gustirna

KAPETAN MIKULA MALI - IN MEMORIAM

<Jutros otvorim "Slobodnu" (Slobodna Dalmacija) i pažnju mi privuče maleni članak:
"Adio, kapetane Mikula Mali!" - Ko? Kako? - Čitam:
"U svojoj kući u Krilu Jesenicama, prekjučer je od srčanih smetnji preminu 77-godišnji Frane Tomaš,
prema čijem je životu osamdesetih godina snimljena legendarna tinejđerska serija i film
"Kapetan Mikula Mali" - neću prepisivat cili članak, jedino bi ubacila malu ispravku, a to je da je prvo snimljen
film krajem 70-tih, a tek poslije je nastala serija.
E, a zašto ja vama ovo pišem? Za blogosvijet to baš i nije neka vijest, reći ćete.
Možda nije za veliki makro-blogosvijet, ali je važna za moj mikro-blogosvijet.
Naime, na samom početku mog blogovanja ( prije...ček da izračunam, tačno 40 dana), "U šporko"
sam napisala u mom Bloku za Blog tekst o "Kapetanu Mikuli Malom" - o filmu, i o mom sjećanju na vrime
prikazivanja tog filma. Namjera mi je bila da ga objavim na dan Svetog Nikole, jer Nikola je ujedno i Mikula.
Odustala sam i objavila slike sa pučine oceana posvećene pomorcima na dalekim morima, a s njima i mom Mornaru.
I nije mi žao.
Ipak, cijelo ovo vrime, čući mi taj post, čak i skenirane slike sa omotnice video-kazete, i čekam priliku da to objavim.
Sad je ta prilika!
Nisam znala, a možda se više i ne sjećam, da je film snimljen po pričama stvarnog junaka, Frane Tomaša (hm? poznato mi je ovo prezime. Znam koga pitat nešto više o tom čoviku.)
Neka ovaj moj post bude In memoriam njemu, ali ne samo njemu, već i mladim ljudima koji su glumili u filmu.
Tonći Vidan, dečko iz Splita, jedriličar - glumio je lik Mikule Malog - poginuo u prometnoj nezgodi prije više od 20 godina.
Joško Pažanin, dečko iz Kaštela, školski kolega moje rodice - glumio lik malog Ličanina Cike - poginuo vozeći motor
na Kaštelanskoj cesti prije skoro 25 godina.
Otišli su mnogi koji su bili vezani za ovu priču o kapetanu Mikuli Malom.
Neka ovo bude za svih njih.
Nekad davno, u osnovnim školama bio je običaj vodit dicu u kino gledat filmove sa revolucionarnom tematikom, a i druge dječje filmove, kao npr. Vuk samotnjak, Vlak u snijegu, Salaš u Malom ritu, Družba Pere Kvržice, Kapetan Mikula Mali, i razni drugi.
Negdi, sredinom ili krajem 70-tih, snimljen je film Kapetan Mikula Mali. Čim je stigla rola u naše kino "Prvoborac" (po istoimenoj tvornici cimenta u čijem podnožju je bilo smješteno) - naša O.Š. "Martin Boban" (nazvana po solinskom prvoborcu kojeg su fašisti mučili i bacili sa zidina kliške tvrđave), skupila je sve razrede i u redovima po dvoje ("Drž'te se tamo za ruke!) krenuli smo u kino. Tada sam bila, mislim u VI. razredu, a možda je bija i VII razred - nisam sigurna?
Napunili smo dvoranu, gužvajući se , žamoreći, dovikujući se, svađajući se ko će kraj koga sist, drvene stolice su škripale... Ugasila su se svitla. Tišina...još poneki šapat, cerek....Pssst!...Počeja je film!


(sken omotnice video kazete)

Slike i zvukovi sa velikog platna ispunili su dvoranu. Pratili smo doživljaje Mikule Malog, Cike (ma vidi! Ciku glumi oni mali šta ide s mojon rodicon u razred-jedanput smo se skupa igrali kraj radničkih baraka Jugovinila di je živija), Komušine, dida Mikule Velikog, partizana Andre, savezničkog avijatičara...
Saživili smo se s njima, bižali isprid Nijemaca, ronili, trčali priko polja, sakrivali avijatičara, spašavali didu (glumio ga je makedonski glumac, sjajni Petre Prličko), vozili trabakul,
pribacivali se priko konopa, podmećali Okupatorima i njihovin slugama svakakve vragolije...


(sken sa omotnice video kazete)
Dvoranom su se prosuli glasovi naših junaka: "Idemo, drugovi! Moramo spasit pilota! Moramo spasit didu!
Dida moj! ..Strila nebeska! Uncutu, dabili uncutu jedan! A, dobar je on...Zna on, uncut jedan, didino dite!"
Plakali smo kad je metak pogodija didu koji je zavlačija Nijemce da bi se trabakul "Dobri otac" moga izvuć sa Šćedra i pod okriljem noći i komandom kapetana Mikule Malog uvatit rotu prema Visu!


(sken sa omotnice video kazete)

I priko cilog platna ukaže se viška luka - SPAS! Ajme, majko! Srce mi lupa, oće iskočit i uletit u ekran!
Evo ih na Vis! Moj Vis!
Sa jednog broda koji je isplovija iz luke zovu: "Ime broda!"
A Mikula Mali odgovara: "Dobri otac - Podgora! - kapetan Mikula Mali!"
I uspili su privest ranjenike i izbjeglice na slobodni Vis - neosvojivu tvrđavu Jadrana!



(sken fotografije objavljene u ediciji Biseri Jadrana-otok Vis)

I neka govori ko šta oće, ali ne dam ovi komadić mog sjećanja nikome i nizašta na svitu!

POST SCRIPTUM: izvadak iz današnjeg članka u "Slobodnoj Dalmaciji":
"Iako je bija rat i lako se gubilo glavu, meni su ka mulcu na prvom mistu u svemu tome bile igra i zabava. Svi ti meci i avionski rafali pred kojima smo bižali bili su mi opasni ka pušenje cigara. Od neprijateljskih brodova bižali smo i bliže obali, a oni nisu smili, jer su tamo znali biti partizani. Najgori su nam bili avioni, od kojih se nije dalo lako sklonit.
Otac je poginuo 1943. kod Pelegrina na otoku Hvaru, kad su nas na moru napali Nijemci. Brat je tada bija u provi, ja sam skočija u zaklon, no oca i motoristu na brodu presjekli su rafalima. Oba su poginula, a ja sam s petogodišnjim bratom, kad smo izbužanim brodom doplutali do Paklenih otoka, prešao pješke na drugu stranu otoka. Tamo su nas pronašli partizani i prevezli nas na Vis" - ispričao je Frane Tomaš prije 2 godine u intervjuu novinarima.
Počivaj u miru, kapetane Frane.