Nachtfresser

Lenjin više ne stanuje ovdje

Teška je bila ova godina, u jednom momentu sam imao dojam da će nas sve pokopati, najgora poslije onog covid razdoblja. Sad u zadnjem periodu odlascima kao da nema kraja...
Jučer je preminuo Wolfgang Becker, redatelj filma koji sam prije par postova spominjao "Zbogom Lenjin". Ta, kako kritičari vele komedija, je izazvala novi val takozvane ostalgije u Njemačkoj, odnosno potrošačke pomame za proizvodima tipičnim za razdoblje bivše socijalističke Njemačke. Becker je u intervjuima stalno naglašavao da su kritičari koji su film proglašavali nostalgičnim, čežnjom za bivšom državom, film površno gledali, fulali cijeli fudbal. Ni on ni većina drugih "ostalgičara" ne osjeća nikakvu nostalgiju za bivšim režimom i autoritarnim sustavom, ostalgija je na neki način suočavanje s pozitivnim momentima vlastitog odrastanja i spoznavanje nekih vrijednosti prošlog vremena koje su ostale nadmoćne onima pobjedničke konzumerističke ideologije. Porazom diktature u paketu su poraženi humanizam, empatija, solidarnost, sve ono što su njegovali uzajamno veliki mali ljudi, žrtve svih sustava.
Otišao je veliki čovjek, pamtit će ga se po Lenjinu iz naslova njegovog najpoznatijeg filma, prema kome nije gajio ni najmanju simpatiju, ali to je sudbina svih nas u društvu koje se usavršava u svojoj površnosti.