gustirna

UNUTARNJI I VANJSKI PUT

U životu nas raznorazni utjecaji određuju kao osobe.
Utjecaj roditelja. bake, djeda, brata, sestre, rodbine, prijatelja, prve učiteljice, pa redom svih ostalih učitelja kroz škole i van njih, i da ne nabrajam - ima tu još svakojakih utjecaja.
Šta smo?
Mozaik šarenih kockica?
Mandala, polagano i pojmljivo složena od šarenih zrnaca pijeska da bi na kraju bila prosuta u more kao pokazatelj prolaznosti? I najsavršenije djelo ljudskih ruku je tek dio prolaznosti.
Dosegnuti taj nivo svijesti da nešto što si mjesecima ili godinama strpljivo slagao u sliku savršenstva, na kraju, jednim zamahom ruke raspeš u vjetar, u more.
Možemo li mi to? Možemo li se osloboditi materijalizma i posesivnosti koji leže u nama?
Uspijemo li u tome, mogli bi se možda osloboditi svih onih raznoraznih utjecaja koji su nas formirali kroz naš razvoj. Odmaknuti sve to sa strane, očistiti se potpuno i pustiti se samo utjecaju svemira? Možemo li i to?
Možemo li se osloboditi vlastitog ega? Prihvatiti da sve ono što smo mislili da jesmo, to zapravo nismo?
Zamislimo da u našem životu postoje dva puta: Unutarnji put i Vanjski put.
Zamislimo da možemo zaći unutar sebe, otvoriti svoja unutarnja vrata i krenuti svojim Unutarnjim putem.
Zamislimo da taj put kreće iz jednog centra u našem tijelu i iz tog centra se širi po cijelom tijelu, sve do najdaljeg zakutka.
Zamislimo da je taj centar kao Teslina metalna kugla elektriciteta iz koje bljeskaju munjice. Naša energija se iz te kugle širi našim tijelom, putuje Unutarnjim putem, pokreće naše ruke, noge, oči...sve...
Zamislimo da dotiče granice kože, ali ne može izići van, već isijava, struji površinom kože... zaustavimo pažnju na dlanovima. Dlanovi se gledaju, osjećamo toplinu nekog strujanja među njima, pokušamo ih udaljiti i osjetimo kao da razvlačimo nekakvu mekanu, podatnu maglu među svojim dlanovima. I možemo to prenijeti čovjeku kraj sebe.
Osjećamo se veličanstveno! Upravo smo spoznali nešto, možda bit postojanja, bitak...tao.
Upravo tako, osjećam se dok radim TAI CHI. /the Inner Way School of Tai chi Chuan/
Raditi tai chi, za mene znači putovati svojim Unutarnjim putem. Kad pogledam unatrag, vidim tri godine vježbe i pomislim kako ja to znam. Kad pogledam u sebe vidim da sam tek na početku tog učenja. Vidim da je jako dug taj moj Unutarnji put. Svatko za sebe ima svoju dužinu i svoju brzinu prolaženja tog puta.
Svoj put prolazim polako, ispitujući svaki korak, prvo ticalima, pa tek onda dopužem, ukoliko je sigurno. Ponekad i odlutam, kao Crvenkapica, pa se opet vratim. I tako, korak po korak slažem taj svoj Unutarnji put.
Kad bi me netko sad upitao - zašto još uvijek tapkam negdje na početku, zašto se ne osamostalim, odrastem kao tai chista? Kao prvo, u tai chiju je normalno da je učenje dugotrajno i zapravo nikada i ne prestaje, kao i u životu. Kao drugo, ne želim odrasti kao tai chista, želim biti dijete koje uči širom otvorenih očiju!
I ono već naučeno nanovo učim, sa svakim novim učiteljem primam neke nove kockice za ugradnju u svoj Unutarnji put.
Sa svakim korakom na tom putu sam bogatija u spoznaji same sebe i svijeta oko sebe. Sa svakim korakom oslobađam se nekog od onih utjecaja. Postepeno se ljuštim, da bi na koncu bila ogoljena...čista...čestica Univerzuma, spremna za spoj s beskrajnim plavetnilom...
A Vanjski put?
To je ono što vide ljudi oko mene, to je ono što piše na papirima, raznim "kvazi" diplomama (koje mi više znače nego što bi mi značile one "Prave"), to je sve ono što jesam i što izgledam za vanjski svijet koji me prosuđuje, nadam se po mojim djelima, a ne po izgledu. Vanjski put je takav kakav je, a velikim dijelom utaban je pod utjecajem svih onih faktora s početka priče. Ipak svaki prijeđeni milimetar Unutarnjeg puta očituje se i na Vanjskom putu.
I stoga osjećam kako rastem...tražim izazove u planinama, u mirisima, fotografiji, i najfriškije, u blogo svijetu...
Dok nabrajam sve ovo gdje rastem, rekla bih da se na nekoj drugoj strani smanjujem. Tu već nastaju problemi.
A to je onaj najveći izazov - postići ravnotežu!
Maloprije sam među papirima pronašla jednu ceduljicu na kojoj jsam davno zapisala citat iz romana "Tajanstveni otok" - Julesa Verna -
"Prilazim svakoj stvari, makar i bez nade,
pa ću ustrajati, makar i bez uspjeha!"


TAN TIEN