Moram li srce otvrdnuti
zato što ne trošim riječi
na čuvstva koja me imaju
i koja uživam šuteći?
Ja ljubim, ali škrtim glasom,
i omaru, i romon kiše…
i razrušenu zemlju svoju.
Iz rova duh za njih bigliše.
A ako mučenik pogazi,
sve što je po prirodi čarno,
ja povlačim se u dubinu
i obraćam se Bogu harno.
A On se smije iza grma
i veli da me trpnjom kuša,
da neće gorjeti, ko ni glog,
tko Knjige čita ili sluša.
Od Nečujnoga primam savjet –
˝Ni pred kime se ne izuvaj.
Ne troši više no što smisliš,
a ispovijedi za me čuvaj.˝
Ja volim, ali tihim glasom,
vjetrove i morsku zvijezdu,
mrklinu gorja, sjaj na suzi…
al i duha u svom gnijezdu.
Ma neću srce otvrdnuti
zato što ne trošim riječi
na čuvstva koja me imaju
i koja uživam šuteći!