Nachtfresser

150 godina Thomasa Manna

Uglavnom "lijevi" portali obilježavaju u Njemačkoj današnju 150. obljetnicu rođenja velikog književnika, koji je u životu bio sve, samo ne ljevičar. Uglavnom nitko osim autora neće obilježiti 21. obljetnicu hrvatskog Nachtfresser bloga. Zajedno obojici autora, značajnom književniku i beznačajnom blogeru, je da su u drugoj polovici svojih života trpjeli zapjenjena argumentirana osporavanja nacifašističkih kritičara, stvarnih, moćnih i deklariranih kod jednog, prikrivenih u janjećoj koži kod drugog. Ovo argumentirano govorim, uvijek kad spominjemo prošlost upotrebljavamo mjerila današnjeg doba, isto kao što je nepobitno i da se kod obojice radi o vražjim poslima, ne može valjda nitko osporiti da je književnik rođen, a blog nastao baš 6.6. neke godine, svi znaju simboliku brojeva, a numerologiju više nitko ne osporava, čak i aktualni američki predsjednik već dugo u svom timu plaća i numerologe.
Sporan u članku na uvodnom linku je način slavljenje i obrane Thomasa Manna, autor ovih redaka takve branitelje sam sebi nikad ne bi poželio. Sve što novinar zamjera prljavoj nacističkoj kampanji protiv oponenta, najcjenjenijeg ne samo njemačkog književnika onog doba, sve je točno, samo što bih ja lakonski postavio pitanje, pa što? Iako je imao šestero djece neosporno je da besmrtne redove iz "Smrti u Veneciji" ne bi mogao napisati netko tko u sebi nema homoseksualnih sklonosti, uostalom po novijim istraživanja biseksualnost je sve značajnije prisutna kod oba spola. Idol mladih kod europskih nacista Mišima bio je oženjen i dokazano realiziran homoseksualac To što nacisti nesebično žale Mannovu ženu Katju je sukladno njihovom svjetonazoru, samoubojstvo djeteta svakako može kod korisnika obiteljskih tragedija biti argument tvrdnji da je Thomas bio loš otac, koga briga za svjedočenja njegove najpoznatije kćerke Erike i same Katje, te obiteljskih prijatelja bračnog para Hesse. Thomas Mann je bio i prevrtljivi malograđanin, isto točno, njegov život to pokazuje. Za vrijeme prvog svjetskog rata dijelio je reakcionarno nacionalistička, čak i djelomice antisemitska stajališta, pod plaštom apolitičnosti. Netko je kod nas jednom napisao, svi se ljudi s godinama mijenjaju, ako se ne zovu Stipe Šuvar.
Blog nije prikladna forma za širenje ove teme. Uglavnom povodom 150 godina rođenja Nijemci su prigodno izdali redovita mjesečna ratna radio obraćanja Thomasa Manna sugrađanima u nacističkoj Njemačkoj, koja su snimana na Floridi (do studija su ga vozile žena i kći, on nikad nije bio niti vozač, eto još jednog krimena), s Floride su snimci slani u New York, od tamo u London, da bi posebnim kanalima dolazila do hrabrih njemačkih slušatelja. U ono vrijeme su nacisti najstrože kažnjavali slušanje inozemnih radio kanala. Ipak ti govori su dopirali do Nijemaca, o tome svjedoče i kritike njemačkih intelektualaca, koji su cijelo vrijeme ostali u "unutarnjoj emigraciji" i popularnom modusu pasivnog otpora. U govorima je Mann spominjao i sramne nacističke logore ponižavajućih orgija i smrti, tako da česta njemačka tvrdnja da za vrijeme rata nitko ništa nije znao teško drži vodu.
Ovaj bloger je u svemu osim antifašizma i nevoženja auta sušta suprotnost Thomasu Mannu. Njegovi dnevnici u kojima je bilježio svakodnevne sitnice i banalnosti poput odlaženja na probe za odijelo, su mi poslužile kao polazna ideja za koncepciju ovog bloga. Svih ovih godina sam trpio znatno besmislenije i zatucanije kritike, to često za razliku od Manna nisu bile ni poluistine nego produkti kritičarskih bolesnih mozgova. Tu izdvajam Blumija čija sam neka zapažanja i prihvatio i korigirao način pisanja, te konstruktivnu pojmovnu primjedbu čitateljice koja nije ni blogerica, a tiče se blogokretena.
Zadnji su me srećom protokom vremena počeli zaobilaziti, samo najbolji su uglavnom ostali ovdje kao komentatori. Isključivo zbog njih i njihovog ljudskog stvaralaštva se s vremena na vrijeme vratim na ovo sve manje izazovno mjesto.