Marketing
BOMBICE U ČIZMICI
Eto nami skoro Svetog Nike!! 
Dječje radosti, dječjeg veselja! 
Već odavno počelo je pucketanje petardi na ulici, po portunima, iza kantuna... lipo ideš svojim poslom
, kad iznenada te strefi prasak 
Uskoro ti to postane normalno, i dalje ideš svojim poslom...dica se zabavljaju...
Može bit to znak slavlja, veselja, najava blagdana (stiže na "Tiha noć"), a eto, ja to ne volim. 
Opet ću malo prošetat u ono vrime ditinjstva (još me trese viroza). Sigurno se sićate garbure? Stručno je to bija neki kamen garbit, a kad bi ga smočija u vodu, počeja bi šištit i pjenit, tj. oslobađa se neki plin acetilen. Asti, ovo je već praktični rad iz kemije! To mi baš nije bila jača strana. Znači, nekako bi se nabavila ta garbura, ispod ruke, iza kantuna, štatigajaznam - (to bi opet tribala pitat brata, a nesmin više gnjavit radnoga čovika) - oko kuće bi se naša neki zgodan važ, recimo od piture, marmelade, paštete - umočiš oti komadić garbure u vodu, brzo ga uvališ u važ, upališ, začepiš, baciš šta dalje od sebe, sakriješ se, začepiš uši i....BUUUUUUUUUUUUUUUUUM!!!!!!
Bila je to igra. OPASNA IGRA!!!
Kad je nestalo te garbure na crnom tržištu, počele su nove ideje, sofisticiranije. Svako dite je moglo slobodno otić u apoteku kupit jedan od glavnih sastojaka (neću reć koji, jer se i danas može kupit u apoteci), pa se negdi nabavi sastojak br. 2, pa se malo pomučiš za ostrugat sastojak br. 3 ..i sve to uvališ u ručno izrađenu kartonsku patronicu i eto ti ...šta? - petarda!!
Sad kad je gotova, ajmo ča vidit kako će puknit.
Kako ja to sve znam, pitate se? Moj braco je u školi bija ekspert br.1 za te stvari. Ručna izrada. Testovi iza kuće. "Vidi sestro, kako će ova puknit!" Moglo bi se reć da san čak bila i saučesnik, jer bi kojiput pridržala one kartonske patronice dok bi on usipa tajne sastojke. Ništa mi to nije bilo drago, a šta ću? - Uvik san pomagala kad je tribalo, kome ću ako ne bratu svome!?
Nismo baš bili svjesni opasnosti tih igara. Ubrzo smo postali svjesni. U naše susidstvo doselija je dječak. Uvik je drža jednu ruku u đep od gaća. Pitali smo se...zašto? Saznali smo. Kad se igra sa prijateljima na selu, našli su neku bombu iz 2.svj. rata. Probali su je rastavit i proučit. On je drža u ruci. Sve je bilo jasno. Krasan i dobar dečko. Danas je isto takav čovik.
Puno dice je stradalo nakon tog rata, a nisu pošteđene ni nove generacije dice koja su odrastala nakon Domovinskog rata. Što je to u tim glavicama, osobito dječaka, da prčkaju po bombama, minama, paštetama, mecima?!?
Usprkos svim upozorenjima, zabranama, edukacijama, još uvijek se to događa.
A čemu se čudimo? Svako dijete može otići u dućan i kupiti što mu drago od asortimana pucketajućih igračaka.
I šetaš tako, gledajući svoja posla a oko tebe, u tvom kvartu, selu, gradu, sve odzvanja od rafala, vatrometa, bombica, žabica, zvrkova, osa, tenkova, vulkana, mitraljeza, i svačega.
Šta mislite, koliko djece će na jutro Sv. Nike, u svojoj čizmici između lizalica, čokoladica, oraha, šarenih bombona, naći i bombice upakirane u šareni papir??
Post je objavljen 04.12.2007. u 08:49 sati.