gustirna

TAJANSTVENI OTOK

DRAGI MOJI, PREDSTAVLJAM VAM:



Svi koji žele saznati nešto više o ovom pučinskom otočiću Sjevernog Jadrana, mogu pretražiti njihove web stranice. Isplati se, vjerujte mi!
Sinoć sam vam obećala priču i još slikica, pa ću sada to rado ispuniti.
Što je mene dovelo na taj otok, toliko udaljen od meni bliskih otoka? Tai-chi, naravno.
Prošlog ljeta bio je organiziran međunarodni 6-dnevni tai-chi seminar na Unijama. Skupila se naša mala spliska grupica i odlučila spakovati svoje karimate, dekice, puno dobre volje, te se razno-raznim putevima uputila put Unija.
Ukoliko nekog zanima ovo ljeto ljetovati na Unijama, možete putovati katamaranom iz Rijeke, brodom iz Malog Lošinja, pa čak i avionom iz Malog Lošinja.



Mi smo uspjeli nanjušiti katamaransku liniju koju je Split Tours uveo tokom srpnja na relaciji
Zadar - Pula, sa pristajanjem na Unijama. Putovali smo skoro cijeli dan, tamo nas je dočekalo oblačno nebo i pokoja kap kiše i naši nasmijani učitelji. Tu smo i sve je otvoreno! Spremni smo za nova iskustva, učenja, upoznavanja, druženja.
Ne bi sada prepričavala sve pojedinosti vezane za naš boravak na Unijama, jer previše je toga da bi sve stalo u jedan post.
Uspjela sam snimiti dosta fotografija, ali ni približno onoliko koliko sam htjela. Na nesreću, uzela sam mali fotoaparat čija memorijska nije mogla pokriti sve što mi je zapelo za oko, pa sam morala pribjegavati čak i brisanju, što mi je vrlo teško palo. Nisam baš ni najzadovoljnija kvalitetom fotki, ali šta je tu je, dobro je.
Kad pogledate one dvije fotografije koje sam prikazala u prošlom postu, reklo bi se da nemaju veze jedna s drugom, da su ta mjesta, skoro pa na različitim kontinetima. Ona prva, je živa Afrika - savana. Pomisliš - sad će lav i lavica prošetati ispred mene. Ali nisu prošetali životinjski kralj i kraljica, nego je odskakutao zeko! Namjestila sam se za uslikat taj prizor i čekam da par vrana poleti sa grana stabala (u mojoj glavi je to bio Vangoghovski prizor žutog polja sa stablima iz kojih izlijeće jato crnih vrana). Čekam.....


/ovu snimku je uslikala moja prijateljica Dunja/
Dosadilo mi čekat, jer vrane nikako da polete, i podignem se.....u tom času, poskoči zec! Zeko!!! Skok po skok i već je bio na kraju polja. Naravno, nisam ga usplila uslikat, jer tko bi njega očekivao u tom času?!
Drugi prizor je udaljen nekih 200 m od prvog. Na razglednici s panoramom Unija vidi se koliko je polje blizu plaže.
Jedno jutro smo upravo odradili tai chi vježbe na obližnjem igralištu i krenuli smo prema slastičarni-centru svih zbivanja. Bio je vjetrovit, prohladan dan, nakon nevere koja se jučer spustila na Unije. Nekako je sve odisalo pročišćenjem, osjetila su bila tankoćutna, inspiracija je strujala zrakom. Zakoračila sam na plažu i ugledala nju! Ukipila sam se. Kao da sam ugledala nekakav prizor iz daleke prošlosti, nešto nestvarno. Pomislih, pa ovo je Monet! Ovo je čisti impresionizam. Izvadim aparat i priđem gospođi koja je slikala. Vidim skicira olovkom panoramu mjesta Unije.Upitam je - mogu li vas fotografirati? Nije me razumjela, nije razumjela ni engleski. Kaže, German. To sad ja neznam, pa pokažem rukom na aparat i na nju...shvatila je i sramežljivo slegnula ramenima, nasmješivši se tako milo i drago, da bi je bila najradije zagrlila i izljubila. Uslikala sam je samo jednom i to mi je jedna od najdražih fotografija koje sam snimila.
Evo pogled na to mjesto nešto kasnije kad je vjetar dobro šibao i valjao valove po plaži.



Za vrijeme seminara, osim učenja vježbi, tehnika disanja i meditacija, imali smo dovoljno vremena za šetnje, pa i za kupanje. Nevere i vjetrovi su stvorili ogromne valove koji su se valjali sa otvorenog mora i razbijali se na obalama i plažama Unija. Kupanje na tim valovima je nešto što nikad prije nisam doživjela, a odrasla sam na moru. Uživali smo ko mala djeca!
Osim naše grupe od 40-tak taichista, mještana Unija i njihovih gostiju, otokom su slobodno šetale i ovce. Gdje god kreneš, eto ovce. U masliniku, na plaži, u polju, na kamenjaru. Ovce,ovce, svuda oko nas!


/ovu ovcu je uslikao Davor. Meni se nisu htjele približiti, neznam zašto?/

Ako ima ovaca, moralo bi biti i ovčjeg sira?! Domaćini su nam ljubazno objasnili da nitko, baš nitko ne radi ovčji sir. Zašto??!!?? Objasnili su nam da su poljoprivreda, stočarstvo i proizvodnja kod njih izumrle grane. Nekada je postojalo na Unijama poduzeće Jadranka koje je zapošljavalo mnoge mještane, a i mnogi su doseljavali na Unije jer su mogli raditi, zaraditi i lijepo živjeti. Tokom 90-tih poduzeće se ugasilo, polje je zapušteno, poljoprivreda je svedena samo na osobne potrebe, maslinici su obrasli, vinograda uopće i nema (?!?), ovce uglavnom slobodno šetaju, iako postoje pastiri i vlasnici stada, tvornica sardina se ugasila i ostale su samo ruševine u obližnjoj uvali koja sada služi kao mirna lučica za jahte. Nemoćno, sliježemo ramenima. Ah, tako je to skoro pa svugdje na otocima. Sve se svodi uglavnom na turizam,trgovinu, te prodaju zemljišta i starih kuća.



Jedna usamljena šetnja dovela me na puntu gdje sam osluškivala samo more i valiće koji su zapljuskivali kamenitu obalu.





Nakon jednog popodnevnog neverina s jakim pljuskom, granulo je sunce i naša Monika povela nas je na Vele stijene odakle se vidi prekrasan zalazak sunca.


Sunce je uronilo u more

Monika

Vele stijene

Po povratku kući, u Split, legla sam pokraj otvorenog prozora. S te pozicije čujem samo buku s ulice i šumove grada.
Zapala sam u neki čudan polusan u kojem sam jasno čula šum valova koji se ravnomjerno valjaju po unijanskoj plaži.


/pogled s ponistre sobe u Unijama/


/val se valja/

Stala sam i razmišljam šta bih još mogla ispričati? Ništa više, baš ništa.
Prepuštam vama da doživite svoju priču na Unijama.
A moja će se nastaviti i ovog ljeta, nadam se.