Nachtfresser

Jučer ujutro nakon šetnje s Jinom sam otišao pesimistično pokušati napraviti besplatnu umirovljeničku autobusnu pokaznu kartu za Rijeku i okolicu (sve četiri zone), prva mjera nove gradonačelnice. Skeptičan sam bio kako će to ići jer su se mediji raspisali o meni očekivanoj strašnoj gužvi i katastrofalnoj organizaciji Autotroleja prvi dan, koji sam logično preskočio, velika većina logično nije. Uzeo sam fotić barem napraviti par atraktivnih fotografija guranja, a ionako sam u gradu trebao nabaviti Jinu vrećice za izmet u Happy Home dućanu, nije samo najjeftiniji, nego su i vrećice najpraktičnije, lako se otvaraju, ove skuplje i kao bolje se po vrućini teže odljepljuju.
Svi su na ciljnom mjestu bili zgurani kod vrata, klima je radila, meni nije bilo jasno zašto ljudi stoje u redu ako se već brojevi uzimaju na redomatu, ali meni štošta iz masovne psihologije nikad neće biti jasno. Probio sam se i sjeo u sredini sale na slobodan stolac, zrak je unutra bio ugodan. Pogledao sam broj, 35 ljudi prije mene, u 8.40 počeo razmišljati imam li šansu, dočekati kartu, krajnji rok da budem natrag doma je bio 11, zbog Jinovog doručka i injekcije, po napisanom na portalima knap, srećom ja instinktivno sumnjam u sve napisano na hrvatskom jeziku, pa sam im odlučio dati šansu. Naspram mene je sjedila žena, očito ne penzionerka i na partijskom zadatku vađenja karte, dobivenom od svojih roditelja, u širokoj ljetnoj haljini, žena je učestalo prebacivala naizmjenično nogu preko noge. Ugodna mi je bila i šalteruša isto u ravnini naspram mene, ona bi, prije automatskog prebacivanja broja ugodnim glasom, malo teatralno, najavljivala sljedeći broj kod sebe. Vrlo korisno za one koji vide poput mene prije zadnje dvije injekcije. Ona je i najbrže radila, pomislio sam, svaka čast onom tko u prvi plan stavlja mladost poput nje. I išlo je brzo, u jednom momentu je radilo čak šest šaltera, na portalima je pisalo da su prvi dan na početku bila otvorena samo dva.
Neočekivano brzo sam došao na red baš kod galamdžijke, šalter broj 6. Startam odmah, imam najprije samo par pitanja, dobivam odmah strpljivi osmijeh, malo me zbunjuje, nije čovjek navikao na ovakvim mjestima. Sve mi jezgrovito na skidajući osmijeh odgovara, i za već spomenute četiri zone i naravno da nije problem napraviti kartu i mojoj drugarici, dapače, naglasila je, najprije će napraviti za nju kartu, ja sam klimnuo glavom, naravno, ona je uvijek prva. Već kvarat nakon devet sve je bilo gotovo, rekoh, čekajte, izuzetno ste ljubazni, mogu li Vas pohvaliti na neki e-mail ili nekome, uz osmijeh i hvala me opet iznenadila, paaa, ja sam šef i kimnula mi za oproštaj zadovoljno glavom.
Ne znam kad sam se zadnji put kod nas vozio s autobusom. Na stanici me zaustavio i pozdravio stariji kolega s još ekonomske škole, prve moje riječke škole, dobro se drži, samo mu je bradica vidno posijedila, vječni samac uputio se s novom kartom u Opatiju i Moščenićku Dragu.. Mene je zbunilo malo zašto svi drže karte u rukama, ja bih u Berlinu svoj pokaz pokazivao iz novčanika, ali ajde, neću pametovati, izvadio i ja mada sam znao da će je u vožnji biti nepraktično vraćati u novčanik. Tako ja isprsio kartu i ulazim prvi, meni za leđima osjećam svi zastaju i čujem periodične zvukove. Dolazi mi u glavu, možda kod nas treba na aparat nešto ovjeriti, te ustajem i prije sljedeće stanice dolazim pitati kod šofera. "Ma samo sjedi i uživaj", odgovara šole..
Kasno popodne smo se s autom uputili na pseću plažu, prvo ovogodišnje kupanje, u blizini je Kaufland, Radenske na akciji, pa dvije muhe jednim udarcem. Meni more zbilja više ništa ne znači, jedva sam se natjerao u vodu, zabavljalo me samo promatranje Jinovog zavođenja i druženja u plićaku. Bila je oseka pa sam dugački pličak uglavnom preplivao psećim stilom, i prsno mi je bilo naporno, zatim sam se okrenuo i mirovao na leđima uz lagane zaveslaje, ništa od nekadašnjeg gušta u kraulu. Drugarica se iskupala prva, ja sam se odmah izašavši presvukao i predložio u ime nas dvojice odlazak u dućan, nisu mi bile zanimljive ni tange atraktivne brinete s isto tako atraktivnom kujicom, s kojom se Jin samo površno pozdravio prislanjajući njušku uz njušku...