Znam da čitaš moje boli, i da to činiš sa strepnjom.
Neopravdanom. Ne boj se za me. Jaka sam ja.
Toliko snažna da me katkada obuzme neopisivi strah
od vlastitih poriva, nepotrebnih hrljenja,
od upornih vraćanja novim pokušajima
te hrabrih bjegova u središte osebujne šutnje.
Bijeg zbog bijega. Privilegija pustolovnih neimara.
Nezasitna, hitam glodati… sebe.
Žarko si želio sjesti na sablasno praznu tribinu
mojega srca
i saznati ima li prosuđivanje, u dubini, uopće smisla.
Sjeo si u kožnati naslonjač… i prosuđivao.
Pomoću mojih strepnji, plača, tjeskoba, a i bezobzira,
prodirao si kroz nagomilane naslage opreza
i ugledao nevidljivu mene. Zamišljenu.
S licem podsvijesti u dlanovima.
Mnogi su me tražili
u trenucima dosadnim,
u krikovima zatomljenim,
u porazima nagomilanim.
Zadovoljstvo i nadmoć nađoše u usporedbi.
(Utješno djeluje jeka susjedove patnje.
Nekoliko sekundi pruža olakšanje.)
Naivci. Analiziraju nepostojeću.
Ne, nema me u ugrozi na natopljenom papiru.
Tamo je tek persona. Izvorna riječ.
Doslovce.
Podvaljujem im, ćoravcima, bez imalo grižnje.
Svima osim tebi.
Jer, tebi je stalo.
Približio si mi se. (I iskoristio me!)
Znojeći se, za hladne noći, prodirao si u moje osjećaje
i zastao pred vrtlogom prešućenoga,
pred neizrečenim, zakržljalim slovima
koji se nisu razvili u glas.
Kako si to učinio? I što te potaklo
da uđeš u isklesanu, zaštitničku, grobnu tišinu?
Zar te ni prispodobe nisu odbile, ili bar zbunile?
Kako si znao gdje stanujem,
u kojem naplavljenom hodniku moraš skrenuti lijevo
i pred kojim zakračunatim vratima zapjevati?
Daljina je utihnula, ali znala sam da stojiš na pragu
i da nećeš odustati. Kako si ušao?
I što bi imao od toga da si me upoznao?
Maltretiraš se razmišljanjem. Koje li uzaludnosti!
Samo ja znam tko sam!
Ne boj se za me. Ja sam neslomljiva.
Spavaj spokojno
i ne opterećuj se potrebom razumijevanja duša.
Hm, mi ih nismo izgubili, zar ne? Sretnici.
Nas boli.
Jednostavni su osobiti. Tašti to ne znaju.
Oni vrište da bi postali posebni.
Zato smo oprezni?
Zato si sinoć stajao dva metra ispred mene…
Dalji no ikad?
Stranci.
Ljudi.
Kada si se blago naklonio i zahvalio publici,
dopustila sam da me izguraju u četvrti red.
Začudila te nezainteresiranost.
Ne, ništa ne bi značilo da sam ti prišla.
Ne bi me prepoznao u širokom i toplom osmijehu,
u očiglednom zadovoljstvu postojanja,
u prihvaćanju svoje nutrine, vanjštine i cijeloga svijeta.
Vratio si se daljini, ne sluteći da sam ja ona
zbog koje u dugim, besanim noćima
satima zamišljeno gledaš kroz prozor…
i kada su rolete spuštene.
Bila sam, jesam, i bit ću
grifon koji ne govori, ne misli, ništa ne čini,
ali služi. Jednostavno postoji
da bi se gospodari osjećali gospodski.
Kadikad naiđe trenutak osvježenja.
Tada se statua zaljulja i poigra se trajanjem.
Izvana mrtva priroda, iznutra mrtva, po naravi.
Izazov gubljenja ravnoteže upozorava.
U potkožju, uključen je alarm.
Tko zna koja će strana prevagnuti?
Žurno se prisjećam.
Koga? Strpljive slušačice tišine.
Najglasnija su,
najrazgovjetnije govore mrtva usta.
Ne moram gurnuti prst kroz prozor
da bih provjerila puše li vjetar.
I ako ne čujem zavijanje, vidim kako grane luduju.
Tvoj se glas posotonio, ali zjene su se razvile.
Kamo sam zalutala?!
Ah, da, flashback.
Kuverte s pozivnicama nisi otvarao,
a odlazio si na mjesta na koja nisi bio pozvan.
Prestala sam slati pisma.
Otad si se luđački plašio rađanja tebe u meni.
Umišljao si kako vidiš simptome svojeglavosti,
kao da se podrazumijeva i očekuje
da budem ista ti.
Pukla te nesanica, nepodnošljiva sumnja,
strah od samoće.
˝Traži, i dobit ćeš…˝
Pobogu, dozvao si čega si se bojao!
Pamtiš li?
Prije no što se dostojanstveno povukoh
i prije no što postadoh kamena, očovječih te.
Ti si i dalje kopao po smeću.
Iznevjerio si me.
Umirao si sporo, u mojim očima.
Dopustila sam si pristranost, osnažila poništeno
i nadljudskom snagom ukopala sve što se prenemaže.
Na humku napisah NN.
Vrijeme je posijalo travu
ponad koje grifon balansira
i poigrava se trajanjem.
Sjurio se svijet na stazu boljitka,
tiska se na uglancanome mramoru.
Iz grimiznog samta viri vizitka,
koja svakom beskrvnom predatoru
platinastim sjajem pokazuje put
i u praznu venu ubrizguje šut.
Rijeka ljudi gaca po prtini,
nervozno ravnaju leptir-mašne.
Potpetice tapkaju po sredini,
kao da nisu plodne ni izdašne
pa ih ugroženi u obruč stežu
da ne budu takmaci u grabežu.
U središtu il u vanjskome redu,
svejedno je. Tuku se prsa o prsa.
Ili se postavi noga susjedu,
da ne bi prvi stigao do mrsa,
do napoja za slabašne likove
koji pod rever zakvače plikove.
Bezobzirna masa diže prašinu
čak i tamo gdje je debeli tepih.
Sićušnome stvoru ozljede ne ginu
jer brani ga samo isplakani stih
kojim zdušno puni vremensku torbu,
kad već nije faca za fajt, za borbu.
Ne privlači me hod po zgaženomu
putu, jer tamo si stopu ne vidim;
a na cijelcu, putu bijelomu,
nešto me tjera da tuđoj zavidim.
Kad neću izgaženo ni sterilno,
ujedam i kad djelujem umilno.
Kamo ću? Zar iritirati družbu
koja puca od viška nevoljnika?
Ne vabim hvalospjev, ne želim tužbu,
ni stisku u lažnom raju uznika.
A ako čudni pjev nikada ne ode,
poklanjam im sve, sve osim slobode.
Tko nije za zajednicu, taj je sam.
A tko je usamljen, taj je očajan,
te prije molitve pukne da je šljam,
da njegov je trag čudan, i slučajan.
A ništa kod Boga slučajno nije!
Sitost se glođe, a Sudac se smije.
Kada me umor od samoće shrva,
na dlan ću sjesti Onomu koji je blag.
Tiho ću Mu pjevati, na svoj način,
i na svoj način ostaviti trag
koji se vidi sa zemlje i s neba.
On zna da mi ništa drugo ne treba.
Koga mogu prevariti da slavim noć,
s kriglom samoće, uz pjesmu tišine?
U blindiranu sebe ušla sam sinoć,
da slavljem nesvjesnost dignem iz prašine.
A slova se šunjaju kroz noćnu bijedu,
s nakanom da mi sve živce pojedu.
Svejedno. Neka me žderu, i glođu,
i neka mi crne kikice potežu,
kada prizori iz djetinjstva nadođu
i sadašnjost mi siromaštvom uprežu.
Draža mi je svila, al koži je srodna
kabanica s rupom, od vrha do dna.
Žar i znatiželju nije pomazila,
bjesnoća između rakije i vina?
Izopačenost je kroz rast prolazila
i pijanstvom zagađena olupina,
gazeći milu čitanku i vrećicu
u koju je dječji strah trpao riječcu.
Nove cipele, dva centimetra veće…
za prastaro dijete nastupa rođenje.
Suza radosnica kao slap poteče
i potisne nakaradno ophođenje.
Al smeđe gojzerice proguta vatra
i vjeru u nadu istog trena satra.
Smrvi entuzijazam, samopouzdanje…
sve ono što bujica moglo je biti.
Čast se spušta, zabranjeno je dizanje,
a ne smije se nikomu požaliti.
Kroz poderotinu sramno je vikati.
Bezbolnije je skrito tugu žmikati.
Pod kratkom suknjicom noge odrvene,
na klupi se skupi tek sjeme života,
vidljivo kad se obrazi zacrvene,
jer žulj u novine udžbenik umota.
Pa i oni koji bi mogli pomoći…
odmažu, i slade se u gnjusnoj jetkoći.
S bahatog brda nitko ne primijeti
sjeme koje se kotrlja niz padinu,
a oko njega sjaje bijeli konfeti
za one koji razvlače pomrčinu
nad potencijal, nad sjeme koje se pruža,
vjerujući da je moglo biti ruža.
Ponekad je znala zapeti za kamen,
uz potok kraj kojega je mogla cvasti.
Možda bi domovini bila čast, znamen,
ideja za ljepši pleter troprutasti.
Ali, odvaljala se do udoline
u kojoj je suspregla sve godine.
Oni koji grakću sve su razgrabili,
a njoj su nametnuli bitka klonuće.
I samozatajnost su zloporabili.
Pravdat će se Bogu! I za oskvrnuće!
Bistroumno su sjeme obezvrijedili.
Hvala Ti, nisu me na smrt povrijedili!
Kada me opanak gazio, po dnu,
snažila sam dušu izmišljenim svijetom.
Kao hibrid cvjetala sam, u polusnu…
mjesec zamijenih suncem, zimu ljetom.
Za mrežnicom cvjetalo je bezbroj ruža,
al nijedna ne bješe ljepša ni duža.
Nekako, s vremenom i to dodija…
cvjetnjak kojega nema, i mnogoljudnost,
jer jalovo se sjeme širi, probija…
uzdiže prazninu i mašte oskudnost.
Dosta mi je snova! I tu je bolje
onima koji me izguraše dolje.
Koga varam? Samu sebe… da slavim noć
s kriglom samoće, uz pjesmu tišine.
U blindiranu sebe ušla sam sinoć
da slavljem nesvjesnost dignem iz prašine.
Al zubata slova grizu ovu bijedu.
Bojim se. Zaglavljena sam u neredu.
Čemu patnja? Čemu?
Svemu dođe kraj. Svemu.
Crne misli, koje se med sobom guše,
u zadnjem trenu bit će sprdnja duše.
Mahniti teret koji mozak pritišće,
na vremenskom stablu suho je lišće.
Olovne misli glavu će raniti,
pa ipak će sobom zemlju nahraniti.
Čemu patnja? Čemu?
Svemu dođe kraj. Svemu.
I prevrtljivoj čežnji koja ti daje
vrele usnice, hladne zagrljaje,
let od ekstaze do smrtnoga umora,
pjev kolibrića i krila kondora.
Kad čežnja klone, s nogama u zraku,
i patnja kraj ljepote legne u raku.
Čemu patnja? Čemu?
Svemu dođe kraj. Svemu.
Meso u utrci skuplja rane gadne,
preskačući leševe u sebe padne.
Nestat će u jami, koju će kopati
isti neprilagođeni, dušni psihopati.
Klipsat će atlete na cilju, il prije…
još nitko kroz kraj protrčao nije.
Čemu patnja? Čemu?
Svemu dođe kraj. Svemu.
Pukoj sirotinji i bogatunima,
i dronjcima i svilenim poplunima.
Prosjakinji, koja na asfaltu prosi,
plemiću koji joj nadmenost prinosi.
Na kraju je svako zemaljsko čeljade
na kotačima… ispred čiste parade.
Čemu patnja? Čemu?
Svemu dođe kraj. Svemu.
Znojnoj olovci, napunjenoj otrovom,
sokom iz tuge koji teče pod krovom,
zvijerima sa stropa, ljubavi (u mašti)
i pjesmuljku koji noćnu ludost lašti.
Glancanje s perom bolno je, dabome,
al misli na papiru urlik zatome.
Dočekat ću te na periferiji dana,
izvan okolnosti, u srcu alter ega.
Potraži me, mili, u zatišju, u sutonu -
ja podižem oluju kada sit si svega.
Zaboravi jutra, ceste bez nogostupa,
galamu i prijekore, otkucaj motora,
nerazumljive misli, nezavidna djela…
zahtjevne slabiće u urnama furora.
Zaboravi gromače u pužnicama -
to surovi su bogovi, ne čuju tvoj krik.
Šepure se moćnici po ulicama,
a svaki je od njih privremeni putnik.
Doći ćeš. Uvijek dođeš. Ne trpe fušeraj.
A tebe iscrpljuje bijeg od biljega.
Ulaziš u sebe, isključiš javnu rasvjetu
i predaješ se struji skritog alter ega.
Kada zadrijemaš, tu sam da te umirim.
Vučem te u središte, predajem viru,
i premda te umaram, dižem i spuštam,
znam da uživaš u sporednom svemiru.
Kada raširim ruke, zapušu vjetrovi,
ali ne dam da išta na tebi mijenjaju.
Želim da te miluju, razmrse ti kosu
i do jutra njišu u mome zagrljaju.
Zorom, u tišini ispijamo kavicu,
(sijamskome duhu nove borbe predstoje).
Na izlazu kažem, a samo ti čuješ:
Vrati mi se prije noći, savršeno moje.
I ime, i slika, i stih...
Sve je ništa.
Ja sam život.
Ja sam bila u tragu,
i bit ću poslije njega.
Bezimena.
Svako se jutro budim gdje me nema,
jer nije duša tamo gdje je tijelo.
Ni kad je jurilo za savršenstvom,
dalje od tebe nije me odnijelo.
Je li moguće da si tu (a nisi),
i ovaj svijet da je moj (a nije)?
Što sam nam učinila, ne pitam se više.
Kad se dobro osjećam, ne postoje grijesi.
Što srce upamti, lako se izbriše
ako prošlost ne vidiš tamo gdje sad jesi.
Ljekovito je otkriti ranjivost
onomu koji ne ranjava.
Vrijedim li samo koliko me hvališ,
tada sam doista vrijedna žaljenja.
Hoćeš li me voljeti?
Mada se dajem tebi,
ali pripadam sebi?
Oprosti mi ako te vrijeđa
što moj život ne ovisi o tvome.
Možeš li preboljeti moju jakost?
Voli me.
Potajice, noću, kad srce prožme treptaj,
tajanstvenoj daljini šalješ obilje oćuta.
Zaslijepi me mrežasti mjesečev sjaj
i k tebi hitam, mrklim mrakom ogrnuta.
A voljela sam te! Predano. Strpljivo. Snažno.
Maštala sam da sam dnevnik koji nosiš u duši,
da u mene zapisuješ sve što ti je važno,
da za bijeli list se primiš kada svijet te ruši.
Tamo gdje se zastave
drže pod jastucima,
a jezici za zubima,
tamo nema slobode.
Tužnoga li dana
kada ´kulturnjak´
postane prostak.
Ne srdi se, lijepi moj suputniče,
ne žali zbog propuštenih
zajedničkih putovanja,
jer karte kupiti nismo mogli.
Ali, znaj,
po svim tračnicama ovoga svijeta,
sa mnom se trucka i naš kutak...
u kojemu se sanja.
A snovi su kockice
u mozaiku stvarnosti.
Ja sam otok.
Tajanstven. Samotan. I tih.
Ti si obala.
Razvedena. Privlačna. I opasna.
Ne volim te, ni u snu. Ne trebam te.
Odurna je i sama pomisao
da me dodirneš, jer zjenice pamte
da se svatko o tebe obrisao.
Sama sam ispod svoje kože. Sama.
Sama, sretna i sigurna.
Hodam sredinom kolnika.
Korak naprijed, i trk natrag.
Nekoliko koraka u prometni trak,
i strah od nepoznate, dublje smrti.
Beznadna potraga za mirom
dovodi me do spoznaje
da nije gotovo
ni kad se meso pretvori u prah,
jer - kosti dugo traju.
(Ljubav se sporo raspada.)
Pamtiš li?
Prije no što se dostojanstveno povukoh
i prije no što postadoh kamena,
očovječih te.
Ti si i dalje kopao po smeću.
Iznevjerio si me.
Umirao si sporo,
u mojim očima.
Ja volim, ali tihim glasom,
vjetrove i morsku zvijezdu,
mrklinu gorja, sjaj na suzi…
al i duha u svom gnijezdu.
Kako ćemo si pri ponovnom susretu
pogledati u oči,
znajući kolike smo boli nanijeli?
Bjesniš jer ne znaš kakav je tko,
dok ti se predstavljaju
onakvima kakvi nisu.
A kakvi smo mi?
Gdje si? Iza zavjese.
Gdje sam ja? S druge strane.
Ni za ljubav nemamo hrabrosti.
Možda je i ne bismo okusili,
ali ovako, nikada nećemo znati.
Pobjeda nezadovoljniku
pruža zadovoljstvo,
nakratko.
Fanfare brzo utihnu,
a sve bliža i sve jača je
grmljavina neke nove
bezvezne hlepnje.
Ne bacajte ruže na smeđi lijes
(čini se ko da igrate pikado).
Ne gađajte trnjem pohabani dres
jer staro je tijelo već prešlo u mlado.
Čekam da anđeli vrata otvore,
a dotad za vas pjevam iz sveg grla.
Dignite pogled, pogledajte gore…
Prijatelji, rode, nisam umrla!
Pitaš li se ikada
je li najbolji i najsretniji?
Ne traži od mene
da vazda svijetlim i grijem.
Tvoje potrebe me gase...
a put je dugačak.
Sutra će riječi, koje nisu moje,
letjeti
i golicati maštu raznim nebesima.
Netko će oćutjeti da naslućuje
pokoju suzu. I pitat će se.
Drugi će gonetati jesu li slova
samo igračke razmaženog derišta.
Treći će utišati vlastite misli,
i bit će mi zahvalni.
Netko se igra s nama.
Netko povlači poteze,
a ruka je nevidljiva.
Da, ništa se ne događa bez razloga.
Tu smo. S razlogom.
Nama nepoznatim.
Ne osvrćem se. Ne pratim sjećanja.
Nemam volje za vraćanja.
Ovaj život je dragocjen,
što god ti o njemu mislio.
Svako iskustvo
vrijedno je nove borice.
(Mnogi su zaspali
glatkoga lica.)
Svako mjesto gdje je bila vlas,
vrijedno je poštovanja.
(Mnogi su zaspali
sa šiškama na čelu.)
Vrijedim li samo koliko me hvališ,
tada sam doista vrijedna žaljenja.
Hoćeš li me voljeti?
Mada se dajem tebi,
ali pripadam sebi?
Oprosti mi ako te vrijeđa
što moj život ne ovisi o tvome.
Možeš li preboljeti moju jakost?
Voli me.
Snovi su najživlji dijelovi stvarnosti.
Oni što nariču, dok besvijest grca,
kojima se duša rastapa i cijepa,
ne čuju ništa doli plač svog srca,
ne čuju šapat: O, smrti, kako si lijepa.
Veliki su umišljeni,
mali su ratoborni,
a oni srednje veličine,
zadovoljni su.
Ta krajnosti se glođu!
Ako šest dana jedan vodi igru,
sedmoga dana traži suigrača.
Ponesi me u srcu,
al ne daj da bolim.
Ponesi me u očima,
al ne daj da pečem.
Ponesi me u duši,
da te u njoj volim,
da pretvorim se u krv
i kroz vene ti potečem.
U životnoj igri obzirni odustaju.
I pobjeđuju.
A voljela sam te! Predano.
Strpljivo. Snažno.
Maštala sam da sam dnevnik
koji nosiš u duši,
da u mene zapisuješ
sve što ti je važno,
da za bijeli list se primiš
kada svijet te ruši.
Nisam tražila puno,
tek poneku misao
koju u javnosti nećeš
i ne smiješ izreći.
Sve tajne, koje si do tada
u mene zapisao,
sa mnom će umrijeti,
sa mnom u grob leći.
Tipično za samopouzdane -
dok padaju crtkaju planove
za opstanak
i razmatraju buduće dosege.
Daj da vidim što si odjenula,
i reći ću ti tko si.
Daj da čujem što slušaš,
i reći ću ti s kim si.
Daj da vidim s kime si,
i reći ću ti što radiš.
Daj da vidim što radiš,
i reći ću ti tko sam,
tužitelj ili branitelj.
Ne bi li bilo besmisleno
žaliti za onima koje sam napustila?
Sve putem namjerno gubim
kako bih uvijek imala sebe.
Zato me i ne vole,
jer volim sebe.
Zato ja odlazim
kada oni dolaze.
I sve je u redu.
Nitko nikome ne fali.
Sada mogu voljeti
bezuvjetnom ljubavlju...
a i ne moram.
Slobodna sam voljeti
jer ništa ne tražim za uzvrat.
Ljubavi imam na pretek.
I kada osjećam da me napušta,
ko djetešce razigrana,
kao žena uzbuđena,
izlazim na put
kojim će se vratiti.
Dopuštaš da biraju umjesto tebe.
Ugledaj se u njih i uspjet ćeš
protutnjiti nepopljuvanim putom,
ali na tom ćeš putu izgubiti
nešto vrjednije od pohvale i tapšanja.
Sebe.
Zato ja ne trpim nikoga za leđima.
Ni ispred sebe.
Šutljivcem se postaje kada shvatiš
da više nema smisla govoriti.
Zato gnječim bose noge pod sobom...
da otputujem kamo Ja! hoću
i da progovorim kada Ja! hoću.
Nepovjerljiva sam.
Koga slatkorječivi obmanjuju?
Med i mlijeko? Koješta!
Ohrabrimo se,
dopišimo riječ vino.
I neka pjesma bude molitva.
Što ikome znače laži na papiru,
ulaštene strofe, milijunta pjesan?
Dijete tmurnih razmišljanja
zove se Trauma.
Knjiškome mulcu i naputci pozljeđuju uši,
savjeti ga zaglušuju kao zvijeri ričeće.
Dok vojnici straha ratobore mu u duši,
ni ovu pjesmu nesretnik razumjeti neće.
Ja nisam tvoj ludi, nedosanjani san,
ni za koga nisam ni poželjna zbilja.
Ja samo u se spuštam prazan dlan
i promišljanjima tumaram bez cilja.
Je li moguće da si tu (a nisi),
i ovaj svijet da je moj (a nije)?