Nachtfresser

Hladno jutro, kiša napokon stala, Jin i ja u uobičajenoj šetnji. Razmišljam o glupostima, kako je Katarina u Rijeci ipak dobro prošla, jedina je bila bez organizacije iza leđa, lokalni RF se samoraspustio nakon sukoba koncepcija s njom, za štandom osim nas nečlanova svježi član, mladi intelektualac iz Kastva te žena iz Münchena, u Puli gdje ima jaku organizaciju, isto manje od 4%, ljude ne zanimaju programi, ne zanimaju organizacije, samo pojedinci, osvojila je znatno više preferencijalnih u Rijeci i od čelnice Možemo i Peđe, a opet smo svi nezadovoljni, političari su ponavljali po medijima mantru o bacanju glasova, uspjeli u tome, i ooop. Šok u trenu!
Ne znam koliko mi je skratilo život, ali to je najmanje bitno. Jin se cijeli život uporno voli kretati po rubovima. Ispočetka smo ga nasilno micali, vremenom se navikli na to, kao da je to nešto najnormalnije i tako svih ovih skoro 12 godina. Danas je trava bila mokra i klizava, jednom se jutros oskliznuo blizu kuće kod prve male nužde, to me nije nimalo upozorilo. Nastavio je kao mladić juriti niz stube, cilj mu je bila jedna od mlađih cura, koja se tjerala, no on je odlučio malo pronjuškati i kod kuće svoje stare Lili. Njuškao, krenuo se spuštati tamo gdje i ona obično ide i proklizao.
U sekundi sam ga vidio kako pada i dobiva ubrzanje prema betonu dolje, s distance shvaćam da je možda i sreća da je bila tolika visina, u trenu sam donosio odluku, zaustavit ga s mogućnošću gušenja ili pustiti da se polomi. Odabrao sam prvo, da bih odmah u trenu i pustio, doskočio je i ostao zbunjen stajati, dok sam ja zaobilazno jurio do njega, te ga smetenog uzeo u naručje, ponavljajući, jesil dobro..., te ga spustio, on je i dalje stajao na mjestu, očito i on strašno iznenađen. Stajali smo tako, on je otresao glavom, okrenuo se i odlučno uzbrdo pojurio prema ipak ne tako blizu kući, stao je samo čekajući da ja uspuhan otvorim kapiju.
Družio se malo samnom u dnevnom boravku, sad je otišao u svoj krevetić u zamračenoj spavaćoj sobi, gdje drugarica još spava.
Pokušavam se prisjetiti, od onog jablanačkog refula, o kojem sam više puta i ovdje pisao, ne pamtim sličan šok. A zamaramo se totalnim bedastoćama i mislima, jesmo li dali sve od sebe, za koga molim lijepo, možda neke imaginarne ljude?!