Nachtfresser

Uloga osobnog sjećanja u očuvanju tradicije







Prije dvije godine jednog sličnog neobećavajućeg jutra današnjem me zatekla vijest pri dnu jednog ne baš čitanog portala o smrti Wernera Riemanna, Brechtovog suvremenika i prijatelja te imitatora naročito njegove supruge Helene Weigel. Ove godine se ostvarila i njegova zamisao da se dvorište unutar kazališta Berliner Ensemble nazove njenim imenom, pronađe u podrumima klupica bačena pod bivšim intendantom, renovira i postavi uz njenu bistu također u dvorištu.
Nakon umirovljenja se posvetio vođenjima kroz unutrašnjost Brechtovog kazališta, bio je živa enciklopedija i njemu su dolazili i ljudi iz cijelog svijeta po informacije o životima Weigel i Brechta, koje bi onda dodavali svojim doktorskim dizertacijama, kao ravnopravan dokument onim pisanim, kako je to lijepo opisano u blog postu gore linkanom. O ulozi osobnog sjećanja u očuvanju i oblikovanju tradicije mogla bi se također napisati zanimljiva dizertacija.
Ja ovaj post posjećujem ipak prijateljstvu mog psa gospodina Jina i Wernera Riemanna, koje je započelo na prvom vođenju kroz kazalište kojem smo prisustvovali, a stigli smo zadihani tik prije zaključavanja velikih kazališnih vrata. Riemann je već grupi držao uvodni govor, koji je, improvizirajući kao i uvijek, poslije smo to naučili, prekinuo, ispričao se grupi, te se progurao kroz nju ne bi li osobno upoznao gospodina Jina i uručio mu poklon dobrodošlice, koji je izvadio iz unutarnjeg džepa. Jin je najprije upitno pogledao mene, kad sam klimnuo glavom, s guštom ga pojeo.
Kad smo zadnji put ušli u Berliner Ensemble, godinu prije covida, bili smo već stari poznanici, opet smo stigli u zadnji moment, vođenje je već trebalo početi. Riemann nam je klimnuo glavom u znak prepoznavanja, okrenuo se i nestao ovaj put bez isprike. Nije ga bilo neko vrijeme, vratio se nezadovoljan , Jin se zajurio prema njemu, nasmijao se i ovaj put rekao grupi, oprostite još malo ćete pričekati, a nama dodao, nabavio sam nešto posebno za njega, nije vas dugo bilo, bio sam siguran da mi je u kancelariji, ali eto, ne mogu naći, ali bez brige, znam gdje mogu nabaviti nešto drugo. Vratio se sad on zadihan, zamolio sam da sačeka sekundu, da drugarica za moj blog fotografira povijesnu primopredaju između starih prijatelja.
Ovaj kratki filmić sam stavio samo da se tko želi uvjeri u praktičnu genijalnost vječne intendantice Helene Weigel, zamolila vlasti DDR-a i dobila kotače uništenih ruskih tenkova pri oslobađanju Berlina i upotrijebila ih za stvaranje velike pokretne pozornice svog kazališta, isto smo saznali iz svjedočenja Wernera Riemanna...
Nakon spomenutog zadnjeg vođenja, jedno vrijeme smo šetali kvartom i razmjenjivali dojmove, naletio je Riemann odlazeći doma pa smo još malo popričali. Rastali smo se i drugarica je predložila da još jednom prođemo pokraj kazališta, kao što je sumnjala ipak je nekoliko svjetala zaboravio ugasiti pa su nastavila gorjeti dalje u noć, čovjek je imao 83 godine i moralo se to negdje primjetiti.