Nachtfresser

Jutros me zaokupilo pitanje zašto neću i ne mogu preskočiti članak na zeit.de. Zašto ću uz sve realne probleme kojih sam trenutno pun potrošiti desetak minuta za članak o bezveznom kongresu bezvezne političke stranke. Politika me osobno više uopće ne bi trebala zanimati, koja god opcija bila na vlasti umirovljenicima će biti loše, što se svijeta tiče i da dođe do svjetskog rata, ja tu ne mogu ništa napraviti, a prestar sam da bi itko bio lud prisilno me mobilizirati. Doduše starci i bolesnici su trend svjetske politike, ali moji ideali su potpuno out, a prekasno je za izdati ih. Shvatio sam da je politika, kao i sport idealan način bijega od svakodnevice, terapija glazbom tu može malo zaštekati, ipak moraš razmisliti što ćeš odabrati, ovdje samo navijaš.
Ja sam tako jednom davno, istina kratko, simpatizirao njemačke Zelene, koji su eto jučer održali svoj kongres u Wiesbadenu. U ono doba oni su bili stranka u traženju, sad su se našli i što se politike tiče sve su suprotno sebi samima u počecima, osim što se još uvijek čvrsto protive atomskoj energiji. Ipak dva detalja s kongresa su mi se svidjela, isto kao što mi se jučer svidjela jedna rečenica Ivane Kekin, koju sam slučajno čuo, drugarica je upravo mijenjala teve programe u susjednoj prostoriji, došla na politiku i ostala samo tu rečenicu pa se vratila na Arte ili 3Sat. Iako sam glas prepoznao.to uopće nije bilo u njenom stilu, pa sam pitao glasno, tko je to bio i dobio potvrdu.
Prije nego što odem dalje, imam vremena jer se Jin smirio poslije šetnje, na zdravoj prehrani je prisilno i to mu se baš ne sviđa, napravit ću digresiju o kongresima, neću biti predugačak jer u deset budim drugaricu. S kongresima imam iskustva, sindikalni su slični političkim, ista temeljna shema. Postoji dosta delegata koji će uvijek glasovati kao vodstvo, osim ako nisu, a to je izuzetno rijetko, u baš turbulentnim vremenima, tako stvoriti potrebnu većinu i nastaviti uživati u hotelu i večernjim druženjima. Nije ta masa bezlična, oni znaju i emotivno reagirati, sjećam se jednog glasovanja u sali s oko 150 ljudi, pet šest diže ruku protiv prijedloga tadašnjeg predsjednika i ja, s razlikom da ja sjedim na uzvišenom mjestu radnog predsjedništva ispred njih i mogu osjetiti bijes ljudi protiv mene, što se ovaj opet pravi pametan i dokle će mu se to tolerirati. Na zadnjem skupu kojem sam prisustvovao u hotelu Lav sam i ja bio takav, čak sam i propustio neka sudbonosna glasovanja uživajući na suncu balkona hotelske sobe s pogledom na more i Split, kao na dlanu, mada ne posve blizu.
Tako je bilo s masom i na kongresu Zelenih, Habecka su kao potencijalnog kandidata za kancelara potvrdili, valjda zato što nema nikakvih šansi, i ljevica unutar stranke i A.Baerbock, druga najmoćnija osoba u stranci, ministrica vanjskih poslova. Ona je lijepo shvatila Trumpov dolazak na vlast kao šansu za Zelene za novi uspon s potenciranjem razlika prema njegovoj politici, dobro, to ja zovem tješenjem gubitnika, ali je izgovorila nešto do jučer za Zelena bogohulno: "Humanost i red se ne isključuju!". U Njemačkoj je red u nedesnim strankama riskantno spominjati, odmah asocira na ono ozloglašeno Goebbelsovo "Red, rad i disciplina", ali sad je to bilo nužno reći.
Ono što Zelene oduvijek razlikuje od svih ostalih stranaka, a još je prisutno, su emocije, nisu to one agresivne emocije poput Miloševićevih koje su se svidjele Kusturici, nego one baš ljudske. Pogledao sam foto galeriju nakon pročitanog članka, vidi se tu nepatvorenih suza, doduše uglavnom kod političarki, ali nećemo sitničariti, ne mogu zamisliti svoju Juliu Schramm, koja je u Piratima imala 26 godina kad sam ja imao 52, niti ikog na kongresu njene Ljevice, da zaplače ili odlazeći s funkcije ili kad mu se ne prihvati amandman i to tijesno, o politici prema izbjeglicama, de facto, ni ja ni pomoću filmskih trikova ne bih mogao zamisliti Afganistan kao sigurnu državu.
Drugarica je sama ustala odmah nakon što sam napisao onu rečenicu, završavam, bio sam predugačak, sad imam "važnija posla"