakali smo kad je metak pogodija didu koji je zavlačija Nijemce da bi se trabakul "Dobri otac" moga izvuć sa Šćedra i pod okriljem noći i komandom kapetana Mikule Malog uvatit rotu prema Visu!

(sken sa omotnice video kazete)

I priko cilog platna ukaže se viška luka - SPAS! Ajme, majko! Srce mi lupa, oće iskočit i uletit u ekran!
Evo ih na Vis! Moj Vis!
Sa jednog broda koji je isplovija iz luke zovu: "Ime broda!"
A Mikula Mali odgovara: "Dobri otac - Podgora! - kapetan Mikula Mali!"
I uspili su privest ranjenike i izbjeglice na slobodni Vis - neosvojivu tvrđavu Jadrana!

(sken fotografije objavljene u ediciji Biseri Jadrana-otok Vis)

I neka govori ko šta oće, ali ne dam ovi komadić mog sjećanja nikome i nizašta na svitu!

POST SCRIPTUM: izvadak iz današnjeg članka u "Slobodnoj Dalmaciji":
"Iako je bija rat i lako se gubilo glavu, meni su ka mulcu na prvom mistu u svemu tome bile igra i zabava. Svi ti meci i avionski rafali pred kojima smo bižali bili su mi opasni ka pušenje cigara. Od neprijateljskih brodova bižali smo i bliže obali, a oni nisu smili, jer su tamo znali biti partizani. Najgori su nam bili avioni, od kojih se nije dalo lako sklonit.
Otac je poginuo 1943. kod Pelegrina na otoku Hvaru, kad su nas na moru napali Nijemci. Brat je tada bija u provi, ja sam skočija u zaklon, no oca i motoristu na brodu presjekli su rafalima. Oba su poginula, a ja sam s petogodišnjim bratom, kad smo izbužanim brodom doplutali do Paklenih otoka, prešao pješke na drugu stranu otoka. Tamo su nas pronašli partizani i prevezli nas na Vis" - ispričao je Frane Tomaš prije 2 godine u intervjuu novinarima.
Počivaj u miru, kapetane Frane.

- 12:08 - Komentari (27) - Isprintaj - #

utorak, 01.01.2008.

BAMBOLA

KAD JE FEŠTA, NEK JE FEŠTA!! party

GUŠTAJTE!

- 01:21 - Komentari (16) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	siječanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Prosinac 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (2)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (3)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (2)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (3)
Srpanj 2012 (3)
Lipanj 2012 (5)
Svibanj 2012 (10)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (5)
Siječanj 2012 (4)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)

Opis bloga

o svemu pomalo,
nečega puno, nečega malo,
nekomu previše, nekomu premalo,
a meni dovoljno.

O FOTOGRAFIJAMA
Sve fotografije objavljene na blogu
moje su autorsko djelo,
osim ako nije drugačije navedeno.

Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
Možda su oba u vremenu budućem,
A buduće vrijeme u prošlom sadržano.
Ako je sve vrijeme vječno prisutno
Sve je vrijeme neiskupljivo,
Što moglo je biti jest apstrakcija
Koja ostaje trajnom mogućnošću
Samo u svijetu razmišljanja.
Što moglo je biti i što je bilo
Pokazuje istom kraju,vječno sadašnjem.
U sjećanju odjekuju koraci
Kroz prolaz, kojim nismo krenuli
Prema vratima, što ih nikad ne otvorismoo

T.S. Eliot

"Znam koliko toga ne trebam
da bi bio sretan."
/Woofman - Apallachian Trail/

"Toliko je bilo u životu stvari
kojih sam se bojao -
a nije trebalo.
Trebalo je živjeti"
/Ivo Andrić/

(...) da ostanemo ovo što smo.
Sutra. I uvijek.
Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
da jedno drugom ne dopustimo
da budemo ono što nismo,
da ne gledamo vučijim očima
i da se uvijek prepoznamo
kada se sretnemo.
/Tišine - Meša Selimović/

Linkovi

Blog.hr
Blog servis

BLOGO-DRUŠTVO
Z'BRDA-Z'DOLA

barakokula
primakka
marčelina
pismoanđelu
brod u boci
žuborić
Dona
carla bruni
Shelly Kelly
čiovka
dalmacija moja inspiracija
Suncokreta2
fra gavun
Tixi
Sapunerija
Modesti Blejz
kamena kućica na škoju
Geomir
neverin
katrida
londra
umorno oko
mare
Marina kuharica
starosjedilac
so far away
Rusalka
Zvrk
suncokretica
nihonkichigai
morska zvijezda
More snova
Ježica
Filipinka
Dordora2
Odmak
promatram-razmišljam
cvrčak
fulvus
Azra
Dulibin svijet
Bugenvilija
Big Blue
Mladen
Šumarka
gogoo
švabica
Ely
chablis
Valcer
borut
wind
ljelja
Alkion
alexxl
tessa
neptunka
živjeti svoj život
oceana
vajrapani
Baobab
Dinaja
Tražeći sebe
malo ti malo ja
tarantulica
amaterka
modri odsjaj
pjaceta
Toxfox
vidrin smijeh
crna kraljicaž
Istra blog
NYC blog
Nisa
tarampana
blogdogg
čuvarica pinkleca
Yulunga

Blog o blogu

FOTO LISTA
Foto natječaj
Foto tvornica snova
maslina Oliva
fotokulise
Galeb
Zagrebancije
Haringe
fotografske priče
fotografska odiseja
WanderingsOfLight
Krešo fotoblog
Fotografi svih zemalja
FOTO KLIK

Fotoklub Čakovec

SVEGA PO MALO

DHMZ prognoza
Norveška prognoza

Reciklaža tekstila 3r

RECIKLIST

MALI ZELENI BIŠEVO

RE FOTO

AROMATERAPIJA - S.POŠTIĆ

BILJOTEKA

AROMATERRA - blog
AROMATERRA - web

SadaOvdje

Silvijin BIO VRT

mileram

kutak za korisno

DRAGODID - Suhozidna gradnja

ZA BISTROOKE

UMIJEĆE CHIJA - L'Art du Chi
TAI CHI CHUAN - UNUTARNJI PUT

Poruke iz šume

Priroda i društvo
Nove stranice

Cviće moje

Leptiri

Miroslav Mika Antić

Preko ruba znanosti

Spektar

Andro Damjanić-meštar CB fotografije
Retrospektiva Andre Damjanića 01.01.2011.
Majstori fotografije
Foto klub Split
Klupska izložba 2011.
Fotozine
Fotosofia
Fotoimota-galerije
Fotoakademija Split
Stjepan Tafra blog

INFO ZONA

kolumna Nisan te tila

Bobine e-Ćakule

Anin portal
Dalmatinske sličice

Bilježnica Robija K.
STVARI
Rusulica
DA SAM OLOVKA

Moj otok Vis
Vis-Kut
Vis-a-vis
Učenička zadruga ISSA - O.Š. VIS
Mitovi i legende otoka Visa
Viške zgode i nezgode
HPD Mosor - Vis u 8 koraka , Irina Stajčić

SOLIN
TROGIR
E-KAŠTELA
MAŠOGRAD

e-novine

Ričnik splitsko-dalmatinski

007javascript:%20void(0);

Slušaonice, Gledaonice

više strane,manje domaće

ima i video i svašta još

PLAYING FOR CHANGE

Bacila sam radio kroz prozor i sad slušam online

KL eurodom
Radio Split
HR 1
HR 2
HR 3