Nachtfresser

Napokon vani

Intervju s Irmgard Möller (deutsch)

Sad već par dana nisam ni pratio ništa na blogu, mislim da mi se to u ovih više od 21 godinu nije dogodilo da toliko dana uzastopce ni ne privirim. Svašta se toga događalo, a i definitivno sam previše čitao i to na računalu, otkrio sam dragocjen izvor o temama koje su me zanimale, a falio mi je isječak za zaokružiti pozadinu.
Privatno sam do jeseni, uvijek treba dodati-ako nešto nepredviđeno ne ode u krivo, uspješno završio s nalazima i injekcijama, ovaj eksperimentalni program za koji sam krajem prošle godine potpisao, izgleda da ipak daje neke rezultate (kucam u drvo), no i nisam baš imao nekog izbora, jer je situacija ionako bila bezizgledna, toliko o Sartreovoj definiciji slobode kao mogućnosti pravljenja izbora. Smiješi se i jedna značajna vansudska nagodba, dobra stvar u državi je što polako kod nas baš svi počinju shvaćati, kolika je lutrija u ovoj državi uzdati se u sudsku pravicu, koja je neizvjesna poput trenutaka napadaja ludila najmoćnijeg čovjeka svijeta, pa se dugogodišnji sporovi počinju rješavati dogovorima, ne iz ljubavi suprotstavljenih strana nego iz nužde.
Inače to ludilo "pravne države" odavno nije hrvatski eskluzivitet, vrijedi za sve sustave slobodnog svijeta. Još za suđenja zločincima iz Ausschwitza, njemački anarhist i dvogodišnji životni partner junakinje mojih današnjih linkova, ikona šezdesetosme, poznat po atentatu pudingom na američkog potpredsjednika za vrijeme berlinske posjete Fritz Teufel, je primijetio nevjerojatnu do fizičke sličnosti između sudaca i optuženih na procesu, te ga je fascinirao do apsurda doveden uljudan međusobni način komunikacije između onih koji se razmjenjuju u povijesnim ulogama zvijeri i njihovih žrtava. Na svojoj koži je dokazao apsurdnost suđenja u pravnim državama, proveo je pet godina preventivnog pritvora i istražnog zatvora zbog zločina za koji je dokazao da u njemu nije sudjelovao, (otmica jednog njemačkog političara), pokazalo se da je imao besprijekoran alibi, u vrijeme otmice je u drugom gradu radio u pogonu proizvodnje klozetskih školjki. Priznata je sudska greška, on je pušten, ali se svejedno nakupilo drugih prijestupa, koji su opravdali njegovo držanje iza rešetaka toliko vremena (članstvo u terorističkoj organizaciji, vrijeđanje suda, nezakonito posjedovanje oružja, nepoštivanje službenih osoba i simbola države...).
Za vrijeme njegovog boravka iza rešetaka tadašnja partnerica Irmgard Möller se radikalizirala i prešla u "marksistiöku" gerilu RAF. Do tada je bila istaknuta mlada članica anarhističke udruge za pomoć političkim zatvorenicima. Teufel je njihovu vezu opisivao kao nježnu i romantičnu unutar komune kojoj su pripadali, a nju kao neobično dobru i dragu hipi djevojku. U zadnjem intervjuu govori, kad je on izlazio iz zatvora nju su uvodili u njega, to se ponovilo i u obratnom slučaju, njihova veza praktično nije imala nikakvu šansu za sretan kraj, a ona je postala zatvorenica s najdužim zatvorskim stažem u poslijeratnoj Njemačkoj. Široj javnosti je postala poznata kao jedina preživjela noćnih (samo)ubojstava u najbolje čuvanom njemačkom zatvoru. "Samoubica se ubio s leđa" iz kod nas poznate pjesme Riblje čorbe je bio Baader, obješena na čudan način je bila njegova partnerica Ensslin, isto je završio Jan-Carl Raspe iz susjedne ćelije junakinje gornjih linkova, koja je čudom preživjela masakrirana nožem, jedan ubod je bio direktno u srce. Nakon što je višestruko operirana i zakrpljena jako dugo je bila potpuno izolirana pod cjelodnevnim/noćnim vizualnim nadzorom. Na sudu je osuđena kao i svi uhićeni članovi organizacije te godine na doživotni zatvor (ona zbog trostrukog sudjelovanja u ubojstvima) na osnovu svjedočenja pokajnica koje su uhićene u bivšem DDR-u nakon pada zida i nagodile se s vlašću.
"Nismo mi bili nikakvi ratnici" govori Teufel u zadnjem intervjuu za svoje anarhiste "Mi smo bili gradski indijanci, kojih se vlast riješila trpajući ih u rezervate." A rat "6 protiv 60 milijuna" kako ga je oštroumno nazvao nobelovac Böll misleći na Irmgard i ekipu, se jednostavno nije mogao dobiti. Neki analitičari se pitaju kako je to ipak u jednoj policijski moćnoj državi moglo toliko dugo trajati, pa imali su velik broj šutljivih simpatizera i mnoštvo praznih stanova za skrivanje na raspolaganju, iako već tridesetak godina ne djeluju još ih se lovi, krajem prošle godine, bilo je u svim novinama, uhićena je bakica u Berlinu, ipak ih nije bilo baš doslovno šest.
p.s.
Linkove sam stavio uglavnom radi sebe po različitim društvenim mrežama, ovaj intervju je jako dugo uspješno skrivan od demokratske javnosti, svjedočenje i dokazi jedine preživjele koji uspješno opovrgavaju zvaničnu verziju o samoubojstvima i potvrđuju indicije jednog međunarodnog istraživačkog tima forenzičnih stručnjaka. Na video možete samo baciti oko kako žena izgleda relativno dobro nakon 22 godine robijanja po ekstremnim uvjetima, čovjek sve izdrži. Dosta aktera ondašnjih zbivanja sam slušao uživo, s nekima se i družio. 2004. smo u Berlinu stanovali u stanu nikad uhićene niti izdane ideologinje jedne tamo poznate organizacije i još proširio svoja saznanja što se stvarno događalo tih burnih vremena, vidim iz tog vremena mi je na blogu izdvojen post(link) Uvijek se rado sjetim anegdote iz tog stana pri našem useljenju, po zidovima su bile uokvirene fotografije svjetskih "revolucionara", ja sam bio indiferentan, drugaricu su jako iritirali Staljin u hodniku i Mao u jednoj drugoj prostoriji pa smo dogovorili skidanje, skrivanje u ostavi i vraćanje na mjesta pri odlasku. Naravno skoro smo zaboravili, a onda se nikako nismo sjetili tko je gdje visio, ni dan danas ne znam jesmo li ih dobro objesili :D