Marketing
NALIČJE DUŠE
Znam da čitaš moje boli, i da to činiš sa strepnjom.
Neopravdanom. Ne boj se za me. Jaka sam ja.
Toliko snažna da me katkada obuzme neopisivi strah
od vlastitih poriva, nepotrebnih hrljenja,
od upornih vraćanja novim pokušajima
te hrabrih bjegova u središte osebujne šutnje.
Bijeg zbog bijega. Privilegija pustolovnih neimara.
Nezasitna, hitam glodati… sebe.
Žarko si želio sjesti na sablasno praznu tribinu
mojega srca
i saznati ima li prosuđivanje, u dubini, uopće smisla.
Sjeo si u kožnati naslonjač… i prosuđivao.
Pomoću mojih strepnji, plača, tjeskoba, a i bezobzira,
prodirao si kroz nagomilane naslage opreza
i ugledao nevidljivu mene. Zamišljenu.
S licem podsvijesti u dlanovima.
Mnogi su me tražili
u trenucima dosadnim,
u krikovima zatomljenim,
u porazima nagomilanim.
Zadovoljstvo i nadmoć nađoše u usporedbi.
(Utješno djeluje jeka susjedove patnje.
Nekoliko sekundi pruža olakšanje.)
Naivci. Analiziraju nepostojeću.
Ne, nema me u ugrozi na natopljenom papiru.
Tamo je tek persona. Izvorna riječ.
Doslovce.
Podvaljujem im, ćoravcima, bez imalo grižnje.
Svima osim tebi.
Jer, tebi je stalo.
Približio si mi se. (I iskoristio me!)
Znojeći se, za hladne noći, prodirao si u moje osjećaje
i zastao pred vrtlogom prešućenoga,
pred neizrečenim, zakržljalim slovima
koji se nisu razvili u glas.
Kako si to učinio? I što te potaklo
da uđeš u isklesanu, zaštitničku, grobnu tišinu?
Zar te ni prispodobe nisu odbile, ili bar zbunile?
Kako si znao gdje stanujem,
u kojem naplavljenom hodniku moraš skrenuti lijevo
i pred kojim zakračunatim vratima zapjevati?
Daljina je utihnula, ali znala sam da stojiš na pragu
i da nećeš odustati. Kako si ušao?
I što bi imao od toga da si me upoznao?
Maltretiraš se razmišljanjem. Koje li uzaludnosti!
Samo ja znam tko sam!
Ne boj se za me. Ja sam neslomljiva.
Spavaj spokojno
i ne opterećuj se potrebom razumijevanja duša.
Hm, mi ih nismo izgubili, zar ne? Sretnici.
Nas boli.
Jednostavni su osobiti. Tašti to ne znaju.
Oni vrište da bi postali posebni.
Zato smo oprezni?
Zato si sinoć stajao dva metra ispred mene…
Dalji no ikad?
Stranci.
Ljudi.
Kada si se blago naklonio i zahvalio publici,
dopustila sam da me izguraju u četvrti red.
Začudila te nezainteresiranost.
Ne, ništa ne bi značilo da sam ti prišla.
Ne bi me prepoznao u širokom i toplom osmijehu,
u očiglednom zadovoljstvu postojanja,
u prihvaćanju svoje nutrine, vanjštine i cijeloga svijeta.
Vratio si se daljini, ne sluteći da sam ja ona
zbog koje u dugim, besanim noćima
satima zamišljeno gledaš kroz prozor…
i kada su rolete spuštene.
Post je objavljen 18.12.2018. u 00:10 sati.