Ne bacajte zemlju na hrastov lijes
ni otkinuti gerber s vijenca,
jer u kovčegu je iznošeni dres
iz kojega je izašla esenca.
Ne plačite, vi, koji me ne znate,
jer o plodu prosudiste po kori.
Nadam se da konačno uviđate
kamo završe hlepnja i napori.
Možda vas zanima zašto sam sišla
i tražila najmekšu maternicu;
a kad sam ju našla, zašto sam išla
šutjeti u izmišljenu ulicu.
U gužvi nisam imala izbora
jer jači za sve odredi pravila.
A ja poludim kad se nešto mora!
Jednakost boemu sputa osjetila.
Bilo je pokušaja, probali su
dosljednost privući u prometni trak,
al ja sam već treću sisala sisu
i nisam sa zlom dogovarala brak.
Što je gvalji dano, u izobilju,
meni je djelomice uskraćeno,
ali dragocjenost čuvah u žilju
i blago u srcu pomno složeno.
Što će komu višak? On je za moćne
koji ostavljaju dobar utisak.
Dok čekaju da im život otpočne,
ispraznili su pješčani lijevak.
Htjeli bi svijet impresionirati
i kad se život naočigled topi,
a onda ih stane intrigirati
za koga pop moli i zašto ih škropi.
E, baš to se mora! Nema se kuda.
Tek tada shvate da su robijali
u previranju punom predrasuda -
da gube što nikad nisu ni imali.
Je l´ vam sada jasno zašto sam htjela
odmaći se od svih i svoja biti?
Dok sam bila živa, ja sam živjela!
Hvala Bogu, nemam za čim žaliti.
Prije no što me proguta tišina,
znajte, kad bijah nijema i gluha,
tada sam snagu crpila iz vina
i iz komada odlomljenog kruha.
Ne bacajte zemlju, nisam u jami
koju ste jučer za me iskopali.
Ljudi moji, vi živite u tami;
vi molite, a vjeru ste izdali.
Ne bacajte ruže na smeđi lijes
(čini se ko da igrate pikado).
Ne gađajte trnjem pohabani dres
jer staro je tijelo već prešlo u mlado.
Čekam da anđeli vrata otvore,
a dotad za vas pjevam iz sveg grla.
Dignite pogled, pogledajte gore…
Prijatelji, rode, nisam umrla!