Idemo u dućan, danas je bal penzića, valja spiskati ono što je Plenki udijelio, a panika, nestalo slatkog u kući. Auto je sinoć parkiran u vražju mater daleko, blizu psećeg igrališta i groblja na Kozali.
Napravili smo popis, Jin i ja čekamo drugaricu ispred dućana, Ja se smješkam gledajući vreću s krumpirom ženske koja čeka taksi, leži u donjem dijelu kolica, koliko puta sam samo zaboravio ili bakse piva dok sam još trošio ili isto krumpir, dođeš doma, a ono nešto fali.
Netko izuzetno srdačno prilazi, aha, čestitam, čuo sam da je primljena na posao u najelitnijoj gimnaziji, kažem da sam komentirao da je najbolji izbor, veli naravno da jesam. Šta se radi, direktno odgovara, čuli ste za "das Experiment", kažem naravno, aktualno, kad ljudima daš malo vlasti...Zapričali se iako uz kolica, u rukama drži dvadeset jaja. Ona cura otvara vrata taksija za ući, a onda trči nazad po krumpir.
Opraštamo se, nedugo zatim stiže drugarica, prepričavam joj susret, ona kao bivša profesorica te gimnazije komentira da ona ne bi obrađivala, nego radila eksperiment, znam, zato je bolje što ne radimo, pritvor bi nam visio nad glavom, tko bi u vrijeme vladavine prosječnih roditelja išta mogao razumjeti, a pedagozi, psiholozi i ravnatelji su nemoćni. Dovoljno je hrabro i raditi nastavu po ovom filmu.
Nasmijava me naljepnica na parkiranom auto, u zemlji živčanih, u kojoj nitko ništa ne čita, teško će postići efekt.
Nikakav, užasan, histeričan, drzak, bezobrazan, poučan, programiran za rušenje granica hm, hm, hm... Sredstvo za trošenje vremena, kojeg ionako ima previše, also uopće nema...
Važno zbog budaletina koje ne znam zašto posjete ovaj blog: "ovo djelo je plod fikcije. svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima slučajna je." Rečenica ima pravnu valjanost!