gustirna

četvrtak, 24.01.2008.

BORIM SE, BORIM....

Već drugi dan borim se s jednim osjećajem. Kako započet priču?
Uvik je najbolje počet od početka.
Jučer ujutro budim se s odlukom: "Danas neću niti otvoriti blog! Triban se uvatit domaćinstva! Domaćinstvo pati dok ja visim po blogovima, čitam, sudjelujem, komentiram, uživljavam se, predajem se. Proglašavam slobodan blogo dan!"
Nevoljno započinjem dan, kao da mi je netko zabranio i sakrio najdražu igračku. Začujem "cvrčka" (zvuk kojim mi mobitel javlja dolazak poruke).
Zvirkan u oni ekrančić, pokušavajući pročitati slova bez očala, ali ne ide.
Očale bistre situaciju - Brod mi javlja: "Čestitam na foto-naslovnici!"
Ha? Tko? Što? Koji vitar puše? Bura. I vidi sad šta mi je ova bura donila!
Tu naslovnicu toliko rijetko gledam da vjerojatno ne bi ni znala da su me tutnuli na nju, da Brod nije tako revnostan i galantan.
"Fala ti Brode!" - Iden odma povirit kako to izgleda bit na foto-naslovnici. Ovo je bilo kao inekcija - šut!
Pogađate? Slobodan blogo dan - piši propalo! Domaćinstvo će još malo čekat, kad je dosad može i još koji dan.
I naravno, sad kad san se već uvalila, triba odgovorit na komentare, zahvalit,
pogledat ima li šta novo kod standardne ekipe, povirit kod gostiju koji su svratili do mene priko linka na naslovnici. Bija bi red štogod i napisat, ali ne mogu se odma uvatit, triba sredit neke slike, osmislit tekst. I počnem pisat
"U šporko", to potraje duže nego sam mislila. Sad da ne nabrajam, prođe dan, prođe večer, prođe i noć, pa svane novi dan, pa su se emocije lagano
slegle i evo me sad ovod, probat ću pribacit nešto od onih jučerašnjih misli šta su odležale "u šporko".
Uhvatila sam se u koštac s temom koja je već puno puta obrađivana na blogo stranicama. Očito je taj problem prisutan i očito je da su ga mnogi itekako svjesni. Kaže se - kad si u sebi osvijestio neki problem, to je prvi korak ka njegovom rješavanju. I ako sam dosada tek sumnjala i odmahivala rukom, sad definitivno znam: Postala sam OVISNIK!
Glete čuda, gospođo? Ha-ha-ha! Mislite da ste izumili toplu vodu? Pa to je jasno i malom djetetu! Ho-ho-ho! - čujem vas, smijete se, odmahujete rukom, pušači pale cigaretu, meškoljite se, rukom opipavate miš za slijedeći klik.
Naravno, svi ljudi su ovisnici o raznoraznim stvarima i to je zapravo prirodno stanje stvari. Pogledajmo male bebe. Čim se rode počnu plakati. Prvi plač je uzvik: "Zraka, zraka mi dajte!", a drugi plač znači: "Ja sam glaaaaadaaaan!!" I tako to počinje. Bebači bi stalno nešto papali, dudali, pa roditelji pribjegavaju dudama varalicama. Ubrzo skuže da to baš i nije dobro za razvoj desni i zubića, a moga bi bebač postat i ovisan o toj dudi, pa se duda ubrzo izbacuje iz svakodnevne upotrebe. Ne,ne, nema vise dudice. Neces se ti nama naviknuti na tu bljak dudicu!
Buhuhuhuhu! Zapomaže bebica! A šta ću sad?! Eureka! Prstić-Palčić je uvijek tu, pri ruci. Vjerni prijatelj još iz maminog trbuha. Odlično za smirenje kad drobica pita papice, a papica još nije na rasporedu.
Palčić je uvik na rasporedu. Još kad je i kušinić tu - mogu mirno zaspati.


Roditelji nemaju kud već puste malog dudlaša da uživa sa svojim Palčićem, na kraju krajeva, mirniji je. Prođe par godina i postaje jasno da imamo problem. kako ga odvojiti od Palčića. Neki pribjegavaju umakanjem palca u papar, misle - sad ću mu ga zapaprit, pa neće više. Jedan prijatelj mog tate je to napravio svojoj kćeri, a ona je polizala, pružila mu palac i rekla: "Daj jos!" Ima raznih načina, a kod mog starijeg Bojsa upalila je jedna pričica.
Imao je oko 5 godina, više-manje i nikako da pusti svoj palac i mali kušinić iz kojeg je noktićima izvlačio perca što ga je dodatno smirivalo.
Ispričala sam mu priču kako je jedan dječak tako neprestano sisao svoj palac, i kad ga je jednom izvadio iz usta vidio je samo košćicu. "A nijeeee!" - nije mi vjerovao. Je,je, to ti je isto kao kad ližeš lizalicu. Kad poližeš sve ono slatko, ostane samo onaj štapić. Tako je i sa prstom, kad ga previše ližeš ostat će samo kost. Gledao mu u čudu, a zatim izvadio palac iz usta, nasmijao se i rekao: "Ma ti to mene zezas, je li?" - Nasmijala sam se i ja, i nastavila ga zezati. Ipak, dala sam mu mislit. Zamislite strave!? U miru dudlat svoj slatki palac i mislit kako bi mogla ostat samo košćica! I, upalilo je! Nakon nekog vremena, odložio je svoj mali kušinić i prestao dudlati svoj palac. Zatim su došli Legići i ništa više nije bilo isto!
A kad je uselio kompjuter u našu kuću, to je već bio totalni preokret na skroz novu ovisnost. Dok si reka keks, zakačili su se na to čudo i nijedna priča više nije imala utjecaja. Samo ograničavanje vremena provedenog u igri na kompjuteru. Što se zapravo pokazalo kontraproduktivno .Restrikcije su izrodile još žešću želju za kompjuterskim igricama. Moja upotreba kompjutera bila je svedena na minimum. Par sati tjedno, ako i toliko. Štoviše, uopće me nije interesiralo ništa više od e-maila, plaćanja računa, skidanja slika, pripeć koji glazbeni CD, internet vrlo rijetko.
Dok me planinarka Danica nije pozvala na kanjoning po Cetini, zapravo sam vjerovala da se radi o raftingu u gumenjacima. I bolje da nisam znala, jer da jesam, možda bi odustala, a ovako sam se provela ko nikad u životu i kako me Cetina pritumbala priko kamenja, tako mi se i život lagano počeja pritumbavat, a zapravo sam raširila krila za let.


Image and video hosting by TinyPic

Na kraju dana, za vrime konobinga, ekipa mi reče: "Pogledaj blog "brod u boci", tu ćeš vidit slike i pročitat priču."
Blog? Šta je to?....Ajde dobro, već sam čula za blog, ali nikad me ta materija nije zainteresirala. Naprotiv, čak sam imala nekakvu averziju. U stilu: "Asti ga mande, svi su se raspričali o tim blogovima, baš mi idu na živce!"
I naravno, već sutradan, slijedeć upute koje sam dobila od upućenih, krenem otvoriti taj famozni blog. Sezameeeee, otvori se!
Vidi, vidi...nije ovo tako ni bezveze...skroz je dobro...vidi ti njega, šta lipo piše, pari da je Pauletić...a slike još bolje. Pogledam malo i one starije postove...ma baš je dobro...dobre teme, a još bolje obrađene..pa primjetim mnoga slična razmišljanja...ko bi reka?... vidi i on slikaje smeće po uvalama, ka šta san i ja prije par godina na Visu....klikam...tamo-vamo-gore-dole...smješkam se...lipo je. Uberem dole komentare. Opet nepoznanica? Ali ubrzo skužim u čemu je caka s tim komentarima. Paaa, baš bi i ja nešto napisala na ovu priču o kanjoningu...a šta ću napisat....napišem nešto po inspiraciji šta mi je došla....sad triba upisat neko ime...koje ime...niko se ne potpisuje imenom, sve su neki nadimci, sve nešto konspirativno...a ajmo se ča malo igrat....pomislim kako me u planinarima svi znaju po tome šta san skoro uvik zadnja i spora ka puž...pa napišen "spuž" (po viški). Kliknem "pošalji", pribaci se gore među ostale i to je to. Kao kad potegneš prvi dim, popušiš prvu cigaretu. U početku malo nesigurno, mučno, ko zna šta će sve iz toga ispast? Ubrzo se počne redat cigareta za cigaretom, komentar za komentarom.
Kad već koristim pušački žargon, rekla bi još i ovako: Prvo posuđuješ di koju cigaretu i lagano pušiš, tako sam i ja ostavljala komentare kod Broda i posuđivala njegov blog da bi izrazila neko svoje mišljenje o datoj temi. S vremenom ti postane neugodno stalno posuđivati, pa skupiš para (hrabrosti) i odeš kupit kutiju cigareta i uvališ se do grla. I ništa ti nije teško, veseliš se svakom novom poznanstvu, koliko nas je tek sličnih, a otkriješ i neke stare dobre prijatelje...veselo je, koji put i tužno, baš kao i život.
I kod kuće dolazi do preokreta. Onaj tko je uvodio red i raspored, ko je utvrđivao kazne i nagrade, sad je glavni počinitelj.


Image and video hosting by TinyPic

/ovu karikaturu-čestitku nacrtao je Mornar inspiriran viješću o otvaranju prvog bloga u našoj obitelji/

I šta sam ja zapravo tila reč? Kako ću malo laškat (popustit) sa ovon raboton? A vidi me, već tri sata lupan po ovoj tastaturi i još nisan gotova?!
Ipak, donila sam jednu odluku. Pokušat ću smanjit količinu ili kako sad mladi moderno kažu: Smirit doživljaj.
Pa, ako vam kojiput izostanu moji komentari, znajte da sam taj dan popila
Antiblogobes - (najnoviji preparat u borbi protiv blogo ovisnosti temeljen na iskustvima poznatog preparata za liječene alkoholičare - antabesu).
Recite mi iskreno? Jesam li ja naivna?




- 15:40 - Komentari (35) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< siječanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Prosinac 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (2)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (3)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (2)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (3)
Srpanj 2012 (3)
Lipanj 2012 (5)
Svibanj 2012 (10)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (5)
Siječanj 2012 (4)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)

Opis bloga


  • o svemu pomalo,
    nečega puno, nečega malo,
    nekomu previše, nekomu premalo,
    a meni dovoljno.

    O FOTOGRAFIJAMA
    Sve fotografije objavljene na blogu
    moje su autorsko djelo,
    osim ako nije drugačije navedeno.



    Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
    Možda su oba u vremenu budućem,
    A buduće vrijeme u prošlom sadržano.
    Ako je sve vrijeme vječno prisutno
    Sve je vrijeme neiskupljivo,
    Što moglo je biti jest apstrakcija
    Koja ostaje trajnom mogućnošću
    Samo u svijetu razmišljanja.
    Što moglo je biti i što je bilo
    Pokazuje istom kraju,vječno sadašnjem.
    U sjećanju odjekuju koraci
    Kroz prolaz, kojim nismo krenuli
    Prema vratima, što ih nikad ne otvorismoo


    T.S. Eliot


    "Znam koliko toga ne trebam
    da bi bio sretan."
    /Woofman - Apallachian Trail/

    "Toliko je bilo u životu stvari
    kojih sam se bojao -
    a nije trebalo.
    Trebalo je živjeti"
    /Ivo Andrić/


    (...) da ostanemo ovo što smo.
    Sutra. I uvijek.
    Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
    Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
    da jedno drugom ne dopustimo
    da budemo ono što nismo,
    da ne gledamo vučijim očima
    i da se uvijek prepoznamo
    kada se sretnemo.
    /Tišine - Meša Selimović/




Linkovi