Nachtfresser

Vodeći u razvoju proteza

"Kritika ciničkog uma" Petera Sloterdijka je nastala 1983. godine i postala odmah hit, jedna od najprodavanijih filozofskih knjiga svih vremena. Zanimljivo koliko je puno ljudi kupilo, a koliko malo čitalo i razumjelo to djelo. Ja pretpostavljam da je tajna uspjeha u ravnoteži teksta i vrlo atraktivnih i provokativnih slika i ilustracija. Zanimljivo da nitko od analitičara i teoretičara ne primjećuje da je put pomami za ovom uspješnicom prokrčio formom (oblikom) nevjerojatan uspjeh knjige "Muške fantazije" Klausa Theweleita izdane 1978. godine, isto tako kombinacija izuzetno provokativnih slika i ipak ne toliko dubokog, odnosno premalo aktualiziranog promišljanja modernog doba, djela svjesno pisanog s kalkulacijom dobre prodaje u potrošačkom društvu.
Šteta što se, da se s distance primijetiti, mnogo više "gledalo" nego čitalo te knjige. Čitali su se očito samo djelovi citirani i prodiskutirani po medijima, te senzacionalistički opisi života i djela starogrčkog filozofa Diogena, koji je eto piškio i kakao u grmlju gradskih trgova. U javnost kod onih koji osim narod.hr i bild.de ionako nemaju vremena nikad ništa pročitati stvarala se slika o primitivnom životu nekad i tehnološki naprednom danas, upravo suprotno intenciji Sloterdijkovog toliko značajnog djela. Mi što smo knjigu ipak i pažljivo pročitali dodatno smo osvijestili ono što smo već živjeli u ritmu tog vremena i danas toliko omražene urbane (sub)kulture, posvijestili smo cinizam rata i ratne industrije, te u medijima, osim na ovom blogu :P, uopće ne spominjano "doba proteza" kojem su u knjizi posvećeni značajni dijelovi. Linkani članak gore zato je meni savršeno jasan i razumljiv sam po sebi u duhu današnjeg vremena.
Moram biti iskren i napisati da sam vojnoj industriji i njenom razvoju vrlo zahvalan. Zahvaljujući njoj i novcu uloženu u razvoj za ranjene vojnike korisnih proteza profitira i civilno zdravstvo. Jebeš vojnika koji ne vidi, zahvaljujući ulaganju u vojni razvoj i civilna oftamologija postaje jako profitabilna i skupa, da bi se stvorili stručnjaci za operacijske zahvate oni moraju vježbati, a za mlade diplomante tu je idealno javno zdravstvo i tako i mi koji si ne možemo priuštiti skupe klinike dobivamo šansu. Ja koji sam već svojim potpisom u drugom eksperimentalnom programu, ovaj put američkom, svjedočim na sebi koliko različite, naravno selektivne rezultate daju, ako se nešto popravi, negdje drugdje mora biti barem minimalna šteta.
Linkani članak je u Indexu je naravno senzacionalistički, mada će rusko tržište, pogotovo ono sve brojnijih invalida, s oduševljenjem prihvatiti munjeviti razvoj svog zdravstva. Ipak još će vremena proći da njihovi heroji s protezama počnu poput ipak zasad samo bogatijih američkih ratnih veterana mobilno, na svojim mehaničkim pomagalima umjesto nogu, turistički obilaziti svijet. Nemaju Ameri džaba toliko više iskustva u suvremenom ratovanju, istina, Rusi ih ubrzano sustižu, jer Amerima više zbog javnosti nije više toliko jednostavno kao naprimjer Sjevernokoreancima eksperimentirati na vlastitom ljudskom mesu, odnosno žrtvovati ga. Tu dolazimo do nužno potrebnih koraka za opstojnost slobodnog tržišta, npr. uništenje udruga civilnog društva i prekid nerentabilne pomoći "trećem svijetu", no to je već druga kompleksnija i teže shvatljiva tema pa će se autor posta zaustaviti ( dosta filozofiranja, treba se posvetiti dnevnom rasporedu, a to je u 7 jutarnja šetnja s psom).