gustirna

četvrtak, 20.12.2007.

ZONA SUMRAKA

Sjećate li se Zone sumraka?
Serije kratkih neobičnih priča, na rubu znanosti, koja se prikazivala negdje krajem 80-tih, početkom 90-tih.
Režiser je bio, tada mladi ,Steven Spielberg. O svakoj priči bi se moglo dosta pričati jer su zaista bile originalne, neobjašnjive, nešto od čega te prođe jeza, a nije klasičan horor sa vampirima, vukodlacima, vješticama i ostalim zastrašivačima.
Priča koja mi se posebno urezala u sjećanje nije baš bila tako jeziva, ali me se toliko dojmila da mi se i dan danas taj film vrti po glavi. Posebno danas, kad sam u onim zlatnim "srednjim godinama". Shvatit ćete i zašto.
Bilo je to prije nekih 18-19 godina. Ne mogu se tačno sjetiti da li je naš prvijenac bio na putu ili je njonjio u svom krevetiću, ali tu je negdi. Namjestili smo se, Mornar i ja, svaki na svojoj neudobnoj stolici, jedva dočekavši kad će počet Zona, a počinjala je u kasne sate. Počelo, prepoznatljiva "spuuuki" muzika, radnja krenula...
Scena se odvijala u luksuznom dvoetažnom apartmanu, bračni par u "srednjim godinama", vidljivo dobro držeći i dobro stojeći, uspjeli u životu, intelektualci, djeca možda na koledžu. Sami,... svađaju se. Jedno drugom predbacuju ljubavnu avanturu sa dosta mlađim partnerima. Svađa eskalira, padaju teške riječi, maše se rukama, bijesni... U neko doba, pojavi se dvoje mladih ljudi. Stoje na vrhu stepeništa, gledaju par koji dole divlja. Mladić je dugokos, brada, mršav, nemarnog-hipi
izgleda. Djevojka, također tipična hipi cura iz 60-tih - duga ravna kosa, bluza s indijskim uzorkom, trapez rebatinke.
Šute, smiješeći se sve dok ih ovo dvoje nije primjetilo. Ostali su kao skamenjeni, jer mladić je bio gospođin ljubavnik, a djevojka je bila gospodinova ljubavnica.
Jedno vrijeme su se nijemo gledali, zbunjeni. Mladić i djevojka nisu bili nimalo zbunjeni i sišli su niz stepenište sa smješkom na licu, pitajući: "Zar se ne sjećate? Ne prepoznajete nas?"
"Koga? Čega?" - zinuli su stariji
"Pa, sebe samih! Prije 20-25 godina! MI smo VI !!"
"??????????????????!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!"
"Otuđili ste se, udaljili, zaboravili na ljubav koja vas je spojila. Tražili ste svoju mladost. I našli ste je! U nama!
Zato smo i došli, da shvatite kako još uvijek volite onu istu osobu. Mislite da je više nema, jer se oblik izmjenio, ali osoba unutar tog oblika je ista kao i prije 25 godina. Tražili ste onaj oblik i našli ste ga u nama, ali mi nismo stvarni.
Vi ste stvarni! Mi vam više ne trebamo." - mladić i djevojka se zagrle i nestanu.
Ostadoše ovo dvoje...sami....pogledi im se sretnu...on vidi one iste zaigrane oči...ona vidi onaj isti blagi pogled...ruke potraže jedna drugu...
Tražili su ljubav daleko, a ona je cijelo vrijeme bila tu - samo su je na trenutak izgubili, zaboravili.
Odvrtila se odjavna špica i spuuuukiiiii muzika. Sjedili smo svatko na svojoj tvrdoj stolici, nijemo...pogledali se, nasmiješili i pošli na spavanje s utiscima koji su još i danas svježi, vjerujući kako se to nama ne može dogoditi.
To je samo na filmu, to je ipak Zona sumraka. (pjevatiru-tiru-tiru-tirururupjeva)
Nedavno sam tražila Preverove stihove "Za tebe ljubavi moja" i nađem ih na internetu...prepišem.
Odem do knjižnice i posudim zbirku poezije "Za tebe ljubavi moja"...čitam...uživam u Prevertu.
Sjetim se svoje stare bilježnice od prije 20-25 godina u koju sam zapisivala svašta što je onda bilo u mojoj glavi.
Listam, smješkam se svojim nekadašnjim mislima, zbrkanim osjećajima...okrenem list i nađem:


ZA TEBE LJUBAVI MOJA

Išao sam na trg ptica
I kupio sam ptice
Za tebe
ljubavi moja

Išao sam na trg cvijeća
I kupio sam cvijeće
Za tebe
ljubavi moja

Išao sam na trg željeza
I kupio sam okove
Teške okove
Za tebe
ljubavi moja

A zatim sam išao na trg robova
I tražio sam tebe
Ali te nisam našao
ljubavi moja.

Jacques Prevert


Cijelo vrijeme je bila tu, baš kraj mog uzglavlja.
Tražila sam je na Internetu i našla sam je. Tražila sam je u knjižnici, i našla je. Nisam je tražila u svom škafetinu,
ali i tu sam je našla.
Bila je cijelo vrijeme tu, baš kraj mog uzglavlja.


Image Hosted by ImageShack.us

pjeva tiru-tiru-tiru-tirururu pjeva Vi se nalazite u zoni daleko od stvarnosti, u ZONI SUMRAKA!

- 22:46 - Komentari (22) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< prosinac, 2007 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Prosinac 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (2)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (3)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (2)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (3)
Srpanj 2012 (3)
Lipanj 2012 (5)
Svibanj 2012 (10)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (5)
Siječanj 2012 (4)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)

Opis bloga


  • o svemu pomalo,
    nečega puno, nečega malo,
    nekomu previše, nekomu premalo,
    a meni dovoljno.

    O FOTOGRAFIJAMA
    Sve fotografije objavljene na blogu
    moje su autorsko djelo,
    osim ako nije drugačije navedeno.



    Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
    Možda su oba u vremenu budućem,
    A buduće vrijeme u prošlom sadržano.
    Ako je sve vrijeme vječno prisutno
    Sve je vrijeme neiskupljivo,
    Što moglo je biti jest apstrakcija
    Koja ostaje trajnom mogućnošću
    Samo u svijetu razmišljanja.
    Što moglo je biti i što je bilo
    Pokazuje istom kraju,vječno sadašnjem.
    U sjećanju odjekuju koraci
    Kroz prolaz, kojim nismo krenuli
    Prema vratima, što ih nikad ne otvorismoo


    T.S. Eliot


    "Znam koliko toga ne trebam
    da bi bio sretan."
    /Woofman - Apallachian Trail/

    "Toliko je bilo u životu stvari
    kojih sam se bojao -
    a nije trebalo.
    Trebalo je živjeti"
    /Ivo Andrić/


    (...) da ostanemo ovo što smo.
    Sutra. I uvijek.
    Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
    Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
    da jedno drugom ne dopustimo
    da budemo ono što nismo,
    da ne gledamo vučijim očima
    i da se uvijek prepoznamo
    kada se sretnemo.
    /Tišine - Meša Selimović/




Linkovi