Marketing
NEKAKO, S VREMENOM
Koga mogu prevariti da slavim noć,
s kriglom samoće, uz pjesmu tišine?
U blindiranu sebe ušla sam sinoć,
da slavljem nesvjesnost dignem iz prašine.
A slova se šunjaju kroz noćnu bijedu,
s nakanom da mi sve živce pojedu.
Svejedno. Neka me žderu, i glođu,
i neka mi crne kikice potežu,
kada prizori iz djetinjstva nadođu
i sadašnjost mi siromaštvom uprežu.
Draža mi je svila, al koži je srodna
kabanica s rupom, od vrha do dna.
Žar i znatiželju nije pomazila,
bjesnoća između rakije i vina?
Izopačenost je kroz rast prolazila
i pijanstvom zagađena olupina,
gazeći milu čitanku i vrećicu
u koju je dječji strah trpao riječcu.
Nove cipele, dva centimetra veće…
za prastaro dijete nastupa rođenje.
Suza radosnica kao slap poteče
i potisne nakaradno ophođenje.
Al smeđe gojzerice proguta vatra
i vjeru u nadu istog trena satra.
Smrvi entuzijazam, samopouzdanje…
sve ono što bujica moglo je biti.
Čast se spušta, zabranjeno je dizanje,
a ne smije se nikomu požaliti.
Kroz poderotinu sramno je vikati.
Bezbolnije je skrito tugu žmikati.
Pod kratkom suknjicom noge odrvene,
na klupi se skupi tek sjeme života,
vidljivo kad se obrazi zacrvene,
jer žulj u novine udžbenik umota.
Pa i oni koji bi mogli pomoći…
odmažu, i slade se u gnjusnoj jetkoći.
S bahatog brda nitko ne primijeti
sjeme koje se kotrlja niz padinu,
a oko njega sjaje bijeli konfeti
za one koji razvlače pomrčinu
nad potencijal, nad sjeme koje se pruža,
vjerujući da je moglo biti ruža.
Ponekad je znala zapeti za kamen,
uz potok kraj kojega je mogla cvasti.
Možda bi domovini bila čast, znamen,
ideja za ljepši pleter troprutasti.
Ali, odvaljala se do udoline
u kojoj je suspregla sve godine.
Oni koji grakću sve su razgrabili,
a njoj su nametnuli bitka klonuće.
I samozatajnost su zloporabili.
Pravdat će se Bogu! I za oskvrnuće!
Bistroumno su sjeme obezvrijedili.
Hvala Ti, nisu me na smrt povrijedili!
Kada me opanak gazio, po dnu,
snažila sam dušu izmišljenim svijetom.
Kao hibrid cvjetala sam, u polusnu…
mjesec zamijenih suncem, zimu ljetom.
Za mrežnicom cvjetalo je bezbroj ruža,
al nijedna ne bješe ljepša ni duža.
Nekako, s vremenom i to dodija…
cvjetnjak kojega nema, i mnogoljudnost,
jer jalovo se sjeme širi, probija…
uzdiže prazninu i mašte oskudnost.
Dosta mi je snova! I tu je bolje
onima koji me izguraše dolje.
Koga varam? Samu sebe… da slavim noć
s kriglom samoće, uz pjesmu tišine.
U blindiranu sebe ušla sam sinoć
da slavljem nesvjesnost dignem iz prašine.
Al zubata slova grizu ovu bijedu.
Bojim se. Zaglavljena sam u neredu.
Post je objavljen 12.12.2018. u 00:48 sati.